Prošlo je više od godinu dana od početka pisanja feljtona i pošto se nalazimo u danima svođenja računa, red je da se i mi osvrnemo na proteklo razdoblje. Doduše, tu upadamo u onu klasičnu dilemu je li čaša polupuna ili poluprazna. Oni koji se vide u prvoj skupini, naći će čitav niz događaja i situacija kojima će potkrijepiti stav kako smo svjedočili važnoj godini. Klimatskim promjenama je konačno zabijen barjak na vrhovima globalne političke agende, a svjetska je raja svjesnija povezanosti ratova za resurse i eventualne energetske krize. Bushevi Republikanci više ne drmaju zakonodavnom vlasti u SAD-u, odnosno Kongresom i Senatom, a i većina stanovništva se kontinuirano i jasno opredjeljuje protiv nastavka agresije na Irak. Povjerenje u mrcine Najodaniji fanovi već pomalo zaboravljenog alterglobalističkog pokreta sladili su se vijestima, u mainstream medijima gotovo prešućenima, o općoj degradaciji povjerenja u nekadašnje mrcine globalne ekonomsko-političke moći, Svjetsku banku i MMF. To je rezultiralo gotovo opsjednutom utrkom zemalja u razvoju da im vrate dugove i skinu ih sa grbače, a MMF je čak zbog smanjenja potražnje za svojim cijenjenim uslugama, morao zaviriti u vlastite zalihe i prodati zlatne poluge kako bi namirio gubitak, jer je sve manje luzera koji kucaju na njihova vrata i nude im sva svoja bogatstva u zamjenu za iluziju napretka. Oni koji gledajući u istu sliku, odnosno u istu godinu, smatraju kako je čaša poluprazna, zaključit će kako sve to i nije previše bitno, jer i dalje veselo jurišamo prema dnu. Upravo je nespremnost prihvaćanja, pa zatim suočavanja s klimatskim promjenama, dokaz koliko nam je kolektivno ubrizgan kulturni mem tudum, koji je nesposoban preispitati brisanje vlastitih guzica, a kamoli kreirati viziju života u slijedeće dvije, tri generacije. U odnosu na klimatske promjene, kao čovječanstvo smo ove godine hrabro ustali jalovim globalnim koncertima upamćenima više po ekonomsko-propagandnim porukama i gomiletini smeća od osviještene publike, da bi godinu završili sveopćom brbljaonicom na Baliju gdje smo se značajno dogovorili kako ćemo se i dalje dogovarati. Pecnut će nas oni koji čašu vide polupraznom, poantom kako se još uvijek ne treba ufati niti u onu svjesniju globalnu raju koja kuži temu našeg feljtona, povezanost potrošnje i energije te stanja u svjetskim ekosustavima i klimi, jer se njena osviještenost u ovom trenutku uglavnom svodi na prigodno-humanitarne popevke i namjenske uplatnice, te tijek misli koji ide otprilike: Je, grozne su klimatske promjene i fakat nas je prpa za našu djecu i unuke, al' dajte k vragu, hoćemo niže cijene nafte i plina, mada nam je i taj rat u Iraku bljak bljak, a posebno bi nešto trebalo učiniti po pitanju ekoloških tehnologija.
Foto: Kako vidimo svijet?
