Juraj Matuša iz Donje Stubice već trideset godina proklinje taj dan kada je, davne 1980. godine, od Jurja Zimića, građevinskog poduzetnika, naručio da mu sagradi kuću.
Gradnja je krenula pred zimu, zavladala je smrzavica i Zimić se žurio da što prije završi s poslom. U "deku" je ugradio manje od polovice potrebne armature. Škrtario je na aditivu protiv smrzavanja betona. Granulo je proljeće, a Matuša je na svoj užas ustanovio da mu kuća ne vrijedi ništa. "Beton se runio. Nazivao sam Zimića da mu objasnim što se događa, ali sam shvatio da me izbjegava. Morao sam nekako sanirati kuću. Bila je u takvom stanju da bi se kod manjeg potresa sve urušilo." Kako nevolja najčešće nema običaj dolaziti sama, sanirajući kuću je pao, polomio obje ruke i kralježnicu. "Te godine bio sam rekorder po količini gipsa s kojim sam izašao iz bolnice", kaže.
Matuša je 1982. godine Zimića tužio sudu. Tražio je odštetu na osnovu izračuna štete koju je proveo IGH Zagreb, što je odgovaralo iznosu ondašnjih 20 tisuća njemačkih maraka. Prošlo je 28 godina, a postupak još uvijek traje.
Za svu tu zaplijenjenu robu Matuša je od reciklažnog poduzeća dobio nešto manje od 1300 kuna, što je bilo jedva oko 2 posto u odnosu na 20 tisuća maraka koliko mu je nekada davno propalo Zimićevom gradnjom. "Za preostali dio duga od 98 posto držim odgovorno hrvatsko pravosuđe. U pravnoj državi to bi mi trebalo biti nadoknađeno", kaže Matuša.
U Hrvatskoj živi na stotine, a vjerojatno i tisuće žrtava ekstremno dugačkih sudskih procesa. Ljudima koji dulje od četvrt stoljeća, ili čak preko trideset godina, čekaju da njihov "predmet" bude riješen, taj predmet najčešće postaje kočnica u rješavanju bitnih životnih pitanja. Ne mogu useliti u stan, dobiti nasljedstvo, odštetu, povrat duga... Zbog toga neki žive kao podstanari ili beskućnici, ne mogu školovati djecu, ponekad su prisiljeni na razvod ili se nađu u beznadnoj situaciji da sredstva za preživljavanje pronalaze kopajući po kantama za smeće. Svoju sreću redovito odgađaju u lošu beskonačnost, nadajući se da će sud ipak jednoga dana konačno riješiti njihov životni problem. Koliko god pojedini slučajevi u pravnom pogledu bili složeni, a sudovi svoju puževsku sporost gotovo u pravilu opravdavaju velikom složenošću, ne postoji ama baš nikakav razlog koji bi opravdao višedesetljetno nerješavanje nekog sudskog spora.
Općinski sudovi su u 2009. godini vodili ukupno 537 postupka čije je trajanje dulje od 25 godina; od toga broja, 115 postupaka traje dulje od 30 godina. Tom broju valja pridodati još 14 postupaka koji traju dulje od četvrt stoljeća, koji se trenutno nalaze na županijskim sudovima, a od kojih 7 traje dulje od 30 godina. Na Vrhovnom sudu prošle je godine bilo petnaest postupaka duljih od 25 godina, od kojih pet traje dulje od 30 godina. U Vrhovnom sudu napominju da je tih petnaest spisa u postupku odlučivanja povodom izvanrednih pravnih lijekova, te da se radi o pravomoćno dovršenim predmetima.
Najviše "metuzalemskih" predmeta nalazi se na Općinskom sudu u Zagrebu, što je bilo i za očekivati s obzirom na veličinu toga suda. Od ukupno 315 predmeta starijih od 25 godina, 212 ih se vodi na parničnom, 102 na izvanparničnom, a jedan na ovršnom odjelu toga suda. Od tih 315 predmeta 54 ih traje dulje od 30 godina.
Za Zagrebom slijedi Općinski sud u Splitu sa 124 predmeta starija od 25 godina, među kojima su 33 starija od 30 godina. Među sudovima u velikim gradovima iznenađujuće dobar rezultat pokazuje Općinski sud u Rijeci, sa tek jednim predmetom starijim od 25 godina.
