Berlinski zid nije pao samo na "nas" (Balkance), a pao je na isti dan kada i Stari most 4 godine poslije, nego je još i više pao na Afganistan i Pakistan i na SAD, koje su, da bi pobjedile jedan rat (hladni), stvorile Talibane, Osamu Bin Ladena i nuklearni Pakistan, čega američki ministar obrane, Robert Gates, mora itekako biti svjestan, budući je rukovodio operacijom CIA-e u Afganistanu tokom sovjetske okupacije. Zato se u Americi dan nije pretjerano slavio.
Sovjeti su "izgubili" hladni rat zbog cijene rata u Afganistanu. Amerika, kod kuće, postaje treći svijet zbog istog razloga. Rat u Afganistanu košta SAD 10 milijuna dolara na sat, 8 milijardi na mjesec, ili 1 milijun dolara po vojniku godišnje. Cijena rata u Afganistanu je veća od vojnog budžeta bilo koje zemlje osim SAD-a. Svaki vojnik dnevno potroši 22 galona benzina (1 galon = 3.785 litre). Galon benzina u bespućima Afganistana košta 48 dolara (20 puta više nego na benzinskoj pumpi u SAD-u).
Za isti novac, prema Globalnom obrazovnom fondu (Global Education Fund), moglo se izgraditi 600 tisuća škola (jedan američki vojnik u Afganistanu košta koliko izgraditi 20 škola u trećem svijetu). Ali nije graditelj škola u Afganistanu, Greg Mortnenson dobio Nobelovu nagradu za mir, nego Obama. Costa Rica je 1949. ukinula oružane snage i preusmjerila ušteđena sredstva u obrazovanje i danas je država sa najvećim dohtkom po glavi stanovnika u Latinskoj Americi.
I nije cijena samo u novcu. Prvo, ekološka cijena sagorijevanja tolikog benzina - oko 300 miliona litara godišnje za ukupne američke snage u Afganistanu - uopće nije nigdje uračunata: nije dio američkog carbon footprinta, jer se sagorijevanje ne dešava u SAD-u, a niti je dio afganistanskog, jer ga ne rade Afganistanci. Prema američkoj Agenciji za zaštitu okoliša (Environmental Protection Agency), carbon footprint američke vojske veći je nego 129 država. Drugo, gotovo 90 tisuća američkih vojnika već je onesposobljeno Irakom i Afganistanom, skoro 20 posto američkih veterana ima oštećenja mozga.
Neki puta se čini da su američke agencije u ratu jedna protiv druge, dok Afganistanci čuče u prikrajku, duvaju, i grohotom se smiju
Osim toga, u Afganistanu američki porezni obveznici plaćaju obje sukobljene strane, zato je rat toliko skup, i zato je u njemu nemoguće pobijediti. Amerikanci tradicionalno sami sebi tako kreiraju neprijatelje, da vojno-industrijskom kompleksu ne bude dosadno - talibani nisu prvi primjer - eto recimo, kako je podrška Japanu predsjednika Teddyja Roosevelta tokom Japansko-ruskog rata (opet zbog Rusa!) stvorila vojnu silu koja je kasnije bombardirala Pearl Harbour.Afganistan zauzima teritorij koji više podsjeća na površinu Marsa, nego na planetu Zemlju. Uglavnom se nitko od Džingis-Kana naovamo nije usrećio okupacijom tog kamenjara. Gotovo isključiva ekonomija Afganistana, ako se izuzme međunarodna pomoć, od koje živi birokracija u Kabulu, je uzgajanje opijuma: 93 posto kompletne svjetske "ponude" heroina dolazi iz Afganistana. Brat predsjednika države je sam jedan od vodećih krijumčara, za koje se šuška da su na platnom spisku CIA-e, a predsjednik, Hamid Karzai, je potpuno otvoreno "ukrao" izbore i štiti članove svoje familije uključene u krvnu osvetu. Neki puta se čini da su američke agencije u ratu jedna protiv druge, dok Afganistanci čuče u prikrajku, duvaju, i grohotom se smiju. Zapravo, BBC reporter, na terenu sa britanskim trupama u Afganistanu, zaključuje da upravo zato - jer Afganistanski vojnici u službi koalicijskih snaga po čitav dan samo duvaju i bez veze troše municiju - Amerika i Britanija moraju poslati još svojih vojnika. SAD ni u Južnom Vijetnamu nije imao goreg saveznika.
