Možda im budemo zahvalni

Ma, što hoće ti Slovenci? Trenutno su Hrvatskoj, u oštroj konkurenciji, uvjerljivo najgori susjedi, nacija s kojom imamo odnose na najnižoj mogućoj razini. Može li nas troje uzeti slobodan dan pa da okupiramo Sloveniju, toliko je dovoljno, kaže jedan od komentara na Facebooku. Pritom, autor neslane šale uvjereni je liberal (sic!). Antislovenska je histerija već nekoliko tjedana prisutna u hrvatskim medijima, za što su najvećim dijelom ipak krivi susjedi, ali ne treba amnestirati ni površno i zloguko plasiranje informacija koje vode u samo jednom smjeru: mržnje. Dakle, postalo je sasvim jasno kako su Slovenci odlučili ići do kraja, i u petak blokirati pregovore u najmanje sedam pregovaračkih poglavlja. Tako nema nikakve šanse da završimo pregovore do kraja iduće godine, kako su u Banskim dvorima planirali, a gotovo čitava javnost plebiscitarno navijala. Jedini ozbiljan Sanaderov politički projekt – pod svaku cijenu što ranije ući u Europsku uniju – tako je neslavno propao. No, ne mislim se večeras baviti Sanaderom jer mislim da u ovom slučaju mu ipak ne možemo pripisati odgovornost za neuspjeh. Trebalo bi ga ipak podsjetiti kako je prije nekoliko godina uvjerljivo najavljivao ulazak u EU do 2007. jer su nam Slovenci prijatelji, a u toj je državi ionako na vlasti bio njegov demokršćanski pajdo Janez Janša. No, Janša nije pomogao, a više ga i nema na sceni. Pahor je dosljedno nastavio odnos jačeg prema slabijemu kakvog možemo često vidjeti u međunarodnim odnosima. Ipak, ako zastanemo na trenutak, možda ćemo zaključiti kako im na njihovoj tvrdoglavosti jednoga dana možda budemo i zahvalni. Jer, kao što je to britko primijetio komentator Die Welta prije nekoliko dana umjesto europeizacije Balkana mogla bi se dogoditi balkanizacija Europske unije. Jednoga dana u budućnosti kad nakon Hrvatske u EU uđu Srbija, Crna Gora, BiH, Makedonija, Kosovo pa i Turska uz već postojeće Bugarsku, Rumunjsku i problemima zarobljenu Mađarsku, Europska unija imat će trećinu problematičnih članica. Ne smijemo zaboraviti ni Grčku, naravno. Kad se malo prisjetimo propalog projekta koji se zvao SFRJ, od šest republika i dvije pokrajine imali smo tri problematična – Crnu Goru, Kosovo i Makedoniju koji su na račun nerazvijenosti gutali ogromnu količini saveznih potpora i dotacija. Ekonomska i politička neravnoteža malo po malo, uz kasniji dolazak na scenu Slobodana Miloševića, na brzinu je tu državu pretvorio u prah i pepeo. Ne kažem da će u EU za deset godina izbiti rat, ali sam prilično siguran da će imati značajne probleme u funkcioniranju bez obzira na svu efikasnost briselske birokracije. Jer, ipak se tu na kraju balade radi o nacionalnim državama, EU nikad neće postati Sjedinjene europske države u kojoj bi se pojedinačni identiteti potpuno podredili kolektivnome. Zato bolje da se i EU što bolje pripremi za ulazak druge lige kako bismo od Bruxellesa ipak svi zajedno jednoga dana imali više koristi nego troškova i štete. I još jedna crtica. Ovih je dana primjetno kako talijanski mediji na sva usta hvale hrvatskog premijera Sanadera. U jednom od tih tekstova u povećem okviru stoji informacija o liberalizaciji hrvatskog tržišta nekretnina i velikog interesa nekoliko tisuća Talijana za kupnjom kuće u Hrvatskoj. Ali, da se ovaj tekst ne bi pretvorio u anti-EU pamlfletić treba naglasiti nepobitnu činjenicu. Ulazak u Europsku uniju doista je strateški hrvatski interes, ali ne zbog činjenica da ćemo odjednom početi živjeti bolje nego zbog toga što će Hrvatsku pomalo ipak pretvoriti u civiliziranu državu. Zato, želim Europskoj uniji da poživi barem toliko da se to i dogodi. Nakon toga, što se mene tiče, može slobodno i nestati.