Moralna upitnost nagrada za mir

Dodjela Nobelove nagrade za mir Marttiju Ahtisaariju, bivšem finskom predsjedniku, samo dolijeva ulje na vatru kontroverzi o Nobelovoj nagradi za mir. Ahtisaari je ugledni diplomat i državnik, bio je predstavnik Finske u UN-u, povjerenik UN-a za Namibiju, podtajnik UN-a od 1987. do 1991. i predsjednik Finske od 1994. do 2000. Istaknuo se zalaganjem za mirno rješavanje sukoba pa čak i kad je Slobodanu Miloševiću najavio bombardiranje NATO-a ako ne prekine s progonom i ubijanjem Albanaca na Kosovu. Ahtisaari zaslužuje svo poštovanje ovog svijeta za napore učinjene na nekoliko kontinenata u trajanju od preko tri desetljeća na rješavanju sukoba. Doduše, neki su mu u Namibiji prigovarali na pristranosti u korist bjelačke vlasti, a i njegov plan nije naišao na preveliko oduševljenje ni Srba niti Albanaca, kao što to obično biva s mirovnim posrednicima. Uostalom, ni Williama Perryja u njegovu naporu za mirno rješenje spora između Slovenije i Hrvatske nisu prihvatile obje strane, što za posljedicu ima, najvjerojatnije, i kašnjenje našeg ulaska u EU. Ahtisaari nije sporan kao ličnost. No njegova je nagrada je jednostavno zbog toga, što je Ahtisaari doduše svoj život posvetio miru, ali je za to dobijao i više nego pristojnu plaću. Dakle, samo je radio svoj posao i za to bio odlično plaćen To je ono što samo vrlo mali broj ljudi, amcioznih i sposobnih, može sanjati da će im se dogoditi. A Nobelova nagrada koju je dobio, osim svjetske počasti i slave, nosi i vrlo visoku premiju od 950.000 eura. Tu je upravo problem Nobelove nagrade za mir. Počast, slava i – novac Nema nikakvog problema kad se ona dodjeljuje ljudima koji se zalažu za mir i koji su mu posvetili cijeli život: no kad su za to nagrađeni ljudi koji inače za to što rade dobijaju i visoka primanja, onda je stvar ipak bitno drukčija. Otuda i kontroverze oko Nobelove nagrade za mir. Ahtisaari nije sporan zato što je često bio osporavan od onih kojima je donio mir ili samo nužni kompromis, već je sporan zato što je uz nagradu, počasti i slavu, dobio i golemu sumu novaca. Vjerojatno će Ahtisaari dio nagrade dati u nekakve humanitarne i mirovne zaklade, ali to još uvijek ne opravdava činjenicu da su visoki državni funkcioneri, koji su ionako previsoko plaćeni za svoj rad, još i dodatno nagrađivani basnoslovno visokim svotama. To dovodi u pitanje i moralnost Nobelove nagrade za mir što će, vjerujem, potaknuti i poznatu riječku etičarku Snježanu Prijić na slično razmašljanje. A kad pogledamo listu onih koji nisu dobili nagradu za mir, tada smo još u većoj nedoumici. No prvo da vidimo koji su to visoki, dobro plaćeni funkcioneri dobili nagradu za ono što svakodnevno rade u svojim uredima, na diplomatskim prijemima i za vrijeme svojih dplomatskih putovanja u avionskoj prvoj klasi i uz visoke dnevnice. Najveći debakl, ili najnižu moralnu razinu Nobelova nagrada doživjela je s lauretima Henryjem Kissingerom i Le Duc Toom (1973.), koji je ipak nagradu odbio. Kissinger je najprije dplomatski vodio i rasipirivao rat u Vijetnamu, da bi, kada je vidio da od toga neće biti ništa, potražio pregovaračku soluciju. Slično su nagradu dobili Izraelac Menahem Begin i Egipćanin Anwar Sadat (1978.): jedan je u svojoj mladosti bio cionistički terorist a drugi je bio zagriženi borac protiv Židova. U zreloj dobi, kada su konačno shvatili da od svega toga neće biti ništa, kako bi rekao pjesnik Luko Paljetak u svojim pjesmama o sukobima miševa i mačaka, onda su pristali na kompromis. Slično su i Jaser Arafat i Yitzak Rabin dobili Nobela za mir 1994., bez obzira na Arafatovu terorističku prošlost. Raspirivali pa smirivali ratove! Dakle, ti su ljudi prije raspirivali ratove, a onda su ih smirivali! A Nobela za mir nikada nisu dobili Mahatma Gandhi, koji je simbol nenasilne borbe i aktivne borbe za mir, papa Ivan XXIII., pa ni papa Ivan Pavao II., samo da neke spomenemo. Ali su zato Nobela (i novce) dobili Jimmy Carter, bivši predsjednik SAD, Al Gore, bivši potpredsjednik SAD i Mohamed El Baradei, visoki činovnik UN-a. Dobio je nagradu i Mihail Gorbačov zato što je napravio jedino što je mogao, demontirao sovjetski komunizam pod pritiskom okolnosti i tako omogućio uspostavu pobjedničkog američkog unilateralizma, sa svim njegovim današnjim implikacijama. No kakve to veze ima s nama? Pa jednostavno, državni funkcioneri nisu najpogodniji ni za nagrade za mir, gledano s moralnog gledišta, a nisu to ni državni funkcioneri koji dobijaju nagradu za ljudska prava. Hrvatski helsinški odbor je pogriješio što je nagradu Miko Tripalo dao Mladenu Bajiću jer je Bajić dobro plaćen da radi to što radi, a činjenica da je njegov sektor, pravosuđe, ocijenjen kao najkorumpiranija aktivnost u Hrvatskoj, ne služi mu baš na čast. Bajić je istaknuti eksponent represivnog aparata koji nije učinio bogzna što da se isprave nepravde iz prošlosti, pa tako i kršenja ljudskih prava iz proteklih godina, kriminal privatizacije pa i nepravde koje su nanesene njegovim bivšim kolegama koji su zbog nepoćudnosti režimu izgubili posao, a nikada nisu bili rehabilitirani. Radio je svoj posao, smjerno u granicama zakona i u okvirima postojeće vlasti, kako bi to rekao Jaroslav Hašek.