Predsjednik SDP-a prvi put u životu na obavijesnom razgovoru! H-alterov istražiteljski tim unakrsno ga je ispitao o njegovu životu na zagrebačkom asfaltu osamdesetih, o odnosu prema Adamu Smithu i Karlu Marxu, o legalizaciji marihuane, budućem referendumu za ulazak Hrvatske u NATO, agresiji na Irak, Milanu Bandiću i Pravu na grad, o svojem nesudjelovanju na Gay Prideu, o SDP-ovoj momčadi, o ustašama, partizanima i suđenju Anti Gotovini, o konačnom rješenju srpskog pitanja, o programu industrijalizacije Hrvatske, zaštiti radničkih prava, globalizaciji i nepotrebnom strahu od privatizacije vodnih

resursa.

HDZ-ov mladi kadar Goran Jandroković kaže da ste unazadili SDP zbog sintagme drugarice i drugovi, osporavanja glasanja za Hrvate u Bosni i Hercegovini, izbora Tita naspram Tuđmana… Ministar Neven Ljubičić kaže da čovjek poput vas ne može pokrenuti kvalitetne programe, i to ni više ni manje nego zbog vašeg navodnog poziva na legalizaciju lakih droga. Ministar Ivica Kirin naziva vas neozbiljnim političarem, također zbog drugarica, drugova i zbog opredjeljenja za Tita naspram Tuđmana… Zašto su se HDZ-ovci tako okomili na vas? Čini se kao da HDZ računa na dio SDP-ovih birača kojima bi drugarice i drugovi mogli zasmetati?
To tumačim isključivo nervozom. Ako smo mi iz SDP-a nekoga unazadili, to je prvenstveno HDZ. Među njima ima i onih koji su se osamdesetih godina lancima vezivali za Titovu štafetu, a kasnije su se na jednak način vezivali za druge opcije. Samo neka pričaju, neka i dalje uveseljavaju javnost…
KAKO SAM PREŽIVIO KOMUNIZAM
Što ste vi radili u osamdesetima? Biografski podaci o vama govore da ste diplomirali pravo, slušali Clash i Haustore, od 1993. ste bili u diplomaciji… što vas je na fakultetu najviše zaokupljalo?
Na svojem studiju posebno vrijednom držim zadnju godinu studija, na kojoj smo se nas četvero veći dio godine pripremali za tradicionalno Telders natjecanje koje se održava na Međunarodnom sudu pravde. Te 1989. – 1990. godine na njemu smo bili predstavnici jedinog jugoslavenskog sveučilišta. Vodili su nas prof. Budislav Vukas, kasnije sudac Međunarodnog suda za pravo mora, prof. Nina Vajić i prof. Davor Vidas, tadašnji asistent, a danas direktor Instituta Fridtjof Nansen. To je bio višemjesečni niz intenzivnog mentorskog rada s profesorima međunarodnog javnog prava, uz kontakte sa studentima najboljih evropskih sveučilišta. Za tu temu sam bio dobitnik rektorove nagrade i ona mi je bila priznata kao diplomski rad.To je bio power-play.
Koje knjige su vas tada najjače formirale?
Neprekidno me formira okružje u kojem sam odrastao: Zagreb, zagrebački asfalt, nova gradska naselja, glazba koju smo slušali, milje u kojem sam se kretao. Što se same literature tiče – formirala me, i dalje me formira sklonost prema knjizi od malih nogu. Dosta rano počeli smo čitati klasičnu literaturu. Ulazili bismo duboko u Dostojevskog, čitali smo američku klasiku, Henryja Millera, Normana Mailera, pa rusku poeziju…
Rekli ste u jednom intervjuu da vam je među teoretičarima osobito značio Adam Smith?

Zoran Milanović Zoran Milanović

Jeste li čitali Karla Marxa?
Kapital mi je bio prekompliciran.
Druga Marxova djela?
Vrlo malo.
Zbog kojih ste motiva odlučili baviti se politikom?