Negdje rano u jesen prošle godine, Stanley McCrystal, general i stručnjak za specijalne operacije i antigerilsko ratovanje, kojeg je Obama postavio za glavnog komandanta 68 tisća američkih vojnika u Afganistanu, pustio je, naoko neautorizirano, bubu u medije kako mu je neophodno 40 tisuća dodatnih vojnika da bi stabilizirao situaciju, stavljajući tako Obamu pred svršen čin, baš kao što je to učinio Pentagon Lyndonu Johnsonu tokom rata u Vijetnamu, prema riječima Seymoura Hersha - ili maršal Akromejev Gorbačovu tokom sovjetske okupacije Afganistana, kako piše povjesničar Viktor Sebestjen (Viktor Sebestjen je autor knjige Revolution 1989: The Fall of the Soviet Empire.).
Gotovo istim riječima kao McCrystal - "Privremeno okupirati gradove i sela u tako velikoj zemlji gdje se gerilci mogu skrivati u brdima nema puno smisla. Bez mnogo više ljudstva, ovaj rat će trajati vrlo, vrlo dugo" - maršal Sergej Akromejev, načelnik generalštaba, obratio se Politbirou SSSR-a 13. studenog, 1986. i Mikail Gorbačov je popustio i pristao poslati još vojske. SSSR je na vrhuncu pokušaja okupacije Afganistana imao 118 tisuća vojnika na terenu - dakle 50 tisuća vojnika više nego Amerika prije McCrystalovog zahtjeva. No, tri godine nakon Akromejevog zahtjeva, Sovjetski Savez je, nakon 9 godina ratovanja, i 13 tisuća žrtava, ipak napustio Afganistan glavom bez obzira. Mihail Gorbačov je toplo preporučio Obami da uči iz njihovog iskustva i ne ponavlja njegovu grešku.
SAD je trenutno u osmoj godini rata u Afganistanu, i rat očito ne ide na bolje, zapravo broj američkih žrtava se gotovo udvostrucio 2009. u usporedbi sa 2008. godinom, te se čini da se ustvari pogoršava. To bez obzira što je već George W. Bush 2007. poslao dodatnih 30 tisuća vojnika u Afganistan, jer se situacija na terenu pogoršavala, čak uz isto obrazloženje, kao i naš novi "predsjednik Promjena". Tako se i u Vijetnam slalo još vojske, kad je krenulo nizbrdo, no na kraju niti sa 535 tisuća vojnika nije se uspjelo dobiti rat.
Američki stručnjak za antigerilsko ratovanje, bivši glavnokomandujući u Iraku, general David Petraeus, u svojoj knjizi piše kako uspješna antigerilska strategija zahtjeva 20-25 vojnika na svakih 1000 stanovnika okupiranog teritorija. Na afganistanskih 32 miliona stanovnika, to bi znacilo najmanje 640 tisuća vojnika. Iz te perspektive, niti 38, niti 68, niti 98 tisuća vojnika neće biti u stanju ništa promjeniti na terenu. Zašto je onda Obama kapitulirao pred McCrystalom i ipak odlucio poslati dodatnih 30 tisuća vojnika u Afganistan? Američki ambasador u Afganistanu, general Karl Eikenberry, bio je protiv slanja dodatnih vojnika. Podpredsjednik Joe Biden, bio je toliko energično protiv, da je, ukoliko bi Obama ipak odlučio poslati vojsku, kako je Arianna Huffington u svom blogu teoretizirala, Biden trebao dati ostavku iz protesta.
