Sarah Palin dočekao je dugački aplauz, drugi po redu po dužini na obje konvencije (kraći od aplauza Billu Clintonu, a duži od aplauza Obami, McCainu, Hilary i Bidenu). U početku je bila malo nesigurna, no nakon sigurnog i obvezatnog uvoda o McCainovim zaslugama, kako se zagrijala, tako joj se jezik razvezao i uglavnom se bavila trganjem kandidata Obame, manje elokventno od Giulianija, ipak je ona imala privilegiju da živi u malom mjestu cijeli život, a ne u New Yorku, no jednako ubojito: biti gradonačelnik malog mjesta je isto kao biti aktivista, samo su odgovornosti veće; Obama priča jedno u San Franciscu, drugo u Scrantonu; Barack Obama je napisao dva memoara, ali niti jedan zakon u Senatu; on nikad ne koristi riječ pobjeda, osim kad se radi o njegovoj političkoj kampanji; Obama koristi temu promjene da promovira svoju karijeru, McCain je napravio karijeru od mijenjanja; McCainovo ime se pojavljuje na zakonima, ne na lažnim predsjedničkim govornicama; porezi su već visoki, on (Obama) će ih dignuti; američko predsjedništvo nije zamišljeno kao putovanje kao osobnom otkrivenju; talentirani govornik može inspirirati jednu sezonu, McCain fascinira svojim djelima zauvijek. Obitelj i puška Kad smo kod dizanja poreza, što u tome ima loše? Amerikanci plaćaju znatno manje poreze od Europljana i zato imaju lošije obrazovanje, lošije zdravstveno osiguranje i lošiju infrastrukturu. Nevladine organizacije, Giulianiju tako mrski aktivisti, nadaju se da će Obama pobijediti i podići poreze. NVO-i žive od dobrotvornih priloga bolje stojećih, koje ovi onda mogu odbiti od svog godišnjeg prihoda u poreznoj prijavi. Ako su porezi mali, ljudi će manje davati da bih ih izbjegli. McCain-Palin se, naravno, zaklinju da neće nikako dići poreze. Nego da će radije dalje rezati servise, kao što su i Bush-Cheney radili, jedino će oni to zvati promjenom. Sa izuzetkom aktivista koji se bave pomoći djeci sa specijalnim potrebama. Kao majka djeteta sa down syndromom, Palin je rekla da organizacije koje se bave djecom sa posebnim potrebama u njoj trebaju vidjeti veliku prijateljicu. Dva dana poslije, demokratski strateg Paul Begala izjavio je za CNN da je u Aljasci, kad je postala guverneica, Palin srezala 62 posto budžeta organizacijama za djecu sa specijalnim potrebama. Tko tu onda govori jedno, a radi drugo?
Ostatak svog govora posvetila je prikazu svoje zanimljive obitelji - najstariji sin i nećak idu u rat u Irak, i kao majka vojnika, želi da zemlja ima sposobnog predsjednika, muž je šampion snowmobile utrka, mama i tata su bili učitelji u osnovnoj školi, a ona je bila hokej mama što je ekvivalent pit-bula sa ružem na usnama i na košarkaškom timu u srednjoj školi imala je nadimak Baracuda, a pušku nosi bolje i od Busha i od Cheneya (uostalom, kao i drugi ljudi na Aljasci) - taj dio govora je bio vjerojatno zamišljen da se predstavi kao više macho od Obame. Rush Limbaugh, najslušaniji desni radijski komentator, je poslije zaključio kako je ona dvostruko veći muškarac od Obame. MSNBC je izgleda od Foxa naučio trik sa neisključivanjem mikrofona, pa su tako dva republikanska komentatora uhvaćena kako tvrde da je Palin loš McCainov izbor. Sarah je u svom govoru izjavila da ide u Washington da sluzi svojoj