Nada Topić je autorica više stručnih i znanstvenih radova iz područja knjižničarstva, povijesti knjige i čitanja. Objavila je dvije zbirke pjesama (Svetac u trajektnoj luci, 2005. i Meteorologija tijela, 2015.), slikovnicu za djecu (Kako se rodila roda, 2008.) te zbirku kratkih priča (Male stvari, 2016.). Predsjednica je Društva knjižničara u Splitu te članica međunarodnog udruženja Society for the history of autorship, reading and publishing (SHARP) i Hrvatske udruge školskih knjižničara (HUŠK).
Ove je godine objavljena njena knjiga Knjižara Morpurgo u Splitu (1860. – 1947.) i razvoj kulture čitanja, koja istražuje doprinos splitske Knjižare Morpurgo stvaranju i razvoju kulturnoga života u Splitu i Dalmaciji.
Prije pola godine objavljena je vaša knjiga Knjižara Morpurgo u Splitu (1860. – 1947.) i razvoj kulture čitanja. Kada ste počeli rad na knjizi i otkud interes za slučaj Morpurgo?
Knjiga je nastala na osnovu disertacije koju sam obranila 2015. godine na Sveučilištu u Zadru, a u kojoj sam se bavila poslovanjem Knjižare Morpurgo u Splitu u periodu dok je knjižara bila u vlasništvu obitelji Morpurgo, od 1860. do 1947. godine. Za razliku od povijesti knjižnica i čitaonica, povijest hrvatskog knjižarstva gotovo je potpuno nepoznata. Nemoguće je baviti se poviješću knjige i čitanja bez poznavanja infrastrukture koja je omogućavala cirkulaciju knjige društvom, a jedan od važnijih dijelova te infrastrukture bile su knjižare, kao mjesta susreta literarne proizvodnje i potražnje, odnosno knjige i čitatelja.Trebao bi postojati veći senzibilitet svih institucija kada je knjiga u pitanju. Knjižnice imaju brojne programe i kamapnje za poticanje čitanja, ali to nije dovoljno ukoliko se ne djeluje sustavno i u svim segmentima
Knjižara Morpurgo je u tom smislu imala značajno mjesto u Splitu, Dalmaciji, ali i šire budući je imala bogatu knjižarsku ponudu koja je uključivala veliki broj recentnih stranih i domaćih publikacija te veliki broj kupaca. Jedna je od rijetkih europskih knjižara koje posluju na istoj lokaciji više od stoljeća, a o njenom uspješnom poslovanju svjedoči i obimna arhivska, muzejska i knjižnična građa čuvana u brojnim institucijama. Usprkos tome nije postojala ni jedna monografija u kojoj bi njeno poslovanje bilo prikazano, kao što uostalom ne postoji ni jedna monografija o bilo kojoj drugoj hrvatskoj knjižari.
Kako ste i spomenuli, Knjižara Morpurgo od prvog dana postojanja, srpnja 1860. godine, nikad nije mijenjala svoju lokaciju, bila je konstanta splitskog javnog prostora i života. Ove je godine, nakon što je vaša knjiga tek nekoliko dana stajala u izlogu, knjižara zatvorena. Kako je do zatvaranja došlo?
Zatvaranje Knjižare Morpurgo u lipnju ove godine, nažalost, nije bilo iznenađenje budući da je u posljednjih nekoliko godina zatvoreno više knjižara u svim hrvatskim gradovima, ne samo u Splitu. Knjižara Morpurgo, koja je u privatnom vlasništvu, bila je u najmu knjižarskog lanca Algoritam koji je doživio poslovni slom, a novi najmoprimac, koliko mi je poznato, još se nije pojavio.
Slom Algoritma posljedica je lošeg poslovanja koje knjigu tretira kao običan proizvod, a knjiga to nije niti može biti. Sigurno je više uzroka dovelo do zatvaranja knjižara: visoke cijene najmova prostora u centru grada, visoka cijena knjige, općenito pad interesa društva za knjigom itd. Nedavne inicijative Ministarstva kulture za pomoć nakladnicima i knjižarima su dobrodošle, ali sve su to jednokratne mjere koje neće polučiti veće rezultate dok se problem ne počne rješavati sustavno i dugoročno.