Ne treba zaboraviti da je Obama od svih kandidata predsjedničkih izbora 2008. primio najviše novca od vojno-industrijskog kompleksa - dva puta više od navodno vojnog kandidata McCaina
U govoru na vojnoj akademiji West Point, 1. prosinca, Obama je, međutim, protivno lekcijama povijesti, protivno savjetima najbližih suradnika, protivno mišljenju stručnjaka, protivno nadama onih koji su mu dodijelili Nobelovu nagradu, protivno željama naroda koji ga je izabrao, protivno zdravom razumu, usprkos očajničkom pet-do-dvanaest otvorenom pismu Michael Moorea, ipak, kapituliravši pred Pentagonom, odlučio poslati dodatnih 30 tisuća vojnika u Afganistan, po cijeni od 30 milijardi dolara.Kako bi McCrystal dobio svoj traženi kontingent, od saveznika se traži da pošalju dodatnih 10 tisuća. Baš me zanima hoće li Hrvatska nasjesti. Američkom predsjedniku je, naime, politički korisnije poslati još vojske i izgubiti rat, nego se povući, jer biračko tijelo, prema istraživanjima lakše oprašta poraz nego predaju, te je ovo, dakle, politički ekspeditivna odluka po cijenu ljudskih života. Osim toga, ne treba zaboraviti da je Obama od svih kandidata predsjedničkih izbora 2008. primio najviše novca od vojnoindustrijskog kompleksa - dva puta više od, navodno, vojnog kandidata McCaina. Hrvatski predsjednik nema niti političke niti financijske koristi od američkog rata u Afganistanu.
Takođjer u rujnu, južnoafrički sudac, u Hrvatskoj poznat kao predsjedavajući Haaškog tribunala, Richard Goldstone, prezentirao je izvještaj, naručen od UN-a, o ponašanju zaraćenih strana tokom kratkog rata izmedju Hamasa i Izraela u Gazi početkom prošle godine: Goldstone je zaključio kako je i izraelska strana činila ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, znatno otežavajući Mitchellova nastojanja na obnavljanju izraelsko-palestinskih pregovora. Obamina administracija nije podržala Goldstoneov izvještaj. Izrael je nastavio sa gradnjom na okupiranim teritorijama. Tek pred nekoliko dana, početkom ove godine, Mitchell je stidljivo spomenuo mogućnost sankcija protiv Izraela, ukoliko ne obustavi gradnju: SAD bi mogle ponovno povući garancije zajmova, kao što je Bush stariji to učinio 1991, uz još bezbolnije rezultate, jer danas Izraelu ti zajmovi uopće ne trebaju.
Osama Bin Laden je u svom obraćanju američkom narodu uvijek isticao američku bespogovornu podršku Izraelu kao jedan od razloga za terorističke akcije protiv američkih interesa. Američki Dom zastupnika je 3. studenog izglasao rezoluciju br. 867, sa 344:36 glasova (dakle sa 124 glasa više nego za zdravstvenu reformu), osuđujući Goldstoneov izvještaj kao pristran. Richarda Goldstonea su već ranije osuđivali razni parlamentarci, kao Vojislav Šešelj, pa može sada i Joe Lieberman. Demokratski zastupnik Brian Baird, koji je glasao protiv rezolucije, pita se da li su drugi uopće pročitali izvještaj. Dva dana nakon ove sramotne rezolucije, major američke armije, psihijatar palestinskog porijekla pred prekomandu u Afganistan, Nidal Malik Hasan, pobio je 13 i ranio 30 ljudi u najvećoj vojnoj bazi u SAD-u, Fort Hood u Texasu, uz povik: ALAH JE VELIK.
Na svom blogu, pod punim imenom, Nidal je ranije "samoubilačke bombaše" usporedio sa situacijom u kojoj se jedan vojnik žrtvuje da bi spasio druge; možda je njegova pucnjava bila test kukavičluka američke vojske - on je uspio ispaliti više od 100 metaka, tri puta mijenjajući fišeke, a da se apsolutno nitko nije bacio na njega i žrtvovao da spasi druge - sve dok se nije pojavila mlada policajka Kimberly Munley, koja čak i nije u vojsci, nego je civilni policajac, i ona ga je, po cijenu svog života, jer i nju je ranio, zaustavila. Post festum je ustanovljeno da je Nidal bio u kontaktu sa imamom Anvarom Al-Avlakijem, američkim građaninom u egzilu u Jemenu, koji je također bio imam trojici terorista iz grupe zaslužne za 11. rujan. Anvar Al-Avlaki je, nakon događaja, jasno ukazao na američku podršku Izraelu kao povod.
