U selu Voštanima, u Cetinskoj krajini, nalazi se grobnica obitelji Akrap. Obitelj se još u XVII. stoljeću prezivala Sučić, ali su joj ondašnji gospodari dali novo ime - tursko, i upisali je u crkvene knjige pod imenom Akrap; da bi, piše autor, zastrašili Turke, ili možda ipak, da zatru trag slavenskom imenu. Jer i sama su ih ta imena podsjećala na bogumilsku herezu koju su biskupi "in partibus infidelibus" mrzili još i više od turske ugroze.
Naravno, teško je normalno živjeti sa sjećanjima kakve je iz djetinjstva ponio Majski.
On je, naime, vidio strašne stvari. 28. i 29. ožujka 1944. na sedam je sela Cetinske krajine pala sila s kojom se nikakav "akrap" tada nije mogao nositi; partizani bili su dublje u brdima. Djetetova obitelj gotovo je potpuno masakrirana; neki su živi spaljeni. Ova "žrtva paljenica" (što znači u stvari riječ holokaust) ranih je devedesetih praktički nestala iz službene "historiografije". Ona je tipičan primjer nekorisne povijesti; štoviše, takve koju valja potisnuti, izbrisati. Čak štoviše, valja je posve izokrenuti, adaptirati potrebama nove "promidžbe": i eto ti odjednom strašnog zločina u Cetinskoj krajini, okupana, očišćena, okađena, nadasve korisnoga u borbi protiv mitskog neprijatelja hrvatstva, koji je ranih devedesetih i opet nasrnuo i svojih četničkih rupa. Na zidu kuhinje seoskog župnika u Voštanima koči se Ante Pavelić: sve dolazi na svoje mjesto.
Tuga i bijes glavni su pokretači ove knjige. Kazati da je ona pisana nadahnuto, ne bi dakako bilo primjereno. Ona je pisana pod strašnom presijom bijesa i očaja, ona je veliki "J'accuse!" zdvojnog čovjeka koji drži obavezom samu činjenicu što je preživio.
On hoće svjedočiti samo o onome što je vidio, on ispisuje činjenice. Preživjelih je svjedoka jako malo, otud on, razvijajući svoj "J'accuse!" zove upomoć Dostojevskoga, Umberta Eca, Cornwalla (Hitlerov papa, a taj se dakako zvao Pacelli, a kao papa Pio XII.), Laya Liftona. Potonji Amerikanac uveo je u javni diskurs dragocjen pojam apokaliptičkog zločina. Uistinu, masakr u Voštanima i drugih šest sela Cetinske krajine mogao bi se (samo donekle) usporediti s masakrom vijetnamskog sela My Lai. Za taj je masakr u Americi osuđen jedan jedini počinitelj. Za masakre u Cetinskoj krajini nijedan. Štoviše, prema mjerilima koje je pokušala uspostaviti Tuđmanova vlast, oni bi imali biti heroji. Ili, ako nisu baš heroji (jer radi se o masakru žena, staraca i djece), oni svakako zaslužuju da se njihov zločin "zamagli", ili još bolje, da se pripiše drugima. Po retorici devedesetih, a u tom se smislu gusla i dan-danas, "u obrambenom ratu ne mogu se počiniti zločini; ergo, Hrvati ih nisu mogli počiniti, iz čisto načelnih razloga. Ako su ih možda ipak počinili, to je zato što su se branili. Od žena, staraca i djece. Zločin u Voštanima otud ne samo što podsjeća na vijetnamske pokolje G.I-ja, već podsjeća i na događaje u pozadinama hrvatskih (raz)bojišta ranih devedesetih. Postoje sudski protokoli o spaljivanju živih, i o drugim masakrima. Zločinačka mašta obično nije jako inventivna. Ali je zato hrvatsko sudstvo jako inventivno u zataškavanju tih zločina: dovoljno je naprimjer da osumnjičeni koljač "bude naveden" na neku "proceduralnu grešku" pa da ostatak života provede u kakvom kafiću, s masnom rentom, kao veteran, heroj i poštovani član zajednice. Naravno, s PTSP-ijem, jer ponekad je klati teško, i svakakva se tekućina zna nalijepiti na ruke, a slike ostati u kutku primozga.
