Ljudska prava A.D. 2020.

Prema riječima Tine Đaković, organizacijske koordinatorice u Kući ljudskih prava i suradnice na izradi Pregleda stanja ljudskih prava u Hrvatskoj za 2020. godinu, na socioekonomskom planu odvijaju se najteži oblici kršenja ljudskih prava u Hrvatskoj u prošloj godini. "Podaci o srozavanju standarda stanovanja i o nastupajućem siromaštvu uistinu su alarmantni", ističe ona. "Uslijed pandemije ograničeno je pravno na rad, kao i pravo na pristup socijalnim uslugama." Pandemija je, dodaje, posebno ugrozila položaj osoba starije životne dobi, osoba s invaliditetom i onih koje su u riziku od siromaštva. "Nije opravdano to što se ranjive skupine u situaciji pandemije dodatno marginaliziraju", ističe naša sugovornica. "Država je trebala održati snažniji fokus na njihovim potrebama."

U 395 točaka, izvještaj za 2020. godinu sadrži pregled svih aspekata kršenja ljudskih prava, od neefikasnosti javne uprave i korupcije u pravosuđu do maltretiranja civilno-društvenih organizacija u postupku prijave za dodjelu sredstava na projektnim natječajima. Osvrnut ćemo se ipak na ugrožavanja nekih od socijalnih prava u koja upire prstom KLJP-ova koordinatorica. Detaljnije informiranje naših najvjernijih čitalaca i čitateljica o položaju mladih, starijih osoba i umirovljenika, nezaposlenih osoba, osoba s invaliditetom, migranata, beskućnika, Roma, izbjeglica, povratnika te žrtava nasilja u obitelji omogućio nam je, naravno, Europski socijalni fond, što s vječnom zahvalnošću neprekidno ponavljamo.

Osobe mlađe životne dobi

Epidemija je negativno utjecala na dostupnost i kvalitetu obrazovanja, pri čemu je pristup nastavi na daljinu posebno otežan pripadnicima pojedinih ranjivih skupina. Posebno se u pregledu ističu problemi s nastavom koji su iskrsnuli mladim pripadnicima romske manjine, učenicima kojima hrvatski jezik nije materinji, učenicima s teškoćama u razvoju i učenju, mladim izbjeglicama i migrantima  kao i dijelu učenika s invaliditetom. Za učenike koji žive u siromaštvu ili u riziku od siromaštva zatvaranje škola uzrokovalo je gubitak niza uobičajenih potpora i pomoći. Digitalna opremljenost i povezanost mladih u Hrvatskoj daleko je ispod prosjeka svih zemalja EU-a, što je dodatno otežalo mogućnost sudjelovanja u nastavi "na daljinu".

Izvještaj ističe činjenicu da i dalje ne postoji odgojna ustanova za maloljetnike sa psihičkim teškoćama. Njih se u pravilu smješta u odgojnu ustanovu ili zavod, nevezano uz njihove posebne potrebe.

Maloljetnici pod istragom za kriminal provode vrijeme u istražnom zatvoru zajedno s odraslim osobama, premda zakon nalaže njihovo smještanje u posebnu zatvorsku ustanovu. Premda se poželjnim oblikom reakcije na maloljetničku delinkvenciju smatra sklapanje izvansudske nagodbe i primjena mjere restorativne pravde, u prošloj je godini uočen trend smanjivanja broja takvih ishoda.

Nakon isteka roka Nacionalnog programa za mlade, a to se zbilo 2017. godine, još uvijek nije bila donesena krovna politika za taj segment populacije. Dapače, evaluacija prethodnog plana pokazala je da je bilo ispunjeno svega 36 posto mjera koje je predviđao.

Mladi radnici najviše su pogođeni prekarnim oblicima rada, kratkotrajnim ugovorima za nisku plaću, pa proizlazi da najveći dio njih nije kreditno sposoban. Zato im je otežan problem stanovanja, budući da su postojeće mjere stambene politike usmjerene na kupovinu stana kroz kreditno zaduživanje. Hrvatska se nalazi u samom vrhu Evrope, sa 62 posto mladih koji žive s roditeljima. Dok prosječni Evropljani napuštaju roditeljski dom s 26,2 godine, građani Hrvatske zadržavaju se u njemu do gotovo 32 godine starosti. Mladi su kod nas i u daleko gorem položaju kada se radi o mogućnosti zaposlenja: dok ih je u Evropi nezaposleno 17,1 posto, u hrvatskoj taj postotak iznosi 26,3.