Bilo vam je izuzetno bitno stvaranje cjelovite slike o poslovanju Knjižare Morpurgo, ali i analiza utjecaja koji je imala na onodoban društveni život Splita i Dalmacije, pa i ukupan hrvatski kulturni prostor. Kakav je bio taj utjecaj?
Knjižara Morpurgo nije bila samo trgovina knjiga, iako je knjige prodavala. Ona je odmah po osnutku postala stožer dalmatinskih rodoljuba i narodnjaka koji su zajedno s Vidom Morpurgom razvijali ideju ujedinjenja Dalmacije s ostalim hrvatskim krajevima. Vid Morpurgo je u tim prvim godinama izdavao i političke brošure koje su za cilj imale širenje preporodnih ideja. Knjižara je i kasnije zahvaljujući slobodoumnim vlasnicima otvorenim za nove i napredne ideje bila okupljalište splitske i dalmatinske inteligencije: književnika, pravnika, svećenika, liječnika… koji su tu raspravljali o važnim političkim i društvenim pitanjima, čitali svjetske i domaće novine i časopise i drugu literaturu, ali i komentirali svakodnevna gradska zbivanja.Usprkos značaju Knjižare Morpurgo nije postojala ni jedna monografija u kojoj bi njeno poslovanje bilo prikazano, kao što uostalom ne postoji ni jedna monografija o bilo kojoj drugoj hrvatskoj knjižari
Također, knjižara je imala veliku dobavljačku mrežu koja je uključivala nakladnike i knjižare iz cijele Europe te bogatu ponudu različite literature koju su naručivali i udaljeni kupci, ne samo oni iz Splita. Među kupcima je, primjerice, bio i dubrovački književnik Ivo Vojnović koji je u više navrata naručio veći broj publikacija, zatim naši iseljenici u Australiji, Novom Zelandu, Belgiji, Italiji, Francuskoj itd.
Važna je u tom smislu bila i nakladnička djelatnost knjižare koja je uključivala različite publikacije: političke, pravne i književno-teorijske brošure, narodne pjesmarice, zbirke poezije, romane, drame, turističke vodiče, udžbenike itd. i na taj način smještala knjižaru u polje kulturne proizvodnje. U Morpurgovoj nakladi izašle su, primjerice, knjige Milana Begovića i Ante Cettinea.
Tko je bio Vid Morpurgo, osnivač i prvi vlasnik knjižare, i koliko mu toga Split duguje?
Vid Morpurgo (1838.-1911.) bio je knjižar, nakladnik, urednik prvog književnog časopisa u Splitu, bibliograf, bibliofil, političar, novinar, bankar i privredni djelatnik, vrlo aktivan do kraja života. Nije imao vlastitu obitelj, tako da je gotovo sav život podredio radu za javno i opće dobro. Osim važne političke uloge koju je imao u narodnom preporodu u Splitu, o čemu je detaljno pisao Duško Kečkemet, značajne su bile i njegove privredne i bankarske aktivnosti.Nacionalna strategija poticanja čitanja je izrađena za period od 2015. do 2020. godine, sada smo na pragu 2018., a taj prijedlog nije još došao do Vlade
Kako je bio vlasnik destilerije alkoholnih pića, otkupljivao je drop od težaka za proizvodnju alkohola, a kao dugogodišnji potpredsjednik i kasnije predsjednik Prve pučke dalmatinske banke štitio je i poticao razvoj gospodarstva dajući povoljne zajmove seljacima, obrtnicima i radnicima. Zahvaljujući ekonomskoj neovisnosti mogao se slobodnije baviti i političkim pitanjima te kulturnim razvojem grada.
