Ivan Kralj novinarstvom se počeo baviti u šesnaestoj godini, radio je za Feral Tribune, HRT-ove emisije Latinica i Glamour Caffe, dobitnik je nekoliko novinarskih nagrada...Prije četiri godine odlučio je svoj profesionalni interes usmjeriti na pokretanje Festivala novog cirkusa, koji tijekom svog kratkog postojanja izaziva veliki interes publike, ali i doživljava stalno spoticanje o 'zakonitosti' zagrebačkog kulturnog establishmenta.
Ovogodišnje izdanje Festivala novog cirkusa započelo je skandalom izazvanim ponašanjem Zlatka Viteza koji je odlučio Histrionski dom prozvati svojim prostorom i svojim kazalištem. Kako bi prokomentirao njegov ispad? Zlatko Vitez pojava je koju se prečesto tolerira iz čistog straha od njegove buke i agresivnog nastupa. Zaista očekujem da zagrebački Gradski ured za kulturu i Ministarstvo kulture javno osude takvo opetovano štećenje ugledu kulturnih institucija koje vode takvi ljudi, ali i ugledu nezavisnih organizacija koje su, zbog nesređene kulturne politike, prisiljene trpjeti posljedice te bujice neprofesionalizma. Histrionski dom ima već povijest bolesti nefunkcioniranja u smislu kooperacije s vanjskim organizacijama, ali i kazališnim kritičarima koji, ako ne pišu po volji Zlatka Viteza, dobivaju zabranu ulaska u njegovo kazalište. U isto vrijeme mi je drago da je domet njegove pojave zaista sveden na njegovo kazalište i što je danas zapravo nezamisliva situacija da njegova pojava može obujmiti poziciju njegovog ministarstva kulture, koju je svojedobno baštinio. Ali činjenica relativne ograničenosti njegovih dometa ne može i ne smije suzbiti borbu za profesionalnost, čak i u takvom getu ili azilu za udomljavanje. Današnje kulturne institucije, Grad i Ministarstvo, stvari uvijek sređuju intervencijama, jer se sustavno rješavanje situacije drži daleko težom misijom. Plaši me taj institucionalni defetizam da se negativnim kulturnim praksama zaista stane na kraj. Jedno je diplomacija i kompromis, a drugo je kulturni kukavičluk. Očekivao bih javnost i jasnost kriterija u funkcioniranju kulturne politike, a ne pozicioniranje prema kriterijima nasljeđa, zasluga i usađivanja straha.
Problema je bilo i prije dvije godine kada su Festival odbile udomiti institucije poput HNK i ZKM-a jer nije bio dovoljno etabliran. Etabliranost je nakon četiri godine ipak nastupila? Nedovoljna etabliranost bila je etiketa koju je verbalizirala intendantica HNK Ana Lederer. Ne bih rekao da se na to treba previše osvrtati, nije riječ o službenoj mjeračici etabliranosti, a možda je tada i njezin barometar malo pogrešno radio. Riječ je o jednom od najbrže rastućih domaćih festivala po svim pokazateljima, a i njegova je međunarodna relevantnost nesporna. Svake godine on uspijeva imati dvije-tri međunarodne premijere važnih cirkuskih produkcija. U HNK se takva međunarodna premijera može dogoditi prvenstveno ako je dovede vanjski organizator. Festival novog cirkusa još nije bio u toj prilici, ali to sigurno nije naša tragedija. Od izjave o etabliranosti, u kulturnu antologiju više ulazi njezina rečenica o vlastitoj susretljivosti, kad se pred televizijskim kamerama pohvalila da je odvojila čak pet minuta za sastanak s drugim kulturnim radnikom. Vlasnici milijunski financiranih institucija prečesto se uljuljkaju u svojoj bogatoj stečevini, i zapravo je simptomatičan taj gubitak za realnost. Svoje pozicije svjesno doživljavaju kao neotuđive nagrade, a ne prvenstveno kao pozicije s kojih mogu ostvariti relevatnu moć. Kako bi ocijenio kulturnu politiku Grada Zagreba, je li Festival novog cirkusa postao projekt koji zaslužuje stalnu financijsku potporu? Kulturna politika domaćih institucija često boluje od nasljedovanja, oprezno pristupa novom, i teška se srca odvaja od starog, čak i kad to staro egzistira u stanju truleži. No to je postala definicija današnje politike – ona manevrira, balansira, kupuje socijalne, ali i kulturne mirove. Osobno se ne moram slagati, ali ne osjećam se ugodno zastupajući samoga sebe. Radije bih ocjene prepustio publici, kritičarima, analitičarima. Mislim da su natprosječno pozitivne, ali to mogu zaključiti i analitičari analitičara.
