Milan Ivović je imao deset godina kada je 1962. državna tvornica gnojiva HIP-Azotara otvorila kapije, prekoputa kuće u kojoj je odrastao u Pančevu, gradu na istočnoj obali Dunava.
Čitav radni vijek – 37 godina – proveo je radeći u tvornici. Počeo je kao radnik u noćnoj smjeni i napredovao do položaja predsjednika tvorničkog sindikata 2007. godine. Ipak, krajem 2015., samo 17 mjeseci prije penzionisanja, Ivović je bio primoran da ode u prijevremenu mirovinu. Poslije javnog sukoba s novim rukovodstvom tvornice koje je postavila država, proglašen je za "tehnološki višak".
Ivović se sukobio sa rukovodstvom Azotare zbog cijena ugovorenih s ruskim energetskim gigantom Gazpromom za plin koji je neophodan za rad ove tvornice. Azotara je objavila da će za 1000 kubnih metara plina plaćati manje od 300 dolara (273 eura), što je cijena kojom bi se osiguralo rentabilno poslovanje i sačuvala radna mjesta. Vlada koja je postavila rukovodstvo tvornice nadala se da će uspjeti prodati Azotaru ruskim "To je strašan udarac" – sindikalni veteran Branislav Čanak o Ivovićevom slučajukupcima i imala je interes da prikaže nove potencijalne vlasnike kao dobronamjerne partnere koji žele da sačuvaju radna mesta. Ivović je podržao postignuti sporazum. A onda je zazvonio telefon.
"Zvao me je čovjek koji u Azotari radi na fakturama i rekao: ’Zar se ti šališ? Kakvih 300 dolara? O čemu govoriš? Koga ti braniš?’ Pokazao mi je fakture i ni u jednoj cijena nije bila niža od 400 dolara".
Ivović je to prenio medijima. Četiri mjeseca kasnije ostao je bez posla. Kaže da je izbačen zato što je raskrinkao laž. Azotara je objavila da mu je mandat šefa sindikata istekao i da se poslije toga nije javio na posao, zbog čega je dobio suspenziju. Ipak, mnogima je takav redosljed događaja bio veoma sumnjiv.
"Danas sindikate drže na kratkom lancu", govori šezdesetčetvorogodišnji Ivović s naočalama. "Ljudi su vidjeli šta se meni dogodilo. Zašto bi poslije toga bilo tko vjerovao u sindikate i poželeo da im se pridruži? Niko ne želi da izgubi posao".
Za mnoge sindikaliste priča o Ivoviću je upozorenje, jedan od mnogih primjera koji jasno pokazuju koliko su sindikati u republikama bivše Jugoslavije oslabili poslije godina teške i često brutalne tranzicije u kapitalizam.
"To je strašan udarac", izjavio je Branislav Čanak, doskorašnji lider UGS Nezavisnost, najvećeg sindikalnog udruženja u Srbiji.
"Vjerojatno ćemo čekati 50 godina da se pojavi novi Ivović. Svi govore, ’Jeste li čuli za Ivovića iz Azotare, kako su ga uništili, a niko mu nije pomogao!’", kaže Čanak. "Drugi sindikalci koji otkriju slične mahinacije sad će dobro razmisliti da li to smeju nekome da kažu – ’Ako progovorim, i ja bih mogao da izgubim posao’".
Gubitak velikog broja radnih mjesta, zatvaranje tvornica i rasprodaja stotina državnih poduzeća dvehiljaditih godina, posle pada režima Slobodana Miloševića, razorili su bazu i reputaciju sindikata u Srbiji.
Slabi i podjeljeni, sindikati lako podliježu zastrašivanju i korupciji i gotovo potpuno zavise od svojih političkih šefova. Radnici su izgubili vjeru u sindikate zbog njihove mlake reakcije na diskreditirani proces privatizacije. Više od 600 privatizacija provedenih poslije 2000. godine je poništeno zbog korupcije ili neizvršavanja ugovornih obaveza. Ali mnogim radnicima koji su ostali bez posla to nije nikakva utjeha.