Osobe starije životne dobi

Gotovo trećina starijih osoba u Hrvatskoj egzistira u riziku je od siromaštva. Rizik je nešto veći kod žena (33,6 posto) nego kod muškaraca. Stariji su ljudi često lošega zdravlja, pa ih tako 60 posto boluje od barem jedne kronične bolesti. Država se za njihov socijalni položaj brine osnovom Zakona o nacionalnoj naknadi za starije osobe, koja iznosi punih 800 kuna mjesečno, a mogu je dobiti hrvatski državljani stariji od 65 godina koji raspolažu s manje od 800 kuna po članu domaćinstva, a u zadnjih 20 godina nisu prebivali izvan zemlje.

U korona-uvjetima, korisnici domova socijalne skrbi bili su pogođeni epidemiološkom mjerom zabrane izlaska iz njih, kao i zabrane primanja posjeta, što je trajalo gotovo kroz cijelo vrijeme epidemije. Uočen je problem zanemarivanja starih i nemoćnih osoba u privatnim domovima, kao i problem uskraćivanja njihovih prava na redovitu zdravstvenu zaštitu i podršku.

Pored ovih posebnih, korona-problema, nadležne službe nisu rješavale niti one stare: nedostatak kapaciteta u staračkim domovima, nepostojanje efikasne kontrole nad pružateljima usluga u njima, netransparentnost u postupku primanja u smještaj u domovima koji su u javnom vlasništvu, nedovoljnu socijalnu podršku osobama i obiteljima koje brinu o starim i nemoćnim rođacima.

 Nezaposlenost i siromaštvo

Izvještaj podsjeća da je Vlada donijela mjere prevencije socijalne isključenosti i siromaštva, kao i mjere očuvanja radnih mjesta i aktivne politike zapošljavanja. Međutim, ističe se da su one dizajnirane isključivo za razdoblje epidemije i da su usmjerene na privredne grane kojima je u prvom redu zabranjen rad o toku epidemije, kao i pogođenim djelatnostima. "Izostale su dugoročne mjere jačanja otpornosti na gospodarske šokove, kao i politike ostvarenja temeljnih ekonomskih i socijalnih prava, poput stambene politike, politike zapošljavanja u promijenjenim uvjetima rada, politike zaštite zdravlja i zaštite na radu." Strategija borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti prošle je godine istekla, a nova nije donijeta, tako da je država ostala bez temeljnog dokumenta za njihovo suzbijanje. S druge strane, u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti našla se gotovo četvrtina stanovništva. Pritom su posebno pogođene osobe starije od 65 godina (30 posto ih je u riziku od siromaštva) i jednoroditeljske obitelji (koje su u 40-postotnom riziku).

Rizik od siromaštva također je ovisan i o regionalnim razlikama u stopi nezaposlenosti. Blizu 40 posto nezaposlenih preživljava u istočnim i središnjim dijelovima zemlje, premda na njima živi tek četvrtina ukupnog stanovništva.

K tome, u prošloj je godini udvostručen broj poslovno uvjetovanih otkaza, što je bila direktna posljedica ekonomsko-socijalne krize uvjetovane pandemijom. Epidemija je posebno ugrozila radnike koji se snalaze u nekom od oblika prekarnih odnosa. Nezadovoljavajuću perspektivu produbljuje i činjenica da je vlada krajem prošle godine najavila izmjene Zakona o radu, kojima se nastoji smanjiti broj ugovora na određeno, ali pritom dodatno fleksibilizirati raskid ugovora o radu na neodređeno vrijeme uz dodatno reguliranje rada od kuće. 

Epidemija je, pored ostaloga, produbila negativne trendove s kojima se radnici već godinama susreću, poput potplaćenosti, neplaćenih prekovremenih sati, rada vikendom te sklapanja štetnih ugovora koji ih oštećuju u pravu na korištenje slobodnog vremena.

U izvještaju se također ističe nepovoljan položaj žena na tržištu rada, vidljiv u diskriminaciji pri zapošljavanju i mogućnosti napredovanja, visini plaće i mirovine. Prema dostupnim parametrima, vjerojatnost zapošljavanja za žene s djetetom u dobi do dvije godine je oko 15 posto manja nego za muškarce s djetetom u istoj dobi. Žene starije životne dobi su ekonomski deprivirana skupina.