Zato da se ona ne bi bavila mnome – a bavila se, kao i svakim od nas. Politika je bila jedini meni vidljiv način da se utječe na društvo i da ga se mijenja nabolje. To može zvučati kao 12. teza o Feuerbachu, ali činjenica je da one druge, podzemne i kanalske varijante, tek s vremenom spoznajete. Želja za bavljenjem politikom uvijek je bila u meni. Politikom sam se počeo baviti u svojim tridesetim godinama, i to bez ikakvih sponzora i mentora. U SDP sam ušao praktički s ceste – premda ne baš s prašnjavog druma, nego sam u stranku došao iz Praške ulice. Mate Granić me pred neki dan u jednom intervjuu opisao kao diplomata lijeve orijentacije…
U diplomaciju ste ušli 1993. godine, kad je na čelu ministarstva već bio Mate Granić.

Nije još, Granić je postao ministar dva tjedna nakon mojega zapošljavanja u Ministarstvu.
Ali surađivali ste sedam godina?

Nismo izravno surađivali. Kad sam s Trgovačkog suda došao u Ministarstvo imao sam 26 godina i radio sam na Odjelu za međunarodno pravo. Nisam imao nikakve veze niti doticaja s politikom, ni s institucionaliziranom politikom ljevice, a kamoli s HDZ-om.
Skeptici vam predbacuju da ste u diplomaciju uši u vrijeme kad je HDZ vrlo pomno birao kadrove na svim državnim funkcijama, a vanjski poslovi im sigurno nisu bili na repu interesa.

U diplomaciju sam ušao na temelju javnog natječaja koji je raspisan s ciljem da se u kadrovskom smislu stvori Ministarstvo. Bez obzira na to koliko je ljudi dovođeno po partijskoj liniji, provođeni su rigorozni testovi i u svakom je trenutku u Kadrovskoj službi bilo nekoliko tisuća kandidata koji su čekali, a nisu dobivali posao. Na inicijativu Stanka Nicka i Ivana Šimonovića, iz baze podataka Pravnog fakulteta izvukli su podatke o najboljim studentima u posljednjih nekoliko generacija, pogotovo s obzirom na pokazano znanje i zanimanje za međunarodno pravo, i zaposlili dio njih u Ministarstvu. Na taj se način u Ministarstvu zaposlilo petnaest do dvadeset vrlo dobrih i odličnih studenata Pravnog fakulteta, sve redom vanstranačkih. Ti ljudi su kralježnica Ministarstva još i danas.
Jeste li se osamdesetih godina na bilo kakav način uključivali u politiku? Jeste li bili u SKJ, ili funkcionar Socijalističke omladine?

SK i SSO su mi izgledali kao nešto preživljeno. Nikad nisam imao naglašeno negativni odnos prema tim organizacijama, nego samo smatrao da one više ne mogu dati ozbiljnije rezultate. Bavio sam se studijem, bio sam promatrač.
U Sloveniji su tada snažno djelovali novi društveni pokreti, u Zagrebu je osnaživalo civilno društvo. Kakav je bio vaš odnos prema tadašnjim zbivanjima?

Pratio sam ih, ali nisam ni u čemu aktivno sudjelovao.
Zašto niste ni u čemu aktivno sudjelovali?

Aktivno sam promišljao zbivanja i puno sam čitao. Redovito sam pratio nekoliko jugoslavenskih dnevnih novina, skoro sve tjednike, a također i inozemne novine. Pratio sam što se događa u međunarodnim odnosima.
Jeste li ikada u životu bili na obavijesnom razgovoru u policiji?

Nemam takvih iskustava.
U SDP ste ušli u prosincu 1999. godine. Rekli ste da je glavni motiv bila vaša uvjerenost u poštenje te stranke...

Ljudi se na žalost još danas često politički opredjeljuju ovisno o obiteljskom miljeu iz kojega potječu, a kao jednu od svojih misija u politici vidim i dokidanje te uvjetovanosti koja bi trebala biti sve manje bitna pri političkom odabiru. Dakle, do 1990. se nisam bio aktivan u politici, a znamo kako se politikom do tada jedino moglo baviti, ukoliko niste željeli biti disident i proganjan. SDP je bio blizak mojemu svjetonazoru, kao i kulturnom i subkulturnom miljeu kojem sam pripadao. Ne znam nikoga iz kruga svojih prijatelja i znanaca iz osamdesetih godina tko je na prvim izborima glasao za HDZ – a među njima je bilo mnogo onih koji su osamdesetih godina pjevali Vilo Velebita
Poštenje i vjerodostojnost još uvijek nisu ideološko opredjeljenje.