Koja je bila točka preokreta, možda sad već legendarno slučajno oduševljenje ministra Biškupića predstavom u bivšoj tvornici Jedinstvo? Ne. Mislim da je točka preokreta bila još ranije, 2005. godine, kad smo odlučili pokrenuti festival unatoč izostanku potpore. Uspjeh prvog i svakog sljedećeg izdanja kod publike i kritike, a tek onda kod kulturne politike, promijenio je puno stvari za cirkus u Hrvatskoj. Uspjeli smo promijeniti i poneki strani festival, koji se ne srame učiti i od mlađih. A kad bi i u Hrvatskoj bilo manje srama i ignorancije, a više otvorenosti, onda sam siguran da bi i oni s malo manje mazohizma manje posustajali. Tko zna na što bi nam moglo nalikovati društvo i kultura. Nevjerojatan broj dobrih projekata poklekne pred zapravo nemogućom situacijom postojanja na nezavisnoj sceni. Prije početka bavljenja sa novim cirkusom, radio si kao televizijski i tiskani novinar, osvojio nekoliko novinarskih nagrada.. kako si se odlučio upustiti u festivalske vode i da li je definitivno gotovo sa novinarskom karijerom? I koji su bili motivi započinjanja ovog projekta? Cirkus je utisnut u najraniju memoriju moga djetinjstva. On jednom dijelu okoline (prvenstveno one koja ima vrlo zastarjelu ideju o cirkusu) može izgledati smiješno, pogotovo nakon tog novinarstva koje me nekako javno obilježilo i oko čega pitanja ni danas ne prestaju. Osobno smatram da je u oba slučaja riječ o medijskom djelovanju, posredovanju poruka i ideja, dakle prilično istoj vrsti posla. Novinarstvo me jednako tako zanimalo više kao mogućnost kreativnog (i umjetničkog) djelovanja, negoli kao potraga za istinom. Urušilo se pomalo radi ideala, ali ja i dalje povremeno pišem, možda van tih nekad prime-time emisija i čitanih tiskovina i portala koje su primamljiv prostor za opinion-making, ali i prostor čestih kompromisa. Ne mogu reći da me i danas ne zovu da se ponovno posvetim novinarstvu. Povremeno se i odazovem. Povremeno. Stojiš i iza projekta Umjetnost na ulice, s kojim je isto bilo problema na početku sa njegovim prihvaćanjem, a zanimljiv je po tome što ne postoji sistem selekcije već svi prijavljeni imaju priliku za nastupanjem? Projekt Umjetnost na ulice, koji predviđa simboličnu potporu umjetnicima koji na otvorenim prostorima izvode svoje programe van festivalskih manifestacija, zapravo je bezuspješan i jalov ako kulturna i turistička tijela grada Zagreba ne mogu prepoznati nužnost njegove konstantnosti. Nakon tromjesečnog iskustva prošle godine, i nakon 11-dnevnog ove godine koje je upravo počelo zahvaljujući isključivo potpori Ministarstva kulture, moram reći da očito nije shvaćeno što znači cjelogodišnji projekt stimuliranja uličnih izvedbenih umjetnosti. Iako mislim da su njegove osnove bile postavljene zdravo i mudro, produciravši već u prvom izdanju stotinjak besplatnih domaćih predstava za građane, mi ga kao udruga više nećemo prijavljivati na sufinanciranje, jer očito je ovaj grad skloniji po meni poraznoj festivalizaciji kulture, negoli sustavnom građenju preduvjeta za njezin napredak.