Oni koji ne samo da vide čašu polupraznu, već vide i rupe na čaši iz kojih sumanuto štrca van, dodali bi kako i promjena raspoloženja oko nastavka i smisla rata u Iraku, nije posljedica sveopće mirotvornosti i masovne epidemije ljubavnosti među američkim stanovništvom, već reakcija na povećanje robnog uvoza iz Iraka: mrtvačkih ljesova naših dečki. Poslani su kao roba, na isti tužan i bešćutan način se i vraćaju, bez danjeg svjetla, jeftinih konfeta i prštavih kamera. Hollywoodizacija klimatskih promjena Ovdje bismo možda mogli doliti nešto vode u korist onih koji čašu vide polupunom, jer to znači da tolerancija stanovništva SAD-a na smrt vlastitih mladih lavova opada, posebno ako usporedimo s gotovo 60000 mrtvih u agresiji na Vijetnam. Sad smo nalili kap u čašu, pa radi fer igre treba vidit gdi curi. U drugoj polovini 2007. godine, Bush je dva puta vetoirao program ulaganja u zdravstvenu skrb siromašne djece vrijedan 35 milijarde dolara za slijedećih pet godina, a demokratsko obojeni Kongres odobrio daljnjih 70 milijarde dolara za nastavak rata u Iraku za slijedećih jednu godinu. Ne da curi, nego šiklja. Ipak, kako god gledali u čašu, ostaje nam zabilježiti par činjenica iz protekle godine: >>> Klimatske promjene su dobile međunarodno priznanje i to čak prije Kosova. Od konačnog priznanja i Međunarodnog panela za klimatske promjene (IPCC) kako možemo s 90 postotnom točnošću zaključiti da ljudi utječu na trenutne promjene klime, do ovjenčanja Nobelovom nagradom za mir. No, kao što znamo iz regionalne povijesti, međunarodno priznanje ne znači da su sve kockice posložene. A s klimatskim promjenama se čini upravo tako – slože se kockice, dvije, a onda neki klipan dođe preko noći i sve sruši, pa opet ispočetka. Tu se vraćamo na ono gotovo opće glavinjanje političara, dijela znanstvenika i ekoloških udruga, te većine medija i javnosti, gdje ispada da se postigao konsenzus o klimatskim promjenama i utjecaju ljudi na njihovo trenutno kretanje, a opet ispada kako rijetki znaju što bi trebalo učiniti po tom pitanju i svi čekaju Godota da učini prvi korak, a znamo kako to završi. Institute for Public Policy Research (IPRR) iz Britanije, proveo je analizu 600 novinskih članaka, kao i TV vijesti i reklama. U značajnoj većini tih radova, naglašavali su se problemi, začinjeni katastrofičnim predviđanjima, a iznošenje praktičnih rješenja kako uspori
ti i ublažiti utjecaj klimatskih promjena i energetske krize, tražilo se na male prste. Tako se stvara hollywoodizacija klimatskih promjena. Robert J. Samuelson, kolumnist magazina Newsweek, istaknuo je kako u debati oko globalnog zatopljenja postoji velika provalija između retorike javnosti, koja je na rubu histerije i ponašanja javnosti, koje je na rubu indiferentnosti.
Foto: Praktična rješenja za klimatske promjene
Stupica neoliberalnog kapitalizma >>> Na početku pisanja feljtona cijena nafte kretala se između 50 i 60 dolara po barelu. Nedavno je prešla granicu od 100 dolara, što ako ste rekli prije godinu dana, dobili biste etiketu ekobabaroge koja plaši malu djecu. Paralelno s tim je padalo povjerenje u dolar kao najvažnije svjetske valute o čemu smo opširno pisali u poglavlju o SAD-u, s tinjajućom ekonomskom recesijom u najmoćnijoj državi svijeta zbog krize na tržištu nekretnina i pada povjerenja potrošača. Za sada to ko nevidljivi kirurzi krpaju strani ulagači na američkom tržištu, od čega je posebno zanimljiv kapitalističko-komunistički hibrid Kina, zbog ogromnog trgovinskog suviška sa SAD-om, ali i ostatkom svijeta. Zadnja takva plastična operacija je bila u prosincu kada je iz novo-osnovanog državnog fonda The China Investment Corporation teškog 100 milijardi dolara, uloženo 5 milijardi dolara u sam financijski centar američkog giganta, jednu od najmoćnijih banaka na svijetu Morgan Stanley. Znamo za etiketu Made in China.