Beskućništvo

U prošloj je godini nastavljen trend opterećenosti stanovništva troškovima stanovanja, koji posebno pogađaju podstanare. U Hrvatskoj i dalje ne postoji sveobuhvatna stambena politika koja bi bila utemeljena na drušvenim potrebama, a problemi sa stanovanjem dodatno su pogoršani u Zagrebu i okolici, kao i na Baniji uslijed potresa. Koliko je vlastima stalo do prava na dom pokazuje i činjenica da na nacionalnoj razini nije donesena sveobuhvatna i neposredna mjera zaštite stanovanja uslijed gubitka prihoda zbog pandemije. "Stoga najmoprimci koji su se suočili s izbacivanjem iz stana zbog gubitka prihoda nisu mogli računati na pomoć države", ističe se u izvještaju. Također, nije zabilježen nikakav napredak niti u uređivanju sustava najma stanova, nedostaju i mjere i politike ulaganja u poboljšanje uvjeta stanovanja, a sanacija objekata pogođenih potresima je izuzetno spora.

Nacionalna strategija borbe protiv beskućništva prošle je godine istekla, međutim, napominje se u izvještaju, njezinim istekom nije zabilježen značajan pomak u suzbijanju i prevenciji beskućništva. Postoje problemi i sa zakonskim odredbama, jer zakonska definicija beskućništva ne obuhvaća ljude koji stanuju u neprimjerenim životnim prostorima, a ne obuhvaća niti sekundarne i tercijarne oblike beskućništva. Ne uzima tako u obzir niti ljude koji žive u prihvatilištima za beskućnike ili u izuzetno nesigurnim uvjetima stanovanja, kao niti one koji žive u riziku od beskućništva uslijed nesigurnog stanarskog prava. Nadležnim hrvatskim službama nije čak poznat niti ukupan broj beskućnika, a kapaciteti ukupno četrnaest prihvatilišta i prenoćišta namijenjenih ljudima bez stalnog smještaja iznose 420 mjesta, premda su potrebe višestruko veće. Velik broj gradova nema vlastite programe zaštite beskućnika, pa su tako pučke kuhinje i slični programi često rezultat privatnih inicijativa, a ne strukturne javne politike. U prihvatilištima kronično nedostaje stručnog osoblja. "Hrvatska nema donesenu strategiju prevencije i borbe protiv beskućništva ni strategiju socijalnog stanovanja, a s obzirom na to da beskućništvo predstavlja ekstreman oblik siromaštva i socijalne isključenosti, ističe se potreba za osmišljavanjem specifičnih okvira i mjera socijalne politike prema beskućnicima na nacionalnoj razini", stoji u izvještaju.  

Osobe s invaliditetom

Ukupno uzevši, pandemija je dosta pogoršala njihov položaj. Pacijentima koji imaju mentalne poteškoće, a koji su dobrovoljno pristali na liječenje u zdravstvenim institucijama ograničavalo se pravo na slobodu kretanja, premda se na njih ne mogu odnositi odredbe o prisilnoj hospitalizaciji.

Jedan od glavnih problema s kojima se susreću osobe s invaliditetom i bliske im osobe koje bi trebale brinuti o njima, jest snalaženje u šumi propisa koji reguliraju njihovo područje, ističe se u pregledu. K tome, velike su razlike u dostupnosti usluga osobama s invaliditetom u urbanim i u ruralnim područjima. Velika važnost pritom se pridaje uzroku invaliditeta (pri čemu su, naravno, ratni invalidi privilegirani). Država je svoje socijalne funkcije snalažljivo prebacila na građanske udruge, tako da su ove zagušene poslovima s korisnicima umjesto da se bave zagovaračkim radom na uvođenju politika koje bi doprinijele popravljanju položaja osoba s invaliditetom. "Neprilagođenost javnog prijevoza, nepristupačnost mnogih sadržaja, posebice otežan pristup kulturnim, turističkim i ostalim aktivnostima i dalje su izraženi problemi s kojima se susreću osobe s invaliditetom. Ni u 2020. godini nije bilo sustavnih napora kako bi se osobama s invaliditetom omogućio ravnopravan pristup svim društvenim sadržajima", zaključuje se u godišnjem pregledu Kuće ljudskih prava.      

