Kutija za glasove
U početku bio je zvuk i bio je g l a s. Prvu svijest o samome sebi životinje i ostala bića stječu u odnosu sa zvukom majčinih organa i njezinim glasom, ali i ostalim zvukovima koji se nalaze u blizini (i daljini). Tako nastaje život.
Kutija svemira i majčin trbuh imaju mekane stijenke. Oni reflektiraju naše glasove obogaćujući ih raznim šumovima i drugim glasovima baš kao što pejzaž daje crvenkaste nijanse zrakama niskog s u n c a (hranjivo je gledati crveno sunce). Na
Antej Jelenić
antej-1.jpg
taj način hranimo glas dajući mu snagu da dođe do drugih bića koja ga moraju čuti da bi preživjela.
Budući da danas trebamo dokaz za svaki osjećaj tako i glas podvrgavamo strojnom nasilju da bismo utvrdili njegov spektar i „vidjeli" od čega se sastoji. A spektralna analiza glasa govori da on sadrži beskonačan broj mikrofrekvencija. Ipak, informacijska i komunikacijska znanost odbacuju tu beskonačnost kao NEPOTREBAN ŠUM i svode je na f r e k v e n c i j e d o v o l j n e z a k o m u- n i k a c i j u (u telefoniji to su frekvencije od 20 Hz do 3100 Hz).
Veća hrpa glasova ide najbogatijem. Manja ide u krematorij. Bogati ljudi potom čiste naše glasove od svih šumova sve dok na koncu ne čuju vlastiti glas, jedini glas koji žele čuti i koji ih ne ugrožava
Mjesto na kojem se institucionalno definira ŠTO JE TO INFORMACIJA i ŠTO JE NEPOTREBAN ŠUM (logori smrti) je mjesto na kojem počinje f a š i z a m. Najočitija manifestacija suvremenog fašizma i smrti glasa je GLASAČKA KUTIJA. U čestim festivalima parlamentarne demokracije milijuni ljudi hodočaste na taj sveti dan i ritualno ispuštaju svoje glasove u kutije smrti. Ti glasovi se potom prebrojavaju i odvajaju u DVIJE HRPE. Jedna hrpa se zove STRAH (hdz, hčsp, hsp, hss...). Druga hrpa se zove STRAH OD STRAHA (sdp, hns, ids, laburisti, eu...). Veća hrpa glasova ide najbogatijem. Manja ide u krematorij. Bogati ljudi potom čiste naše glasove od svih šumova sve dok na koncu ne čuju vlastiti glas, jedini glas koji žele čuti i koji ih ne ugrožava. Nakon toga mi nemamo više pravo međusobno komunicirati, voliti se i poklanjati jedni drugima. Možemo samo obavljati ono što nam naredi VELIKI GLAS, šutjeti i pokušavati se prisjetiti kako je glas zvučao dok je pripadao svima nama.
G L A S ipak možemo vratiti. Ali tek onda kada shvatimo da je taj glas jedino što imamo. U tom trenutku znamo da se moramo boriti za njega svim snagama i tada počinjemo graditi nova mjesta razgovora koja će glasu vratiti sve š u m o v e. Na tim j a v n i m i o t v o r e n i m mjestima glas će ponovno postati čist i razgovjetan jer će pripadati svima. Pojedini glasovi više neće imati želju za VLADANJEM jer će biti jasno da s a m i z a s e b e neće moći dozvati niti osobu u ogledalu, a kamoli bića na drugom kraju kutije svemira.
Moj glas nije potpuno razgovijetan, ali u sebi nosi druge glasove i zato može doći do pojedinih bića. Međutim, da bi dobio S N A G U koja ga nosi daleko trebaju mu drugi glasovi koji sada šute u strahu od velikoga glasa. Zato uzmite ovaj glas i pridružite mu svoj. I kada glas postane glas mnogih nastat će tišina koja čuje sve.