HSLS u to doba ni po čemu nije bio liberalna stranka. Nosi pridjev socijalno-liberalna, a ta dva pojma u Zapadnoj političkoj kulturi teško da mogu ići zajedno. Tu se više radilo o pokušaju da se frontovski djeluje. Progresivne ideje ljevice su Evropu u 20. stoljeću najviše nosile naprijed, pogotovo nakon Drugog svjetskog rata, a socijaldemokracija je značilo ljevica. Zanimala me evropska ljevica koja je nastala na tradiciji radničkog pokreta, na želji da u društvu svima bude dobro, i da ne bude prevelikih socijalnih razlika koje dugoročno negativno djeluju na društvo. No i tu moramo biti realni, i priznati da je njemački socijalni sustav, koji je vrlo napredan i pravedan, nastajao u desetljećima demokršćanske vlasti. Njemačko ekonomsko i socijalno čudo bilo je rezultat šireg društvenog konsenzusa, kakav bih želio vidjeti i u Hrvatskoj, kad HDZ za dvadesetak godina bude usporediv sa CDU-om.

 

Zoran Milanović Zoran Milanović

Po slobodi i otvorenosti stranke. Kad uspoređujete tehnologiju upravljanja i komuniciranja, te koridore moći i vlasti, Angela Merkel je moderna evropska političarka, kao što je bio i njezin prethodnik Helmut Kohl. CDU je moderna stranka koja djeluje u modernom društvu, a HDZ ima elemente sljedbe.
Za sebe kažete da ste tako odgojeni, da ste relativno kasno osvijestili svoju nacionalnu pripadnost; jeste li ikada imali problema u svojoj socijalnoj promociji zbog vašega prezimena, koje može biti i srpsko?

Nikad nisam imao problema. Čak i u vrijeme HDZ-a, devedesetih godina. HDZ je te stvari vjerojatno ionako detaljno provjeravao, prije nego što su me pozvali u Ministarstvo.
Znamo da su tada mnogi gubili posao zbog prezimena, a čak su i Draženu Budiši provjeravali krvna zrnca…

Od kritike moram izuzeti jedan segment kadrovske politike tog vremena, koji mi je omogućio – ali ne samo meni, već i nizu diplomata koji nisu bili ni u jednoj političkoj stranci – da dođu do izražaja i da rade svoj posao. Drugačije nije niti moglo ići; jednostavno, nije bilo toliko stranačkih privrženika koji bi udovoljili zahtjevima toga posla. Masovna izbacivanja s posla zbog etničke pripadnosti govore dovoljno o tadašnjoj vlasti i o kulturi toga vremena.
Ivica Račan je u jednom intervjuu priznao da je u Nizozemskoj probao marihuanu. I vi ste rekli da ste ju probali, ali da vas nije impersionirala…
Baš tako, većina nas gradskih klinaca smo u nekoj fazi nečim eksperimentirali, ali ja sam doslovno samo dvaput probao. Svakome bih rekao neka bježi od toga.
Ministar Neven Ljubičić vam ipak imputira legalizaciju lakih droga.

Ako netko želi manipulirati i igrati se ljudskim strahovima – samo naprijed. To je HDZ, i u tome je razlika među nama. Ivo Sanader je dosta vremena proveo u austrijskoj provinciji, i voli se često pozivati na austrijske primjere. Neka pogleda kako je tu problematiku riješilo austrijsko zakonodavstvo, i što se u njemu smatra količinom za osobnu upotrebu. U korijenu čitave ove priče je moj apel svima koji nisu probali marihuanu da to nikada ne učine, jer to nije dobro.
Ako sam dobro razumio, zagovarate uvođenje austrijske prakse koja ne kažnjava posjedovanje određene količine marihuane za osobnu upotrebu.