Vrijeme je da se počnemo privikavati na etiketu Controlled in China. Morgan Stanely, kao i druge Wall Street barabe, uzdrmani su krizom na tržištu nekretnina, pa su samo u zadnjoj četvrtini protekle godine prijavili gubitak od 3,6 milijarde dolara. Da pokrpaju te brazgotine i nekako upicanjeni završe godinu prigodnim face-liftingom, pozvani su džepa puni potomci Mao Tse-Tunga. Isti šut kao Morgan Stanley, dobili su i drugi veliki igrači raspucalih temelja, a Citigroup je pomoć potražio u Abu Dhabi Investment Authority fondu koji su im kapnuli 3,5 milijarde dolara. Kako se vremena mijenjaju? Nekada su barabama s Wall Streeta ispadale nezasluženo prikupljene novčanice iz kofera sa šifrom i kaputa od ljama, a sada za šaku riže mole instant injekcije koje lijepe fasadu. Eto, do kakvog li smo samo zaključka došli? Najbolji budući predsjednik SAD-a, jer je najreprezentativniji simbol SAD-a, bio bi Michael Jackson. Jacko, rock on!
Do kada će trajati to spašavanje pacijenta kojem su unutarnji organi prilično šugavi, traju neiscrpne rasprave. Sa kritičkih strana tjedno možete dobiti najmanje tucet pisanih radova na temu buduće velike recesije u SAD-u, a oni koji kontroliraju šarenilo lijepih fasada, jer tko još ima vremena i informacija da gleda temelje, umiruju da je sve u redu i kažu: pa molim vas lijepo, pogledajte nove fasade. Mi smo rekli na početku feljtona da se nećemo baviti špekuliranjem, već samo činjenicama, i nemamo dovoljno znanja da stopostotno najavimo budući smjer SAD-a, a onda i dobrim dijelom ostatka svijeta. Jedno je sigurno, s obzirom na kretanje dolara, pad povjerenja potrošača te tihu recesiju i usporavanje ekonomskog rasta u samom SAD-u, klimatske promjene i rast cijena najvažnijih energenata, kao i potrebu većeg izdvajanja love vojnom osiguranju kolanja tih energenata prema najvećim konzumentima, ukoliko se neoliberalni kapitalizam izvuče iz ove stupice koju si je sam postavio, treba mu reći: E stari, fakat ti svaka čast! Dodatno treba naglasiti kako s obzirom na važnost nafte za naša društva, njena je skupoća stvorila lančanu reakciju i povećala cijenu ostalih važnih energenata, resursa te proizvoda, od kojih posebno izdvajamo hranu. Da, hrana >>> Da, hrana. Bravo mi ljudi, konačno smo shvatili koliko je hrana bila prejeftina i koliko je to imalo veze s jeftinim fosilnim gorivima koje smo nekontrolirano ulupavali u proizvodnju, transport, procesuiranje i prodaju hrane. Godina 2007. će sigurno biti upamćena po tome što smo u njoj osvijestili da hrana kao energija potrebna nama da živimo, neće više biti jeftina. Od sada, kada poraste cijena nafte, možda više nećemo gledati razočarane razmažence na benzinskim pumpama koji se vozeći do obližnjeg dućana po kruh i mlijeko, ljutito cmulje da se to više ne da izdržati i da šta vlada misli, već ćemo prije zaviriti na police koliko dođe štruca kruha.
Da bude potpisano još brutalnijim otrežnjenjem, pored rasta cijena osnovnih prehrambenih usjeva, padale su svjetske zalihe istih. Zalihe pšenice pale su za 11 posto u odnosu na prošlu godinu. Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) UN-a ističe kako su to najmanje razine od 1980. godine kada su počeli s praćenjem, a američko ministarstvo poljoprivrede (USDA) ističe da su svjetske zalihe na najmanjoj razini u zadnjih 47 godina. Slično stanje je i s kukuruzom, sojom, i drugim osnovnim namirnicama. Takvo stanje svjetskog prehrambenog sustava u FAO-u procjenjuju neočekivanim i nedoživljenim do sada. Njihov direktor Jacques Diouf ističe da usporedba rasta cijene nafte i hrane daje elemente krajnje ozbiljnih društvenih kriza u budućnosti. Sada se svašta u medijima navodi kao dodatni razlog ovog poskupljenja, od čega neke razloge treba staviti pod upitnik, a druge u najmanju ruku pojasniti:
- Ističe se pad prinosa u velikim proizvođačima hrane (Australija, Ukrajina) zbog vremenskih nepogoda i ekstremnih uvjeta. To je točno, no ne navodi se kako je i ove godine ponovno ostvaren rekordan urod na svjetskoj razini. Stavimo ovdje privremeno na stranu da bismo hranu mogli proizvoditi ekološkim metodama uz čak i veće prinose. Hrane ima. No, kao i s drugim resursima, ovdje je problem neodrživo korištenje i nepravedna raspodjela. Time dolazimo do drugog, puno važnijeg razloga za povećanje cijene hrane.