U 2008. godini, osam godina od tranzicije iz socijalizma, samo 12 posto stanovnika Srbije je reklo da ima "veliko ili relativno veliko" povjerenje u sindikate, pokazuje Europska studija vrijednosti , holandski istraživački projekat koji se svakih devet godina provodi širom Europe od 1981. godine. Od 47 zemalja, samo Bugarska ima niži postotak pojverenja u sidnikate, s 11 posto.Tridest osam posto stanovnika Srbije izjavljuje da nimalo ne vjeruju sindikatima.
Ovaj članak, nastao u okviru projekta Balkanske stipendije za izvrsnost u novinarstvu, istražuje razloge koji stoje iza takvih stavova prema sindikatima.
"Ako date sindikatu milion ili dva, naravno da vam se sindikalno rukovodstvo neće suprotstavljati" – Ranka Savić, predsednica Asocijacije nezavisnih sindikata"Oni (sindikati) ne ispunjavaju ni minimalne standarde sindikalne organizacije kakve smo imali u dvadesetom stoljeću. Posljedica je gubitak reputacije i članstva", izjavila je za BIRN Dr. Nada Novaković, sociologinja i naučna suradnica Instituta društvenih nauka u Beogradu.
"Zbog toga država i kapitalisti mogu lako provoditi procese privatizacije i tranzicije u skladu sa svojim interesima".
Marko Grdešić, hrvatski sociolog obrazovan u SAD, smatra da je funkcija sindikata danas "ista kao što je oduvijek bila – pridobiti što više ljudi, boriti se za kolektivne ugovore, ako je potrebno štrajkovima i protestima, i udruživati snage s drugim ljevičarskim i progresivnim akterima u širim društvenim borbama".
"Malobrojni su sindikati na teritoriju bivše Jugoslavije koji to još čine".
POLITIČKI ŠEFOVI
U doba Josipa Broza Tita, koji je bio na vlasti 35 godina nakon Drugog svjetskog rata, jugoslovenska socijalistička federacija je imala samo jedan sindikat. Svi zaposleni u državnim poduzećima automatski su bili njegovi članovi.
Zaposlenja su trajala čitav radni vijek, a u hibridnom sistemu socijalističkog samoupravljanja zaposleni su se mogli izjašnjavati o upravljanju poduzećima u kojima rade. Takav državni sindikat je praktično bio produžena ruka partije, a njegove aktivnosti su uglavnom bile ograničene na raskošne proslave 1. maja, s vojnim paradama i orkestrima koji su marširali ispred Titove lože.
"Sindikat je u socijalizmu imao upravo onu ulogu koju mu je socijalizam namijenio", kaže Čanak.
Poslije raspada Jugoslavije, sindikati su se počeli umnožavati. Ipak, malo je onih koji su uspeli prijeći ono što Nada Novaković naziva "dječjom bolešću" sindikata iz Titove ere – zavisnost od političkih šefova.
Dobar primjer je sindikat Elektroprivrede Srbije (EPS), poduzeća za distribuciju električne energije, najvećeg javnog poduzeća u zemlji. Sindikat među svoje članove ubraja gotovo svih 30 000 zaposlenih, što bi mogla biti ozbiljna sila, ako bi istupili protiv vlade.
Prema kolektivnom ugovoru koji je poduzeće zaključilo s Ministarstvom za energetiku u januaru 2015. – koji je Udruženje granskih sindikata Nezavisnost uspelo pribaviti pozivajući se na Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja – sindikat EPS-a od države godišnje dobija gotovo 800 milijuna dinara, što dovodi u ozbiljnu sumnju spremnosti i sposobnosti sindikata da kritizira politike direktora kompanije ili političkih partija koje direktore postavljaju.
"Ako date sindikatu milion ili dva, naravno da vam se sindikalno rukovodstvo neće suprotstavljati", kaže Ranka Savić, predsjednica Asocijacije nezavisih sindikata Srbije, još jednog udruženja sindikalnih organizacija. Nada Novaković smatra da su sindikalni lideri kompromitovani na mnogo načina.
Na primjer, direktori poduzeća su često i članovi sindikata. Izbori u mnogim sindikatima se organizuju tako da se poklapaju s izborima političkih partija, a vođe sindikata se "otvoreno kupuju", kaže Novaković, unosnim mjestima u upravnim odborima. Mnogi sindikalni lideri takođe primaju dodatnu plaću.
"Preko svega toga dobijaju i dnevnice, plaćene telefonske račune i ručkove, automobile, razne beneficije", kaže Nada Novaković.
