27. 01. 2010, nakon što je već godinu dana proveo kao predsjednik, Barack Obama se uhvatio u koštac s jednim problemom prilikom jednog prigodnog govora. Vrhovni je sud dovršio "otvaranje vrata posebnim interesima i stranim korporacijama, koje sada mogu trošiti bezgranične svote na naše izbore". Obama se osvrnuo na sudsku presudu u sukobu Ujedinjenih građana i Federalne izborne komisije (agencija vlade SAD-a koja regulira financiranje izbora u zemlji), kojom je Vrhovni sud prekršio stotinjak zakona i osigurao korporacijama novi i širi prostor za utjecaj na rezultate izbora.
Prije sudske odluke, API je ušao u sukob s predsjednikom oko njegovih napora da potakne rasprave o globalnom zatopljenju. To je zahtijevalo očitovanja i angažman lobista iz K Street-a (avenija u Washingtonu u kojoj su smješteni lobistički uredi), te financiranje kontroverznih studija kako bi se potvrdilo da bi čak i najbanalnije zakonske regulacije, poput Waxman-Markeyjevog prijedloga zakona o ograničenju emitiranja ugljik-dioksida, upropastile ekonomiju. Udruga je, tijekom godine dana u kojima se raspravljalo o spomenutom ograničenju, potrošila 7,3 milijuna američkih dolara na federalne lobije.
Prije parlamentarnih izbora sredinom mandata, API je ustvari dobio veliku pomoć od Ujedinjenih građana. Udruga je tada mogla, preko korporacija, uručiti "prikrivene" donacije, i to direktno sudionicima kampanje. Među najvišim dužnosnicima koji su u to doba vodili API bio je - a i sada vuče poneki konac - Tofiq Al-Gabsani, lobist koji je radio za saudijsku vladu. Al-Gabsani je izvršni direktor Saudi Refining Inc.-a, koju obilato potpomaže Arabian American Oil Company, ogromna državna naftna kompanija poznatija kao Aramco.
Aramco je, budući da novčano pomaže Amerikance, poznat kao jedan od najvećih donatora iz API-a. Prema Washington Postu, doprinos najvećih tvrtki doseže skoro 20 milijuna američkih dolara godišnje. API ima oko 400 tvrtki članica, ali samo mali broj glavnih izvršnih direktora iz naftne i plinske industrije sjeda s direktorima za stol, gdje analiziraju glavne odluke o političkim kampanjama, i to u skladu s arhivom državnih poslova i uz pomoć dvojice bivših izvršnih direktora API-a. Osim njuški iz velikih američkih tvrtki poput ExxonMobil-a i ConocoPhillips-a, jedan je od tih direktora bio i Al-Gabsani.
Američki zakon i dalje brani stranim korporacijama da izravno participiraju u izborima. Ali poslije Ujedinjenih građana, udruge kao što je API - čije utjecajne članove čine strane korporacije - su slobodne trošiti koliko žele, smirene zahtjevima za objavu (tj. nedostatkom istih). Te udruge u potpunosti koriste svoje novostečene slobode. Dok se drugi akteri kampanje, od sindikalnih središnjica do visokih političkih predstavništava, suočavaju sa strogim pravilima transparentnosti, međunarodne udruge uživaju neusporedivu moć prikrivene manipulacije, rabeći u izborima korporativni novac.
Oni koje financira API nesmiljeno napreduju na valovima antipropagande koja žestoko udara demokrate na parlamentarnim izborima. Na televiziji se moglo čuti kako je kandidat za senatora iz redova demokrata, Joe Sestak iz Pennsylvanije, "glasao za otpuštanje radnika i za zakon o cenzuri i smanjenju sloboda govora, što ga je predložila Pelosi". To je propaganda udruge Americans for Tax Reform, jedne od mnogih koje je API financirala 2010. Sestak je glasao za novčano kažnjavanje zagađenja izazvanih ugljenom, što je propaganda obrnula u "inzistiranje na ogromnim kaznama koje bi išle na javni račun i zbog kojih bi skočile cijene benzina". Sestak je izgubio bitku za Senat, a njegovo je mjesto u Kongresu bilo jedno od 63 koja su zauzeli republikanci.
Propagande koje financiraju udruge kao što je API pomažu u jednoj od najvećih prevara u američkoj povijesti. Po prvi put troškovi udruga izvana premašuju troškove pojedinih stranaka. Mladi je predsjednik, s desetinom svoje stranke i s Kongresom u rukama ekstremne desnice, bio prisiljen odustati od mnogo svojih unutrašnjih nacionalnih planova.
