Ovih su dana nevladine udruge učlanjene u Forum civilnog društva objavile priopćenje u kojem izražavaju svoje nezadovoljstvo prijedlozima Zakona o tajnosti podataka i Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu RH. S obzirom na to da smo svjedoci rasprava u medijima o korupciji, sukobima interesa državnih službenika i sl., bojimo se da bi ovaj Zakon (Zakon o tajnosti podataka) mogao biti predmetom zloupotrebe od strane onih koji javnom interesu pretpostavljaju svoj osobni. Kako prijedlog Zakona nije niti stavljen na javnu raspravu (?), čini nam se da se žele zaobići demokratske procedure i građanstvu nametnuti nešto što nikako nije u općem interesu, a nije niti u skladu s principima dobre uprave koji podrazumijevaju, između ostalog, sudjelovanje građanki i građana u donošenju odluka, stoji u priopćenju. Forum civilnog društva zatražio je odbacivanje oba prijedloga zakona i provedbu javne rasprave.
Pod motom "nacionalne sigurnosti"
Prijedlozi tih zakona predstavljaju opasan trend odustajanja od učinkovitog građanskog nadzora sigurnosnih službi i smanjivanja javnog uvida u rad državnih tijela, mišljenje je Gordana Bosanca, programskog voditelja Centra za mirovne studije. Građanski nadzor neophodan je za postepeno povećanje povjerenja građana u sigurnosne službe, a otvorenost u radu državnih institucija preduvjet je povjerenja u njih. Izmicanje nadzora iz sfere građanskog nadzora u odgovornosti saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost ponovo bi nas vratilo na već iskušan nedostatan mehanizam kontrole. Bosanac je podsjetio kako je nakon 2000. godine utvrđeno da su sigurnosne službe prisluškivale više od 120 novinara, oporbene političare te aktiviste, i otvarale na tisuće spisa protiv pojedinaca i grupa. Inzistiramo da se nastavi razvijati model nadzora u kojem sudjeluju ljudi angažirani na zaštiti ljudskih prava koji neće pristati na zloupotrebe pravdane pozivanjima na nacionalnu sigurnost i koji će u svom radu inzistirati na principu otvorenosti u radu državnih tijela, objasnio je Bosanac. Osim toga, zahtjevaju da se svi zaposlenici obavještajno sigurnosnih službi educiraju o osnovama ljudskih prava i građanskih sloboda.
Bahatosti i samovolje
No, sve ako i zanemarimo navedeno, pitanje je u kojoj se mjeri uopće Zakon o pravu na pristup informacijama primjenjuje u praksi. Dragutin Lučić, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva tvrdi kako postoji tendencija porasta korištenja tog prava. Prema podacima HHO-a sve se više građana obraća tijelima javnih vlasti. Tijela javne vlasti češće odgovaraju građanima, ali stanje još uvijek nije zadovoljavajuće. Podsjećam, da su na moj prijedlog i obavještajne agencije uvrštene na popis tijela javnih vlasti koja su dužna dostavljati informacije građanima.
O poteškoćama pri traženju podataka svjedoče ZaMirNET, Zelena akcija te Osječki zeleni. U nekim lokalnim samoupravama dužnosnici smatraju da neke informacije (koje nisu nikakva državna tajna već su vezane uz djelokrug rada lokalne samouprave) ne moraju dati na zahtjev građanaki i građana. Još uvijek ima dosta bahatosti i samovolje, i teško joj se može stati na kraj jer eventualni sudski postupci dugo traju - što nije ohrabrujuće. S druge strane, stranke štite svoje predstavnike u tijelima državne uprave. Čini mi se i da ponekad državna administracija ili nema dovoljno resursa za udovoljiti svim zahtjevima za informacijama ili nije dovoljno dobro organizirana, a ponekad traženi podaci nisu naprosto poznati niti njima samima iako bi to trebali biti, tvrdi Danijela Babić, direktorica Zamirneta.
Danijela Babić
Šutnja administracije
Poteškoće pri traženju podataka imala je i Zelena akcija, jer odgovori su im uglavnom jako kasnili ili su njihovi dopisi netragom nestajali. Ljiljanka Mitoš Svoboda, voditeljica Osječkih zelenih, upozorava na stavke Zakona koji su podložni iskorištavanju, poput onoga prema kojemu tijela javne vlasti mogu uskratiti pravo na informaciju ako je ona proglašena državnom, vojnom, službenom, profesionalnom ili poslovnom tajnom. Tijela javne vlasti na lokalnoj razini koriste te mogućnosti, pa na svojoj razini određuju obujam „tajnosti“ informacije, uglavnom je definirajući kao „poslovnu ili službenu“ tajnu. Iskustvo Osječkih zelenih pokazuje da je pristup informacijama formalno zadovoljavajući, ali praktično neostvariv jer nema tehničkih uvjeta za pristup informaciji (npr. jedan primjerak nekog dokumenta koji se ne smije umnožavati, iznositi i slično, nepristupačnost prostorije ili ureda), ili pak nema stručnih uvjeta (primjerice zog needuciranog administrativnog osoblja koje ne zna za postojanje tražene informacije ili ne poznaje problematiku).
