U vrijeme kada investitori ponovo okreću leđa financijski rizičnim ulaganjima u nuklearke, a tzv. nuklearna renesansa proglašena od strane nuklearne industrije završila je 2011. godinu sa manje instaliranih kapaciteta nego 2004. godine, domaći nuklearci brutalnim obmanama javnosti pokušavaju spasiti odumiranje svoje zastarjele tehnologije.
Srećom, svega par medija je godišnjicu iskoristilo za davanje medijskog prostora nuklearnim lobistima u svrhu obmanjivanja javnosti i pokušaja negiranja očiglednih ekonomskih, energetskih, ekoloških i zdravstvenih posljedica uzrokovanih njihovom djelatnošću. Izdvojiti ću intervjue s predsjednikom Hrvatskog nuklearnog društva prof. Zdenkom Šimićem koji su objavljeni u Vjesniku i na t-portalu, a uradak u jednoj EPH-ovoj tiskovini ću preskočiti zbog tradicionalno niske etičke razine njihovih tekstova koja se ponovila i ovom prilikom.
Gotovo sve tvrdnje iznesene u intervjuima ne odgovaraju realnosti i dosadašnjim iskustvima s korištenjem nuklearne energije u svijetu, a ovdje ću istaknuti samo neke od tih obmana.
ZŠ: "Na razini doza ispod 100 mSv na godinu nitko dosad nije uspio dokazati posljedice, a postoje i istraživanja čak i o pozitivnom djelovanju".
Prije nego trudnice poučene od strane nuklearnih "stručnjaka" navale na liječnike da im prepišu preglede rendgenom umjesto ultrazvukom ili hrpimice krenu volontirati na raščišćavanju terena oko nuklearke u Fukushimi kako bi se izložile "pozitivnom" djelovanju radijacije zbog dobrobiti svoje još nerođene djece, treba ukazati na neke činjenice. Dokaza i studija o štetnostima radijacije ima nebrojeno mnogo, ali one ne dopiru do ljudi koji su financijski povezani s nuklearnom industrijom jer oni više vole svoje studije. Ovdje ću izdvojiti izvještaj koji je nakon opsežnog istraživanja 2005. godine objavila američka The National Academies of Science koja je osnovana još davne 1863. godine upravo zbog potreba nezavisnih istraživanja. Prema tom izvješću ne postoji donja granica radijacije koja se može proglasiti bezopasnom te se ukazuje da su dosadašnje procjene utjecaja niskih razina radijacije bile podcijenjene. Ukratko o tom izvješću možete pročitati u tekstu All Levels of Radiation Confirmed to Cause Cancer. Treba spomenuti i studije koje su napravljene u Njemačkoj, SAD-u i Francuskoj, a sve su ukazale na povećanu pojavu karcinoma u blizini nuklearnih elektrana koje su radile u svom normalnom režimu bez većih prijavljenih neregularnosti. Utvrđeno je da pojavnost karcinoma raste što je mjesto boravka stanovnika bliže nuklearki, a posebno su dodatnom riziku izložena djeca.
Za orijentaciju što navedenih 100mSv na godinu znači, treba reći da su japanske vlasti nakon katastrofe nuklearke podigle gornju dozvoljenu granicu izloženosti stanovništva radijaciji na 20mSv godišnje. To nije učinjeno iz razloga što je odjednom radioaktivnost postala manje opasna, već zato što će to predstavljati granicu za isplatu kompenzacija evakuiranom stanovništvu, pa će veliki dio stanovništva s ugroženih područja na taj način ostati bez odšteta. Pokušaji pripremanja javnosti od strane nuklearne industrije na još više granice "dozvoljenih" primljenih doza samo je pokušaj da se ionako ekonomski nekonkurentnoj nuklearnoj industriji smanje buduće isplate na ime odšteta.
ZŠ: U svijetu trenutačno prevladava podržavanje takvih projekata (nuklearnih elektrana, op.a.).
Očigledno profesora treba podsjetiti barem na neke poznatije činjenice. Njemačka, Švicarska i Belgija nedavno su odustale od gradnje novih nuklearnih elektrana, a postojeće namjeravaju zatvoriti kad im istekne životni vijek. Italija je na referendumu 2011. godine ponovo potvrdila da ne želi nuklearke. Meksiko je odustao od gradnje 10 novih reaktora. Češka je nedavno odustala od svog plana o gradnji dodatnih 18 reaktora. Čak u Francuskoj žele smanjiti ovisnost o nuklearnoj energiji. Bugarska je nakon niza aneksa ugovora, prije par dana (26.03.2012.) službeno odustala od planova o gradnji nuklearke Belene. Od te gradnje se odustalo jer nije bilo investitora voljnih da svoj novac ulože u stalno iznova dokazivano financijski rizično ulaganje u nuklearke. Jučer (29.03.2012.) došlo je do zastoja i u nuklearnim planovima Ujedinjenog Kraljevstva, jer dva od šest velikih investitora odustaju od tih financijski rizičnih investicija. Investitori očigledno ne vjeruju u nuklearnu energiju, a što se tiče javnosti, podrška nuklearkama je još slabija. Nešto nuklearki će se vjerojatno graditi, ali pretežno u državama poput Kine koje ih trebaju zbog strateških interesa i nuklearnog naoružanja te imaju niske standarde u zaštiti okoliša koji obično idu uz demokratski deficit u donošenju takvih odluka.
ZŠ: Japan ne odustaje od novih nuklearnih elektrana.
