Kukasti mozak

Sutra će u Zagrebu padati velika kiša. Ja ću ići na prosvjed i pokisnuti. Ne bi mi baš palo na pamet da se, bez velike nevolje, krenem motati po gradu po takvom gadnom vremenu, pa još bez dobrih cipela za kišu koje stalno hoću kupiti pa ih nikad ne kupim, ali sad idem. Teško bi me, bili pljuskovi ili ne, netko o kome ništa ne znam preko Facebooka nagovorio da dođem na neku uličnu masovku pa bez obzira na samu stvar koja će biti branjena ili napadana. Facebook mi služi za zabavu, a demonstracije nisu nikakva zabava nego ozbiljno poduzetništvo. Ovo sutra će, dakle, biti moje netipično ponašanje. Čovjeka koji je pri zdravoj pameti na netipično ponašanje može nagnati samo neki vrlo jak razlog. Moj jaki razlog što ću sutra doći na okupljanje koje su sazvali ljudi koje ne poznajem i što ću cijelo vrijeme imati mokre noge jest potreba da pokažem građanski otpor prema napadu na slobodu govora u slučaju koji bi, da se vlast nije umiješala, bio i ostao marginalan u svakom smislu kao što je i trebao ostati. Ali stvar je u tome da se vlast i te kako umiješala, i to odlučnom akcijom represivnog aparata, pa su za taj slučaj saznali svi i on se napadno kvalificirao kao glavna nacionalna tema o kojoj se na posprdan način piše i u cijelom ostatku svijeta, od New York Timesa, do portala u Indiji. Opasan udar na slobodu mišljenja To što je netko Sanaderovu glavu nalijepio na odjeću s kukastim križem i tu neslanu šalu pljusnuo na internet, sada je glavni problem u državi koja nema pojma kako će do kraja godine pokriti dospjele dugove i u kojoj se radnicima prijeti zamrzavanjem plaća. Bitno je, međutim, da je jedino i isključivo vlast proizvela tu bizarnu situaciju da se svi zajedno danima bavimo jednim stavom koji legitimno traži svoje istomišljenike uz pomoć modernih sredstava komunikacije, ali mu se, naravno, katkad priključe i takvi čiji je smisao za humor možda malo iščašen. Autori skandala, dakle, nisu ti momci i cure koji su preko Facebooka objavili kako žele da im se javi bar pet tisuća ljudi kojima su antipatične Sanaderove mjere stezanja remena na jadnim radničkim zaradama. A upravo to što je hrvatska vlast posegnula za hapšenjima i ispitivanjima studenata koji su pokrenuli javno izjašnjavanje o premijerovoj antirecesijskoj politici, e to ovoj, po svemu drugome djetinjastoj epizodi, daje krajnju ozbiljnost. To je, naime, opasan udar debelom batinom na slobodu izražavanja mišljenja, koja je zaštićena Ustavom. Ne bez veze, nego zato što je sloboda govora krunski kamen slobodnoga društva. Nezapamćena revnost Drugo, i isto jako važno. Normalan svijet u Hrvatskoj godinama se u prazno gnuša nad činjenicom da u nas nije primijećena represivna akcija vlasti na otvorenu ustašiju, kukaste križeve, na šovinističke ispade usred Sabora, na zvijezdu iz Čavoglava i fašističke sentimente koje javno pokazuju ne samo navijačke skupine, nego i stanovite osobe koje plaća država, a još manje na gomilu endehazijskih internetskih portala. No, policija je zato odmah skočila kad je svastika prilijepljena na premijerov rukav. I ne samo to, nego je ta iznenadna i nezapamćena revnost objašnjena kao reakcija na pokušaj veličanje fašizma, što je najgluplji izgovor koji je itko ikad čuo. Možda će ta ista kukasta pamet početi privoditi i glavne urednike medija koji su ovih dana puni fašističkih simbola, puni, naravno, jer je to aktualna tema, a ne zato što bi to bila reklama. Ili će pohapsiti autore udžbenika povijesti koji su djeci slikom pokazali kako izgledaju kukasti križ ili grb Pavelićeve NDH. Ali pritom, kao ni do sada, neće ni taknuti one koji osnivaju profašističke skupine, pišu i objavljuju takve tekstove i na stadionima urlaju stvari od kojih ti se diže kosa na glavi. Evo, sve u svemu, zato idem. Drago mi je, doduše, da se i premijer Sanader odjednom složio sa mnom oko toga da je sloboda govora najvažnija stvar na svijetu i da će se, evo, odjednom preispitati ponašanje policije. Ali ipak odoh sutra na kišu jer kod njega nikad ne znaš. Bojim se jednostavno da se ponovo ne predomisli.