Tijela izbušena lošim zamislima
Krše se ulicama nevidljiva kao ogledalo
Radujem se zbog promjene koja ih čeka
Kada buka preraste u šuštanje rijeke
I kada pronađu svoj tok u svim rupicama
Svemira spremno se prepuštajući promjeni
Imena ili prijevoznog vjetra
Čeličnog čela hodaju već godinama
Baš kao ja
Tragajući za instinktom koji će im reći
Kada treba leći a kada jedriti u riječima
Koje kvantno gledajući ne pripadaju nikome
Radujem se promjenama koje u svakome
Trenu titraju kao žice u kljunu ptice
Vidjet ćemo tada svaku od njih
Kao što dan vidi noć
Sve ćemo vidjeti u svakom trenutku
I život će biti žut kao presječena tikva
Zatim dugo vremena nikakve promjene
Neće biti
Naučit ćemo čekati, misliti, postiti
I voljeti
Nismo se zaustavljali pred ničim
Sjećaš li se kada smo gazili po glavama kraljeva
Susretali smo se ponekad
I gazili po glavurdama
Snažniji nego dan prije
Klizili smo cestom orući je
Rašljama smijeha
Ulazili smo u institucije raskopčanih
Kaputa i uzimali taoce
Jeli smo uvijek šarene hrpice voća
I punili oči zelenim dimom
Prolazili smo kroz zidove
Jer je naš osjećaj uvijek dolazio
Siguran kao tajna
Učili smo jednog goluba letjeti
Kao što smo i mi učili od drugih
Nismo znali govoriti
Kao svijet u kojem su ubojstva neophodna
Nismo bili ni vračevi niti pjesnici
Samo smo išli putevima srca
A srce se nikad ne zaustavlja
Pjesma je posvećena ocu Božidaru Jeleniću (..1926...2011..)
Zemlja obilja
Ovdje stabla rastu u mraku između stijena
ljudi uzimaju malo i imaju puno
ovdje životinje dolaze blizu da bi se odmorile
i udisale miris čaja od kamena
ovdje zvuk dolazi tih i dubok kao san
i odlazi s vremenom koje je beskonačno
u zemlji obilja ljudi štede vodu
od teških riječi
otvaraju usta s valovima
plešu sa svim suncima
i ruše proroke s malim p u džepu
u zemlji obilja ljudi su snažnije
životinje od svjetionika
otoci koji čvrstim rukama
drže pijesak dna
u toj zemlji ljudi su od zemlje
zemlja je od riječi
riječ je spremna
na dodir bogomoljke
ovdje ratnici imaju rogove od rogača
odlaze u lov na razna brda
na razne horizonte
paraju kamenjem zrak
znaju za najdublje jame
obavljaju rituale
znaju ukrotiti nemir
ovdje bića jedu malo
piju malo
govore malo
misle u oceanima
Pčela
Pčela je sletjela na prazan list
I stavila svoj kist na nevidljivi list
Svu svoju ljubav dala je za utopiju praznine
I razgovor je potekao poljima daljine
Vidjela je svoje tijelo u tišini riječi koja vodi
Koja trepće kao riba u zraku ili vodi
Hranila se svakim cvijetom u samoći ritma krila
Mrežu riječi koje cvatu plela kao modra vila
Niti teksta preplele su topla mjesta
I dale svjetlost zemaljskome suncu
Vatra srca hladnom tijelu napravila kukuljicu
Gradimo niodčega
Uvijek krećemo sa slabo osvijetljenih polazišta
Od nepravilno napisanih riječi gradimo poglede na sutra
Koje je tu već danas
Teškim naporom dižemo kraljevstva u gradovima
Gdje su ljudi spremni umrijeti za vlastitu ekvivalenciju
Gdje nas uče da zaboravimo na melodiju tišine
Gdje nas mole da otupimo međusobne poglede
I nikada ne pristanemo na dogovor skromnosti
I aerobnost granica među ogoljenim bićima
Ostavljamo povremeno nevjerojatne svjetlosne potpise
Iako nas odmalena hrane industrijskim metalima
I uspavljuju krvavim sjekirama i mrtvom rodbinom
Ostavljamo povremeno kamelije na velikim gradilištima
U nadi da će inžinjeri uočiti apsurd svojih projekata
Iz velikog ničega odlagališta za djecu izlazimo
Neokaljani i nesigurni i gradimo iz toga ničega
Klimave živote ispunjene neočekivanim čudima
I beskrajno usporenim mećavama
Svakodnevno izdišemo na modernim zgarištima
Miješajući sudbine uz zaglušujuću lomljavu
Prije odlaska nježno odlažemo svoje oči na zelenu mahovinu
Označivši još jedan hram u šumi vješala
Smijemo se
Smijemo se dok idemo s jednoga mjesta na drugo
Držeći se za vrele ruke
Rijetki ljudi uz cestu se smiješe ili im se to samo čini usljed
Nepreglednih hrpetina smijeha iz konzerve
Nabacanih u pozadinu umjesto planina
Smijemo se i glave nam se ljuljaju zbog suza u očima