Prema mjerilima koje je pokušala uspostaviti Tuđmanova vlast, počinitelji masakra bi imali biti heroji. Ili, ako nisu baš heroji (jer radi se o masakru žena, staraca i djece), oni svakako zaslužuju da se njihov zločin "zamagli", ili još bolje, da se pripiše drugima.
No meni ne treba Majski da bih i sam potvrdio sljedeće: pripadnici tzv. Volksdeutschera govorili su, čak i kad su išli u njemačke škole, jezik okoline s kojom su se asimilirali. I ja mogu svjedočiti "metodom vlastite kože", tojest vlastitim "obiteljskim romanom": Moj je otac bio upravo takav Folksdojčer, i on je bio, quasi dobrovoljno, mobiliziran, ali na svoju i moju sreću, nije završio u Cetinskoj krajini, već na Istoku, prema Rusiji. On i ja nikada nismo izmijenili nijednu rečenicu na njemačkom; moj otac je naprotiv bio jedan od najranijih hrvatskih modernih pjesnika; pisao je samo na hrvatskom.
Ono što su stanovnici Cetinske krajine mogli čuti bila je sigurno slavonska ekavica; čuti ćeš i danas oko Vinkovaca mleko, ali ne i smejati se. Mogli su čuti i srpska narječja, ako se u tom dijelu divizije našlo "Švaba" vojvođanskih. Većina "dunavskih Švaba" došla je u naše krajeve još u doba reformi Marije Terezije; kasniji valovi bili su činovništvo Monarhije. Svakako, radi se o stotinama godina u većini slučajeva "kolonizatorskih valova"; i "kolonizatori" su imali jako mnogo vremena jezično se i kulturno stopiti, oroditi, pomiješati s pučanstvom iz novih okruženja. Ako su ostajali Nijemcima, bilo je to u kulturnom smislu, koji je uoči rata zlorabio Kulturbund; pravih je nacista među njima bilo malo, barem u međuraću.
Komande su, međutim, u SS-diviziji nazvanoj po zapovjedniku baroknih, protu-turskih ratova, sigurno bile njemačke. Zločini počinjeni su suradnjom ustaša i SS-a; počinjeni su nad hrvatskim stanovništvom, u selima koja čak i nisu bila jako partizanska, i koja su, gotovo u svakoj obitelji, "dala" nekog domobrana.
Od ranih devedesetih, upravo su zločini u Cetinskoj krajini, tojest upravo bjesomučno zataškavanje stvarnih počinitelja, možda najistaknutiji primjer "bazanja" po povijesti, u svrhu njezine "pasteurizacije". Majski je neumoran kritičar Tuđmanovih opsesija i svega onoga što su one od ranih devedesetih do danas počinile na tijelu Hrvatske.
Majskijevu knjigu iskapio sam, štonriječ, na dušak. Autor je ispisao naraciju zločina, porazmještavši uokolo nje izvore koji imaju nešto reći na temu: Zašto? Otkud Zlo?
No on se poslužio i drugim dokumentima, ne radi sebe, jer njemu su stvari potpuno bistre, već radi današnjih, mladih čitatelja. Netko bi današnji mogao reći: Radi se o jednom osobnom košmaru, tko zna što je tu bilo, momčić je imao 11 ljeta, "u strahu su velike oči", i slično. Majski se, međutim, jako potrudio oko drugih izvora: tu je naravno Glaise von Horstenau, čija bi sjećanja već jednom trebalo objaviti na hrvatskom, da se definitivno vidi tko su ti ustaše stvarno bili; Majski je čak našao i sam ustaški izvor koji nimalo ne okoliša u opisu samih zločina. Taj se u knjizi može naći na str. 51/52, radi se o Izvještaju ravnateljstva promidžbe NDH za Dalmaciju. U tom izvještaju između ostaloga stoji: "...njemačke oružane snage, odnosno SS-odredi, izvršili su pothvat istrebljenja najčiščeg i najpoštenijeg hrvatskoga življa u Cetinskoj krajini..."
Ustaški izvor čini dakako ono isto što čini danas ustrašena Akrapova rodbina: Zamračuje činjenicu da je ustaška "vražja divizija" izručila tih sedam sela SS-u.
Ali Majski zna. I što je nadasve dragocjeno: O tome piše.
*(Foto: Grobnica obitelji Akrap u Voštanima: gornja mramorma ploča prekriva počinitelje; dodana je početkom devedesetih, op. ur.)