- Urbanizacija i povećanje potražnje za hranom u zemljama kao što su Kina i Indija, te drugim zemljama koje pokušavaju uhvatiti korak s razvijenim kapitalizmom. Problem je što raste neodrživi životni stil koji veže na sebe prehranu baziranu na prekomjernom unosu životinjskih namirnica. A proizvodnja mesa zahtijeva ogromni unos žitarica uz nepovoljni energetski prinos. Znači uložimo nekoliko puta više energije, nego što je dobijemo nazad u kalorijama koje nam stoje na bogatim trpezama. I onda rastu cijene žitarica koje su osnovna namirnica siromašnima. No, ovaj se razlog češće prešućuje, jer bi to bilo kao da diler kritizira narkomana što papa previše droge. Zemlje u razvoju samo žele biti kao mi: gledali su filmove, gutali reklame, upijali savjete šarenih časopisa, slušali su plaćene znanstvenike i savjetnike, sve zajedno sa samo jednom jedinom porukom – radite što vam kažemo, i onda će i vama biti dobro kao nama. Tko bi ih krivio? Žele svoj dio kolača. Problem je što su nezasitni potrošači kapitalističkih zemalja već proždrali popriličan dio kolača, a namirnica potrebnih da se popuni pojedeno ili napravi novi sve je manje. To je bolna istina koju će sada prpošni potrošači u zemljama u razvoju morati čuti – nikad nećete moći biti kao vaši uzori na Zapadu, barem ne u takvom omjeru, jer jednostavno nema toliko resursa, nema toliko zemlje, nema toliko tla, nema toliko žita i nema toliko krava Šarulja i koka Dakica.
- Slijedeći razlog povećanja cijena osnovnih namirnica jest, kako smo već u poglavlju o Južnoj Americi naglasili, slijep pokušaj nadoknade potrošnje goriva za transport kakav imaju SAD i EU, biogorivima, odnosno hranom. Evo nešto da se malo gorko nasmijemo - vozila u SAD-u su 2004. godine prešla kilometara koliko bi nam bilo dovoljno da 430 puta odemo do Plutona i vratimo se nazad. I sad ti, rođo, sij tu genetski modificiranu kuruzu da to natanka. A nije taj Pluton baš iza ugla. Ako ćemo ikada pisati top listu kvazi rješenja energetske krize, srljanje da se od lokalnog resursa biogoriva napravi globalna roba agrogoriva, kao dodatna potpora visokosubvencioniranim velikim zemljoposjednicima i poljoprivrednicima, bit će zasigurno pri vrhu liste.
- Negativan utjecaj klimatskih promjena na prinose će se nastaviti. Sve duža sušna razdoblja, nestajanje plodnog tla, poplave, zagađenje poljoprivrednih površina i okoliša dio su zajedničkog napada na kvalitetu ekosustava. Gdje su sada one umne glave koje su nas umirivale lovačkim pričama kako se ne trebamo ništa brinuti, jer će nas spasiti plodna tla Sibira ili Aljaske? Da, samo koje godine?
- Kako to obično biva, ako raste cijena određenom proizvodu, povećava se i mogućnost za manipuliranje cijenama, što donosi veću zaradu, pa je ova situacija postala neodoljivi mamac za najprizemniju šaržu bjelosvjetskih špekulanata koji na svjetskim burzama hrane kupuju usjeve tamo di su jeftiniji i prodaju di su skuplji, ili jednostavno zakupe velike količine zaliha i maknu ih sa tržišta, kako bi ih za koji mjesec prodali po znatno skupljim cijenama. Tako se igra globalni kasino i tako se igra proizvodnja gladi.
