Izvan korumpiranog medijskog prostora i uhodanih institucijskih (parlamentarnih) kanala počinje se propisivati jedna nova stvarnost.
Mjesta na kojima se susreću različite društve skupine danas su izrazito rijetka i predstavljaju krhku platformu nove politike koja se bori protiv besmisla kapitalizma i njegovih dubinskih podjela. Jedna od inicijativa koja se bori za takva mjesta obilježavajući ih tribinama, razgovorima, projekcijama filmova i općenito razmjenom ideja je i, spontano nastala, Mreža solidarnosti koja za sada uspijeva održavati kontinuitet sastanaka u prostoru ugašenog dijela tvornice Dalmacijavina. Obični ljudi, anarhisti, sindikalci nekoliko splitskih firmi u stečaju (ili pred njim) i umjetnici pokušavaju ponovno povezati ono što je vladavina poslovnih ljudi razdvojila i dobrim dijelom uništila. Jedan od tih pokušaja je i susret s radnicima Montera koji se dogodio ovoga petka.
Radnici ove firme su u štrajku proteklih mjesec dana zbog neisplaćenih jedanaest plaća. Osim neisplaćenih plaća, tu je i četiri godine neuplaćenih doprinosa, dug od 110 milijuna kuna, većina nekretnina i opreme rasprodana, a one koje su ostale, kao zgrada u kojoj se trenutno nalaze radnici, pod hipotekom. Neki dijelovi zgrade su iznajmljeni Ericssonu i Hypo banci koji uplaćuju milijunske najamnine na račun firme, ali taj novac, naravno, ne pronalazi put do radnika. Novac od brojnih izvođačkih radova koje su radili na ogromnim objektima poput Konzumovog logističkog centra u Dugopolju također nisu vidjeli, ali su ih unatoč svemu izvršili u nadi da će se neka od obećanja njihovog direktora Ante Kature ispuniti. Član sindikalnog povjerenstva, Željko Perčić, kaže da su te radove izvodili savjesno, unatoč ekstremnim uvjetima rada i besparici, pogonjeni tek nadom da će se stvari nakon svakog od projekata promijeniti. Treba naglasiti da su dobar dio projekata odradili i na apartmanskim i hotelskim naseljima Brune Orešara koji unatoč svim činjenicama, tvrdi da nije vlasnik niti da ima bilo kakav utjecaj u Monteru.
Nakon plaćenih režija i najosnovnijih potreba za njihove obitelji, radnici su često čitav dan radili na jednoj pašteti, komadu kruha i pola litre pive
Radnike su na taj način posljednjih godina izrabljivali beskrupulozni tipovi poput Orešara, uplaćujući im dugo vremena tek polovinu ili trećinu plaće, i tako je njihov radni odnos pao ispod robovlasničkih standarda. Nakon plaćenih režija i najosnovnijih potreba za njihove obitelji, radnici su često čitav dan radili na jednoj pašteti, komadu kruha i pola litre pive. Ovakve pojedinosti iz života radnika toliko često čujemo da su počele zvučati kao fraze kojima se želi kupiti nečije simpatije i upravo zbog toga su neizmjerno važni stvarni kontakti s prevarenim radnicima. Jedino iz takvih susreta mogu proizaći istina i praksa koji aktivno djeluju protivsistemskog nasilja.
Petero ljudi iz Mreže solidarnosti (ovom prilikom bili su to MASA i umjetnici) je u petak u devet sati ujutro upriličilo projekciju već relativno poznatog filma The Take, koji je stvarni dokument borbe argentinskih radnika koji su direktnom demokracijom i solidarnošću, uprkos nemilosrdnoj logici otvorenog tržišta, uspjeli preuzeti svoje tvornice i povezati sve takve slučajeve u širi front borbe za drugačiju ekonomiju. pedesetak preostalih radnika Montera (od 1100 koliko ih je bilo početkom devedesetih) se tom prilikom našlo u zgradi firme jer su nedugo nakon projekcije trebali imati sudbonosni sastanak na kojem se odlučuje o daljnjoj strategiji odnosno o tome hoće li tražiti stečaj ili ne. Film su popratili burnim komentiranjem i povremenim psovkama budući da isto društveno uređenje podrazumijeva i iste aktere poput tajkuna koji svoje interese ispunjavaju kroz prijateljstva i veze s političarima, policijske represije nad radnicima koji ne mogu ući u vlastitu tvornicu ili predizbornih igrokaza koji ponajviše radnicima obećavaju nove epohe blagostanja i pravde.
Film im se svidio, međutim u neformalnom razgovoru nakon projekcije ispostavilo se da takvo nešto smatraju nedostižnim i apstraktnim. „To su Argentinci!", govorili su, „oni imaju kulturu prosvjedovanja. Ne možeš ti njih zajebavat." Što se tiče vlastitog slučaja, nisu iskazali ni želju niti snagu za dugoročnu borbu u smjeru preuzimanja firme u svoje ruke, ili barem težnju prema većim ovlastima u upravljanju, i to upravo stoga što svoj slučaj promatraju kroz dobro cementiranu ekonomsku perspektivu, a ona glasi: banke imaju hipoteku na nekretnine, dugovi prema državi i bankama su ogromni, tržište za njihovu struku je preplavljeno sličnim firmama, a građevinski sektor je u hibernaciji. I tada postaje poprilično jasno zašto se u medijima toliko reproducira jedan te isti ekonomski žargon koji se klanja financijskim institucijama, kreditnom rejtingu i pravima banaka.
