MILAN BI TE OTJERAO

Iz dokumentarnog programa ZFF-a najintriganiji naslov definitivno je bio 'Kao da je bilo nekada', film o poznatoj jugoslavenoskoj grupi EKV. Tijekom dva dana prikazivanja film je privukao možda i najveći broj posjetitelja koji su s projekcija odlazili dirnuti vješto i lijepo ispričanom tragičnom pričom o ovom kultnom bendu. Oni koji ga nisu vidjeli, to će imati priliku ovog tjedna u kinu 'Europi'. Razgovarali smo s Dušanom Vesićem, režiserom filma. Vesić je po struci povjesničar, a osamdesetih godina radio je kao glazbeni kritičar i izravno sudjelovao u tadašnjim kulturno-umjetničkim kretanjima koja su do danas neponovljena na području bivše Jugoslavije.

Tijekom ova dva dana festivalskog prikazivanja filma dvorana je bila puna, a serija koja se prikazivala u Srbiji također je dobro primljena. Hoće li film ići u redovnu distribuciju po gradovima Hrvatske? Koliko sam shvatio, film ide u Rijeku i Pulu jer su jučer vidjeli da je to profitabilno. Kod nas muzički dokumentarci uglavnom ne dožive distribuciju. Ja sam to počeo raditi s namjerom da ide u kina. Na jednom portalu je film najavljen kao dokumentarac o narkomanima. Smeta li Vam to stavljanje u prvi plan narkomanije kad se govori o EKV-u? Oni i jesu bili narkomani. Ja sam se bavio rock kritikom već u osamdesetima pa sam na to naučio, a i sam sam pisao o tome svašta pa nemam pravo da mi išta o tome smeta. Smetali su mi neki rezovi i ton u filmu pa sam to sredio, a sve ostalo mi ne smije smetati. Ja sam učinio svoje i film je ispao kako sam zamislio. Jučer su me cijeli dan pitali imam li tremu, ali prvi put u životu nisam imao tremu jer sam znao da je to dobro. Nakon što smo završili titlovanje, sjeo sam da pogledam ima li još nešto da se uradi, i uhvatio sam sebe kako uživam. Još sam umoran od svega toga, i noćas nisam mogao zaspati do pola sedam od svih tih emotivnih šokova. Bilo mi je užasno važno da Zagreb to dobro primi. U ono vrijeme kad se iz Beograda nije moglo da se mnogo putuje, ja sam sanjao samo Zagreb.

Otkud motivacija za snimanje filma o EKV? Jesu li u pitanju neki intimni motivi, ili želja da se sačuva neki isječak iz boljih vremena? Ima više razloga. Kao što rekoh, svojevremeno sam se bavio pisanjem o EKV. Ali glavni junak te priče nije bio mnogo ljubazan čovjek. Ti hoćeš da mu posvetiš neko vrijeme i da mu daš prostora, a on te maltretira. Takvi su Koja, Cane i on (Mladenović). Razumeo sam da oni hoće biti drugačiji, ali sam smatrao to nepristojnim pa nisam nikad napravio intervju s njim. Magi me jednom pitala: Pa što ti nas ne voliš? Nikad o nama nisi napisao ništa. A ja sam joj rekao: Ma nema veze, napravit ću ja jednog dana o tebi film. Dotad uopće nisam imao ambicija da se time bavim. Kad sam se vraćao s njene sahrane, došlo mi je to u glavu, i kad sam stigao kući, nazvao sam svog ujaka da mi pozajmi pare, kupio kompjuter i učio se. Evo, 6 godina poslije njene sahrane,... Zanimljivo je da je na dan njene sahrane, krenula serija na srpskoj televiziji. Svi su mislili da je to krenulo na Milanov rođendan, ali to je zapravo bila Magina sahrana. Taj dug, ajmo to tako nazvati, bio je prvi motiv. Izgleda da sam bio zaljubljen u nju. Kako komentirate mnoštvo mlade publike na projekciji filma? I u samom filmu ste se dotakli tributea i hommagea EKV-u pa nas zanima koji je vaš stav o takvim događanjima? Ma ja mislim da to služi tome da ljudi zarade neke pare. Ne očekujete valjda se oni bave umjetnošću.