Saudijska je Arabija godinama radila na opstrukciji bilo kakvog napretka u klimatskim reformama. Par je tjedana prije Obamina govora u Uniji, gdje je upozorio na opasnost novca stranih korporacija, Mohammad Al-Sabban, viši savjetnik saudijske vlade za energetsku politiku, pomogao organizirati opoziciju svjetskoj konferenciji o klimi u Kopenhagenu. Pošto mnogi interesi takvih udruga ovise o fosilnim gorivima, Al-Sabban je zanijekao da industrija pridonosi globalnom zatopljenju. "Klima se mijenja milijunima godina, ali zbog prirodnih, a ne ljudskih faktora", rekao je za BBC News.
Prije odluke Vrhovnog suda, saudijska Aramco nije smjela rabiti korporativni novac da bi utjecala na američke izbore. Jedina je opcija bila moliti da njeni američki zaposlenici uruče sitne transparente donacije političkom vrhu.
Jedna je odluka Vrhovnog suda iz 1990, u slučaju Austin vs. Michigan Chamber of Commerce, zahtijevala da komercijalne udruge smanje broj svojih članova nametnula im stroge regulacije pri sudjelovanju na izborima. Političke su udruge mogle primiti financijsku pomoć, naravno transparentno, samo od pojedinaca, u granicama koje je određivala Federalna izborna komisija. Komercijalne udruge su bile ograničene u raspravama od 2002. McCain-Feingoldovim zakonom, čime im je onemogućeno da se uključe u tzv. izbornu komunikaciju unutar 60 dana do izbora. Tom se zabranom ozbiljno zaprijetilo uvriježenim poslovima koji su se odvijali otprilike ovako: "Nazovi senatora Johna Smitha i reci mu da prestane s tim i tim poslovima!"
Onda je 2007. Vrhovni sud, godinu dana nakon što je sudac Samuel Alit (smatran konzervativcem) zamijenio sutkinju Sandru Day O'Connor, i nakon što je John Roberts već skoro dvije godine bio na njegovu čelu, počeo raditi na poništenju svih restrikcija. Te je godine, u slučaju Federal Election Comission vs. Wisconsin Right to Life, konzervativna sudska većina srušila granice korporativnog financiranja. Tri su godine kasnije Ujedinjeni građani znatno proširili namjenu takve odluke, kršeći sve zakone koje brane korporacijama da se oglašavaju u predizborno vrijeme, bilo gdje i bilo kada.
Nasuprot tome, pravnik John Paul Stevens je upozorio da je logika Vrhovnog suda, koja izjednačava donacije korporacija i fizičkih osoba, širom otvorila vrata utjecaju stranaca na američke izbore. Odluka nalaže "jednako tretiranje međunarodnih korporacija kojima upravljaju stranci i običnih Amerikanaca".
Pravnik, koji je baš pred umirovljenje ogrezao u svoje dosad najdublje neslaganje sa sudom, opaža velik broj žalbi na cenzure koje se nameću korporacijama u američkom društvu. Da je takva odluka ugledala svijetlo dana prije Drugog svjetskog rata, komentirao je, japanska bi propaganda na južnom Pacifiku bila u skladu s Prvim amandmanom. I iako je Stevens nastavio s preokupacijom oko utjecaja stranaca u predizbornom diskursu, lobisti su odmah pronašli načine na koje bi korporacije mogle iskoristiti ovu odluku.
Referirala se na situacija koja je postala opće mjestu u izbornom svijetu korporacija, kada su Target i Best Buy bile dvije glavne tvrtke koje su iskoristile presudu Ujedinjenim građanima donacijom od 250 tisuća američkih dolara za financiranje anketa u Minnesoti, koje su bile namijenjene štabu Toma Emmera. Emmer je bio najistaknutiji neprijatelj prava gay zajednice, a kad se otkrilo da je Target financirao njegovu kampanju, MoveOn.org je organizirao bojkot njihovih proizvoda. Glavni je izvršni direktor Targeta, Gregg Steinhafel, bio prisiljen na povlačenje, a slučaj se pretvorio u ono što James Kalh - glavni savjetnik Federalne izborne komisije koji sada savjetuje trgovačke organizacije - zove "pričom za upozorenje".
Usprkos tom slučaju, odvjetnica Cleta Mitchell tvrdi da su "trgovačke udruge veliki pobjednici": bez arhiva, bez transparentnosti, bez problema.
