KAKO POTROŠITI SVIJET? 8. dio: Hrvatska – odozgo zeleno, odozdo plavo, a naprijed?

E, jadni li ti smo ga mi. Predsjednik Republike, koji može polovici svijeta držati lekcije iz predanosti u borbi protiv kriminala i fašizma svih fela (dobro, našli bismo i niz lekcija koje bi on mogao primiti), nakon gledanja filma Neugodna istina, ovjenčanog Oskarom za najbolji dokumentarni film, jedino zaključi – mmmda, zbilja je frka i naložit ću ovim mojima u Predsjedničkom uredu da zamijene sve žarulje onim štednima. Eto, nakon godina i godina od prvih korištenja štednih žarulja u svijetu, došli smo do razine osviještenosti kako nam je potreban Al Gore da posegnemo za njima. Baš nas zanima je li taj projekt gigantskih razmjera za Hrvatsku započet i ako je, je li dovršen? Štedne žaruljice Da odmah opravdamo ovo picajzlanje. Jasno da podržavamo korištenje štednih žarulja, jer nam to daje nebrojene međupovezane koristi: veća iskoristivost, duže trajanje, ušteda energije i manja emisija ugljičnog dioksida te manje opasnog smeća. No, isto tako je jasno kako to smatramo u boljoj varijanti tek prvim korakom u naporima za smanjenje utjecaja klimatskih promjena, a u lošijoj varijanti dobrano nedovoljnim. Posebno pili živce ako ga naglašavamo ko da ispred toga ide: Eureka! U Strategiji Republike Hrvatske za ispunjenje obveza iz Kyoto protokola koju je 2007. godine izradilo Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva (MZOPUG) u suradnji s Institutom za energetiku i zaštitu okoliša – Ekonerg, kao jedan od ciljeva povećanja energetske efikasnosti potrošnje struje u sektoru zgradarstva stoji i cilj zamjene po dvije obične žarulje onim štedljivima, u svakom kućanstvu do 2010. godine. Ovdje napominjemo kako je to prilično ambiciozan cilj, i trenutno nije jasno kako će se ispuniti bez aktivnije uloge države, što se kod nas još uvijek izražava u futuru drugom. Naime, u Velikoj Britaniji, svijest o klimatskim promjenama je veća nego kod nas, imaju educiranije stanovništvo, raširenije tržište energetski efikasnijim proizvodima (a to znači kako su ti proizvodi jeftiniji) i veću kupovnu moć stanovništva. Ipak, danas u Velikoj Britaniji imamo manje od jedne štedne žarulje po kućanstvu. Ako ih mi do 2010. godine uspijemo prestići, kako predviđa Strategija, to će nam uštedjeti 2,1 posto ukupne potrošnje električne energije. I tu smo onda tek na početku puta. Ako ovdje stanemo, kao da nismo niti krenuli. No dobro, pustimo mi našeg predsjednika na miru, jer za razliku od devedesetih, kroz tu se funkciju na sreću, više ne vedri i oblači u zemlji, pa niti oko klime. Pogledajmo što o svemu bitnome za temu našeg feljtona: korištenju energije, resursima, miru i stabilnosti, klimatskim promjenama i stanju globalnih ekosustava te proizvodnji hrane, kažu oni koji će zaista odlučivati o tome, a koje ćemo za koji dan izabrati da čine to u naše ime, preko upravljačkih pozicija na državnoj razini. U tu svrhu, odlučili smo se na mazohističko putovanje bespućima izbornih programa političkih stranaka u Hrvatskoj, koje imaju po većini anketa najveće šanse za ulazak u Sabor i kasnije sudjelovanje u vladi. Održive bravure I ako ćemo se držati slova na papiru, uopće nam se ne piše tako loše. Frca sve od održivog razvoja, ulaganja u budućnost, predanost zaštiti okoliša, podupire se korištenje obnovljivih resursa, a konačno se od stoljeća sedmog slavi energetska nezavisnost. HDZ je žestoko protiv privatizacije vodnih resursa, a razvoj energetskog sektora je prioritet za SDP. Za HNS je prehrambena industrija strateška, čime se na regionalnom nivou, hvali i IDS s Istrom kao prvom GMO-free regijom. Koalicija HSS-HSLS s još par regionalnih stranaka, pored ulaganja u ruralna područja, zagovara i poticanje održivosti urbanog okoliša. Slično, kao i SDP, HSU smatra energetiku prvorazrednom brigom svake Vlade kratkoročno i dugoročno. Sad smo vam sigurno otežali izbor 25. studenog, jer ajde ti sad biraj između svih ovih održivih bravura.

