MANJKAS JE MOGAO NAPRAVITI I BOLJI POSAO

Zvonimir Dobrović i njegovi suradnici napravili su ovoga ljeta Queer tour koji je uključivao Rijeku, Opatiju, Donji Lapac i Dubrovnik.

Kako je bilo u Dubrovniku? Reci nam nešto o prikazanim filmovima.

Imali smo jako lijep program, nekakvu best off selekciju. Žao mi je što nije bilo više ljudi na projekcijama Uvijek krivim organizatora ako nešto ne pali, publiku trebaš zainteresirati. Uglavnom se radilo o inozemnoj publici osim nekih 4-5 lokalnih osoba koje su rekle da im je to izuzetno važno. Dakle, to je s te strane uspjelo, pa čak i za tih pet ljudi koji jednostavno nemaju pristup toj vrsti informacija. Ne znam je li filmska projekcija ta metoda osvještavanja ljudi, , ali mislim da je vrlo važno da postoji kontinuitet da se ta informacija događa.

Okrivio si organizatore...

(Smijeh). Da, same sebe. Možda smo (Queer Zagreb) mogli napraviti jaču kampanju, usmjeriti se na inozemnu publiku, na neka specifična mjesta u Dubrovniku gdje bi publika kojoj je to zanimljivo bila u većini.

Art radionica Lazareti, u kojoj su se projekcije održavale, predivan je prostor malo izvan Dubrovnika. S druge strane, vrlo je ironično da jedan takav prostor ipak bude posvećen nezavisnoj umjetnosti. Netko u gradu se zaista zabunio kada je to potpisao. Dubrovnik je zapravo vrlo mali grad, a u Dubrovački ljetni festival mu nimalo ne ne pomaže. Vrlo je zastario, ne njeguje publiku, napravljen je čisto zato da hrvatski redatelji mogu čitavo ljeto provesti u Dubrovniku, tako da se to vidi i u njegovom nezanimljivom programu Za dramski dio programa priča se da je genijalan i fenomenalan, ali mogao bi se baviti nekim specifičnim dubrovačkim temama. Recimo, Dubrovnik ima vrlo izraženu ksenofobiju prema Srbiji i Crnoj Gori. Čak smo u centru grada vidjeli natpis: Nemamo parče nit ćemo ga ikada imati.

Kako ste odlučili u turneju uvrstiti i Donji Lapac? Otkud to?

Kolega koji radi sa mnom Queer, Gordan Bosanac, vodi Centar za mirovne studije. Oni su imali jedan program u Donjem Lapcu. Upoznao je tamo divne ljude u ženskoj grupi Donji Lapac. Rekli su da imaju kino, a da nemaju program već godinu dana. To je izgradila EU ili USAID, njih je samo zanimalo da izgrade kino, a nije im bilo stalo da ono doista funkcionira. Htjeli smo pustiti nešto filmova, i išli smo tri puta u Lapac. Ondje živi devedeset posto srpskog i deset posto hrvatskog stanovništva. U samom centru grada, na zgradama je napisano U, NDH i takve stvari, a nitko se ne usuđuje to prebrisati. Vlada vrlo čudna atmosfera straha. Na tim projekcijama bilo nam je jedino važno da se kino otvori, i gospođa kino operaterka je bila nevjerojatno sretna da konačno može raditi ono što joj je posao. To nam je bio jedan od najdražih momenata.

Krenemo li od pretpostavke - kao što si svojedobno izjavio - da je potrebna hrabrost da budeš Thompson, zaključujem da je isto tako potrebna određena doza hrabrosti da se objavi naslovnica poput ona u Večernjem listu od 22. kolovoza: Skandal! Ispadi homoseksualaca na Hvaru. Nije li šetanje bez odjeće ispred Hvarske katedrale (ako je dotični šetač bio sudionik gay tjedna na Hvaru ), u današnjoj Hrvatskoj šetnja po rubu, namjerna provokacija?