Zašto mladi uopće danas toliko slušaju EKV i novi val - zato jer je ta muzika preživjela vrijeme ili zato jer nemaju šta drugo? By the way, sad bi te Milan otjerao u pičku materinu jer oni nisu voljeli da se smatraju dijelom novog vala. To jest proizašlo iz iste generacije, ali oni se nisu smatrali dijelom te priče. A zašto mladi to danas slušaju, mislim da su oba razloga ponešto točna. Mislim da je to preživjelo vrijeme, a i jest sad neka praznina u kojoj nema ništa bolje. Netko je u filmu rekao da Mladenović nije imao dovoljno kompetentne suradnike. Što vi mislite o tome? To je rekao posljednji basista koji je odsvirao deset zadnjih koncerata. To je njegov ugao gledanja, a ja nisam htio komentirati. To je jedno mišljenje, s kojim se ja ne slažem, ali pustio sam mu da kaže što misli. Piše neka žena u nekim novinama da je film površan, ali dirljiv. Ja sam htio da bude dirljiv jer to i jest zaista potresna priča. No, ja nisam htio da odgovaram na pitanja jer je još rano za to. Želieo sam samo zabilježiti jedan trenutak u toj evoluciji EV-a nakon njihove smrti, jer je očito da oni traju. Htio sam čuti što ljudi o tome pričaju, kako gledaju na to. Tko vam je bio najdraži sugovornik? Joj, ne znam, nisam mislio o tome. Ali to je dobro pitanje. Sestra Bojana Pečara mi je možda bila najdraža. I Sonja Savić, s kojom sam proveo cijeli dan. Čudo je kako je sve to završilo. Serija je krenula na RTS-u u nedjelju, a ona je umrla u utorak. Na jednom je srpskom portalu pisalo: Hrvati željni srpskog rokenrola. Je li to srpski ili jugoslavenski rokenrol? Definitivno jugoslavenski. Milan je rođen u Zagrebu, majka Hrvatica. Vdovi su svi Hrvati, tu je jedino Magi prava Srpkinja. To je priča bivše Jugoslavije. Pritom, ja uopće nisam jugostonalgičar, ali to je naprosto bilo tako.

Meni se čini da je film općenito nostalgičan, ali ne nužno s prefiksom jugo-. Čini mi se da je riječ o nostalgičnoj priči o boljim vremenima. Je li u osamdesetima bilo bolje vrijeme? Pa jest, bilo je. Bilo je puno više para, tržište je bilo veliko. Potpuno je drugačije kad imaš tržište od 22 miliona ljudi, i još dalje, sve dok se prostire jezik. A sada imamo granice. Puno se priča o tom titlovanju sa srpskog na hrvatski, itd. U tih sedam država, koje su jednom bile cjelina, sad u svaku dolaziš kao gost. A ja baš nemam utisak da se nas troje ovdje ne razumijemo. Danas nema novog vala jer ima interneta. U naše vreme jednu ploču smo razmjenjivali po šest mjeseci, jedan film gledali deset puta, pa razmišljali o njemu. Danas možeš pogledati deset filmova dnevno, pa ništa ne zapamtiš. Previše informacija. Ne može ti se ništa desiti, ništa te ne može lupiti. Ono što je užasno važno, to je scena. Ima danas tu i tamo dobar bend, ali nema zajedničke energije da se nešto veće pokrene. Koja Vam je najdraža pjesma od EKV-a? Siguran. To je ona koja u filmu ide sa spotom raspada Jugoslavije i Milanove sahrane. Inače, i sam sam svirao bubnjeve, i umalo sam završio kao član benda Limunovo drvo. Ali Gagi me nervirao. On je već počeo da petlja po heroinu, a ja sam htio da ostanem izvan toga. Pošto ova priča o EKV-u postaje uspješna, imate li namjeru snimiti opet nešto slično? Nemam, to mi je isto ko kad netko snimi jednu ploču, pa onda uskoro snimi sličnu takvu. Kakav je Beograd danas? U osamdesetima je bio božanstven pa je u devedesetima bio grozan, baš ono gadan. Nije ni u Zagrebu bilo bolje, ali je Beograd bio poseban. Sad je bolji. Ali recimo, interesantno mi je kako je Zagreb reagirao na Pukanićevu priču, svi su se uznemirili. Ja ne znam čemu to jer kod nas se to dešava svaki treći dan. Mi smo već oguglali i nitko se ne osvrće na to, šta mi imamo s tim. Eto takav je Beograd danas. Kulturna scena još nema potencijala, ali još je rano. Filmovi su dobri, ali muzika ne još.

Ima li danas neki srpski bend koji nam možete preporučiti? Nema. Što je s Jarbolima ili Električnim orgazmom, koji još nastupa? Jarboli nemaju dovoljno energije, rada ni talenta. Električni orgazam je stari bend. Koliko je vremena prošlo otkad su imali dobar album... Znaš, danas naš najbolji srpski bend je Riblja čorba. Oni i dalje sviraju božanstveno. Kod nas se Riblju čorbu teško odvaja od Borinog političkog djelovanja. Mislim da će to jednom da prođe. Bora nije uopće takav. On se zaludi nečim. To je čovjek koji u nešto ulazi potpunim srcem. Ti se s njim napiješ i ispričaš mi svoju tužnu priču o tome kako te netko otjerao iz tvoje gajbe, i onda on mrzi te neke, onako stvarno. A onda kad se nakon tri dana otrijezni, onda nema više blagog pojma ni koga je mrzio, ni zašto. Bila je ta emisija gdje je on gostovao kod neke novinarke Hrge i Bora se pokušao pomiriti. Ona ga je isjekla odmah, i sve je završilo prilično neslavno. Rat je završio prije 13 godina i mislim da je vrijeme da to neki ljudi shvate. Svi mi vučemo posljedice na ovaj ili onaj način, ali rat je gotov. Ajde da budemo dobri susjedi i da nam bude lijepo.