Nasilje u obitelji

Uz rodno uvjetovano nasilje, izvještaj ističe i rasprostranjenost seksizma u svakodnevnom govoru, u medijima i u političkom diskursu. I dalje je uočljiv nedostatak političke participacije žena, kao i neravnoteža društvene moći između muškaraca i žena. Porast obiteljskog nasilja nastupio je uslijed epidemije i lockdowna, a paralelno je na djelu i pad prijava takve vrste nasilja. U pregledu se ističe podatak da je u prošloj godini bilo 40 posto više kaznenih djela obiteljskog nasilja nego u prethodnoj godini. Odstupanje između broja prijavljenih slučajeva i realnih brojki rezultat je straha od ponovljene viktimizacije i osvete nasilnika, te nepovjerenja žrtava u podršku i pomoć nadležnih institucija, navedeno je u pregledu. Taj strah vjerojatno nalazi potkrepu i u trendu smanjenja primjene zaštitnih mjera. "Pretežiti boravak kod kuće omogućio je uspostavljanje veće kontrole partnera zlostavljača nad žrtvama, ograničavanje rada službi za podršku otežalo je pristup informacijama i socijalnim uslugama." Pripominje se i da su organizacije civilnog društva u prvoj pandemijskoj godini bilježile porast prijava žrtava seksualnog nasilja. Hrvatska je nakon ratifikacije Istanbulske konvencije bila dužna osigurati dovoljan broj kriznih centara za smještaj tih žrtava, no i dalje postoji samo jedan specijalizirani centar, sa sjedištem u Zagrebu. Među strateškim dokumentima koje država nije donijela, a morala je, nalazi se i Nacionalna strategija za suzbijanje svih oblika seksualnog nasilja. Prošle je godine izmijenjen Kazneni zakon, međutim nije uvedena obaveza nadležnih tijela da spolno uznemiravanje procesuiraju po službenoj dužnosti.

U Zakon o zaštiti nasilja u obitelji unesene su strože kazne za počinitelje, ali intimno partnersko nasilje nije njime  definirano kao oblik obiteljskog nasilja.

Izbjeglice

Država niti na planu primanja i zaštite izbjeglica nema usvojenu jedinstvenu migracijsku i integracijsku politiku. Zakon o strancima, usvojen 2020. godine, sadrži niz manjkavosti, poput neusklađenosti s EU propisima koji reguliraju istu oblast, nemogućnost podnošenja žalbi na odluke MUP-a, omogućavanje arbitrarnosti u sigurnosnim provjerama, otežavanje dopuštanja privremenog boravka iz humanitarnih razloga. Istodobno, u prošloj su godini nadležna tijela u Hrvatskoj izdala ukupno 42 mjere međunarodne zaštite, što predstavlja najmanju stopu njihova odobravanja od početka masovnog izbjeglištva iz Azije i Afrike u Evropu, to jest od 2015. godine. Pojedine izbjeglice čekaju na odluku o međunarodnoj zaštiti dulje od dvije godine, uz krajnje neizvjestan ishod. Država u pravilu ne izlazi u susret izbjeglicama, pa oni, između ostaloga, ne dobivaju nikakve službene informacije (pogotovo ne napismeno, u obliku informativnog letka na njima poznatom jeziku) o mogućnostima dobivanja besplatne pravne pomoći, zbog čega često propuštaju rokove u kojima bi mogli poduzeti neke pravne korake za zaštitu vlastitog položaja. Zabilježeni su i slučajevi njihova namjerno pogrešnog informiranja o pravima koja im stoje na raspolaganju. Pored svega, vlasti ne dopuštaju ulazak predstavnika civilno-društvenih organizacija koje pružaju pravnu pomoć u detencijske centre, pri čemu su kao ispirka za dodatnu strogoću poslužile epidemiološke mjere.

Maloljetnici su pritom u najtežem položaju, posebno zbog uskraćivanja pristupa školovanju, zdravstvenoj zaštiti kao i prva na spajanje obitelji. Sistem prepoznavanja ranjivih skupina unutar Prihvatilišta za traženje azila u izvještaju se naziva "neprimjerenim".