Konačno, veliki problem predstavlja ignoriranje zahtjeva za pristup informacijama, takozvana administrativna šutnja/tišina. Mitoš-Svoboda naglašava kako je suradnja bolja sa tijelima na državnoj razini, međutim, ako je tražena informacija od višeg interesa, tada je i njihova reakcija - šutnja. Takav je slučaj, na primjer, ako je nešto odlučeno na razini zatvorenog sastanka Vlade, ali je vidljivo da je primjena toga u koliziji sa postojećim propisima: tada nema informacije, nema ni pristupa a ni prava za postavljanje pitanja. To su najčešće pitanja zaštite okoliša koja zadiru u područje gospodarstva ili energetike, tvrdi Ljiljanka Mitoš Svoboda.
Zloporabe „tajnosti“
Ostvarenju prava na slobodu informacija zasigurno nije pomogao prijedlog Zakona o tajnosti podataka.
U njemu postoji niz spornih odredbi koje ne pridonose većeoj transparentnosti i javnosti rada i djelovanja državnih organa. Jedan od najčešće spominjanih stavaka odnosi se na formulaciju tajne, prema kojoj tajna može biti sve ono što bi moglo naštetiti učinkovitosti izvršavanj zadaća tijela javne vlasti. Ne postoji pritom mehanizam koji bi kontrolirao opravdanost proglašavanja dokumenta tajnim. Pretpostavljam da će, ukoliko stupi na snagu, Zakon o tajnosti podataka sasvim ubiti mogućnost dobijanja bilo koje informacije. I bez njega svakodnevno imamo jako puno problema. Naprimjer, kod pripreme Studije utjecaja na okoliš za projekt "Družba Adria" predloženo je da se dijelovi studije proglase vojnom, a dijelovi poslovnom tajnom. Na taj način neki bitni elementi su skriveni u javnosti, kaže Jagoda Munić, predsjednica Zelene akcije.
Jagoda Munić
Teror manjine
Zakon o tajnosti podataka pojačava i daje čvrste argumente za rad kojekakvih obavještajno-kontraobavještajnih službi i omogućuje teror manjine (vlasti) nad većinom (narodom). Primjena Zakona o tajnosti podataka poništava pravo javnosti da bude informirana o svemu sto se tiče sigurnog, zdravog, kvalitetnog i socijalno pravednog života svih građana. Novi Zakon o tajnosti podataka daje osnovu za negativne društvene pojave, jer se pod oznakom „tajnosti“ mogu neometano i daleko od očiju javnosti odvijati mnoga kršenja zakona, na štetu ljudi i okoliša, ističe Ljiljanka Mitoš Svoboda.
Dragutin Lučić se boji da bi taj zakon mogao pojačati autocenzuru kod novinara. Mnogi su novinari zakon doživjeli kao svojevrsnu prijetnju. Ostaju važnije odredbe iz Ustava i drugih zakona te stav i praksa Međunarodnog suda za ljudska prava iz Strasbourga: Novinar ima pravo bez pravnih posljedica objaviti svaku, pa i najtajniju informaciju, ukoliko je to u javnom interesu, odnosno, u interesu javnog dobra. U posljednje vrijeme, upozoravaju IFJ i EFJ, i tradicionalne demokratske države, uzimajući kao argument terorizam i prijetnje sigurnosti, reduciraju elementarna ljudska i medijska prava. Stav HND, IFJ i EFJ je da sigurnost ne smije biti alibi za gušenje stečenih sloboda, osobito ne medijskih, kaže Lučić.
Slatka sol za Evropsku Uniju
Nevladine udruge ocjenjuju donošenje vladinog Antikorupcijskog programa kao još jedan u nizu dizajnerskih postupaka u svrhu približavanja Hrvatske Europskoj Uniji.
O antikorupcijskom se programu prilično govori, ali konkretnih rezultata još nisam primijetila. Stoga pretpostavljam da je to još jedan u nizu programa i strategija koji Vladi sluiže samo da ih uvrsti na listu izvršenih zadaća u procesu približavanja EU. U ovoj se zemlji i inače previše stvari rade kao fasada, a premalo radi suštinskih promjena, kaže Jagoda Munić.
Ne postoji stvarna politička volja da se taj problem riješi. Realno je očekivati smanjenje problema korupcije, i s tim u vezi bilo kakav Antikorupcijski program doživljavam kao kozmetički zahvat. Za suzbijanje korupcije je osim toga potrebna suradnja građana i građanki, efikasno i nekorumpirano sudstvo te efikasna i nekorumpirana policija. Ako se ne varam, do sada je samo jedan političar bio na sudu zbog korupcije, a mediji u zadnje vrijeme povećavaju čitanost komentirajući neke uistinu skandalozne sudačke odluke, mišljenje je Danijele Babić.
Taj program je ništavan i neprovediv i predstavlja samo jedan od mnogih donesenih programa i strategija. Mislim da je napravljen ishitreno i pod pritiskom europskih pregovora. Naravno da je nemoguće, odnosno apsolutno nelogično provoditi Zakon o tajnosti podataka i Antikorupcijski program. To je kao da proizvedu slatku sol, zaključila je Ljiljanka Mitoš Svoboda.
Civildreta plus odvija se u okviru projekta povećanja vidljivosti nevladinih organizacija koji se realizira u suradnji Centra za mirovne studije, Radija 101 i H-Altera, a financijski ga potpomaže Academy for Educational Development, sredstvima US AID-a, op. ur.