Nakon Vidove smrti knjižaru je vodio nećak Eugen Morpurgo, a kasnije je preuzeo Eugeonov sin Aldo. U izjavi koju je Aldo Morpurgo 1946. uputio sudu u Splitu, u vezi s postupkom za povrat svoje imovine, naveo je između ostalog: "Poslije svršetka nauka preuzeo sam upravu Knjižare Morpurgo i dao joj izričito napredno-ljevičarski pravac. Izlozi moje knjižare izazivali su srdžbu njemačko-talijanskih diplomatskih predstavnika i agenata i bio sam više puta upozoren da prestanem s tom propagandom. Ali se ja nijesam dao zastrašiti i vršio sam uvijek intenzivniju propagandu. Bio sam često fizički napadan od fašističke rulje i zatvoren po njihovim vlastima. Knjižara je bila nekoliko puta razlupana i opljačkana. Na sve ponude da je prodan ili suradjujem sa fašistima, nikako nisam htio pristati." Kakvu je ulogu knjižara imala u to vrijeme i koliko je bitno mjesto bila za antifašistička djelovanja?
Važno je napomenuti da je za cijelo vrijeme poslovanja knjižare u manjoj ili većoj mjeri postojala cenzura koja je utjecala na tržište knjigama. U međuratnom razdoblju za vrijeme Kraljevine Jugoslavije kada je cenzura bila rigorozna, Knjižara Morpurgo bila je dobro opskrbljena stranim Vlast je uvijek bila zainteresirana za tržište knjigama, odnosno za sadržaje i informacije koje su se prenosile putem tiska. Usprkos tome, Vid Morpurgo je krijumčario knjige zabranjenih pisaca iz Italije i objavljivao provokativne političke brošure u preporodnom razdobljuknjigama i časopisima te djelima naprednih i socijalnih pisaca. Aldo Morpurgo vodio je knjižaru od 1936. godine kada je završio studij ekonomije u Zagrebu pa sve do svoje deportacije na Liparske otoke 1941. godine. I prije tog uhićenja bio je više puta napadan i pretučen zato što je u knjižari prodavao djela Guglielma Ferrera i drugih antifašističkih pisaca.
Uoči i za vrijeme Drugog svjetskog rata cenzura je bila otvorena, knjižara je nekoliko puta opljačkana, a knjige na engleskom i francuskom jeziku spaljene. Vlasnici knjižare bili su zlostavljani zbog svog židovskog porijekla, a knjižara je tada promijenila i ime u A.D. Dalmatia. Eugen Morpurgo je ubijen 1943. godine u koncentracijskom logoru Banjica kraj Beograda, a Aldo je prebjegao u Palestinu.
Knjižaru je tada do konačne nacionalizacije vodio njihov opunomoćenik Hilarije Perić. Vlast je uvijek bila zainteresirana za tržište knjigama, odnosno za sadržaje i informacije koje su se prenosile putem tiska. Usprkos tome, Vid Morpurgo je krijumčario knjige zabranjenih pisaca iz Italije i objavljivao provokativne političke brošure u preporodnom razdoblju, a tu tradiciju su nastavili i njegovi nasljednici koji su također pronalazili načine da izbjegnu stroge propise i cenzuru te da u Split prve polovice 20. stoljeća donesu nove i napredne ideje.
Kako se poslovanje knjižare mijenjalo nakon što je bez nje ostala obitelj Morpurgo?
Nakon Drugog svjetskog rata knjižara je nacionalizirana i nosila je dugo godina ime Luka Botić, a od devedesetih godina prošlog stoljeća ponovo je privatizirana. Zadnjih godina bila je u najmu izdavačkih kuća Algoritam, Profil i Mozaik, a zatim samo Algoritam. Istraživanjem je obuhvaćen period dok je knjižara bila u vlasništvu obitelji Morpurgo, tako da ne mogu puno reći o poslovanju knjižare nakon toga. Znam da je mnogi Splićani pamte i uz nju vezuju svoje prve susrete s knjigom. I sama sam kao dijete odlazila s majkom po školske knjige u Morpurga i redovito se vraćala ne samo s udžbenicima i priborom već i s knjigama za lektirno ili slobodno čitanje.Važna je bila i nakladnička djelatnost knjižare koja je uključivala različite publikacije: političke, pravne i književno-teorijske brošure, narodne pjesmarice, zbirke poezije, romane, drame, turističke vodiče
Više ste puta istaknuli kako hrvatski nakladnici i knjižari trebaju biti svjesni da knjiga nije biznis i da baveći se izdavanjem i prodajom knjiga neće steći materijalno bogatstvo. Sustav u kojem živimo nužno nam nameće pretvaranje svega u biznis i zaradu kao imperativ, a ukoliko nešto nije isplativo od toga se odustaje. Gdje je knjiga u svemu tome, kako da preživi?