Negativno iznenađenje je Općinski sud u Korčuli koji, premda svojom nadležnošću pokriva relativno slabo naseljeni otok, vuče za sobom rep od ukupno 15 postupaka starijih od četvrt stoljeća, među kojima su četiri starija od 30 godina.
Općinski sudovi su u 2009. godini vodili ukupno 537 postupka čije je trajanje dulje od 25 godina; od toga broja, 115 postupaka traje dulje od 30 godina. Tom broju valja pridodati još 14 postupaka koji traju dulje od četvrt stoljeća, koji se trenutno nalaze na županijskim sudovima, a od kojih 7 traje dulje od 30 godina
Podatke od Općinskog suda u Osijeku uopće nismo primili, kao niti podatke od županijskih sudova u Rijeci, Vukovaru i Zadru. Općinski sud u Šibeniku ogriješio se o Zakon o pravu na pristup informacijama na način da nam je, na pitanje o broju predmeta starijih od 25 odnosno 30 godina, odgovorio davši nam podatke o broju predmeta starijih od - 14 godina. Koji su nam, u ovom istraživanju, bili neupotrebljivi.
Posebno je skandalozno što nitko od odgovornih za stanje u hrvatskom pravosuđu ne zna koliko se vodi prastarih sudskih postupaka. Ministarstvo pravosuđa ne raspolaže tim podatkom i radoznalce upućuje Vrhovnom sudu. Vrhovni sud ima evidentirane postupke koji su stariji od 14 godina, tojest koji su počeli 1995. godine ili ranije; na dan 30. rujna ukupno je, kaže, u svim općinskim sudovima bilo ukupno 4314 parnična predmeta, 253 ovršna, 917 ostavinskih i 81 izvanparnični predmet. Te četiri tisuće i kusur predmeta Vrhovni sud nema dodatno kronološki razvrstane. Kad smo od njega zatražili podatke o broju predmeta starijih od četvrt stoljeća, uputili su nas da podatke potražimo od općinskih i županijskih sudova.
Četrnaest godina zavidan je staž za jedno sudovanje; no uzme li se u obzir da na stotine postupaka traje preko 25 ili 30 godina, pri čemu se radi o ekstremnim oblicima kršenja ljudskog prava na suđenje u razumnom roku, ministar pravosuđa i predsjednik Vrhovnog suda morali bi znati koliko se takvih postupaka vodi i kad ih u pola noći probudite. Trpanje takvih predmeta u zajedničku ladicu sa onima koji traju "samo" četrnaest godina i koji mjesec više, zamagljivanje je pravih razmjera neefikasnosti hrvatskog pravosuđa (tg).
Nerazumno dugotrajni postupci, praksa Europske Unije
Ustavni sud 2007. godinu završava sa bilancom od 2.060 predmeta u kojima se sporilo oko dugotrajnosti postupka, dok su redoviti sudovi u razdoblju od 2005. do 2007. godine zaprimili zabrinjavajuću brojku od 2.450 novih slučajeva gdje se postavljalo pitanje povrede prava na suđenje u razumnom roku
Profesor Alan Uzelac sa Pravnog fakulteta u Zagrebu ističe kako je problem osiguranja suđenja u razumnom roku općenito prihvaćen kao jedan od temeljnih i najočitijih problema koji se direktno suprotstavlja uspostavljanju pravne države i vladavine prava. Kako i u drugim zemljama, što će biti vidljivo iz podataka koji se kasnije navode, tako i u Hrvatskoj, broj neriješenih predmeta, od kojih određeni dio prelazi granice razumnog trajanja, predstavlja ozbiljan problem. Preduvjet uspješnog zatvaranja 23. poglavlja o pravosuđu, uspješna je harmonizacija materijalnih i procesnih pravila koja garantiraju jednaku razinu zaštite subjektivnih prava svih građana Unije, što znači da se građanin Unije mora osjećati jednako zaštićen u svima državama članicama. Napredak reforme hrvatskog pravosuđa podrazumijeva ispunjenje čitavog niza kriterija. Jedan od njih jest i poštivanje članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. godine, koji uspostavlja institut pravičnog suđenja. Iako Vijeće Europe nije institucija Europske unije, gotovo je nemoguće zamisliti kako bi neka buduća zemlja članica EU uspješno privela svoju kandidaturu kraju, bez