Bandićeva gđa. Heinberg A sjećate se Richarda Heinberga, s čijom smo zloslutnom prognozom o svijetu za kojeg nitko od nas nije spreman započeli feljton? Upravo jer je britak u svojoj kritici neodrživosti kapitalističkog sustava i jasnom iscrtavanju posljedica koje donose paralelni procesi sve većih cijena najvažnijih energenata i širenja negativnog utjecaja klimatskih promjena, Heinberg je godinama tavorio u klubu ekobabaroga, uz pripadajuće ignoriranje, pa čak i pljuckanje. No, u zadnje vrijeme od brojnih intervjua, predavanja, knjiga i ostalih oblika gostovanja u javnosti, naš dragi Hajnbo će zaboraviti svirati svoju prvu ljubav violinu, jer nema vremena za uživanje u klizanju gudala.
Foto: Richard Heinberg, suradnik na strategiji prilagodbe Oaklanda na nadolazeću klimatsku i energetsku krizu
Dapače, u međuvremenu je postao dio tima Oil Independent Oakland 2020 Task Force, koji radi strategiju prilagodbe na nadolazeću energetsku i klimatsku krizu kalifornijskog grada Oaklanda, s glavnim ciljem da se zbog reformi u proizvodnji i potrošnji energije, gradskom transportu, proizvodnji hrane i drugim bitnim područjima, do 2020. godine grad pretvori u zonu koja nije ovisna o nafti za normalno funkcioniranje. Tim stručnjaka je angažiran direktno na zahtjev gradonačelnika Oaklanda. To ti je maltene koda zagrebački gradonačelnik Milan Bandić kao savjetnicu za gradski urbanizam zaposli hrabru Veru Petrinjak-Šimek iz Zelene akcije. Da da, znamo da je smiješno, a zapravo tužno. No, zbog vlastitog iskustva, Heinberg se makar na osobnom nivou, mora demantirati i priznati kako neki ipak žele biti spremni za svijet 21. stoljeća. Krenuli smo u feljton sa njegovim mislima, red je da tako i završimo. Heinberg uočava četiri scenarija, ne nekih futurističkih tralalala bajki ili noćnih mora, već trenutnih obrazaca po kojima sada stvaramo svoje stavove, ponašanje i životne odluke. Scenariji su: 1. Do posljednjeg daha Daljnja makljaža i ratovi za preostale resurse. Scenarij u kojem se nastavlja suludi odnos prema planeti kao da ih imamo na bacanje, a ne svega jednu. Ovo predstavlja duboko podijeljen svijet u kojem paralelno opada sposobnost globalnih ekosustava da namiruju naše napade na njih, raste geopolitička i ekonomska nesigurnost uz sve teže ostvarivanje zaštite ljudskih prava na globalnoj razini. 2. Čekanje magičnog lijeka Vječito iščekivanje spasenja. Nada u bezbolnu tranziciju koju će omogućiti tehnološko čudo, još neotkriveni izvor energije, trenutni evolucijski skok. Svodi se na kupovanje vremena i daljnje vezanje uma i tijela svjetskom stanovništvu. Poruka je: ništa se ne brinite, sve je pod kontrolom i stručnjaci rade na rješenjima, a vi se i dalje prepustite svojim najboljim prijateljima – daljinskom upravljaču i aspartamu skrivenom u mjehurićima. 3. Gradnja Noinih arki Izgradnja eko-socijalnih zajednica u ruralnim područjima i urbanim prostorima koji funkcioniraju na održivi način. Najbolji primjer bi bila ekosela ili gradski kvartovi u kojima se održivi razvoj primjenjuje u praksi, a ne samo kao deklarativna poštapalica nafilana neuvjerljivošću. Ovdje se naglašava, da ne kažemo slavi kretanje prema decentralizaciji i lokalizaciji, gdje se centar života počinje okretati prema užoj regiji ili prigradskom prostoru. 4. Smanjenje potrošnje energije (Powerdown) Kako je prethodni scenarij orijentiran na lokalna rješenja i prakse, tako se ovdje naglasak stavlja na inicijativu odozgo. Jasno je kako ozbiljna politika smanjenja potrošnje energije, bez čega će biti nemoguće usporiti i ublažiti utjecaj klimatskih promjena, nije ostvariva bez inicijative koja dolazi od gradskih, regionalnih i državnih uprava i vlasti, pa čak i određene međunarodne suradnje.