Dan prije Badnjaka, Obama je potpisao novi paket vojne pomoći Izraelu u visini od 30 milijardi dolara tokom 10 godina (Egiptu 1.75 milijardu, a Palestincima u Zapadnoj Obali 500 miliona dolara godišnje), od čega Izrael ugovorno mora potrošiti 75 posto na kupovinu američkog oružja, tj. to je zapravo više dar američkom vojno-industrijskom kompleksu, nego što je dar Izraelu. Izrael također služi SAD-u kao skladište municije. Dan poslije je mladi Nigerijac, sin bankara, Umar Farouk Abdulmutalab, tokom slijetanja aviona, na kojem se nalazio nad Detroitom, pokušao detonirati eksploziv pentrit sašiven u gaćama i tako zapaliti avion i kao baklja se zabiti u američki grad pred Bozić. Zaslugom suputnika, kojima se plan da izgore u avionu nije dopao, Umar je uspjeo zapaliti samo svoju nogu i muda. Umar je, također, radikaliziran u Jemenu, toj najsiromašnijoj i najbesprizornijoj arapskoj zemlji, i isto je bio u kontaktu sa američkim imamom Anvarom Al-Avlakijem, baš kao i Nidal.
Budući da nam već skidaju cipele na aerodromima i ne daju nositi boce s vodom ili tekućine za kontaktne leće, senzacionalno je, da je, dok FBI uspješno hvata nedužne tinejdžere u zamke, netko, koga je vlastiti otac prijavio kao sumnjivog, kojeg su engleski obavještajci već pratili, koji je letio bez prtljage, iz sumnjivih zemalja, sa sumnjivim imenom, uspjeo uopće tako sjesti na avion za SAD sa pravim profesionalnim eksplozivom, a ne brašnom koje mu je podmetnuo provokator FBI-a, u gaćama. Ocito, američke obavještajne službe ne valjaju. A ne valja niti izraelska privatna kompanija koja pruža sigurnosno-obavještajne usluge aerodromima u SAD-u, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Rusiji... koja je potpuno propustila označiti Umara kao sumnjivog. Znakovito je da su El-Al i Shin Bet odbili usluge dotične kompanije. A sad ćemo svi morati patiti zbog njihove gluposti i više ne možeš ni djevojku normalno dočekati na aerodromu, a da za to ne odeš u zatvor.
Dok je tokom jednog drugog rata jedan veliki državnik, predsjednik Franklin Delano Roosevelt postao poznat po rečenici: "Jedino čega se trebamo plašiti je sami strah", Amerika danas je zemlja tiranije straha. Kao što je Staljin vladao strahom, tako perjanice Republikanske stranke, kao Newt Gingrich i Dick Cheney danas žele institucionalizirati strah u američkoj kolektivnoj psihi kao put povratka na vlast. Gingricheva poznata uzrečica je: "Budite preplašeni, budite vrlo preplašeni." Neslužbeni glasnogovornik Republikanaca, kojeg je najčitaniji američki pisac, Stephen King, od milja prozvao "mentalno retardiranim sotoninim mlađim bratom", Glenn Beck sa Fox News uzvikuje: "Ja se bojim, i vi biste se trebali bojati." A kad Glen Beck kaže da se boji, on to misli ozbiljno, kako jedna stara pjesma kaže. Sve više živimo u društvu u kojem se i naoko banalne aktivnosti doživljavaju kao intrinzički riskantne i opasne. Tako ne samo da Amerika gubi rat u Afganistanu, nego Al Kaida pobjeđuje rat globalno.