Zlobniji među vama će sada zapitati, dobro tu svašta lijepo piše, ali što ili tko garantira da će oni koji dođu na vlast to zaista i sprovesti? I mi ćemo su tu praviti toše, jer odgovora nema. Još smo uvijek na stupnju političkog razvoja gdje smo sretni kad političare natjeramo da objave koliko imaju satova, a koliko čokota, koliko su firmi prepisali na supruge ili muževe, a koliko na zaove i jetrve. Vjeruj meni - ne, vjeruj meni, jedino odzvanja iz slatkorječivih megafona. U Hrvatskoj ne postoji sustav nadzora nad ispunjavanjem predizbornih obećanja, i pritisak ne dolazi iz samih stranaka kada se uoči nepoštivanje obećanog i programa s kojim su dobiveni glasovi. Sve ostaje na još nedovoljno razvijenoj građanskoj svijesti, civilnim inicijativama i udrugama, te pritisku medija i nezavisnih intelektualaca od prilike do prilike. Gušta radi, možda tek da izaberemo par pravcatih programskih bisera koji su očito godinama tovarili skriveni unutar stranačkih školjkica na muljevitom dnu hrvatske politike. Neki od njih su suludi, neki znanstveno-fantastični, neki luckasto simpatični, a na neke trljaš oči i češkaš se po glavi u nadi da ćeš shvatiti i vidjeti ono čega nema. Pa počnimo odpozadi. Golicanje mašte Vjerovali ili ne, SDP na svojim izbornim stranicama ima poglavlje Politika zaštite okoliša pod rednim brojem 18, ali se to negdje izgubilo u službenom izbornom programu Nova snaga, pa se okoliš spominje tek sporedno u kontekstu drugih sektora i područja. Gotovo ništa resursi, ništa ekologija. Pa lijepo piše Ljudi su snaga. IDS u srcu Rockwoolovih peći i džepa punih morala, ima obraza reći kako Istra programom zaštite okoliša obvezuje sve zagađivače na uvođenje novih čišćih tehnologija. Posebna je priča HNS-ov koncept novog hrvatskog suvereniteta, što bi trebalo značiti sudjelovanje u globalnom svijetu, ali uz kontrolu temeljnih poluga vlastitog razvoja. Bilo bi zaista zanimljivo da iz HNS-a malo detaljnije objasne ovu poziciju i iskreno priznaju kad su bili na ekskurziji u Latinskoj Americi i tko je to sve platio. I da to objašnjenje traje duže od one zahvale na kraju predizbornih spotova. Ako uđu u vladu, pa netko došapne koju lijepu riječ Chavezu, moglo bi i nas nagraditi s jeftinijim količinama venezuelanske nafte. U prilično dobro sročenom programu oko zaštite najvrednijih resursa u zemlji na korist svih njenih građana, koalicija Seljaka i Liberala nudi i obrađivanje svih poljoprivrednih površina. S obzirom da Hrvatska trenutno ima neobrađeno 368817 hektara, što je oko 20 posto ukupno obradivog tla, ovo, ako ćemo biti dobronamjerni, golica maštu, inače golica da se previjaš od smijeha. Ajde da se predložio dio od toga, ali najavljivati obradu svih površina, posebno u vidu napuštanja sela i zapuštenosti ruralnih područja, malo je izvan okvira. HSU ide korak dalje i zalažu se za ulaganja koja bi dovela do potpunijeg korištenja potencijala za proizvodnju hrane, čime bi se ostvarila samodostatnost i izvoz hrane. Najavljivati prehrambenu samodostatnost u globaliziranom svijetu, može samo netko tko ne razumije što samodostatnost znači, ili piše bez veze, jer kao fora zvuči to samodostatnost. Do izvoza hrane u trenutku kada proizvodimo svega 7 (slovima sedam) prehrambenih proizvoda za svoje potrebe, čeka nas duži put od krmeljavih programskih rečenica. Kada bi smanjili godišnji uvoz hrane od čak 2 milijarde dolara, što jest povezano s većom domaćom proizvodnjom, to bi već bilo nešto, no ajmo redom, molit ćemo lijepo. HDZ kao doprinos održivom razvoju, nudi aktiviranje vodenih resursa kao naših najvećih razvojnih potencijala, umjesto da ih zaštitimo kao najvrednije resurse bioraznolikosti, pogotovo što se velike hidroelektrane ne smatraju pogonima zelene energije u naprednijim krugovima u svijetu. Eto, sad je sigurno lakše odabrati favorita za 25. studeni.