ispunjenja očekivanja koje postavljaju Vijeće i Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu. Navedenim člankom predviđa se nekoliko osnovnih prava koje svaki pravosudni sustav mora poštivati: pravo na pristup sudu, neovisnost, nepristranost i pravičnost suda, pravo stranke da bude saslušana u postupku, obveza donošenja obrazloženih odluka, pravna pomoć, te pravo na suđenje u razumnom roku. Stavak prvi članka 6. Konvencije određuje da svatko ima pravo, radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužbe za kazneno djelo protiv njega, da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Pritom, kako upozorava ustavni sudac profesor Aldo Radolović, valja imati na umu kako praksa pojam "građanske naravi" shvaća široko, te se pod tim pojmom također svrstavaju i upravni, prekršajni, kao i svaki drugi sporovi koji nisu kazneni, a u kojima državni organi odlučuju o pravima i obvezama građana. Korisno je za napomenuti kako pravo na suđenje u razumnom roku podrazumijeva, sa jedne strane, zakonitost postupka, što uključuje ispravno utvrđenje činjenica i primjena relevantnih zakonskih odredbi, dok s druge strane zahtjeva efikasnost postupka, čime se inzistira na ispunjenju naprijed navedenih uvjeta u što kraćem vremenskom trajanju, kako bi se ispunila građanska očekivanja brze zaštite njihovih prava.
Prvi hrvatski predmeti pred Europskim sudom za ljudska prava upravo se odnose na povredu prava na suđenje u razumnom roku
Hrvatska je Konvenciju ratificirala 1997. godine (prije toga se pravično suđenje kao takvo spominje u "Božićnom" Ustavu vezano uz kaznene predmete). Time se uspostavlja izravna nadležnost Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Veliki priljev hrvatskih predmeta ispred suda ukazuje na potrebu zaštite prava na pravično suđenje. Ustavni zakon o Ustavnom sudu iz 1999. godine uvodi institut prava na ustavnu tužbu i prije nego što je iscrpljen pravni put, ukoliko se utvrdi da se nekim aktom ili propustom donošenja tog akta u razumnom roku grubo vrijeđaju ustavna prava ili slobode, te da bi uslijed nepokretanja ustavnog postupka za podnositelja tužbe mogle nastupiti teške i nepopravljive posljedice. Poznati slučaj Horvat protiv Hrvatske ukazuje na nedostatke tog instituta, jer Europski sud ocjenjuje navedenu ustavnu mogućnost kao nedovoljnu, s obzirom na to da je Ustavnom sudu prepuštena diskrecijska ocjena u pogledu pokretanja postupka, te s obzirom da su kriteriji "grube povrede" te "teške i nepopravljive posljedice" podložni preširokom tumačenju. Takav stav potvrđuje i tadašnja praksa Ustavnog suda koji u razdoblju 2000. do 2001. godine usvaja tek jednu od 108 podnesenih tužbi. Izmjena Ustava 2000. godine, pri čemu se proširuje opseg zaštite sa kaznenih i na građanske postupke, te izmjene Ustavnog zakona o Ustavnom sudu iz 2002. godine, znatno unapređuju pravo na zaštitu u slučajevima suđenja u nerazumnim rokovima. Omogućava se određivanje roka za donošenje akta koji čeka na donošenje, te se uvodi pravo na naknadu štete. Istovremeno, ustavna tužba zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku prestaje biti izniman slučaj postupanja, već se počinje redovito primjenjivati. Europski sud za ljudska prava prepoznaje pozitivne pomake u hrvatskom zakonodavstvu, te već u prvom slijedećem predmetu, Slaviček protiv Hrvatske, ocjenjuje nove izmjene kao svrsishodne te donesene sa ciljem skraćivanja dužine postupka pred domaćim tijelima (sličan rezultat bilježi se i u predmetu Nogolica protiv Hrvatske, te se hrvatski primjer navodi kao egzemplarni za druge zemlje članice Konvencije). I sama praksa Ustavnog suda ukazuje na veći broj usvajanja ustavnih tužbi. U razdoblju 2001. do 2005., Ustavni sud je