U feljtonu smo se trudili pokazati svu opasnost prvog scenarija. Pripreme za pozicioniranje idu toliko daleko da je neokonzervativni ideolog Robert Kagan u jednom od travanjskih brojeva Washington Posta 2006. godine postavio retoričko pitanje što SAD i EU misle učiniti s obzirom da Rusija i Kina oko sebe okupljaju neformalnu ligu diktatora nabrojavši pri tom Bjelorusiju, Uzbekistan, Sudan, Venezuelu, Iran i Angolu. Zaključio je: Na žalost, Al Kaida možda i nije jedini izazov s kojim se danas suočava liberalizam, a možda nije niti najveći. Situaciju dodatno pogoršava činjenica kako su gotova sva područja koja se trenutno navode kao zamjena bliskoistočnoj jeftinoj nafti ili ih se slavi kao nova nalazišta, locirana u područjima koja su ili udaljena, ili je do nafte teško doći ili se radi o područjima koja su obilježena nemirima i mogućim sukobima: zaštićeno područje na Aljaski, ledena područja Arktika, kolumbijske džungle, sjeverni Sibir, kaspijsko područje, delta rijeke Niger, Uganda, Čad, Sakhalinsko otočje na krajnjem istoku Rusije i tako dalje. Trudili smo se naglasiti i svu jalovost drugog scenarija. Medijska i znanstvena nekritičnost prema energiji vodika, nuklearnoj energiji, skladištenju i nadoknadi ugljika, ukapljenom plinu i drugim alternativama nafti samo pokazuju koliko nam još nedostaje do ozbiljnog suočavanja s tabu temom naše civilizacije - resursi zahvaljujući kojima smo razvili napredna društva polako nestaju. Spajanje scenarija No, kako to obično i biva, lakše je obrecnuti se na probleme, što prvi i drugi scenarij jesu, nego uočiti što se krije u rješenjima. Ključni cilj je spojiti treći i četvrti scenarij, pri čemu treći ide odozdo, a četvrti odozgo u pristupu. Ukoliko se nastavi intenzitet i širenje negativnog utjecaja klimatskih promjena, te problem sa skupoćom najvažnijih energenata preraste u pravu energetsku krizu, bogato znanje i iskustvo, desetljećima sakupljano u brojnim zajednicama i edukacijskim centrima, mogli bi ostati zakopani u prošlosti i neiskorišteni. U svijetu koji bi bio bliže društvenom kaosu i glavnoj mantri mizantropije čovjek je čovjeku vuk, eko-socijalni projekti kao modeli održivosti, neovisno nalazili se u gradovima ili selima, mogli bi ostati u najboljem slučaju izolirani i prepušteni sporom odumiranju ili bi ih neprijateljska okolina preko noći pregazila u suludom stampedu prema plodovima njihovog rada. U tom smislu trebamo biti svjesni, kako s obzirom na složenost i opseg problema klimatskih promjena te osiguranja energetskih resursa, nije moguće izolirano primjenjivati održivi razvoj. Nemoguće je dugoročno ostvarivati održivost u neodrživom svijetu. Za sada imamo još nedovoljno jaku razvijenu suradnju između inicijative odozdo i odozgo, ali imamo nekoliko krasnih simbioza koje nas mogu inspirirati i učiti, poput brazilskog grada Curitibe, indijske države Kerale, projekta Transition Towns u Britaniji pokrenutog od ekipe iz permakulturnih krugova, gdje rade s gradskim upravama i stanovništvom na tranziciji prema održivom razvoju, suradnju ekosela kao što je Findhorn u Škotskoj ili Sieben Linden u Njemačkoj sa sveučilištima i znanstvenim institutima, i mogli bi nabrajati dok ima struje. Ipak, trenutno s obzirom na situaciju, odnosno značaj i veličinu potrebnih koraka, to nije dovoljno. Oni koji idu odozdo vrlo često se