Ipak, i među ovim ljudima pojavilo se nekoliko radnika, pretežno žena, koje su predlagale radikalnije oblike borbe poput zauzimanja zgrade, osnivanja nove firme pod vodstvom radnika i ponovnog pokretanja proizvodnje.
Ali na koncu, među radnicima je ipak prevladalo mišljenje da se treba izboriti za neisplaćene plaće i što prije ići na burzu, a to bi značilo odmah proglasiti stečaj. Naime, njihovo financijsko stanje toliko je loše da bi naknada za nezaposlene, u usporedbi s trenutnom situacijom, bila pravi dar s neba.
Umorni radnici s desetljećima staža iza sebe pokušavali su uvjeriti svoje mlađe goste da oni moraju nešto pokrenuti, dok su ovi inzistirali da je takvo nešto nemoguće bez uključenja svih generacija
Sindikalni povjerenik Željko Perčić nada se povoljnom raspletu čitave situacije. Kaže da bi pametan stečajni upravitelj podvukao crtu, procijenio stvarno stanje u firmi te ukoliko je to stvarno moguće, izvršio preustroj i ponovno pokrenuo proizvodnju. Polaže velike nade u novu vladu koja najavljuje velike projekte u građevinskom sektoru za lipanj. Također očekuje da će nove mjere vlade spriječiti nove slučajeve neisplate plaća i doprinosa za radnike, jer će ubuduće vlasnici i direktori odgovarati vlastitom imovinom za sve nepravilnosti. Tek će vrijeme pokazati koliko su realna ta očekivanja s obzirom da su samo u rijetkim slučajevima radnici u potpunosti isplaćeni i s obzirom da je stečaj s ponovnim pokretanjem proizvodnje pretežno mitološki pojam.
Čitav razgovor radnika i prisutnih gostiju protekao je izrazito dinamično i pokazao je da postoje mnoga pitanja koja tek treba odgovoriti. Umorni radnici s desetljećima staža iza sebe pokušavali su uvjeriti svoje mlađe goste da oni moraju nešto pokrenuti, dok su ovi inzistirali da je takvo nešto nemoguće bez uključenja svih generacija. Gosti su također pokušavali upoznati radnike s metodama zajedničkog odlučivanja o stavovima i strategiji borbe, ali tek kasnije sam ustanovio zašto je bilo toliko teško radnicima predstaviti takvu ideju. Naime, nakon razgovora smo napustili prostorije firme jer je trebao uslijediti sastanak o sljedećim koracima koje će zajedno poduzeti, budući da novopečena sindikalistica Marijana Kolak želi uključiti sve u ovu važnu odluku. Već kada smo stigli na drugi kraj grada shvatio sam da sam u čitavoj strci zaboravio torbu i morao sam se vratiti po nju. Kada sam stigao natrag sastanak je već bio u punom jeku. Većina radnika je bila u glavnoj prostoriji i međusobno se nadvikivala pokušavajući doći do riječi. Neki su stajali na skalama hodnika. Govorili su da više nemaju snage prisustvovati sastanku. Složili su se sa mnom da bi trebalo uvesti moderatora koji bi vodio raspravu, jer se na ovaj način neće ništa uspjeti dogovoriti, ali na tome je i ostalo.
Dan nakon susreta s radnicima Montera, u subotu ujutro, dogodio se novi sastanak Mreže solidarnosti, gdje su prisustvovali sindikalci i radnici Dalmacijavina, Uzora i Adriachema te još nekolicina ljudi. Prisutni su upoznati s aktualnim stanjem u Dalmacijavinu u kojem je pokrenut stečaj te o susretu s radnicima Montera. Luka Bucat iz Dalmacijavina pričao je o perfidnim metodama njihovog stečajnog upravitelja koji je igrom riječi pacifizirao radnike i uvjerio ih da će sva njihova potraživanja biti ispoštovana dok je u sljedećoj rečenici rekao da neki od vjerovnika neće biti isplaćeni. Naravno, u neke od vjerovnika spadaju i radnici, međutim nakon susreta sa stečajnim upraviteljem radnike je bilo nemoguće uvjeriti u tu činjenicu. Ivo Eterović iz Adriachema je rekao da je u njihovom slučaju radnicima isplaćeno tek 15-30 posto dugovanja i da ostatak nikada neće vidjeti. Rekao je također da niti radnici Montera ne trebaju očekivati isplatu dugovanja i ponovno pokretanje rada nakon stečaja, jer ne postoji niti jedan takav slučaj, odnosno možda i postoji pokoji, ali su to samo iznimke koje potvrđuju pravilo. Zaključeno je da je jako važno da se prisutni sastanu s radnicima Montera prije njihovog donošenja konačne odluke o stečaju te da im prenesu vlastita iskustva, bilo da se radi o iskustvima iz radničke ili studentske borbe. Posjet je ubrzo telefonski dogovoren za ponedjeljak, a o njemu ćemo izvjestiti na H-Alteru.
Unatoč ogromnoj besperspektivnosti radnika i njihovoj neizvjesnoj sudbini, ohrabrujuće je vidjeti da se napokon počinju formirati paralelni komunikacijski kanali među obespravljenim radnicima, studentima, umjetnicima i drugim ljudima koji žele mijenjati stvari, tj. da se izvan korumpiranog medijskog prostora i uhodanih institucijskih (parlamentarnih) kanala počinje propisivati jedna nova stvarnost. Iz perspektive egoizma, ova borba se može učiniti apsurdnom i uzaludnom, ali perspektiva ljubavi i slobode kaže da ona nema alternativu.