riješio oko 1700 predmeta, od kojih je 800 okončano usvajanjem tužbenog zahtjeva. Posebno je aktualna bila 2004. godina, kada se pojavljuju čak 923 takve tužbe, koje čine oko 18 posto ukupnog broja predmeta pred Ustavnim sudom. Opisani visoki priljev slučajeva pred Ustavni sud dovodi do zagušenosti slučajevima, te se hrvatski zakonodavac odlučuje na neuobičajeni način dodatnog reguliranja prava na suđenje u razumnom roku, putem uvođenja posebnog pravnog instituta u Zakon o sudovima iz 2005. godine. Zakon sadrži niz nedorečenosti vezanih uz institut prava na suđenje u razumnom roku (kao što je to primjerice određenje tipa postupka, postupovnih pravila, nejasno određenje pojma "hitnost postupka", i sl.), te ne rješava dodatno pitanje koje se pojavljuje pred Europskim sudom za ljudska prava u predmetima Šoć, Camasso i Debelić, gdje se upozorava na nedostatke djelotvornog pravnog sredstva protiv nerazumnog trajanja postupaka, kada je riječ o okončanim predmetima. No, Zakonom o sudovima se ipak garantiraju dva bitna pravna instrumenta: nalog za rješavanja predmeta koji čeka na rješavanje, te pravo na "primjerenu naknadu" (neimovinska šteta). Ono što je tim Zakonom uvedeno kao najvažnija novina jest proširenje nadležnosti odlučivanja o povredi prava na suđenje u razumnom roku na redovne i specijalizirane sudove, pri čemu je krajnja instanca Vrhovni sud, a u slučaju povrede tog prava pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud. No, čini se da niti promjena nadležnosti bitno ne utječe na priljev novih slučajeva. Ustavni sud 2007. godinu završava sa bilancom od sveukupno 2.060 predmeta u kojima se sporilo oko dugotrajnosti postupka, dok su redoviti sudovi u razdoblju od 2005. do 2007. godine zaprimili zabrinjavajuću brojku od 2.450 novih slučajeva gdje se postavljalo pitanje povrede prava na suđenje u razumnom roku. Daljnji pokazatelji kontinuiteta problema vidljivi su primjerice i u Izvješću pučkog pravobranitelja iz 2008. godine u kojem stoji kako se građani najčešće žale zbog dugotrajnosti upravnih i sudskih postupaka, te kako unatoč postojanju instituta sudske zaštite prava građana na suđenje u razumnom roku, "nije došlo do ozbiljnog pomaka, jer sudovi i pored toga što od višeg suda dobiju rok u kojem moraju donijeti meritornu odluku, taj rok u brojnim slučajevima ne poštuju".
Istovremeno, bilježe se pomaci u pogledu prakse pred Europskim sudom za ljudska prava. Rana praksa ukazuje na zabrinjavajući priljev hrvatskih slučajeva pred Europski sud. Prvi hrvatski predmeti pred Europskim sudom za ljudska prava upravo se odnose na povredu prava na suđenje u razumnom roku. Primjerice, slučaj Rajak je nakon 25 godina suđenja (započet 1975. godine) završio pred Europskim sudom za ljudska prava. Većina ostalih slučajeva odnosila se ili na obiteljske odnose gdje nije poštivana potreba ekspeditivnosti postupka (npr. slučaj Mikulić), ili kompliciranije slučajeve pretvorbe društvenog vlasništva (među ostalom i stanarska prava), financijskog inženjeringa ili šteta nastalih ratnih ili terorističkim djelovanjem. U razdoblju od 1998. do 2001. godine, podneseno je 307, a u prva tri kvartala 2002. godine, 60 novih zahtjeva. Pritom valja imati na umu da se najveći dio tih predmeta odnosi upravo na povrede prava na suđenje u razumnom roku. Analiza provedena 2007. godine pokazuje kako ukupan broj hrvatskih slučajeva pred Europskim sudom za ljudska prava dostiže brojku od 4.094 predmeta, od kojih su 102 predmeta presuđena u korist podnositelja tužbenih zahtjeva, 116 predmeta okončano nagodbom, a 3.866 predmeta završili na način da nije ustanovljeno kršenje Konvencije. Ta brojka ide u prilog državi, jer je preko 95 posto slučajeva završilo u njezinu korist.
