Sve češće je osuđen na to da životnu snagu iznalazi tako što zatvori oči. Na jedan ga način sve što vidi uokolo nagoni na to da zaklopi oči i spava, međutim, čak i kada je u prilici da to učini, san mu teško navire. Ali, ukoliko se pri budnome stanju zaustavi i zatvori oči, osobito ukoliko to učini negdje vani, u prirodi, događa se da često ostane oduševljen onime što čuje – glasno hučanje vjetra, morski valovi koji se razbijaju o kamene hridi, pokoji glas ptice koji odzvoni eterom, kao da dolazi s drugog svijeta.
Sve što ga otvorenih očiju guši, tako da vlastita sebe i svoj život vidi samo zarobljen i sputan u zamci iz koje nema izlaza, zatvorenih očiju biva u potpunosti izbrisano, i on se, već narednoga časa na taj način može naći u raju zemaljskome. Osim toga, glas iz nutrine kojega potom može čuti, a koji mu se javlja negdje iz topla predjela srca, poručuje mu, pun vjere i utjehe – izdrži, izdrži još malo. Doći će bolji dani za tebe, ponovno ćeš se buditi pun snage i radostan.
To se, valjda, zove nada, čovjekova vjera u bolje sutra, koju također otvorenih očiju ni na koji način ne uspijeva iznaći. A opet, i unatoč tome, bilo mu je jasno da ovo njegovo uopće nije vrijedno spomena, da nije ništa u usporedbi s onime što sve ljudi tijekom života prolaze, i što bi on sam, tijekom vlastita života, još mogao proći. To samo govori o tome koliko je slab, jadan i kukavan, koliko se ne zna nositi s teškoćama i koliko je još nezreo i zelen kada ne može prihvatiti činjenicu da živi unutar nečega što se zove klopka.