U 2020. godini nezakonita protjerivanja imigranata postala su nasilnija i učestalija, nad čime se ne provode neovisne i efikasne istrage. Na krajnje brutalan način protjeruju se i trudnice, djeca i dojenčad. Izvještaj sadrži i podatke o prisilnom svlačenju maloljetnika kao i o "silovanju muškaraca granom". Hrvatska policija, ističe se, primjenjuje različite oblike zlostavljanja, među kojma najistaknutiji uključuju primjenu fizičke sile, psihološko nasilje, ponižavanja i prijetnje, te brutalnosti u postupku zadržavanja i prijevoza, poput lišavanja sanitarija i zadržavanja ljudi bez hrane i vode. "U gotovo 90 posto nezakonitih protjerivanja iz Hrvatske zabilježen je neki oblik mučenja i ponižavajućeg postupka", navodi se u izvještaju, a neki izvori navode preko 16 tisuća nezakonitih protjerivanja u 2020. godini.

Povratnici

Izvještaj naglašava da mnogi Srbi povratnici žive u nerazvijenim ruralnim krajevima, prometno izolirani i u lošim životnim uvjetima. Mnogi od njih i dalje ne mogu ostvariti svoja imovinska prava, a imovina im je i dalje izložena uzurpaciji i devastaciji. Mnogi od Srba povratnika ne mogu koristiti čak niti, ionako bijednu, socijalnu pomoć, jer je kao uvjet za dobivanje naknade od 800 kuna za starije osobe propisano prebivanje na području Hrvatske u neprekidnom trajanju od 20 godina. Dakle oni koji su 1995. pobjegli da spase živu glavu od hrvatskih "osloboditelja", nakon povratka iz izbjeglištva ne mogu ostvariti pravo na socijalnu pomoć.

I izvještaju se navode i fizički napadi i prijetnje povratnicima srpske etničke pripadnosti, uništavanje dvojezičnih ploča, otimanje i devastiranje imovine, ugrožavanje sigurnosti i vrijeđanje u istupima pripadnika stranaka ekstremne desnice.

Romi

Premda je Nacionalna strategija za uključivanje Roma u 2020. godini već istekla, najveći broj jedinica lokalne samouprave u kojoj žive Romi ni u toj godini nije izradio, kamoli provodio, lokalne akcijske planove provođenja te strategije. Položaj Roma u prošloj godini nije se popravljao, što znači da ga i dalje obilježavaju brojne prepreke pri zapošljavanju i pristupu socijalnim uslugama. Stambeno je deprivirano između 59 i 78 posto romskih kućanstava, što je dodatno pogoršano nakon potresa koji su krajem godine pogodili Baniju. Kako se radi o izuzetno rizičnoj skupini, ne iznenađuje da je i pandemija, kao i protuepidemijske mjere, pogodili posebno njih. Pored svega, Romi su česta meta govora mržnje "komentatora" u sivoj medijskoj zoni, a novinarsko izvještavanje o njima prečesto je senzacionalističko i stereotipno.

xxxxxxxxxxxxxxxxx

Pregled za 2020. godinu koji je sačinila Kuća ljudskih prava pokazuje da država često ne provodi strateške dokumente za pojedina socijalna područja, kao i da ne donosi nove strategije kada starima istekne "rok trajanja". Našu sugovornicu, Tinu Đaković, pitamo što to govori o brizi nadležnih struktura za ranjive skupine. "Tijela javne vlasti i državna uprava nemaju kapaciteta i nisu usmjerena na strateško rješavanje problema građana i na davanje sistemskih odgovora na njih. Pogotovo ne takvih odgovora koji bi se temeljili na ljudskim pravima", odgovara ona. Način na koji se vlasti bave socijalnim problemima dobro ilustrira i nedavna odluka Vlade o pružanju jednokratne korona-pomoći umirovljenicima, nekoliko tjedana prije lokalnih izbora. Mjera je naišla na aplauz umirovljeničkih organizacija, a ovaj bi s novinar ipak složio s ocjenama da se radi o školskom primjeru klijentelizma. ""Da bi neka mjera bila autentično socijalna, ne bi smjela biti jednokratna. U području starijih osoba, i općenito socijalne politike, trebalo bi puno toga promijeniti i iznova presložiti sustav transfera socijalne pomoću, kao i mirovinski sustav. Dobro je što postoje i te jednokratne inicijative, ali činjenica da je ova pokrenuta mjesec dana uoči izbora jasno govori o čemu se radi", zaključuje Tina Đaković.