No, valja upozoriti na jedan očiti nedostatak na koji Europski sud upozorava. Predmeti Šoć, Camasso i Debelić upozoravaju na daljnje nedostatke hrvatskog zakonodavstva, gdje Europski sud za ljudska prava upozorava na nedostatke djelotvornog pravnog sredstva protiv nerazumnog trajanja postupaka kada se radi o okončanim predmetima.
Profesor Aldo Radolović, osvrćući se na stanje od prije 5 do 10 godina, upozorava na alarmantnu brojku od oko 1.600.000 neriješenih predmeta, sa oko 30 posto predmeta koji traju od 15 do 30 godina
Zabrinjavajuća brojka slučajeva pred hrvatskim sudovima sa dugim trajanjem izvan svih razumnih rokova, odraz je općeg stanja zatrpanosti predmetima koji se pojavljuju pred hrvatskim sudovima. Profesor Radolović, osvrćući se na stanje od prije 5 do 10 godina, upozorava na alarmantnu brojku od oko 1.600.000 neriješenih predmeta, sa oko 30 posto predmeta koji traju od 15 do 30 godina. Dodatno istaknuti pokazatelji usporedbe sa europskim krugom zemalja upućuju na veliki broj sudaca, najveći broj sudskih zaostataka, relativno standardan priljev predmeta, te urednost ispunjavanja sudačke norme koja očito ne zadovoljava potrebe prakse. Svi ti pokazatelji upućuju na neučinkovitost pravosuđa u odnosu na europske standarde. Interesantan podatak upozorava na činjenicu kako se procjenjuje da su od 1.000.000 navedenih neriješenih predmeta čak oko 40 posto do 50 posto tih predmeta stari, koji su postali "novi" ukidanjem odluka u postupcima pred višim sudovima. Drugačija klasifikacija te pristup normiranju otvorenih predmeta djelomično bi doprinio rješavanju ovog problema. Profesor Radolović zaključuje kako bi bilo nužno svesti prethodno spomenutu brojku neriješenih predmeta na ispod 300.000. Slični podaci mogu se pronaći i u Akcijskom planu: Strategija reforme pravosuđa, s time da se tamo kao prihvatljiva brojka neriješenih predmeta navodi oko 600.000 predmeta. Isti dokument navodi broj zaostalih predmeta koji su stariji od 3 ili više godina. Tako u kaznenim predmetima ta brojka, 2007. godine iznosi 5.883 predmeta (što je 46,17 posto manje u odnosu na prethodnu godinu), dok u građanskim predmetima ona iznosi 118.827 predmeta (31,9 posto manje u odnosu na prethodnu godinu). Zadnje dostupni statistički pokazatelji Ministarstva pravosuđa za 2008. godinu bilježe opterećenost sudova sa 1.881.985 predmeta (što je smanjenje u odnosu na prethodnu godinu za 2,6 posto). Broj riješenih predmeta iznosi 1.302.254 (što je manje za 1,4 posto u odnosu na prethodnu godinu), a broj neriješenih predmeta iznosi 579.731 (5 posto manje u odnosu na prethodnu godinu). Bitno je za naglasiti da se vode zasebne statistike za prekršajne sudove, gdje se primjerice za 2008. godinu također bilježi pad u broju neriješenih prekršajnih predmeta, koji broje 307.141 predmeta (u odnosu na broju od 358.916 iz prethodne godine). Dakle, ukupan broj neriješenih predmeta u 2008. godini iznosi 886.872 predmeta. Iako neki podaci upućuju na oko 1.000.000 neriješenih predmeta koji još čekaju svoj zaključak, pohvalno je za naglasiti kako je broj neriješenih predmeta u odnosu na 2005. godinu, opao za oko 38 posto.