Svaka šetnja gole osobe izvan crkve bi bila bolja nego šetnja unutar crkve. U vezi naslovnice Večernjeg lista, možda se ipak radilo o pogrešnoj procjeni. Tekst zaista nema veze s objavljenim fotografijama i sve je na vrlo klimavim nogama. Polazi se od pretpostavke da su Hvarani zadrti, zatucani, na jedan ružan način dovodi ih se u vezu s najgorm stereotipima o gay osobama.... i to da bi se uznemirila lokalna javnost. To je vrlo neodgovorno i naspram samih gostiju iz Francuske. Ukoliko sada i dođe do incidenta, na ovakve bi se tekstove moglo vrlo lako pozivati kao na opravdanje. Svatko bi se mogao osjećati isprovociranim. Granica tolerancije se ovime spustila tako da bi bilo koji oblik homo-izražavanja mogao potaknuti agresivne rekacije, na koje bi se ljudi mogli pozvati, i reći: pa želimo sačuvati moral. Neodgovorno je i prema ugostiteljima na Hvaru, da se bez veze, bez ikakvog smisla, stvara fama o gay-tjednu. A radi se samo o tome da je jedna obična skupina ljudi došla u paket aranžmanu na ljetovanje. Posebno je zločesto to da se na takav način može identificirati bilo koju skupinu i napumpati negativne reakcije. Može se dogoditi da turistička agencija iz Egipta dovede na ljetovanje pedeset Arapa. Kad bi se neprekidno javno ponavljalo da će arapski turisti dići u zrak katedralu učinak bi bio isti. Takve se stereotipe može javno pothranjivati i prema Židovima, ili crncima...

Što se tiče čovjeka koji je fotografiran gol: da, vjerojatno to nema veze s dobrim ponašanjem, no treba reći da to ipak nije vijest za naslovnu stranicu. Informacija koju imam iz druge ruke jest da je ta fotografija namještena, da je novinarka slikala nekog čovjeka koji je zaista hodao gol tu večer, no da on nije bio dio te proskribirane grupe. Fotka je samo namontirana na tekst, i to je gotovo svjesno širenje dezinformacija radi uznemiravanja ljudi. To je prekršaj, ako ne i kazneno djelo, i vrlo je tužno za samo novinarstvo. Ta novinarka je objavila da je u deset sati čula ekstatične uzdahe dvojice muškaraca. Stvarno, sirota, i mislim da se užasno glupo osjećala kad ih je čula, i pogledala na sat, i shvatila da to sad mora zapisati i objaviti.

Gdje se nalazi granica dobrog ukusa na Hvarskom gay tjednu? Što ne treba tolerirati jer se može podvesti pod remećenje javnog reda?

Nemam pojma. Ima neukusa, ali ne bih se uopće postavljao u situaciju da razmišljam o otme što je neukusno, a što nije... Radi o grupi ljudi koji su došli na odmor, koji navečer vjerojatno izlaze van, napiju se i opušteno se ponašaju. S druge strane, prije nekoliko tjedana je bio na naslovnicama Seks na plaži. Kad se shvati što je postala vijest, bez obzira bila sezona kiselih krastavaca ili ne, mislim da nivo prihvatljive gluposti ipak mora postojati, da se stvari ne prezentira ipak previše skandalozno. Seksa na plaži je bilo oduvijek. Ali, načinprije nekoliko tjedana po novinama o tome pisalo, je da ga se označavalo kružićem. Ne znam koji bi bio odgovor na vaše pitanje, ali granica sigurno nije da ljudi hodaju zagrljeni hvarskom rivom. Mogli smo pročitati čak i rečenice poput: Oni se nježno pridržavaju dok ulaze u more... To nije granica neukusa, nego svakodnevica na koju bi ljudi trebali biti naviknuti.

Mislite li da netko namjerno nabrijava spiku oko Hvara, oko Gay tjedna?

Nisam poklonik teorija zavjere ali je jasno da se radi o nekoj vrsti kampanje. Večernji list i Slobodna Dalmacija su mjesec dana unaprijed pumpali priču. Dorino Manzin je izvrsno izlistao naslove gdje se vrlo agresivno piše o tome - da je to invazija, okupacija i sl. Ne znam tko, zašto ili kako, ali u krajnjoj instanci to će i samim novinama biti kontraproduktivno. A ovakve vrste turizma, pogotovo javne, bit će sve više idućih godina.

Kako ocjenjujete ukupnu, novonastalu situaciju na Hvaru?