Da se vratimo na ovogodišnje izdanje festivala koje je intimnije i bavi se se obiteljskom problematikom samih sudionika. Kako je došlo do takve tematike koja naizgled nije cirkuskog karaktera? Ne postoji cirkuska karakterističnost. Suvremeni je cirkus jedna od propulzivnijih izvedbenih formi i njegove su sposobnosti aplikacije goleme. Možda nije popularno programirati cirkuske predstave o intimi i ljudskim nesrećama, ali mislim da je važno da postoje i programatori koji podupiru hrabrost iskoraka. Razmišljajući o problematici selekcije, ne razmišljam u kategoriji rizika. To bi sputavalo i stoga je suočavanje publike s neočekivanim i neka vrsta odgovornosti. Postoji publika koja ne želi biti gutajuće stado, već kritičar koji važe što će progutati. Cijenim takvu publiku. Intima, a posebno ona autoreferentna, nije često polje izraza u hrvatskom teatru, pa je autentični introspektivni pristup zapravo nužan nedostajući faktor za hrvatske izvedbene umjetnosti. Ove godine na Festivalu organizirate radionicu u umirovljeničkom domu? Svake godine festival promiče cirkus kao mjesto inkluzivnosti. Doista, pri završetku festivala moći ćemo vidjeti predstavicu nastalu u sklopu projekta Circus Factory, u kojoj uz petogodišnje djevojčice sudjeluju i 69-godišnjaci iz Doma za starije i nemoćne osobe Maksimir. To je rezultat njihova relativno kratkog, dvomjesečnog druženja, koje je ove godine vodio Zoran Vukić.
Da li je organiziranje Festivala novog cirkusa u vrijeme Zagreb Film Festivala pomalo nespretno? Ne radi se nužno o istoj publici, ali ipak količina gutača kulturnog sadržaja u Zagrebu je ograničena? Na žalost, Festival novog cirkusa nema tu privilegiju da ima svoje kazalište ili izvedbeni prostor, tako da je uvijek ovisan o koordinaciji različitih činjenica – dostupnosti izvedbenih prostora i skupina koje želimo programirati. U idealnoj situaciji on bi definitivno ostao u studenome, svom matičnom mjesecu. Činjenica ovogodišnjeg djelomičnog preklapanja sa Zagreb Film Festivalom ne može, uvjeren sam, naškoditi ičijoj publici. Više mi je žao činjenice dvodnevnog preklapanja s kulminacijom Platforme mladih koreografa, ali to je, kao što sam objasnio, van mogućnosti našeg stvarnog utjecaja. Kako stoji još jedan tvoj projekt, portal Kupus? Na web stranicama piše da je izdašno financiran od strane Ministarstva kulture i Gradskog ureda za kulturu? Stoji. Katkad doslovno, katkad dobro. Mislim da bi morao stajati i bolje, ali resursi u kojem nastaje kao nezavisni medijski projekt su zapravo samo podloga za čarolije. Zato će biti čarolija i izdanje Kupusova lista, tiskane verzije koju pripremamo za kraj godine.
I za kraj, koliko se ljudi još sjećaju tvoje legendarne epizode u Glamour caffeu kada si Branimira Mihaljevića na Dori pitao tko ste vi? Mihaljević ti je tada smrtno uvrijeđen prijetio da će ti razbiti nos? Nisam ga baš pitao tko ste vi, nego kako da ga potpišem pod izjavu. On je tada izgovorio legendarnu rečenicu kako je njegovo ime dio opće kulture. Ali navedena prijetnja o razbijanju nosa došla je od strane Branimirova tate, Maria Mihaljevića. No riječ je o gospodinu koji je poslije toga razgovarao s Gospom, što mi je ujedno i drago, jer je Gospa očito imala o čemu s njime razgovarati. Bilo je više televizijskih i novinskih epizoda koje ljudi pamte, ali ta medijska identifikacija mi je irelevantna. Podjednako se pamte i undercover reportaža u Rožmanovoj sekti, revolucionarni prilog o podobnosti i sposobnosti na HRT-u (emitiran na samom HRT-u), intervju s lažnim doktorom Sinišom Filipovićem koji je godinu dana kao medicinski tehničar uspijevao potajice raditi u zagrebačkim bolnicama, a o čemu je prvi izvještavao Feral u kojem sam tada radio, i još brojne druge medijske priče kojih se ljudi prisjete. Ali to mi, sad kad izgovaram, prilično pompozno zvuči. Uopće, pitanje po čemu te netko (pre)poznaje, vrlo je samoanalitično. Lakše je to ostaviti drugima.