Kratkoročni koraci, dugoročne vizije Tako naša plavo-zelena kiflica ostaje bez preciznih, jasnih i opipljivih koraka prema održivijem društvu, a to je ono što joj je najpotrebnije, kao i ostatku svijeta. U trenutku kada smo sve svjesniji potrebe za hitnim djelovanjem u odnosu na galopirajuće klimatske promjene, uništavanje najvrednijih ekosustava i živog svijeta u njima, te problema s opskrbom najvažnijih energenata i pripadajućih ratova za resurse, pored općih ciljeva i deklarativnih načela, potrebni su nam i primjenjivi i provjerljivi kratkoročni koraci prema održivijem društvu. Kratkoročni koraci koji gaze po stazama dugoročnih vizija. Znači primjerice, za koliko će se zbog štednje i boljeg dizajna, u godinu dana smanjiti emisija CO2 na državnoj razini u sektorima zgradarstva, transporta, poljoprivrede i drugih, za koliko će se povećati površine lokalno proizvedene i lokalno potrošene hrane, a za koliko organski uzgojene, za koliko će se povećati udio obnovljivih izvora energije, i tako redom. Pa onda opet za slijedeću godinu, a nemoj nam brate i sestro, što ćete napraviti u četiri godine ili do tamo neke 2012. godine, jer ćemo tako nesuvislo šepati pa izgubiti i ono najvrednije što imamo, a to je upravo spomenuto bogatstvo i kvaliteta zeleno-plavog sustava. Nakon što smo u ekonomiji izgubili ili degradirali najvrednije poluge svakog društva: sektor proizvodnje i sektor bankarstva, odnosno financija općenito, kao najvredniji resursi nam ostaju šume i zalihe pitke vode. Od našeg ukupnog teritorija, prostori koje karakteriziramo ekološki učinkovitim šumama, zauzimaju čak 37,5 posto površine, što se u svjetskim razmjerima smatra ekološki izvrsnim. Ukoliko uračunamo ukupna šumska zemljišta dolazimo do 43,5 posto površine RH pod zelenim plaštem. Na posebno mjesto svjetske karte nas stavlja i činjenica kako se od tih površina, čak 95 posto smatra prirodnim šumama, bogate bioraznolikosti i kvalitetnih ekosustava. Ne treba nas čuditi što nam onda upijaju više od polovine naše ukupne emisije ugljičnog dioksida. Plavo, koje nam dolazi odozdo, smatra se i budućim razlogom za ratove, premda se već i sada mogu pratiti prva koškanja i sukobi oko pitke vode. Prema podacima FAO-a, Hrvatska je prva u Europi, a treća u svijetu (iza Kostarike i Paname) po količinama obnovljive vode u odnosu na površinu. Ukoliko računamo obnovljive zalihe vode u odnosu a broj stanovnika, Hrvatska je, također na visokom, osmom mjestu, što predstavlja 32 800 litara kubičnih metara godišnje po stanovniku.

Cijena opsjednutosti No upravo nam ti zeleno-plavi temelji održivosti, stenju pod našim razvojem zadnjih godina. Potrošnja nam je sve veća, a sposobnost ekosustava da je hendlaju, odnosno da je upijaju i prerađuju, sve slabija. To je cijena opsjednutosti pukim ekonomskim rastom i slijepe jurnjave za profitom, bez da se pogleda u retrovizor, a kamoli naprijed kuda uopće idemo. Prema izračunima Instituta Global Commons, ekonomski najbogatije zemlje svijeta trebaju smanjiti svoju emisiju po glavi stanovnika za 60, pa čak i 90 posto do 2050. godine, ukoliko prihvatimo ravnopravnu i pravednu prosječnu globalnu emisiju. Postoje znanja, vještine i tehnologije kojima postići i te naizgled nedostižne razine. No, za njih je potrebna promjena nas samih, iskrena ljubav i toplina prema planeti i njenoj budućnosti, te vrijednosne orijentacije i znanje utemeljeni na praktičnoj održivosti. Dobitna simbioza emocija, odgovornosti i odlučnosti. Hrvatska bi s obzirom na očekivana demografska kretanja trebala smanjiti svoju trenutnu emisiju za 25 posto. To je značajno manje, nego što će biti potrebno za „ajveće žderače planete, ali i ta četvrtina zahtijeva neodgodivo djelovanje, sa transparentnim ulogama, obvezama i koracima prema ispunjenju tog cilja.

No, i mi još uvijek živimo u svijetu gdje ekonomska zarada i rast potrošnje donose bodove i ovacije. Zato nam u svim predizbornim govorima niti jedan političar i političarka neće obećati zadržavanje, pa čak i povećanje kvalitete života uz manju potrošnju i štednju energije. Uostalom, tko bi onda od nas glasao za njih?

^{U sljedećem nastavku: ZAKLJUČAK – pajdo, pošto ti plaćaš kilovat?}

^Više:

^{7. dio: Europa – dame i gospodo, predstavljamo vam euroatlantske dezintegracije? 6. dio: SAD – najveći žderači planete}

^{5b. dio: Kolumbija, Brazil i Meksiko}

^{5a. dio: Centralna i Južna Amerika – bijeg u samostalnost?}

^{4. dio: Afrika - komadanje žrtve}

^{3. dio: Daleki istok i jugoistočna Azija – između bogatstva i siromaštva}

^{2. dio: Centralna Azija i Rusija – najviše diktatora po kvadratnom metru}

^{1. dio: Bliski Istok - pretplaćeni na SAD}