Pripremajući svoj doktorat, Nada Novaković je intervjuirala desetine sindikalnih zvaničnika iz EPS-a. U periodu od pet godina samo jedan od njih nije značajno napredovao u hijerarhiji sindikata i hijerarhiji preduzeća. Taj neprilagođeni sindikalac je kasnije prešao u privatni sektor.
BIRN je poslao EPS sindikatu pitanje jesu li lideri komprominirani financijskim nagradama, ali odgovor nije stigao. BIRN je također pitao EPS jesu li lideri sindikata favorizovani pri unaprjeđivanju, ali nije dobio odgovor. BIRN nije dobio odgovor na zahtjev za intervju s EPS sidnikatom.
"Uspinjanje u sindikalnoj hijerarhiji donosi prednosti i u profesionalnom statusu. To je način da se steknu i neka materijalna dobra", kaže Nada Novaković. "Bliska povezanost sindikata i političkih partija uvećava izglede lidera da duže ostanu na čelu sindikata ili pređu na novu poziciju u partiji ili državnoj upravi". Nada Novaković smatra da su u sukobima oko podele nasledstva posle raspada bivše Jugoslavije sindikati više energije trošili na "bavljenje sobom" nego na rad sa radnicima.
Sociologinja dr. Nada Novaković u svom uredu u Institutu društvenih nauka u Beogradu. Foto: Marija Janković
Otuda ne iznenađuje što u Srbiji praktično nije bilo efikasnog organiziranja radnika protiv bolnih reformi. Dok u zemljama zapadne Evrope na stotine hiljada ljudi svakog 1. maja izlaze na ulice da daju oduška bijesu zbog posljedica globalizacije i kapitalizma, Praznik rada se u Srbiji danas gotovo i ne obilježava.
U januaru 2014, kada je Vlada izdejstvovala da se u Skupštini usvoji dosad najveća reforma Zakona o radu, sindikati jedva da su reagirali na nove odredbe koje olakšavaju zapošljavanje i otpuštanje radnika, umanjuju obaveze poslodavaca prema zaposlenima i podižu starosnu Pokazalo se da je privatni sektor jednako otporan na sindikalno organizovanje. "Sindikati nisu imali uspeha u novom sektoru malih preduzeća", kaže hrvatski sociolog Marko Grdešić. "Ulazak u taj sektor je veoma težak zbog snažnog otpora vlasnika preduzeća i slabosti sindikata". granicu za odlazak u penziju za žene. Da bi ispunila uslove koje joj postavlja Međunarodni monterani fond, Vlada je takođe smanjila plate u javnom sektoru i penzije.
"Nijedan od važnih sindikalnih centara nije se suprotstavio tranzicijskim ’reformama’ koje su provođene u poslednjih dvadeset pet godina", kaže Nada Novaković.
Čanak je još direktniji: "Radnici danas izlaze i protestuju samo ako su plaćeni za to, ako im osiguramo prijevoz i dnevnice. U protivnom će radije ostati kod kuće".
Ranka Savić, lider Asocijacije slobodnih i nezavisnih sindikata Srbije, problem vidi na drugoj strani. "Bilo je pokušaja da jedinstveno nastupimo. Ali takvi napori propadaju zato što uvijek neko odustane ili se nagodi s vladom", kaže ona. "Sindikati u Srbiji su potpuno razjedinjeni i ne pokazuju nimalo solidarnosti".
Savez samostalnih sindikata Srbije, koji je nasljednik sindikata iz Titove ere, nije odgovorio na dostavljeni zahtjev za razgovor.
"POGREŠNA STRANA OGRADE"
Veliki sindikati se žestoko bore da zaštite svoje privilegije. U EPS- je 2011. godine osnovan konkurentski sindikat. Jedan od radnika koji su u tome učestvovali izjavio je za BIRN, pod uslovom anonimnosti, da je njemu i još nekolicini radnika zbog toga uskraćeno pravo da koriste fond solidarnosti glavnog sindikata – fond finansijske pomoći u koji svi zaposleni svakog meseca uplaćuje 0,1 posto plaće, a koji radnici mogu koristiti u situacijama kada im je potrebna novčana pomoć. On je uplaćivao novac u fond solidarnosti od 2010, a onda su ga iz fonda obaviijestili "Najveći problem je to što deo radne snage nema nikakvu zaštitu: svi oni koji rade na nesigurnim i privremenim poslovima, naročito mladi, žene i strancida je uslov za korišćenje sredstava članstvo u glavnom sindikatu u EPS-u.
