Hrvatska je zemlja-partner ovogodišnjeg Sajma knjiga u Leipzigu koji će se održati od 13. do 16. ožujka. Zbog ovog sajma izdavači su u zadnje vrijeme prilično intenzivirali objavljivanje hrvatske literature na njemačkom. Tako je u Njemačkoj izdano 40 novih naslova hrvatskih autorica i autora. Među njima su poznata imena poput Slavenke Drakulić, Bore Ćosića i Ede Popovića, ali i niz pisaca nadolazeće generacije kao što su primjerice Roman Simić, Igor Štiks, Olja Savičević-Ivančević ili Ivana Sajko. Ukupno će se iz Hrvatske u Leipzigu ove godine predstaviti 38 autorica i autora. No hrvatska literatura također živi kroz razne utjecaje iz regije. Zato su organizatori u sklopu programa pozvali i pisce iz Slovenije, Srbije, Bugarske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Povodom ovogodišnjeg Leipziškog sajma knjiga razgovarali smo s Matthiasom Jacobom, prevoditeljem, slavistom i članom SO-Übersetzen, udruge za prevođenje literature sa slavenskih jezika jugoistočne Europe. On također sudjeluje u programu sajma, gdje će držati predavanje o novoj hrvatskoj literaturi i voditi kroz razne diskusije i čitaone.
Što vas osobno fascinira u južnoslavistici i kada ste se prvi put susreli s hrvatskim jezikom? Zapravo je hrvatski bio prvi slavenski jezik koji sam u životu upoznao i to još u mojim gimnazijskim danima na otoku Krku, gdje sam proveo školske praznike. Jezici su me oduvijek zanimali. Tako sam na plaži u Malinskoj prstom pokazivao razne predmete i ispitivao drugu djecu kako se to kaže na hrvatski. Moje prve hrvatske riječi bile su kamen, more, magarac, plivati. Onda me zanimalo sve više, pa sam naučio konjugirati; ja plivam, ti plivaš…, što me je podsjetilo na latinski. Ta fascinacija za jezike nikada me nije napustila. Želio sam studirati literaturu te sam si rekao, zašto ne i južnu slavistiku. Za vrijeme studija sam primijetio da imamo puno predrasuda i da u principu kulturu i literaturu tih južnoslavenskih naroda uopće ne poznajemo. I dan danas mi je motivacija pridonijeti upoznavanju te literature, zato što nam ona ima mnogo toga za ponuditi. Hrvatska je zemlja-partner na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Leipzigu. Čime će SO-Übersetzen, udruga za prevođenje literature sa slavenskih jezika jugoistočne Europe, čiji ste član, pridonijeti programu i koja je Vaša uloga na sajmu? Članovi udruge su preveli antologiju Kein Gott in Susedgrad (Nema boga u Susedgradu), prozu mladih autora iz Hrvatske, izdavača Nenada Popovića. Na sajmu ćemo predstaviti i čitati iz naših prijevoda. No to neće biti samo hrvatska, nego i literatura iz drugih jugoistočnih europskih zemalja. Lijepo je da na ovome sajmu imamo mogućnost upoznati i predstaviti literaturu ne samo iz Hrvatske nego i regije. Ja ću posjetiteljima odmah prvi dan, povodom svečanog otvorenja hrvatskog štanda, na sajmu ponuditi kratki pregled nove hrvatske literature. Želim ukazati na neka zanimljiva autorska djela, iako je to zaista teško uzimajući u obzir količinu hrvatske literature koja je u zadnje vrijeme prevedena na njemački.