zemlji, a ne njihovim komentarima. Energetska ekspertica Dvije teme iz njenog prilično dugačkog govora možemo posebno izdvojiti: prikaz sebe kao reformatora i plan njene energetske politike. Glasnogovornik McCainove kampanje, Tucker, prikazuje Sarah Palin kao eksperta za energetsku politiku. Ona dolazi iz države koja ostvaruje 80 posto prihoda od izvoza nafte i plina, skoro kao Saudijska Arabija. Obama-Biden i McCain-Palin imaju jednaku energetsku politiku, samo se redoslijed prioriteta potpuno razlikuje: Obama-Biden bi započeli izgradnjom dalekovoda i ulaganjem u alternativne izvore, a rupe bi popunili nuklearnom energijom i naftom, plinom i ugljenom. McCain-Palin bi prvo bušili i gradili naftovode i plinovode, termoelektrane i nuklearke, a onda bi naravno ulagali i u energiju sunca i vjetra. Palin i Obama su izlistali iste stvari samo drugim redom po pitanju energetske politike. Obama, recimo ne spominje 40 milijardi dolara vrijedan plinovod iz Aljaske u svom 150 milijardi teškom energetskom budžetu. Za Sarah Palin i za Aljasku to je najvažniji projekt stoljeća (više o tome i o Aljasci u posebnom tekstu o Sarah Palin).
McCain-Palin griješe u svom energetskom programu, da bi zadovoljili parohijske interese - danas više ni Exxon-Mobil ne vidi budućnost u nafti, kao što smo mogli uočiti iz njihove reklame o Lithium-Ion baterijama tokom konvencije. Aljaska je specifična naftna grofovija. Susjedna kanadska, zemljopisno i klimatski slična provincija British Columbia, većinu svoje električne energije dobiva iz hidroenergije. Aljaska nije gradila hidrocentrale, nego naftovode i struju dobiva iz smrdljivog dizela. Aljaska svake godine šalje dividendu od naftnih profita stanovnicima, British Columbia šalje dividendu od uštede energije koja se zove Dividenda klimatske akcije i koja se ljudima daje da bi investirali u smanjivanje svog ugljičnog otiska na planetu. Kako se njihov sajt zove SmartChoicesBC.ca - predlažem da na Aljasci startaju DumbChoicesAK.us. Dana 3. lipnja ove godine, u jeku prigovora kako je senzacionalan rast cijena nafte zapravo rezultat špekulacija na tržištu, Odbor za privredu američkog Senata pozvao je super-špekulatora George Sorosa da im predloži što da rade. Soros je objasnio svoju teoriju napuhavanja cijena: kad ljudi očekuju da će cijena rasti, refleksno čine sve da cijena zaista raste. Kako bi se smanjio efekt tog refleksa na tržište, Soros je predložio Senatu niz mjera da ograniče ili čak zabrane velikim institucionalnim igračima (kao što su penzioni fondovi, koji raspolažu golemim sredstvima) ulaganje u vrlo rizične tzv. Commodity futures, commodity indexes (to još ne postoji u Hrvatskoj, čini mi se; to je da možete kupiti buduću naftu, recimo, po cijeni nešto višoj ili nižoj od današnje, pa kad dođe dan sazrijevanja vašeg papira, ili možete preuzeti kupljenu naftu, što nitko od špekulatora ne radi, ili likvidirate papir tako: na razlici između trenutne cijene i cijene po kojoj ste naftu kupili možete ili puno zaraditi ili puno izgubiti, posebno jer se papir kupuje samo na kaparu, a kad sazrije treba pokriti cijelu vrijednost). No, Soros je primijetio, to je samo kratkoročno rješenje i nema te regulacije koja će nas spasiti od činjenica na tržištu nafte: danas