Teško je shvatiti što predstavlja podlogu za takvu tvrdnju. Prošli premijer Japana, Naoto Kan zaustavio je planove o gradnji novih reaktora, a sadašnji premijer Yoshihiko Noda obećao je smanjiti ovisnost Japana o nuklearnoj energiji i najavio novu energetsku strategiju koja tek treba biti objavljena do ljeta. Da su planovi smanjenja ovisnosti Japana o nuklearnoj energiji realni, može se vidjeti iz podatka da tamo, bez problema u opskrbi električnom energijom, od 54 njihova reaktora trenutno radi samo jedan. Lokalne vlasti još uvijek nisu spremne nakon njihovih redovnih pregleda izdati dozvole za ponovni rad. Premijer političkim i medijskim pritiscima tek treba natjerati lokalne vlasti na puštanje u rad nekih postojećih reaktora i onih koji su bili pred završetkom gradnje prije katastrofe u Fukushimi, a za gradnju novih i sam kaže da bi to bilo teško provedivo. Pritisaka za gradnju novih reaktora u Japanu sigurno će biti, jer nuklearni lobi je tamo vrlo jak te preko političara i medija snažno cenzurira vijesti koje izlaze u javnost. Uspjeli su čak utjecati i na izbacivanje dijela govora cara Akihita, održanog povodom godišnjice potresa, koji se odnosio na nuklearnu katastrofu u Fukushimi, što je Japance posebno naljutilo. Možda zbog tako snažne sposobnosti obmanjivanja javnosti od strane tamošnje nuklearne industrije naši nuklearci vjeruju da će gradnja novih nuklearki u Japanu olako proći unatoč protivljenju stanovništva.
ZŠ: Danas ne smijemo ispustiti iz vida cjelovitu sliku kada nam netko prikazuje bajke o obnovljivim izvorima.
Za demantiranje besmislenosti ove tvrdnje radije ću se poslužiti grafikonima pa sami možete vidjeti da li su ulaganja i oslanjanje na obnovljive bajka ili realnost, te kakva je cjelovita slika.
Kako bih preduhitrio prigovore da je smanjenje nuklearnih kapaciteta u EU uzrokovano samo strahom zbog katastrofe nuklearke u Fukushimi, a ne iz ekonomskih, financijskih i energetskih razloga, prilažem i grafikon za razdoblje koje je prethodilo toj katastrofi.
Iz priloženih grafikona se jasno vidi da je u EU već niz godina prisutan trend smanjivanja ukupnih kapaciteta i udjela nafte, ugljena i nuklearne energije, a povećanje udjela obnovljivih izvora ne predstavlja bajku već realnost. Razlog takvim trendovima je sve veća ekonomska nekompetitivnost neobnovljivih izvora energije, a poglavito nuklearne energije koja nikada nije ni bila ekonomski kompetitivni izbor zbog već preko pedeset godina duge tradicije isisavanja novaca poreznih obveznika kroz državne subvencije i garancije. Instalirana snaga nije isto što i godišnja proizvodnja energije iz pojedinih izvora, pa za bolju ilustraciju treba reći da je primjerice instalirana snaga samo fotonaponskih panela za 2011. godinu u EU, prema proizvedenoj električnoj energiji adekvatna zamjena za tri nuklearna reaktora od po 1GW.
ZŠ: Možda Hrvatska nije dovoljno bogata za izgradnju vlastite nuklearke, ali je onda još manje bogata za gradnju daleko skupljih obnovljivih izvora.
Za pobijanje ovih tvrdnji, također je dovoljno pogledati prethodne grafikone, a priložit ću i jedan od vlastitih tekstova na temu financijskih rizika gradnje nuklearnih elektrana koji možete pogledati ovdje. Razne financijske i investicijske savjetničke agencije, poput Moody's Investor Service, upozoravaju na mogućnost smanjenja kreditnog rejtinga tvrtkama koje odluče ući u rizični projekt gradnje nuklearke. Pad kreditnog rejting, što znači rast kamata na kredite, također može pogoditi tvrtke i stanovništvo koje koriste električnu energiju iz čije cijene se takav financijski rizični projekt mora otplatiti. Gradnja obnovljivih izvora energije ima daleko manje ekonomske i financijske rizike uz velike koristi u zapošljavanju, a cijena električne energije iz nekih takvih izvora je već danas niža od pretpostavljene cijene iz novih nuklearnih elektrana. Tu još treba dodati da su cijene energije iz obnovljivih izvora i dalje u stalnom padu, a cijene za moguće nove nuklearke ustrajno rastu. Čak i utjecajni časopis The Economist, koji je do nedavno bio relativno sklon nuklearkama, također upozorava na financijske rizike gradnje novih nuklearki u odnosu na druge izvore energije. Jedan od nedavnih tekstova iz tog časopisa nosi naslov The dream that failed.
ZŠ: Sve priče o tome da ćemo mi sada najednom preko noći uspostaviti industriju koja će proizvoditi komponente za fotonaponske i vjetroelektrane su posve nerealne.
Što se tiče obnovljivih izvora, znanja imamo, industriju (još) imamo, a tradicija s obnovljivim izvorima nam je čak duža od nekih država koje su u tom segmentu već napravile ogroman napredak i davno nas pretekle. Priliku koju pružaju obnovljivi izvori energije ne smijemo ponovo propustiti zbog zagovaratelja zastarjelih ideja, jer s obzirom na prijeteće trendove koji se valjaju u raznim sektorima i globalnim razmjerima, moglo bi se dogoditi da nove prilike neće ni biti.
