...
Preživila sve i svašta ta čeljad seljačka
I navikla da je svatko tko naiđe pljačka
Ne boji se seljak puške
Zakona se boji
Jer se zakon zove da ti zemlju otmu tvoji
...
Ulomak je ovo iz pjesme "Golf tereni", a zakon o kojem se pjeva je hrvatski Zakon o golfu, jedini zakon u svijetu takve vrste. Invazija na prostor s planiranih najmanje 89 golf terena pokrenula je tako i tamburaše da se umjesto uobičajenih tema, ravnice, snaša i konja, prihvate propitivanja budućnosti u kojoj će se više mahati palicama za golf nego lopatama. Pjesmu je na Festivalu šokačke pisme 2011. održanom u Županji krajem siječnja izveo Željko Lončarić Žec u pratnji tamburaškog sastava Sitan vez. Za H-Alter smo razgovarali s odgovornim za ovo tamburaško aktiviranje, autorom teksta i glazbe pjesme, Hrvojem Bogutovcem, predsjednikom udruge "Šokačke pisme" koja organizira županjski festival.
Što te potaknulo da za temu tamburaške pjesme uzmeš golf terene?
Od seljaka i poljoprivrednika su svi već odavno digli ruke i koga oni uopće zanimaju? HSS? Njih nikad nisu ni zanimali
Iako se na prvi pogled ne čini tako, golf tereni su dobra tema za tamburašku pjesmu iz više razloga. Prvo, radi se o pljački, a pljačka je uvijek dobra tema za pjesmu. Drugo, radi se o otimanju zemlje, a ciljana publika trebali bi biti prvenstveno Slavonci, kojima je zemlja uvijek značila nešto posebno. I objektivno i subjektivno. Treće, ta priča o Zakonu o golfu u sebi dobro sublimira i sve ostale pljačke koju su nam se dogodile, pa pjesma može imati i širi kontekst. Četvrto, od seljaka i poljoprivrednika su svi već odavno digli ruke i koga oni uopće zanimaju? HSS? Njih nikad nisu ni zanimali. I od koga uopće možemo očekivati da nešto kaže ili otpjeva o tome, nego od tamburaša? Ima toliko pjesama o njivama, poljima i ravnici, pa neće smetati jedna i o pljački svega toga. Ili da mi tamburaši pričekamo da TBF i o tome napravi pjesmu? I peto, golf kao sport u sebi sadrži neke elemente koji su dušu dali za dijelove pjesme koji su zamišljeni kao komični. S druge strane, ja se u slobodno vrijeme bavim pisanjem tamburaških pjesama i dosta poznajem tu scenu gdje su osnovni motivi pjesama snaše, konji, sve vrste drveća, alkohol, nesretna ljubav, i to je to. A ako se tematski i dodirne društvenu stvarnost, to je uglavnom iz nekog desnog kuta. To je i razumljivo, to je ipak scena koja je jako vezana uz tradiciju. No, to zna biti i jako zamorno, pa sam ja osjetio potrebu pisati o nekim drugim stvarima, stvarima koje imaju veze sa stvarnim životom.
Da li u Slavoniji postoji svijest o tome da su planovi s golf terenima problem, čini mi se da je to puno više mobiliziralo javnost u Dalmaciji?
Pa, meni se čini da bilo što na svijetu puno više mobilizira javnost u Dalmaciji nego u Slavoniji. To je možda i stvar mentaliteta i temperamenta. Ja osobno nikada, ali nikada, nisam čuo da u nekom običnom razgovoru netko spominje tu temu, tako da ne mogu govoriti o postojanju svijesti, ali opet, nakon Festivala šokačke pisme na kojem je pjesma izvedena bilo je jako puno pozitivnih reakcija. Prilazili su mi stariji Šokci koji su mi govorili da su se istovremeno smijali i plakali slušajući je. Naime, već sam spomenuo tu neku (i)racionalnu povezanost Slavonca i zemlje koju je jako teško objasniti nekom tko nije odavde. Mislim, jasno je odakle ta povezanost potječe, ali kad Fabijan Šovagović u Sokol ga nije volio vikne partijskom komesaru: "Zemlju vam ne dam!", iako zna da je time vjerojatno potpisao smrtnu presudu vlastitom sinu, čisto sumnjam da je nekom iz Delnica baš jasno o čemu se tu radi. A kad smo već kod Sokola, u Slavoniji su još živa sjećanja na oduzimanje zemlje nakon drugog svjetskog rata. Možda su tada ideologija i simboli bili drugi, ali cilj je bio potpuno isti kao i sad. Tako da mislim da su pozitivne reakcije prije rezultat te slavonske osjetljivosti po pitanju zemlje i općeg nezadovoljstva nego nekog senzibiliteta za konkretnu temu golf terena.
U pjesmi Golf tereni osjeti se i kritika Europske unije?