Tisuću i tristo ljudi sa Zapada došlo je u Egipat da umaršira u Gazu noseći humanitarnu pomoć. Egipatske vlasti im nisu dozvolile prići granici, u strahu da ne bi povrijedile svoje gazde u Washingtonu i Tel Avivu. Egipat prima taman dovoljno vojne pomoći od SAD-a da organizira uspješnu vojnu diktaturu nad svojim narodom (kojem je zabranjeno da se okuplja u grupama većim od 6), ali nedovoljno da ikada pobjedi u eventualnom ratu sa Izraelom. Zapadni demonstranti su na to odlučili vratiti se u Kairo i demonstrirati pred ambasadama svojih zemalja. Pogledajte slike ovdje. Nakon pregovora, djelu demonstranata je dozvoljeno nakratko ući u Gazu i unijeti pomoć, a zastupnik Galloway je deportiran u Englesku uz permanentnu zabranu ulaska u Egipat.
Rat protiv šačice terorista pretvorio se u najskuplji poduhvat u povijesti ljudske vrste. I sve se pokušava rješiti vojnom silom. SAD troši na vojsku više nego sve ostale zemlje na planeti zajedno. Umjesto da se napravi plan podizanja standarda i izgradnje poželjnih društvenih sustava u problematičnim državama, tj. da ih se na dobro dobije. I nije novac problem - jer ovo drugo bilo bi čak jeftinije - nego nema za to volje u Kongresu: američki političari su vječito gladni krvi i represije, kako prema vlastitoj populaciji, tako i prema vanjskim prijetnjama. Bushev fašizam nije raspušten pod Obamom, kako bivša savjetnica Al Gorea, Naomi Wolf, kaže za rusku televiziju. Jos gore, Obamin ‘multilateralizam' utjecao je na druge zapadne zemlje da se počnu ponašati sličnije Americi, tvrdi Naomi Klein.
Ne treba se stoga čuditi da pakistanski generali skrivaju od Amerikanaca točan broj nuklearnih glava koje posjeduju, da pakistanski službenici vrijeđaju američke diplomate, da pakistanski studenti viču na Hilary Clinton, i da pakistanski političari možda čak skrivaju i Osamu Bin Ladena. Amerikanci međutim nemaju izbora nego surađivati s Pakistanom, da bi zaštitili svoju vojsku u Afganistanu, i goleme novce koje su uložili, a što više vojnika pošalju u Afganistan, to će imati još manje izbora, dok ih Pakistanci, možda, cijelo vrijeme lažu.
Prigovor savjesti u profesionalnoj vojsci i potreba za komisijama istine
Uslijed ovog beskonačnog ratovanja u Iraku i Afganistanu, ima priličan broj mladih ljudi koji su završili u zatvoru jer nisu htjeli ići u rat - kako je američka vojska profesionalna, onda se pretpostavlja da si, jednom kad si potpisao ugovor da ćeš biti vojnik, napustio svoje pravo da izraziš prigovor savjesti, tj. možeš biti protiv rata uopće, ali ne možeš birati da budeš protiv samo jednog određenog rata. Ovo je inicijativa da se takav pristup promjeni i da se ljudima dozvoli izraziti prigovor savjesti oko svakog pojedinačnog rata (ne moram vam pričati da je Pentagon na nogama i da će se svim sredstvima protiv ovoga boriti). Inicijativa, međutim, ima sve više pristalica, naročito nakon pucnjave u Ft Hoodu (obično je takva jedna tragedija potrebna da razbudi ljude, ne?). Inicijativa je ukorijenjena u vjerskim načelima (iako ne znam da li je Jezerinac stigao pročitati Sv. Augustina i Sv. Tomu Akvinskog, pa da je nesto čuo o tome). Inicijativa predlaže forume tipa "truth commissions" o savjesti u ratu. Inicijativa se jednom u budućnosti može pokazati dvosjeklom, jer može pružiti opravdanje nekim ratovima, no kao izraz momenta je svakako poučna i prihvatljiva. Komisija Istine o Savjesti u Ratu skupit će grupu vjerskih vođa različitih denominacija koji se zalažu za promjenu sadašnjeg zakona o prigovoru savjesti, na način da se tradicija pravednog rata uključi u podrazumijevanje prigovora savjesti, tj. da vojnik može izraziti prigovor savjesti ako se od njega zahtjeva da učestvuje u ratu za koji smatra da isti nije moralan u smislu u kojem njegova vjera definira pravedan rat.