Nisam tamo bio ali se čujem s Kristijanom Grđanom iz Iskoraka, koji je dolje. Grupa o kojoj govorimo je ostala, ,premda je bilo govora da će otići prije vremena. Nijednog incidenta nije bilo, osim ovog skandala izmišljenog u novinama.

Nije li zbog svojih homoseksualaca i njihovih progonitelja Hrvatska jedna smiješna zemlja? Jesu li pojedine osobe homoseksualne orijentacije u Hrvatskoj možda neopravdano frustrirane svojim položajem u društvu?

Rekao bih da je tako. Između sebe se zafrkavamo oko toga s čim se zapravo bavimo, s kojim bazičnim stvarima nekad moramo izlaziti, i ponavljati uvijek iste stvari. Ne mislim da je to smiješno, već jednostvano glupo, i na neki način besmisleno, pa prijeti i da nam dosadi. Queer festival zato nastoji uvijek uvoditi nove teme, predstavljati nove umjetničke forme. Tako sami sebe držimo zainteresiranima za temu, jer zaista je glupo pet godina ponavljati istu rečenicu: homoseksualci su ljudi, imaju svoja prava, ona nisu dana, i zaslužuju ih zato što... Ono što se je dogodilo kod nas u zadnjih pet godina vani se događalo trideset godina. Hrvatska je neke stvari vrlo brzo usvojila, preskočila. Ipak, tih trideset godina na Zapadu ostavljaju generacijski trag, tamo danas postoji generacija pedesetogodišnjaka koji su odrasli uz to. Iz Europe se kod nas javljaju nekakvi standardi koje ljudi moraju poštivati ali ljudi ih kod nas nisu proživjeli i usvojili. To se jedino, kulturom može postići. Festival je važan zato što ide dublje od bilo čega drugog, jer je ta homofobija vjerojatno kulturno urođena, pa se kulturom, vidljivošću može i odučiti. Najvažniji je sud o homoseksualnosti, rekao bih, za obiteljskim stolom, ondje se mogu čuti najgore osude homoseksualizma od strane pater ili mater familiasa. Kada jednom to prijeđeš, kada roditelj razumije i prihvati nečije opredjeljenje, nema više toga što bi Manjkas mogao napisati da vas povrijedi.

Što generira strah od homoseksualizma?

Homofobija je logičan proces, logična reakcija, ukoliko ste stalno izloženi ovakvim stvarima, vrlo agresivnom heterocentrizmu, znači, sve oko vas je heteroseksualno i svaki javni prostor je a priori heteroseksualan, bez obzira na to što on to nije. Trg na Hvaru vjerojatno pripada homoseksualcima, odnosno meni, isto kao vama. Te vidljivosti ipak nema pa se ljudi čude kada vide dva muškarca ili žene u bilo kakvom odnosu. To su sada već histerične reakcije - dodir rukom se iščitava tri puta jače nego što je uopće bilo... Nevidljivost je izvor tog straha.

Kako biste okarakterizirali odnos pojedinih medija spram teme homoseksualizma ? Mislim na one medije kod kojih je na djelu bilo isključivo, bilo površno obrađivanje tih tema, o odnosu koji se može podvesti pod sponzorstvo s jedne, odnosno, na progon vještica, s druge strane.

Edukacija je ključ, i masovni mediji imaju vrlo veliku odgovornost prema toj temi. Bitno je da se uspostavi neki nivo kada se govori o tome, da se ne šire stereotipi. Mediji mogu napraviti puno zla, i puno dobrog. Na žalost (smijeh) ili možda na sreću, tu bih se složio s Katoličkom crkvom, da medije ponekad goni želja za profitom i senzacionalizmom. Ne znam kako bi Katolička crkva ovo pročitala, bi li to shvatila kao potvrdu njihovih riječi, i gdje bismo se našli.

Neki mediji nesumjnivo, iz različitih pobuda - koje nisu nužno u vezi s homofobijom - napadaju gay zajednicu. Zašto u hrvatskoj katoličkoj crkvi određeni ljudi imaju uglavnom agresivne komentare, poput biskupa Štambuka? Kako homoseksualci koji su vjernici doživljavaju osobu kao što je biskup Štambuk?