je naftu teze i skuplje naći i nova nalazišta je skuplje eksploatirati, a stara nalazišta imaju sve manje rezerva, dok svijet troši svaki dan sve više nafte, a najveći novi potrošači, kao Kina, subvencioniraju tu potrošnju, kako bi brze ekonomski napredovali. Njegov zaključak je: U nedostatku alternativnih izvora, cijena nafte će rasti beskonačno. Jedino ukoliko smo voljni prihvatiti više cijene inicijalno u namjeri da razvijemo alternativna goriva, možemo očekivati eventualnu promjenu u dugoročnom trendu rasta cijene nafte. Ali on je jedan glupi liberal, ne? Prikaz Sarah Palin kao reformatora je još sumnjiviji. Ljudi u svijetu, pa i u Americi, zapravo toliko malo znaju o tome što se dešava na Aljasci da je u svom govoru mogla mrtva hladna reći kako je stavila guvernerski avion na eBay, da bi uštedila državi novac, i tamo ga prodala, da je prekinula monopol naftnih korporacija nad njenom državom, da je narodu podijelila profite naftnih korporacija (što Aljaska radi svake godine od 1982. i nije njena zasluga), te da je započela najveći projekt infrastrukture u povijesti SAD-a (rečeni neslavni plinovod): u svemu ovome ima nešto istine, ali ništa od toga nije potpuno istinito. Medijima je trebalo nekoliko dana da pohvataju konce: CNN je priznao da i oni, baš kao i ja, svakog dana doznaju sve više putem interneta, ali da, baš kao u svakoj sapunici, nisu baš sve informacije istinite (odgovore potražite u posebnom tekstu o Sarah Palin). Ona i jeste izabrana da bude distrakcija - da se ljudi bave njenom zanimljivom ličnošću, o kojoj nitko ništa do prije tjedan dana nije znao (Obama je napisao dvije knjige o sebi), umjesto stvarnim političkim problemima zemlje. Prema izvještajima iz sjedišta političkih kampanja, Palin je elektrificirala oba tabora: Republikanci tvrde da su sakupili donacija u visini od milion dolara neposredno nakon njenog govora, a Demokrati kažu da su od 130 tisuća donatora dobili oko osam miliona istovremeno. Vitez lijepih riječi Zadnji dan govorio je McCain, sin admirala, unuk admirala, izdanak vojne obitelji još od Američke revolucije 1776. Osim što je rekao da ćemo, ako izaberemo Obamu, imati druge najviše korporativne poreze na svijetu, imao je uglavnom samo lijepe riječi za demokratskog kandidata. Nakon tri dana neprestanih napada, mogao je sebi dozvoliti da bude fin. Njegov govor kao da nije pripadao ovoj konvenciji. Nakon Thompsona, Liebermana, Giulianija i Palin, logični nastavak bi bio Cheney, ne McCain. Njegov govor, razvučen i razmjerno dosadan, bio je pun pomirljivih tonova i pružanja ruke suparnicima za dobrobit nacije. U stilu Teddy Roosevelta, McCain je govorio nježno. Veliku batinu je prije njega pokazala Sarah Palin. U svrhu predizborne propagande, McCain je adoptirao centralne teme Demokratske konvencije: Amerika nije samo mjesto, nego i ideja, pojam za koji je vrijedno boriti se; obrazovanje je građansko pravo; mi smo svi Amerikanci. No, izložio je svoj credo - kultura života (protiv abortusa), jaka obrana (još ratova i novog oružja), vladavina zakona (još više ljudi u zatvorima), osobna odgovornost (tko nema novca, može svirat), rad, vjera, služenje (oro et laboro), protiv zakonodavstva sa sudačke klupe (dalje ograničavanje nezavisnosti sudova).