U Slavoniji su još živa sjećanja na oduzimanje zemlje nakon Drugog svjetskog rata. Možda su tada ideologija i simboli bili drugi, ali cilj je bio potpuno isti kao i sad
Ma dobro, to je umjetnička sloboda. Evropa je u pjesmi zato što služi kao izgovor ljudima koji te zakone pišu. Ali nije ni EU sad neka sveta krava. Osnovni problem Hrvatske u cijeloj priči o odnosima s Evropom je taj što nismo baš u poziciji da mi sad nešto kritiziramo Evropsku uniju. Ne zato što smo slabiji od njih, nego zato što smo gori od njih. Ono malo pozitivnih stvari u Hrvatskoj u zadnjih petnaest godina rezultat je pritiska upravo te Evrope. Naravno, postoji i druga strana medalje. Da živim u Švedskoj, možda bih i razmišljao o toj drugoj strani medalje. Ovako si to ne mogu priuštiti. Dvadeset godina hrvatske države nije me baš uvjerilo da je hrvatska država izvan EU sjajna ideja. Da skratim, mislim da je pristup Hrvatske u EU nužno zlo, sa svim pozitivnim i negativnim posljedicama koje iz toga proizlaze. A na kraju se sve ionako uvijek svodi na sukob Rada i Kapitala. Zastave i nacije su tu samo kulise. Mislim da je za hrvatsku sirotinju i obične, male ljude bolje da se taj sukob odvija u Hrvatskoj-članici EU nego u Hrvatskoj izvan EU.
Kakve su bile reakcije na pjesmu?
Rekao sam već da su reakcije bile izuzetno pozitivne, kako prilikom same izvedbe na festivalu, tako i poslije. Druga je stvar na koji su način ljudi uopće shvatili pjesmu. Jedan prijatelj mi je rekao: "Super ti je pjesma, al' je neozbiljna." Ne bih želio samog sebe preozbiljno shvatiti, ali što se mene tiče, to je najozbiljnija pjesma koju sam napisao u životu.
Da li je ovo pokušaj ujedno i aktivizma kroz pjesmu?
Kada čovjek živi u ovoj zemlji, ovakvoj kakva je, osjeti povremeno potrebu nešto reći, osim psovati u svojoj dnevnoj sobi uz Dnevnik. Stjecajem okolnosti bio sam u položaju reći to javno i to kroz Žecovu interpretaciju, od koje, po mom mišljenju, na tamburaškoj sceni bolje nema i, eto, rekao sam. S druge strane, mislim da je bilo kakav aktivizam u ovoj zemlji svojevrsni mazohizam i ja se stvarno divim svim tim ljudima koji se u Hrvatskoj aktivno zalažu za razne dobre stvari, volontiraju i slično. A pogotovo ljudima koji pokušavaju Hrvate pokrenuti na neku akciju. To je, kao što znamo, jako teško. Hrvati neće reagirati kad ih pljačkaš. Neće reagirati kad im lažeš. Neće reagirati kad ih praviš budalama. Neće reagirati kad ih vrijeđaš. Neće reagirati kad ih vučeš za nos. Neće reagirati kad ih dovedeš na prosjački štap. Čak će ponovno glasati za tebe. Nije problem uopće. Jednom, dvaput, stoput. Samo im nemoj ugasiti omiljeni radio ili promijeniti ime nogometnog kluba. Onda će reagirati.
Smatraš li da se djelovanjem kroz umjetnost može utjecati na društvo?
Osnovni problem Hrvatske u cijeloj priči o odnosima s Evropom je taj što nismo baš u poziciji da mi sad nešto kritiziramo Evropsku uniju. Ne zato što smo slabiji od njih, nego zato što smo gori od njih
Apsolutno. Pogotovo ako društvo gledamo kao zbroj pojedinačnih svjetonazora. E sad, koliko, kako i na što točno utječu, to je već drugo pitanje. John Lennon je utjecao na društvo. The Clash također, da se zadržimo samo na glazbi. Marko Perković utječe na društvo. Lady Gaga utječe. Ramones. Bijelo dugme. Lepa Brena. Nirvana. Bob Dylan. Azra. Madonna. Bob Geldof. Public Enemy. U2. Elvis. Svatko na svoj način i u okvirima svojih mogućnosti i okolnosti. Zbog nekih umjetnika milijuni ljudi širom svijeta su mijenjali način odijevanja. Meni su uvijek bili draži oni zbog kojih su milijuni mijenjali način razmišljanja.
Napisao si pjesmu i o parkingu koja također ima angažirani prizvuk. O čemu ćeš još pisati pjesme?
Golf tereni su na neki način logičan nastavak pjesme Ne dam nikom šljivik stari (naime, postoji ta neka (i)racionalna povezanost Slavonca i šljiva koju je jako teško objasniti nekom tko nije odavde) koja je također nastala kao rezultat suradnje Žeca i mene. Teško je reći o čemu ću još pisati. Vjerojatno o snašama, hrastovima i rakiji. I nesretnim ljubavima. Tamburaška glazba je ipak i formom i sadržajem konzervativna vrsta umjetnosti. Nije to hip hop. Zna se što se smije, a što se ne smije. To je tako, i to je okej. Ali mislim da će uvijek biti načina da se neke poruke proguraju, pa makar kamuflirane u bećarac. A dok nam hrašće bura vije i živo srce bije, mislim da ni inspiracije neće manjkati.