Kao što sam ranije rekla, knjiga je kulturni proizvod i tako je treba tretirati, za nju ne bi smjeli vrijediti zakoni običnog tržišta. U smiješno malom proračunu koji se izdvaja za kulturnu djelatnost u Hrvatskoj tek jedan mali dio odlazi na knjižni sektor. Na takav se način sigurno neće poboljšati položaj knjige. Potrebno je sustavnije promišljati sve segmente vezane uz proizvodnju, distribuciju i konzumaciju knjige te uzeti u obzir specifičnosti knjige kao proizvoda. U svemu tome važnu ulogu imaju i čitatelji, odnosno kupci kojima bi knjiga trebala biti dostupnija u svakom smislu.
Knjižara Morpurgo nalazi se na popisu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske, pa bi se i budući vlasnik u tom prostoru morao baviti knjižarstvom. Pregovori s budućim najmoprimcima traju već neko vrijeme. Ima li jasnijih naznaka o scenariju za budućnost Morpurga?
Iako je bilo najava da će Knjižara Morpurgo otvoriti svoja vrata već u rujnu prije početka nove školske godine, to se nije dogodilo, knjižara je i dalje prazna. Građani Splita su ljetos samoinicijativno organizirali šetnju s knjigom preko Pjace u znak potpore ponovnom otvaranju knjižare. U međuratnom razdoblju za vrijeme Kraljevine Jugoslavije kada je cenzura bila rigorozna, Knjižara Morpurgo bila je dobro opskrbljena stranim knjigama i časopisima te djelima naprednih i socijalnih pisaca
Nedavno je u Slobodnoj Dalmaciji izašao i članak u kojem vlasnik prostora Knjižare Morpurgo Željko Katić kaže da su pregovori s mogućim najmoprimcima još uvijek u toku. Po meni, najbolje rješenje bi bilo da Grad Split kupi prostor, a onda ga daje u najam po nekoj realnoj cijeni koja bi knjižarima bila isplativa. Na taj način bi knjižara, koja nije samo poslovni prostor, nego simbol kulturnog života grada, bila i trajno zaštićena.
U travnju ove godine predstavljen je Prijedlog Nacionalne strategije poticanja čitanja. Tekst Nacionalne strategije poticanja čitanja prije dvije godine je prošao javnu raspravu i Ministarstvo financija, no nije došao do Vlade, a trenutna ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek ponovno je aktivirala taj proces. Kako komentirate strategiju i općenito rad institucija na razvoju kulture čitanja u Hrvatskoj?
Jedino dugoročnim i strateškim promišljanjem i pristupom može se nešto postići. Na izradi Nacionalne strategije za poticanje čitanja radio je veliki broj stručnjaka i ona donosi niz mjera i aktivnosti kojima se ostvaruju strateški ciljevi stvaranja društvenog okvira za podršku čitanju, razvoja čitalačke pismenosti i povećanja dostupnosti knjiga i drugih čitalačkih materijala. Međutim, strategija je izrađena za period od 2015. do 2020. godine, sada smo na pragu 2018., a taj prijedlog nije još došao do Vlade.Nemoguće je baviti se poviješću knjige i čitanja bez poznavanja infrastrukture koja je omogućavala cirkulaciju knjige društvom
Trebao bi postojati veći senzibilitet svih institucija kada je knjiga u pitanju. Knjižnice imaju brojne programe i kamapnje za poticanje čitanja, ali to nije dovoljno ukoliko se ne djeluje sustavno i u svim segmentima. Također, treba uzeti u obzir da u našem društvu nije samo knjiga u krizi nego je u krizi cjelokupni pravni i ekonomski sustav, što se onda reflektira i na knjižni sektor. Kultura uvijek strada prva.
