Kratka povijest stezanja remena

Prije dvadeset devet godina, jednog od ovih dana, Tito je održao posljednji od svojih tradicionalnih novogodišnjih govora. Umjesto da govori o budućim ciljevima i zadacima radničke klase, umjesto da širi optimizam, koji je, izgleda, socijalizmu bio potreban koliko i voda hidrocentralama, najavio nam je da dolazi teška godina, u kojoj će biti nužna odricanja i stezanje kaiša, jer smo svih ovih godina trošili preko svojih mogućnosti. Otprilike tim je riječima najavio krizu, nakon čega je otišao u Ljubljanu, u bolnicu, iz koje se više neće vratiti. Tako je, pred novu 1980. počela era kontinuirane krize i programiranog pesimizma, koja traje do danas i kratko je prekinuta samo za vrijeme rata, kada smo svi Samo tada smo, opet, napredovali na svim frontama, dok su marljivi pozadinci činili čuda u gospodarstvu, izvozu i privatizaciji. Ako se netko danas sjeća rata kao poleta, radosti i oduševljenja, to mu je zato što za vrijeme rata nije bilo krize. Kriza koju je Tito najavio u svome novogodišnjem govoru ubrzo je dobila ime politika ekonomske stabilizacije. Premijer Veselin Đuranović, inače crnogorski kadar, ubrzo je zamijenjen Milkom Planinc, koja je krizu pokušala pobijediti štednjom, tojest nestašicama robe široke potrošnje. Tako je nestajalo šećera, ulja i kave, štedjelo se na benzinu, umjesto čokolade jeli smo šećerne table, nije bilo banana i higijenskih uložaka… Premijerka je tako među narodom došla na loš glas, a ni učinci njezine politike nisu bili spektakularni, pa je na njezino mjesto postavljen Branko Mikulić, bosanskohercegovački Hrvat. On je stao u kraj strategiji umjetnih nestašica, ali je pustio inflaciji na volju, sve dok se nije pretvorila u hiperinflaciju, nakon čega je i termin ekonomska stabilizacija izbačen iz upotrebe. Inflacija je, dakle, bila sljedeća čarobna riječ. Mikulić je smijenjen zajedničkom akcijom srpske i hrvatske partijske elite, da bi se prvi puta o premijeru odlučivalo između dva kandidata: Borisava Jovića i Ante Markovića. Uslijedili su tjedni kratkotrajne idile u odnosima Zagreba i Beograda, nakon čega je, iznenađujuće lako, Milošević prihvatio Markovića za premijera. Vidjet ćete, mladi čovječe, kako će se s tim čovjekom vojska poigrati!, gorko mi je tada rekao Mikulić, nakon što su se nad njim ugasila svjetla pozornice. No, Marković je u jedva nekoliko tjedana pobijedio i inflaciju i ekonomsku krizu, plaće su skočile u nebo, trgovine su bile prepune strane robe, svatko je mogao kupovati u frišopovima kojih je bilo na sve strane, a započela je politička kriza, JNA je doista puštena s lanca, i svaki je nacionalizam, počev od srpskoga, dobio pravo na kamu i na vrat. Krizna su vremena nastavljena praktično već početkom 1992, kada je agresija na Hrvatsku izgubila na snazi i kada je, zapravo, i završen rat. Kako budu prolazili mjeseci i godine, terminologija će se mijenjati i transformirati, iako zapravo nikada neće biti bitno drukčija od one koja je nastajala od Titovog novogodišnjeg govora i politike ekonomske stabilizacije. Do kraja devedesetih tvrdit će se da je kriza političkoga, a ne ekonomskog karaktera, te da ju je izazvala nepravedna međunarodna zajednica, koja nikako da se pomiri s postojanjem samostalne i nezavisne Hrvatske. Od početka novog milenija i dolaska koalicijske Račanove vlasti, kriza je naglo postala ekonomska, a izazvana je pljačkom u privatizaciji te posljedicama međunarodne izolacije u kojoj se cijelo desetljeće nalazila Tuđmanova vlast. S dolaskom Sanadera na premijersko mjesto, kriza je ponovo formulirana kao politička: u njoj smo se našli jer smo, što iz objektivnih, što iz subjektivnih razloga, kasnili u priključenju euroatlantskim integracijama. No, već na početku njegova drugog mandata kriza je naglo, opet, postala ekonomska, i to međunarodna. Sjetit ćete se, nije bilo davno, kada su nas plašili cijenama nafte, kao zastrašujućim izvorom krize. Ljetos je u novinama koje upravo čitate predsjednik Uprave Ine Tomislav Dragičević, slavodobitan u svojoj kriznoj euforiji, najavljivao da će litra benzina do nove godine koštati petnaest kuna, a da će cijena barela preći dvjesto dolara. Ali eto, nije se tako dogodilo, nego je stigla nova kriza, u kojoj se cijena barela dvaput prepolovila, ali sada je Ina u krizi jer je nafta jeftina. Zaključak: u krizi živimo trideset godina. U nas krize nema samo dok traje prava komunistička diktatura ili dok se ratuje. To ne znači da nas međunarodna recesija neće uništiti, ali da nije nje, svejedno bismo bili u domaćoj krizi.