Profesor iznosi procjenu troškova naknade štete (neimovinska šteta) koji se isplaćuju iz državnog proračuna, koja dostiže nevjerojatnu cifru od oko 180 milijuna kuna u razdoblju od 10 godina (ne postoje točni podaci). Poznati su podaci isplate naknade za štetu povodom slučajeva pred Europskim sudom za ljudska prava. Tako podatak iz 2007. godine upućuje na nešto manje od 2 milijuna kuna koje je država isplatila građanima nakon izgubljenih parnica pred Sudom (na temelju sveukupno 31 predmeta presuđenih protiv Hrvatske, od kojih se polovica predmeta odnosila na povredu prava na suđenje u razumnom roku[2006. godine pred sudom se pojavilo 14 hrvatskih predmeta iste klasifikacije]). Prema podacima Ministarstva pravosuđa, posljednje navedeni predmeti završili su sa nagodbom, pri čemu je 2005. godine isplaćeno 1.9 milijuna kuna odštete, a 2006. godine nešto više od pola milijuna kuna.
U pogledu slučajeva povrede prava na suđenje u razumnom roku, Hrvatska obično stoji na sredini tablice, dok zemlje istočne Europe prednjače brojem slučajeva
Europsko pravno iskustvo u pogledu suđenja u razumnom roku varira ovisno od zemlje do zemlje. Iako zapadna Europa u pravilu ima manje problema sa dugotrajnim postupcima (točni podaci i analiza tek su u pripremi), postoje određene zemlje koje imaju značajne probleme sa neriješenim postupcima, u sklopu čega se nalaze i dugotrajni postupci. Egzemplaran primjer jest Italija, čiji je pravni sustav poznat po dugotrajnosti postupka, zbog čega talijanske statistike pred Europskim sudom za ljudska prava često zauzimaju "vodeća" mjesta. Iako je Italija usvojila poseban zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, čini se da praksa ne uspijeva iskorijeniti, odnosno, ublažiti problem. Srednja i istočna Europa imaju više problema. U prethodna dva vala pridruživanja Uniji, analiza pravosudnih sustava zemalja kandidata ukazuje potrebu na duboke strukturalne promjene, i otvoreno se postavlja pitanje pomanjkanja volje za poduzimanjem istih (no istodobno uspoređivanje sa tadašnjim stanjem hrvatskog pravosuđa ukazuje na jednako loše, ako ne i gore stanje). Danas po broju neriješenih predmeta, te povreda instituta pravičnosti suđenja, najviše prednjače Rusija, Ukrajina i Turska. Ono što zabrinjava jest podatak o sve većem porastu slučajeva pred Europskim sudom, koji krajem 2009. godine prema nekim procjenama iznose oko 100.000 predmeta. Pritom valja naglasiti da prema dostupnim statistikama u pogledu slučajeva povrede prava na suđenje u razumnom roku, Hrvatska obično stoji na sredini tablice, dok zemlje istočne Europe prednjače brojem slučajeva.
Zanimljivo je za navesti pojedina zakonska rješenja europskih zemalja kojima se, među ostalim, nastoji suzbiti dugotrajni postupci. Njemački pravni sustav preferira brz i jednostavan postupak. Njemačka propisuje trajanje prvostupanjskog postupka na 4,4 mjeseca, a drugostupanjskog na 7,1 mjeseci. Unatoč načelnoj pedantnosti njemačkog pravosuđa, i tamo se pojavljuju slučajevi koji daleko prelaze očekivanja razumnog trajanja. Pred Sudom za ljudska prava tako se našao slučaj Gässer v. Deutschland koji je trajao 26 godina. Finski Visoki žalbeni sud određuje krajnji rok od jedne godine za završavanje postupaka. Engleski i Velški sudovi u Velikoj Britaniji predviđaju kompleksan sustav od 15 tjedana, 30 tjedana, pa sve do 50 tjedana trajanja postupka, ovisno o težini i naravi slučaja. Norveška zahtjeva zaključivanje građanskih predmeta u roku od 6 mjeseci, a kaznenih u roku od 3 mjeseca. Irski Trgovački sud predviđa standarde koji uređuju trajanje svakog pojedinog stadija parnice, bez točno određenih rokova.