Veći dio svog govora McCain je posvetio prikazivanju sebe kao viteza u borbi protiv korupcije i neopravdano visokog trošenja državnog novca, sebe kao autora pobjedničke strategije u Iraku, i sebe kao velikog prijatelja vojnika. Kao i u slučaju govora Sarah Palin: u svemu ovome ima nešto istine, ali ništa od toga nije potpuno istinito. McCain dosljedno glasa protiv dobrobiti veterana: McCain je bio odsutan sa 10 od 14 glasovanja o predmetima koji se dotiču Iraka tokom 2007., a od 2003. do danas glasao je protiv povlačenja trupa, glasao je protiv davanja trupama dovoljno odmora između tura u ratu, glasao je nekoliko puta protiv većeg budžeta za vojnu opremu - na primjer, njegova je zasluga što džipovi u Iraku nisu bili adekvatno oklopljeni od početka i što je toliko vojnika osakaćeno improviziranim minama, glasao je najmanje 5 puta protiv raznih mjera koje bi popravile zdravstvenu brigu o ranjenim veteranima. McCain se prikazuje kao, ali nije prijatelj vojnika. To da škrtari je točno, ali škrtari na krivim mjestima. Prema svojim bogatim prijateljima i donatorima je vrlo velikodušan. Pobjednička strategija Svi su na ovoj konvenciji digli puno buke oko McCainove pobjedničke strategije u Iraku. On je natjerao Busha i naciju da pošalje 30,000 dodatnih vojnika u Irak 2007. što je preokrenulo stanje na terenu. No, da je slušao generala Erica Shinsekija od početka, onda naknadno slanje trupa možda ne bi bilo neophodno. Ono što su cijenjeni govornici na konvenciji propustili reći je da je Pentagon od početka zahtijevao više vojnika, ali da ministar obrane Rumsfeld nije želio o tome čuti, a da je McCain, prije nego što je bio protiv Rumsfeldove, Cheneyeve i Busheve strategije u Iraku, bio za nju: prije rata, 2003. prognozirao je brzu i laku pobjedu, te da ne sumnja da će američki vojnici u Bagdadu biti dočekani kao oslobodioci. U to doba McCain je bio veći Cheney od samog Cheneya, kojem danas ni ime ne može spomenuti: doslovce gurajući zemlju u rat s Irakom, tvrdio je 2001. da Sadam Husein stoji iza napada anthraxom, što danas znamo da je došao iz američkog vojnog laboratorija, tvrdio je da Saddam posjeduje oružje masovnog uništenja, usprkos obavještajnim izvještajima koji su govorili suprotno, zalagavši se za napad na Sadama Huseina puno ranije od Busha - sve kako bi opravdao rat, u kojem su za njega civilne žrtve sekundarne našoj misiji. (iz interviewa za Larry King Live u listopadu 2001; štivo je vrijedno čitanja jer pokazuje kako je McCain u potpunosti podržao Busha, a Joe Biden je bio protiv bombardiranja).
Naglasio je kako će Amerika prestati slati 700 milijardi dolara godišnje zemljama koje nas bas previše ne vole. Umjesto toga - bušit ćemo nove naftne bušotine ovdje, i bušiti ćemo odmah! - Urlanje oduševljene, jeftine nafte gladne, publike. Nanizao je naftu, plin, nuklearke, ugljen, vjetar, sunce, električne automobile, istim redoslijedom kao Palin, a upravo obrnuto od Obame. Dakle, dalje po starom, ravno u provaliju. I on nam je ispričao o svojih 5 godina u vijetnamskom zatvoru i kako ga je to promijenilo i učinilo boljim Amerikancem. Kako ga je uvjerilo da ne sluzi samo sebi, nego nečem daleko većem: svojoj naciji. A nema veće sreće od toga, od pravljenja povijesti ratovanjem, kaže: Mi smo Amerikanci. Mi nikada ne odustajemo. Mi ne bježimo od povijesti, mi pravimo povijest. Završivši svoj govor borbenim pokličem kao Mel Gibson u ulozi Wallacea u Braveheartu: Fight with me! (borite se sa mnom), nedvojbeno nam je poručio da pod njegovim rukovodstvom neće biti mjesta ni govoru o povlačenju i prestanku ratovanja. I Iran bi bombardirao, i Mušarrafa je mislio spašavati, i Gruziju.... Njegov izbor za planetu znaci: više ratova, više fosilnih goriva, više svega čega želimo da bude manje. Sudeći po njegovoj potpuno pogrešnoj procjeni Iraka u početku, ti ratovi će biti očajno vođeni i dovest će SAD do ekonomske provalije SSSR-a iz 1990-tih.