"U međuvremenu je jedan od nas dobio dijete, a nije primio pomoć u iznosu jedne mjesečne plaće na koju inače ima pravo kao korisnik fonda. Drugi je imao smrtni slučaj u obitelji, a poduzeće je odbilo da mu isplati pomoć", rekao je isti radnik. "Valjda smo se našli na pogrešnoj strani ograde.“
Kada smo postavili pitanje o tom slučaju, služba za odnose s javnošću u EPS-u je odgovorila da poduzeće nije nadležno za fond, a lideri sindikata nisu bili dostupni i nisu odgovarali na pitanja upućena elektronskom poštom.
Anđelko Kasunić, predsjednik Nezavisnog cestarskog sindikata Hrvatske, u kafeu u Zagrebu. Foto: Marija Janković
U Elektromreži Srbije (EMS), državnom poduzeću koje upravlja distrbutivnom električnom mrežom, sindikat je prošle godine podnio krivične prijave protiv dvojice bivših sindikalnih vođa, optužujući ih da su u periodu od 2011. do 2015. oštetili sindikat za 2.537.484 dinara – što je ekvivalent mnogo mejsečnih plaća prosječnog radnika.
BIRN je došao do primjerka internog izvještaja sindikalne komisije koja je početkom 2015. dobila zadatak da istraži kako su tadašnji predsjednik sindikata Zlatomir Dobrisavljević i njegov zamenik Aleksanada Pavlović zloupotrebljavali novac koji je sindikat dobivao od poduzeća.
U izvještaju se njih dvojica terete da su sa sindikatom zaključivali ugovore o zakupu vlastitih automobila, dok su troškove za gorivo i tekuće održavanja vodili kao trošak sindikata. U izveštaju se kaže da ni jedan ni drugi nisu osporili nalaze komisije. BIRN nije mogao nezavisno od izvještaja potvrditi optužbe jer su i Pavlović i Dobrisavljević odbili pričati o slučaju, kada su kontaktirani preko telefona. Ni jedan od njih nije komentirao u javnosti ovaj slučaj. Godinu dana poslije istrage, Pavlović je i dalje bio šef ekipe za održavanje dalekovoda, što je pozicija s velikim odgovornostima.
Press služba poduzeća je odgovorila BIRN-u da nema nikakvih saznanja o pronevjerama sindikalnih lidera i da je Pavlović u međuvremenu premješten na drugo radno mesto zbog kršenja pravila poslovanja i radne etike, nezavisno od postupka koji je vodio sindikat. Dobrisavljević je također i dalje zaposlen u kompaniji.
"Poduzeće im uplaćuje novac, a oni ga troše kao da je njihov", rekao je predstavnik sindikata koji je dostavio izveštaj BIRN-u, uz zahtjev da ne bude imenovan. "Šta tu ostaje za radnike?"
Iz osnovnog javnog tužilaštva u Beogradu su nas obavijestili da su primili krivičnu prijavu za proneveru protiv Dobrisavljevića i Pavlovića i rekli da je predmet predat policiji radi dalje istrage.
VIŠAK PO POTREBI
Za razliku od mnogih drugih sindikalnih lidera, Ivović je uspio izboriti se za povjerenje svojih kolega.
Na ulice Pančeva je 2008. godine izveo 1000 radnika da protestiraju zbog postupaka litvansko-srpskog konzorcijuma koji je dvie godine ranije kupio tvornicu od države. Novi vlasnici su prodali proizvodni pogon, što je bilo u suprotnosti s odredbama ugovora o privatizaciji, i nisu radnicima isplatili dugovanja.
Ivović je dane i noći provodio napolju i blokirao puteve dok vlada u januaru 2009. nije poništila privatizaciju i vratila Azotaru u vlasništvo države.
"Štrajkovali smo i gladovali", s ponosom se sijeća Ivović.
Šest godina kasnije sukobio se s novim rukovodstvom koje je postavila država.