samogetoiziraju, režeći na ostatak društva kako je nepravedan i bez razumijevanja. Oni koji su na položaju odozgo, prečesto su nedorasli zadatku i poziciji koja bi trebala značiti prije svega spremnost da se služi ljudima, pa oni odozdo često izgube najbolje godine svog života pokušavajući upaliti lampice ovima gore. Traganje za praktičnim i primjenjivim odgovorima na klimatske promjene te energetske i političke nestabilnosti vode nas prema zaključku kako trebamo otvorene i uporne aktere odozdo, koji iskustvom i znanjem mogu ponuditi održiviji razvoj, ali trebamo i osviještene te educirane aktere na upravljačkim pozicijama, jer mogu pomoći u širenju onog presudnog iskustva i znanja prema javnosti, odnosno cijelom društvu. Jasnije rečeno, bez daljnjeg pritiska odozdo kad zaslužuju, odnosno bez suradnje s predstavnicima lokalne, regionalne i državne uprave kad su dovoljno pametni da shvate kako trošimo svijet i preuzmu svoj (poveliki) dio odgovornosti, nema održivog razvoja kakav svijet treba. Dapače, za velik dio tema o kojima smo u feljtonu govorili, bit će nam potrebna sinteza u globalnim ugovorima i deklaracijama, jer se jedino i mogu riješiti na globalnom nivou na zadovoljstvo svih. Možemo slobodno zaključiti kako će osiguranje energije i borba za resurse, odrediti svijet u godinama koje dolaze. Ovo je zalazak jedne ere, i ukoliko se ne promijeni smjer i način kretanja u iskorištavanju i potrošnji resursa sve je izvjesniji svijet pun nemira i kaosa. U feljtonu smo se trudili pokazati povezanost između suludog potrošačkog životnog stila, uništavanja najvrednijih svjetskih ekosustava i klime, ratova za resurse i teže dostupnosti, odnosno sve većih cijena najvažnijih energenata. Isto tako treba biti jasno, u skladu s posljednjim rečenicama feljtona kako bez zajedničke suradnje na problemima koje smo gore spomenuli, nije moguće uspjeti. Moramo se suočiti sa činjenicom da solo brijači, etički potrošač kao zasebni samodopadni akter u društvu, izolirani eko rajevi, i slična uskogrudna tapkanja, nemaju utjecaja na društvo, a to je ono što tražimo. Na društvo utječu educirani i predani, aktivni građani i građanke, (jasno i seljani i seljanke), koji su svjesni važnosti suradnje i međusobnog pomaganja. No, svjesni su i važnosti potrebe za organiziranjem te važnosti specifične osobne odgovornosti svakoga od nas za budućnost svijeta. Naš feljton Kako potrošiti svijet priča upravo o tome i njegovu poentu možemo objasniti kroz poznatu anegdotu: Skupina ljudi gasi požar na kući. Muče se, skaču oko vatre, zalijevaju, a jedan čovjek stoji sa strane i gleda ih. Ovi i dalje gase, a ovaj i dalje stoji i gleda. Nakon nekoliko minuta vatra se proširi i zahvati cijelu kuću te ona izgori. Ovaj što je stajao cijelo vrijeme promrmlja: Ha, reko sam vam da nećete uspjeti, nema vas dosta! I aj sad ti budi šupak i stoj sa strane.
KRAJ FELJTONA
Više:
8. dio: Hrvatska – odozgo zeleno, odozdo plavo, a naprijed?
7. dio: Europa – dame i gospodo, predstavljamo vam euroatlantske dezintegracije? 6. dio: SAD – najveći žderači planete
5b. dio: Kolumbija, Brazil i Meksiko
5a. dio: Centralna i Južna Amerika – bijeg u samostalnost?
4. dio: Afrika - komadanje žrtve
3. dio: Daleki istok i jugoistočna Azija – između bogatstva i siromaštva
2. dio: Centralna Azija i Rusija – najviše diktatora po kvadratnom metru