Seks je uvijek skandal, to uvijek prodaje novine, a homoseksualnost je uvijek vezana uz to. Uvijek me čudi kako prosječni čovjek na cesti na spomen homoseksualnosti svaki put ima vrlo eskplicitne slike seksualnog odnosa. Što se tiče Crkve, vjerujem da ona sama sebi na neki način skače u usta, da radi sama protiv sebe. Njezin utjecaj u društvu nije zapravo toliko velik koliko se misli, on je ponekad samo izgovor za političare i za lokalne vlasti, pa i za građane- uvijek se pozivaju na Crkvu ali to je pozivanje uvijek selektivno. Kad se radi o homoseksualnosti, svi se pozivaju na Crkvu, ali kad se radi o drugim stvarima: o razvodu braka ili o abortusu, onda se na Crkvu ne poziva. Ono što me zbilja smeta, i ponekad plaši, je da Crkva cijelu svoju ideologiju gradi na ideji straha, straha od Boga. Ja taj strah nemam, jer nisam vjernik (odnosno ne vjerujem u Boga). Bojim se da mnogo crkvenih ljudi također nema taj strah, iz istog tog razloga, i to je ono zastrašujuće.

A oni koji vjeruju?

Postoje gay katoličke organizacije koje opet samo selektivno tvrde da Isus nikada nije govorio protiv ikoga, idu na tu ljubav, na priču koju i Crkva možda treba više promovirati, premda ja u to ne želim ulaziti.

Zašto je na siteu www.gay.hr maloljetnicima dozvoljeno komentiranje seksualno osjetljivih tema i pitanja?

To je zanimljivo pitanje. Pedofilija je zanimljivo područje, i ima veze s pleasureom, s Foucaultom, da društvo na neki način brani užitak. Zanimljiivo mi je da je to jedini zločin kod kojeg samo razmišljanje o njemu može vrlo lako nekoga spremiti u zatvor. Ako na kompjutoru imate slike maloljetnika i to vam zadaje zadovoljstvo, proglase vas pedofilom. No, isto tako, ako svršavate na mrtva tijela, to ništa ne znači, odnosno ne sankcionira se.

Znači, vi to odobravate?

Ne, to mi je zanimljivo samo na način na koji se percipira, to pitanje histerije... U Hrvatskoj je ta dob 14 godina, što mislim da je... nemam pojma... možda je to generalno prenisko, ipak, i za hetero i za homo...

Kada je riječ o nekome od 12 ili 13 godina?

Važan je spolni odgoj, tutrebaju nastupiti institucije. Djeca su apsolutno izložena seksu na TV-u, u novinama. Ne žive u balonu, i baš zbog toga im treba govoriti o seksu. Mislim da je to odgovornost škole, već osnovne škole. Djeca se igraju doktora s 5 godina, nisu glupa i mislim da je sve bolje od prešućivanja.

Hrvatska ima tu nesreću i sreću da nije imala 30 godina zapadnog gay aktivizma, jer on je na kraju pobjegao od jedne norme i stvorio vlastitu, homo normu. Na taj je način još više otežao položaj ljudima koji ne pripadaju toj normi, jer postali su dva puta odbačeni. Hrvatska ima priliku produbiti razumijevanje različitosti i izbjeći zamke koje su se vani možda dogodile. Recimo, queer punker s dugom kosom odskače od norme. Prihvaćeni ste ako izgledate kao drugi, ako imate stalan posao. U tom slučaju niste pomaknuli normu, samo ste se apsorbirali u taj moment. Taj homoseksualac vjerojatno ima manje toga zajedničkog i od onog koji odskače od norme.