Ivović se usprotivio planovima da se industrijsko pristanište Azotare odvoji od glavnog dela poduzeća, strahujući da bi ga mogli prodati i tako onemogućiti tvornici da ga koristi. Kada je poslije toga objavio fakturisane cijene plina, zamjenik direktora Miljan Đurović mu je 11. avgusta 2015. poslao pismo u kojem ga je obavijestio da riskira "prekid" zaposlenja. Ivović je primoran na prijevremenu penziju u decembru 2015.
Đurović je izjavio za medije da su sindikalni mandati Ivovića i još trojice radnika koji su otpušteni zajedno s njim istekli i da se oni posle toga nisu vratili na posao u tvornicu. Predstavnik za štampu iz Azotare obavestio je BIRN da je Ivović proglašen "za tehnološki višak, da je iskoristio svoje pravo na otpremninu i da je napustio Azotaru".
BIRN je zatražio intervju s upravom Azotare, ali nije dobio odgovor, a Đurović nije bio dostupan ni preko fiksnog ni preko mobilnog telefona. Takođe, BIRN nije bio u prilici da potvrdi podatke o cijenama plina iz Gazproma.
"Ljudi su očajni", kaže Ranka Savić.
"Ustanu protiv direktora, on ih otpusti, a mi se poslije sudimo. Većina njih završi u prijevremenoj penziji. Više se ni ne plaše, samo žele otići i da se sve to što prije završi".
Ivović je izjavio da ne namjerava ići na sud, jer nema novca za borbu u pravosudnom sistemu koji je ocjenjen kao neefikasan i politiziran.
Bivši predsjednik sindikata Azotare Milan Ivović kosi travu ispred svoje kuće u Pančevu. Foto: Marija Janković
PREPUŠTENI SAMI SEBI
U većini drugih bivših jugoslovenskih republika sindikati su u nešto boljem stanju nego u Srbiji.
Prema Evropskoj studiji vrijednosti iz 2008, samo 18 posto ljudi u Hrvatskoj je reklo da imaju "stvarno veliko ili dosta veliko" povjerenje u sindikate.
Jedan od hrvatskih sindikalnih lidera je 2010. dobio specijalnu policijsku zaštitu, nakon što je razotkrio korupciju u državnom poduzeću Hrvatske autoceste, što je dovelo do niza istraga, uhićenja i podizanja optužnica u narednih šest godina.
"Nisam strahovao za život dok me jednog dana policajac nije sačekao ispred ulaza. Bio je uz mene i po 15 sati dnevno", kaže Anđelko Kasunić, predsjednik Nezavisnog cestarskog sindikata.
Jedan od HAC izvršnih direktora, Josip Sapunar, proglašen je krivim 2015. godine za izvlačenje novca iz kompanije. Naloženo mu je da vrati milijun eura. Više zvaničnika je u međuvremenu optuženo.
"Dobar sindikat će uvijek steći poverenje radnika, ako se bori za njih", kaže Grdešić, hrvatski sociolog. "Sindikat je živ organizam koji se mora održavati u životu. Morate raditi s ljudima, razgovarati s njima, saslušati ih. A ljudi su ovdje prepušteni sami sebi", kaže on.
Sindikati su marginalizirani i u procesu privatizacije.
"Sindikati nisu imali nikakav utjecaj na proces (privatizacije), osim što su ih konzultirali o programima pomoći za radnike koji će ostati bez posla", kaže Nada Novaković. "U većini slučajeva nisu imali ni uvid u ugovore o prodaji".
Sindikalni lideri su mirno sačekali da se proces okonča, pouzdajući se u znanje da su sigurni zbog svojih političkih veza.
"Većina sindikalnih lidera će napraviti karijere i obogatiti se, a većina članova sindikata će ostati bez posla".
"Sindikat koji ne štiti radnike od gubitka posla (zato što to ne može ili ne želi) gubi svrhu postojanja, kao i povjerenje postojećih i potencijalnih članova".
Ranka Savić kaže da je sada lako kriviti sindikalce. Ali stanje u sindikatima je samo odraz općeg stanja u državi i društvu u doba tranzicije "sa svim boljkama koje tranzicija nosi".
"Nemamo pristojno zdravstvo i školstvo, nemamo ni propisnu podjelu vlasti na zakonodavnu, sudsku i izvršnu".
"Sindikalizam u Srbiji je podijelio sudbinu države i društva u kojima funkcionira".