Hrvatska ne propisuje određeni zakonski rok trajanja, već je na snazi pravni standard razumnog odnosno pravičnog roka. Praksa Ustavnog suda pokazuje kako se u pravilu očekuje kako svaki stupanj suđenja ne bi trebao trajati više od 3 godine. Profesor Radolović upozorava kako takvo ustaljeno rješenje nije zadovoljavajuće, što zbog činjenice kako prvostupanjski i drugostupanjski postupak zajedno traju 6 godina, što zbog činjenice kako je moguće da se predmet nađe pred Vrhovnim odnosno Ustavnim sudom, što može dovesti do ponavljanja postupka. Naravno, sam postupak ovrhe može dodatno produžiti realno trajanje predmeta. Određeni postupci okarakterizirani su kao "hitni", što podrazumijeva hitno rješavanje (primjerice smetanje posjeda). Iznimno su za neke vrste sporova predviđeni zakonom određeni rokovi (npr. radni sporovi, privremene mjere i sl.).
Njemačka propisuje trajanje prvostupanjskog postupka na 4,4 mjeseca, a drugostupanjskog na 7,1 mjeseci. Unatoč načelnoj pedantnosti njemačkog pravosuđa, i tamo se pojavljuju slučajevi koji daleko prelaze očekivanja razumnog trajanja
Europska komisija za efikasnost pravosuđa redovito provodi različite ankete i preglede pravosudnih sistema Europe i drugih zemalja. Iako trenutačno ne postoje potpune studije o broju slučajeva pred europskim sudovima gdje dolazi do povrede prava na suđenje u razumnom roku, s obzirom na različite pravne kvalifikacije tog insitituta od države do države, postoje određeni indikatori realnog stanja. Podaci koje je Komisija sakupila za 2006. godinu, po pitanju građanskih predmeta u prvom stupnju, ukazuju na određene trendove. Prije svega, navodi se kako Hrvatska početkom godine pred prvostupanjskim sudovima ima 231.491 slučajeva, 138.598 slučajeva koji tek trebaju otpočeti sa prvostupanjskim postupkom, 148.134 završena prvostupanjska postupka, te 217.778 nerješenih prvostupanjskih postupaka (uz sve ostale podatke navedene u studiji Komisije, podaci odgovaraju prethodno navedenim za ovo razdoblje). Broj izgubljenih predmeta pred Europskim sudom iznosi 14 slučajeva (koji su završeni nagodbom, s čime se uspoređuje podatak iz Ministarstva pravosuđa o 357 predmeta iz iste godine gdje zahtjevi nisu bili dopušteni). Za usporedbu, Francuska godinu započinje sa 1.101.709 slučajeva, 1.688.367 nadolazećih, 1.624.484 zavrešenih u prvom stupnju, te 1.165.592 nerješenih. U francuskom primjeru očituje se određena ravnoteža ulaznih i izlaznih slučajeva pred prvostupanjskim sudovima, a ako se u obzir uzme brojka od 22 slučaja koji su, zbog povrede članka 6. Konvencije o ljudskim pravima završili pred Europskim sudom za ljudska prava, može se zaključiti kako se, barem u tom razdoblju, francuski pravosudni sustav uspješno nosi sa redovitim rješavanjem predmeta. Italija, koja se često navodi kao problematično pravno podneblje s obzirom na broj neriješenih predmeta, i visokom stopom prisutnosti pred Europskim sudom, daleko prednjači po broju predmeta u prvostupanjskim postupcima. Oko 3.515.535 predmeta na početku godine, oko 2.825.198 predmeta koji još nisu započeli, 2.653.113 rješenih predmeta, te 3.687.965 nerješenih slučajeva ukazuju na čitav niz problema u talijanskom pravosuđu. No, iznimno mali broj od deset slučajeva pred Europskim sudom te godine ukazuje na određene pomake po pitanju pravičnosti suđenja. Kao zadnji primjer navodi se Njemačka, sa oko 615.454 predmeta na početku godine, 1.104.828 predmeta koji čekaju na početak, 1.588.484 rješenih predmeta, te relativno nizak broj od 544.751 nerješenih predmeta. Kao zanimljivost, ističe se veliki broj slovenskih predmenta pred sudom, čak 177, dok zemlje poput recimo Ukrajine i Turske imaju oko 40-45 aktivnih predmeta (što čak više iznenađuje od podatka o Sloveniji). Za kraj, jedna druga studija Komisije navodi kako se u praksu Europskog suda za ljudska prava u prosjeku dvije godine smatraju kao razumno prosječno trajanje pojedinog stadija postupka, kriterij koji je naravno podložan promjenama s obzirom na tip i težinu postupka. Također, praksa dodjele naknade štete pred Sudom dovodi do prosječne cifre od 3000€ po predmetu, što je prema nekim procjenama barem dvostruko više od prosječne naknade pred hrvatskim sudovima.