Zapad nije rušio norme, već se samo blago širio da bi unutra ušli ljudi koji izgledaju apsolutno isto ko i svi mi. Gay kultura zapravo ne postoji, ona je vrlo zapadnjački nastrojena, svaki grad ima filmski festival, međutim, isto se bavi kazalištem, plesom, a to su puno važnije forme, ponekad moćnije za taj dublji diskurs s publikom i društvom. Uzmimo npr. Gay games u Montrealu - on nema političku moć koja se može proširiti. Queer još uvijek ima tu političku moć. Teme koje radimo se vjerojatno mogu iščitati, upravo zato što nisu gay u uskom smislu, negu su zanimljive široj publici. Ove godine smo imali predstave koje su se bavile idejom privatnosti i javnosti, pokazivali da je javni prostor uvijek a priori heteroseksualan. Svi umjetnici koji su nam došli prvi su put nastupali na gay festivalu. Zapadni gay aktivizam to bi ga ni prepoznao kao gay ili queer, što je pogrešno, jer mislim da problem javnosti kojim smo se bavili postoji i vani.

Negdje si rekao da je danas sve entertainment.

O tome upravo govorim. Nemam ništa protiv toga, ali to nas u Queeru ne zanima. Mislim da je, na žalost, sve postalo entertainment, cijelo društvo je zabavljačko. Komercijalizacija nije počela i završila ovdje. I izvan te priče, kazališna je scena u Zagrebu postala pizdarija, bez vizije, bez ideje, bez estetike... Mi na Queeru mamo dva ključa po kojima se biraju predstave: moramo paziti na sadržajnu razinu, a željeli bismo pokazati i neku estetiku koja ima neku umjetničku relevantnost. Drugi festivali se ne moraju time baviti. Eurokaz se ne bavi toliko sadržajnom, koliko estetskom stranom i to je vjerojatno snaga tog festivala.

Čini se da su se institucije vlasti potporom inicijativama kao što je Queer Zagreb pokazale mnogo uviđavnijima naspram hrvatske gay zajednice od medija i Crkve. Nije li to pomalo ironično? Kada je, konkretno o medijima riječ, očito je da oni jači imaju o-ho-ho problema s mnogočime, npr. , s puštanjem reklame I homofobi su ljudi, dok regionalni mediji reagiraju gotov suprotno.

Queer ima u svim tim nepovoljnim okolnositma jednu dobru stranu - on je ipak zanimljiv, on se uspije malo više pokazati. Uspio se zato nametnuti i lokalnoj vlasti kao festival čije bi se gašenje osjetilo. S druge strane, potrebno je shvatiti da u Zagrebu nezavisna kultura nema apsolutno vrijednost. Mi se sutra zaista možemo ugasiti - pa i ove godine smo iz raznih gradskih ureda čuli da možda više nećemo dobiti lovu. Dakle, samo te izbrišu i ništa se neće dogoditi jer je grad tako postavljen. Grad živi alternativu kroz velike festivale. Postoji institucionalna kultura kazališta koja imaju apsolutni primat u svemu, i da, postoje nezavisne inicijative, čak i festivali. Znači, Tjedan suvremenog plesa, Eurokaz i svjetsko kazalište, što kulturna vlast prepoznaje kao nekakvu vaninstitucionalnu kulturu, bez obzira što se ponekad budžeti tih festivala ne mogu uopće podvesti pod ideju nezavisne kulture. A sve ovo ostalo, urbani festivali, Festival novog cirkusa, Močvara, zapravo je u očima grada pizdarija. radske strukture stalno ponavljaju da nezavisna kultura nema programa, što nije točno.

To je ključni problem u jačanju nezavisne scene. Grad za cijelu nezavisnu kulturu daje godišnje 3,5 milijuna kuna. A za institucionalnu kulturu 30 milijuna kuna...

Ovo za lokalne medije je točno, u neku ruku. Imamo dobru suradnju s medijima, ali ne sa strukturom, marketinški, već s novinarima. S te strane prolazimo. Mi smo se i sami iznenadili pozitivnom reakcijom lokalnih medija koji su nam svi pristali podržati kampanju. To nas je iznenadilo. Veliki se mediji koriste samo radi senzacije, radi prodaje, bez ikakve odgovornosti. Mislim da je njima kampanja ...i homofobi su ljudi bila nezanimljiva. Na žalost, Večernji list je mogao imati vrlo veliku ulogu u tome. Mislim da je Manjaks propustio šansu da sam sebi malo poboljša urednički posao. Ona Večernjakova naslovnica 22.8. bi bila fenomenalno uređena da još dolje piše: ..i homofobi su ljudi'. To bi bila onda ta neka ironija i inovativnost, koja ponekad pali.