Nažalost, niti to ne garantira pobjedu Demokrata za četiri godine, pod uvjetom da McCain-Palin pobijede u studenome. Rick Davis, menadžer McCainove kampanje, i tako kaže da ovi izbori (kao, uostalom, i prethodni i, vjerojatno, potonji) nisu o konkretnim problemima, nego o kompozitnoj slici koju birači dobiju o ličnostima kandidata. U svakom slučaju, hvala mu na poštenju. Jer očito je da je Republikanska kampanja napravljena na premisi da su birači u stvari gledaoci televizije, promatrači političkog procesa i da je sve u imageu, a ne u suštini. Zato Sarah Palin, lukavo curenje informacija o njenoj obitelji, mahanje zastavama, busanje u prsa, skandiranje - gledaoci trebaju steci dojam da je McCain pravi otac nacije, da mu mogu vjerovati da će se uz njega osjećati sigurni i nadasve ponosni na svoju zemlju, te za njega glasati bez puno suvišnih pitanja. Oni koji postavljaju pitanja a priori su proglašeni intelektualcima, elitom, cjepidlakama, liberalima, ukratko neprijateljima. U međuvremenu, konkretni, suštinski, ekonomski pokazatelji sve su gori. No to ništa ne znaci. Sirotinji je uvijek važniji ponos. Jer su i tako davno izgubili nadu da bi nešto drugo mogli dobiti.
KONTROLA MEDIJA
Otkako se Rove vratio, Obamino vodstvo u istraživanjima javnog mnijenja se drastično smanjilo. Dostup ključnoj grupi neodlučnih birača - ti tzv. blue collar democrats, zbog kojih gubi Pensilvaniju - mu je smanjen. Ne da mediji nisu lijevi nego ih je desnica progutala organizacijom distribucije poruke. Rove zna da ne može promijeniti mišljenje novinara. Novinari i komentatori uistinu jesu češće lijevi nego desni, to je valjda priroda posla: da se ne bude konzervativan. Zato treba ostvariti kontrolu nad prijenosom informacija. Na Balkanu zaraćene strane su se tukle oko TV tornjeva. Ovdje se preuzimaju radio postaje i distributori kablovskog programa. Kandidat Sarah Palin, također, nije ništa drugo do medijski projekt u zadržavanju Republikanaca na vlasti, Uzmimo Obaminu ideju da se više oporezuje kućanstva sa više od 250,000 dolara prihoda - to su svi doktori, advokati, burzovni mešetari, uglavnom profesionalci - i oni su svi na Obaminoj strani, dakle pristali su da plaćaju veće poreze, očito - no to su isto tako obrtnici, mali privrednici, vodoinstalateri, električari, automehaničari, građevinari. Oni nisu uz Obamu, s razlogom što već plaćaju porez kao obrtnici, pa ne žele još da plaćaju veći porez i privatno. (Mislim da je sklonost te socijalne grupe desničarenju prisutna i u Hrvatskoj.) Ono što je Rove učinio je da blokira medijsku dostupnost te ciljne grupe Obaminoj kampanji: ta grupa ne visi toliko na internetu, kao prva grupa, i ne čita toliko novine, nego svoje političko razmišljanje uglavnom formira kroz informacije dobivene putem radija i televizije. Van velikih gradova u SAD-u je gotovo nemoguće dobiti TV signal ako nemaš kabel ili satelitski tanjur - ovdje ne postoje TV tornjevi kao što je recimo onaj na Sljemenu. Drugi najveći kabl operator Time-Warner donosi televiziju u velike gradove kao što su New York i Los Angeles - koji su inače sigurni za demokrate - a kabl operator Comcast zapravo donosi televizijski program u većinu američkih kućanstava van velikih gradskih centara - recimo ruralna Pensilvanija, koju Obama gubi, je 100 posto u rukama Comcasta - time što je Rove očito uspio u tome da Comcast ukloni MSNBC iz svog programa, a zadrži Fox News, direktno je utjecano na formiranje političkog razmišljanja te grupe birača koji se premišljaju između McCaina i Obame. Dakle, ne cenzurira se novinare, urednike, programe ili TV stanice, nego se ostvaruje kontrola putem vlasništva nad sustavima distribucije programa. Taj medijski rat u radijskom prostoru traje već duže vremena. Recimo, većinu radijskog prostora SAD-a drži jedna korporacija iz Teksasa - Clear Channel Communications, monopol prema kojem Pavićev EPH izgleda upravo bezazlen, jer vlasnici su 1200 lokalnih radio stanica!!! Zabranili su puštati Dixie Chicks nakon što su ove kritizirale Busha, uklonili su Howarda Sterna, a proliferirali Rush Limbaugha, itd. Afilirani su sa Fox News tako da se njihove stanice reklamiraju jingleom The Fox - najgore je što upravo te stanice puštaju meni najbolju muziku (žešći rock and roll, punk, bez rapa i hip-hopa...): dakle, slušam uglavnom te The Fox stanice - unutar američke političke stratifikacije ja pripadam toj grupi tzv. blue collar democrats, kao neko tko čisti bazene, valjda, ne? I takvi kao ja se voze okolo u svojim pick-up truckovima i slušaju The Fox, jer ima najbolju rock muziku - nema puno vijesti, i razgovora, ali dovoljan je taj jingle The Fox da ti uđe u glavu pa kad dođes navečer doma uz večeru na TV okreneš na Fox News, to je dovoljno da preokrene izbore. U čekaonicama automehaničarskih radionica ne sluša se Keith Olberman, nego Rush Limbaugh (a niti New York Times nije tako liberalan kao što ga neki doživljavaju - komentator Brooks redovito ismijava Obamu). Sarah Palin je također medijska smicalica. Sve te informacije o njoj - vanbračno trudna kćerka, muž atleta, sin u vojsci, njen sukob sa policajcem koji je bio oženjen za njenu sestru - sve je tu da zabavlja mase i da im odvrati pažnju od ekonomske bijede koju im je McCain namijenio.
KONTROLA MEDIJA NA HRVATSKI NAČIN
Mediji (Jutarnji list) i političari (HDZ) u Hrvatskoj griješe u poređenju Obame-McCaina i Primorca-Hebranga. Zanimljiv je utjecaj američkih medija na hrvatsku politiku i informiranje. Obama se doživljava kao simbol za promjenu, a McCain kao simbol za ne-promjenu, što je u stvari, Demokratska interpretacija ovih izbora i njihov medijski eho u Europskom informativnom prostoru, gdje je Obama znatno popularniji nego McCain. U svakom slučaju, ne znam da li su u Jutarnjem i u HDZ-u to primijetili, izbor između Obame i McCaina je izbor između dvije političke stranke, ne unutar jedne političke stranke, kao izbor između Hebranga i Primorca. Prema tome, bez obzira da li Obama simbolizira promjenu, a McCain ne, što nam ostaje da vidimo nakon izbora, izbor između Hebranga i Primorca nije usporediv sa izborom između McCaina i Obame, nego je miješanje jabuka i krušaka. Bilo bi vjerodostojnije porediti Primorca-Hebranga sa McCain-Huckabeejem ili Giuliani-McCainom, jer se radi o izboru između kandidata iste stranke. No možda HDZ-u i Jutarnjem ne odgovara usporedba njihovog pulena Primorca sa nazadnim američkim Republikancima? Pa neka Primorac onda istupi iz HDZ-a i ode u SDP!