Međutim, iako pitanje prava na suđenje u razumnom roku zaslužuje punu pozornost, stručna javnost upozorava na sporedan značaj tog problema u odnosu na "goruća" pitanja reforme hrvatskog pravosuđa. Tako profesor Uzelac upozorava kako isticanje tog problema pogoduje skretanju pozornosti sa važnijih pitanja, kao što su to "pitanje lustracije, korupcije, nesposobnosti, pristranosti (socijalne i političke) i odgovornosti za kvalitetu pravosuđenja". Time se također, kako to ističe Uzelac, može utjecati na "preraspodjelu društvenog proizvoda u korist pojedinih klasa (inzistiranje na ulaganja u pravosuđe, posebno na ulaganje u plaće sudaca i kvantitativno povećanje pravosudnog osoblja)". Uzelac kritički zaključuje kako pretjerano posvećivanje pozornosti ovom aspektu reforme negira temeljni problem neefikasnosti pravosuđa, koji se očituje u atmosferi nepovjerenja spram sudstva kao jamca "građanskih osobnih, političkih i ekonomskih prava". (Mišo Mudrić)
Kako do Strasbourga?
Kada se može pristupiti Europskom sudu za ljudska prava?
Što se tiče nužnosti iscrpljivanja domaćeg pravnog puta, prilaže se obrazac zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.
Što se tiče postupka pred Europskim sudom, prilažu se tekst Konvencije te obrasci tužbe pred Sudom, koje stranke moraju ispuniti. Također, prilaže se Uputa za osobe koje žele podnijeti zahtjev Europskom sudu za ljudska prava, te punomoć za odvjetnika.
Iz bogate prakse Europskog suda ističe se dio nedavnih presuda u hrvatskim slučajevima po pitanju povrede prava na suđenje u razumnom roku, kako bi se uz proučavanje Upute stekao bolji dojam o radu Suda:
- Duljina trajanja postupka od osam godina i četiri mjeseca na dvije sudbene instance, a priori je nerazumna i može se opravdati samo u iznimnim okolnostima;
- Duljina upravnoga postupka koji traje devet godina i koji je još uvijek u tijeku, a priori je nerazumna i mogla bi se opravdati samo pod iznimnim okolnostima;
- Duljina ovršnih postupaka koji se vode više od osam godina, i koji još traju, jest a priori nerazumna može se opravdati samo u iznimnim okolnostima;
- Bez obzira na to u kojem je trenutku podnositelj zatražio oslobođenje od troškova postupka, činjenica da je sudu trebalo više od godinu i pol za zakazivanje ročišta o tom zahtjevu predstavlja povredu prava na suđenje u razumnom roku;
- Činjenica da je Ustavnom sudu trebalo više od dvije godine od trenutka od kada je odlučeno o zahtjevu za ocjenu ustavnosti materijalnog propisa na temelju kojeg je donesena osporavana presuda, da stavi podnositeljev predmet na dnevni red za odlučivanje, dovela je do povrede prava na suđenje u razumnom roku;
- Postupak za uknjižbu prava vlasništva smatra se u funkcionalnom smislu jednakim ovršnom postupku, i na njega se primjenjuje članak 6. Konvencije. Duljina postupka za uknjižbu prava vlasništva od četiri godine predstavlja povredu članka 6. Konvencije;
- Ustavna tužba ne može se smatrati učinkovitim pravnim sredstvom kada je riječ o prekomjernoj duljini upravnih postupaka jer Ustavni sud RH ne uzima u obzir cjelokupno trajanje upravnog postupka. Zato što je prošlo više od sedam godina prije no što su doneseni propisi kojima je uspostavljena pravna sigurnost i omogućeno rješavanje zahtjeva umirovljenika glede usklađivanja njihovih mirovina, došlo je do povrede prava na suđenje u razumnom roku (preuzeto sa http://www.novi-informator.net/). (Mišo Mudrić)
Mišo Mudrić, H-alterov novi suradnik, asistent je na Pravnom fakultetu u Zagrebu. (op.ur.)