I rečenica u kojima predviđamo sljedeći događaj
Svima uz cestu se čini da se i oni smiju iako su im jedini dokazi
Par fotografija na kojima se smiješe kao krava na mesnom doručku
Ili krnjav most godina na armiranim stupovima
Promašenih proslava
Tik iznad površine mora
Smijemo se zagrljeni i teturamo
Cestama s jednog mjesta na potpuno drugo
A redarstvenici kroz rešetke džipa vide da
Nešto nije u redu s nama iako im ne pada
Na pamet po kojem članku da nam oduzmu ljudskost
Putem susrećemo ljude koji se niti ne smiješe a kamoli smiju
Oni su svoj smješak kupili uz izgled skupe kurve
Ili uz društveni paket za usrane ziheraše
Smijemo se i pričamo s duhovima zaklanih indijanaca
Dok se krećemo brže od vremena
Putem susrećemo ljude koji kao da očekuju kamere
Koje će ih potvrditi i reflektore koji će ih žive rastaliti
U bezobličnu masu
A mi se i dalje smijemo jer smo
Napustili igralište dosade koje su za nas ogradili
I jer smo se dovoljno napušili života
Da bi nas i dalje strašio
Grad
Dvije note iznad zvuka žute trave
Iza mreže od tristo tamnih drvenih linija
Nakon tri cvrčka koji su ugrizli noć
Lijevo od vala koji se gasi prema nebu
Na granici guste tišine
Na dnu velike padine uma
Još samo dva kosa upozoravaju
Da dolazi Grad
Fašizam
Kako bismo trebali živjeti
Mi koji znamo da fašizam dolazi
Možemo li skakutati gradom kao
Smješak
Mi koji znamo za ubojstva
Koja se svakim danom približavaju
Na golubljim nogama
Možemo li govoriti o upornosti ljubavi
Svakome koga pogledamo
A pogledi vide jedan drugoga
Lubenice, jabuke i trava
Hodam najdužim putevima
I ne zaobilazim ništa
Svaka novost je moja nova snaga
Svako lice slomljene geometrije
Jednom je nogom već izvan zakona
Ali mehanika želje ga ne pušta dalje
Navike su klinovi u
Danima od kamena
Može li se preživjeti ako istinu
Ne podijeliš s nekim
Ako ona ostane u tebi
Kao noćna leptirica
Ili ako svoju intimu ogradiš
Borovim iglicama
Samo da ne vidiš smrt koja se vraća
Sjedim iznad vjetra
Ispruženih ruku i otvorenih dlanova
Nada je odlivena u morskom nebu
S vjerom
Riba i lastavica
U kosi
A ako pitaš gdje je čovjek
On je oduvijek tu samo ga ne vidiš
Zapetljan je u konac prošlosti
Pigmenti drugih bića
Čitamo stalno da bismo mogli razmišljati
Bojimo se beskonačnih mogućnosti iznenadnih rečenica
Usamljeni smo tamo gdje nema, kao pištolj, uperenih pogleda
Citiranih znanstvenika i pjesnika
Svi su oni pomalo naporni, ali bez njih
Smo doslovno odsječeni jer su nam jedina poznata bića
Ma koliko odvratni bili onda kada im popuštaju
Obrambene naslage samouvjerenosti
Postoje i druga bića tako tiha i prolazna
Da ih često bez razmišljanja mijenjamo za tiskane aždaje
Koje izgledaju puno stvarnije
Postoje nevidljiva bića koja
Žive u trenucima slobode i šetaju
Putevima koji vode prema nenapućenim mjestima
Gdje su spektakli blijedi kao rubovi pustinje
Takva bića olako otpisujemo jer čitamo o upornim
I dosljednim ratnicima čije metode su toliko spretne
I neoborive da pred njima glasovi tih tihih bića
Zvuče kao strah od neuspjeha
Ali ponekad, tek ponekad nas ti nečujni glasovi
Podsjete da ptice piju iz cvijeća na sličan način
A ono zauzvrat lomi svjetlost samo prema njima
I tek tada otkrivamo pigmente drugih bića
Na nama samima
Konac
Konac mi je odličan
Čula si ljubav koju nitko nije izgovorio
U svojoj službenoj biografiji hrvatski pjesnik Antej Jelenić spominje rano izraženu sklonost njegove osobe brisanju tragova dogovorene budućnosti i stavljanju latica ivančice na penis. Među uspjehe iz toga životnog razdoblja ubraja i uvid u čvrstoću dogovora ovdje, i u vezu između tih i takvih dogovora i raznih postrojenja. Kasnije, je na razne načine doprinosio didaktičkom razvoju hrvatskog školstva, pa tako i uvođenjem kornjača u nastavne planove i programe, povezujući to s Pentagonom.
Sadašnji trenutak (koji ga, između ostaloga, vezuje i uz suradnju s H-Alterom) uspoređuje s "oblakom radosti razapete kao isprana jedra", nagovještavajući pritom udobne dronjke, koji su nam, pretpostavljamo, kolektivna izgledna perspektiva. (op. ur.)