Trideset i dvoje hrvatskih autorica i autora nastupit će na Leipziškom sajmu knjiga. Možete ovdje izdvojiti neke koji su Vama posebno prirasli srcu? Ne znam gdje bih počeo, a gdje završio. No sigurno bih naveo Miljenka Jergovića zato što je odličan pripovjedač, fascinantan autor, zato što dolazi iz te bosanske tradicije pripovijedanja. On je već duže godina jedan od mojih najdražih autora. Ali naravno postoje i mnogi drugi. Tu je na primjer Robert Perišić, također mlađi autor, koji ima fascinantni način pisanja između žargona i gotovo lirike. Potom Renato Baretić svojim vrlo duhovitim Osmim povjerenikom. Onda jedna mlađa autorica čija sam djela tek sada osobno upoznao, Olja Savičević-Ivančević, koja isto piše odličnu prozu. Pošto sam veliki prijatelj lirike, naveo bih još i Andrijanu Škunca, čije sam radove nedavno imao priliku prevoditi. Bilo je zaista napeto za njezina djela naći ekvivalentan izražaj na njemačkom. A onda naravno i veliki klasici koji su nedavno objavljeni u novom izdanju. Na primjer Ranko Marinković. Jako sam sretan da su njegove Ruke napokon u potpunosti izišle na njemačkom. U istom nizu objavljeni su na primjer Vladan Desnica i Slobodan Novak. Iznimno mi je drago da sada imamo i dio starije hrvatske literature lijepo preveden na njemački. Želio bih da se na njemački u odgovarajućem duhu prevedu i djela jednog Matoša ili Ujevića, što nikako nije lagan zadatak. Što su po vašem mišljenju značajke hrvatske literature, posebno novije, i što hrvatska literatura može ponuditi njemačkom čitatelju, to jest radi čega je važno da Njemačka upozna i literaturu malih europskih zemalja? Hrvatska je zemlja u političkoj i društvenoj tranziciji, koja se ideološki i ekonomski u zadnjih deset, petnaest godina jako promijenila. Zanimljiv je odraz te tranzicije u hrvatskoj literaturi i naravno utjecaji rata. To je vrlo važno, to se ne može izostaviti. Zanimljiva je i raznovrsnost hrvatske literature. Literatura nam može poslužiti kao ogledalo ljudske psihe i nudi nam sasvim drugačiji pristup razmatranju prošlosti nego što to čine novine ili povijesne knjige. Jedna od centralnih tema u suvremenoj hrvatskoj literaturi je, čini mi se, čovjek u vrtlogu povijesti. To je važan dio radnje na primjer u Jergovićevom romanu Dvori od oraha ili kod Igora Štiksa u Elijahovoj stolici ali i kod mnogih drugih autora. Mislim da je to i za nas u Njemačkoj vrlo važna tema. Iako je najgori dio naše povijesti daleko iza nas, ipak postoji potreba razmatranja upravo te prošlosti. Smatram da je upravo u Europi koja srasta iznimno važno baviti se i literaturom takozvanih malih zemalja i općenito pristupati njihovoj kulturi i literaturi s jednakim poštovanjem kao i prema kulturi velikih.
Pošto se literatura često bavi svakodnevnicom, upravo nam ona može biti vrlo važan most između pojedinih zemalja. Naravno, postoje priče koje su za Hrvatsku važnije nego za nas u Njemačkoj, za koje mi trebamo objašnjenja da bismo ih razumjeli. Ali teme kao manjak orijentacije u globalnom svijetu, globalnoj ekonomiji, nedostatak perspektive kod mladih, sve nas podjednako zaokupljaju. Jasno je, da se zemlja kao Hrvatska koja se tek od nedavno suočava s tim problemima ne može opustiti. I možda hrvatska literatura upravo zato što se s tim problemima još ne suočava tako dugo, tu tematiku opisuje oštrije i jasnije nego njemačka literatura. Traženje vlastitog identiteta, mislim da je i to nešto što hrvatska literatura može ponuditi njemačkom čitatelju. Ako u cijeloj Europi želimo živjeti vlastiti identitet bez pretjeranog nacionalizma, moramo naći ravnotežu između samosaznanja ja stojim tu, ja sam taj i taj i poštovanja prema drugima. To je najvažnije ako želimo imati mir u Europi. Tu nam iskustva tako zvanih mladih nacija, novih država možda mogu pomoći. Na Frankfurtskom sajmu knjiga 2006 godine Hrvatska se prilično obrukala predstavljanjem ekstremno desno orijentiranog časopisa Harahvati. Tako da za Leipziški sajam neki hrvatski mediji smatraju već uspjehom i izostanak ovakvih časopisa. Jedan od ciljeva sajma u Leipzigu je potaknuti otvorenu raspravu o ulozi Hrvatske kao dijela europske kulture i kao posrednice u regiji, te također razbiti postojeće stereotipe i ograničena politička motrišta. Što očekujete od Leipziškog sajma i predstavljanja hrvatske literature? U Frankfurtu nisam sudjelovao u programu sajma, te sam poslije tu i tamo čuo o tome. Kada planirate ovakav događaj, uvijek imate problema, uvijek će se kritizirati izbor autora i djela. Vjerujem da je za Leipzig napravljen kvalitetan i opširan izbor autora. Isto tako mi je drago, da niti desni niti lijevi politički ekstremi ovdje nisu našli mjesta. Zato što bi to Hrvatsku pokazalo u krivome svjetlu. Mislim da Hrvatskoj čini dobro, ako se prezentira onako kako sam ju i ja upoznao, naime ne ekstremistički. Nacionalizam koji u Hrvatskoj sigurno postoji, ne smije se generalizirati i moramo se uvijek pitati što taj nacionalizam prouzrokuje, iako naravno uzroci ne opraštaju nacionalističke ispade, ali ih barem objašnjavaju. Moje iskustvo s Hrvatskom je, da pretjerani nacionalizam kod većine ne prolazi. Naravno da u Hrvatskoj postoje nacionalistički nazori kao što postoje u Njemačkoj i drugdje u svijetu. Nadam se da će se Leipziški sajam iskoristiti kako bi se Hrvatsku prezentiralo kao ono što jest, a to je dio Europe, jedna država koja se polako vraća u normalu.
Više o Sajmu knjiga u Leipzigu i predstavljanju hrvatske literature:
Leipziger Messe
Crobuch