Mlade ljude potrebno je potpuno maknuti od toga. Ako vaše pitanje glasi: je li apsurdno da posjedovanje male količine marihuane bude svrstano u kategoriju prvorazredne društvene opasnosti, to jest u razred kaznenih djela, moj odgovor je – da. Ali to nije ono što determinira moj politički credo.Još jednom pozivam sve mlade ljude da iz eksperimentalne porive mladosti usmjere u drugim pravcima.
SDP, SOCIJALDEMOKRACIJA, INTELEKTUALIZAM, IDEOLOGIJA
Ivici Račanu često se predbacivalo da je SDP očistio od intelektualaca i ideologa, te da ju je napravio strankom birokrata. Ima li tu istine?

Naprotiv, ako se stavimo u sadašnji politički kontekst i usporedimo SDP sa drugim strankama: tko su, recimo, misleći ljudi u HDZ-u?
Od ljevice se ipak očekuje da bude jače povezana s ljudima koji ozbiljno promišljaju stvarnost, nego što bi se to očekivalo od HDZ-a.
Svojim poslom smatram donošenje odluka, djelovanje, spajanje, a ne razdvajanje, koliko god je to moguće. To radim na temelju konzultacije sa širokom krugom ljudi u stranci i izvan nje. Odlučujemo na temelju znanja i obrazovanja, kao i praćenjem literature, te iz osobnih kontakata s visoko-djelujućim ljudima u drugim evropskim socijaldemokratskim strankama. Po tome smo u prednosti pred onima koji su samo teoretičari. Oko mene je čitav niz ljudi koji, vjerujte mi, nisu pali s kruške.
Kako biste sebe svrstali u odnosu na alternativu Treći put i Old Labor koja postoji u britanskoj, pa i evropskoj socijaldemokraciji?

Činjenica je da je Tony Blair, nakon pobjede na izborima za vođu Laburističke stranke, unio u nju duh i svježinu, i da je promijenio trendove koji su prijetili da tu stranku učine irelevantnom. Neoliberalna priroda Laburista i Tonyja Blaira često se jednostrano naglašava, i pritom se ide toliko daleko da se zaboravlja kakvu je stranku naslijedio, i sa kakvim je sektaškim sukobima ona bila prethodno suočena. Osamdesetih godina smatralo se a priori da su laburisti business hostile. Postali su business friendly, ali njihov odnos prema javnim službama, socijalnim davanjima i javnoj potrošnji ostao je tradicionalan laburistički. Kad se gleda bilanca Blairovog predsjedanja u zadnjih deset godina, ne može se ne primijetiti da je da je udio javne potrošnje u društvenom proizvodu narastao za deset posto. To nije konzervativna, a još manje neoliberalna politika.
Što mislite o Blairovom sudjelovanju u agresiji na Irak?
On je u tome pogriješio, i taj dio njegova mandata predstavljao mu je mu najveći teret. Čak i s tim teretom, po treći put je bio dobio izbore. To je bio njegov izbor, koji ne razumijem, a čini mi se da ga ne razumije niti velik dio britanskog društva.
Je li politika koju u Zagrebu provodi Milan Bandić socijaldemokratska?

S obzirom na socijalne programe koje provodi zagrebačka vlast, to apsolutno jest socijaldemokratska politika. Ona se prepoznaje u programima dodjela udžbenika, financijskih podrški za rodilje, i čitavom nizu sličnih programa.

Procedura donošenja GUP-a očito nije niti demokratska, a kamoli socijaldemokratska.

Zanima me, prije ostaloga, je li zakonita. Inspekcija Ministarstva proglasila je proceduru donošenja dijelova GUP-a nezakonitom, i u tom će se dijelu zagrebačka gradska vlast morati prilagoditi.
CIVILNO DRUŠTVO I NJEGOVE TEME
Što mislite o kampanji Pravo na grad?

Pravo na grad je marketinški dobro smišljena kampanja koja se, koliko mi je poznato, fokusirala na jedan konkretan problem, i s kojom se u nekim elementima mogu složiti. Neki njezini porivi su također i moji; ne želim da se donjogradski blokovi koje treba izgraditi preizgrade, odnosno da njihova gradnja izmakne kontroli. Bojim se pritom da ta kampanja postaje izravno politička, da joj je cilj politički show down. U noj se vidi velika motiviranost osobnom antipatijom prema Milanu Bandiću kao političaru, i želja da se s njime politički obračuna. No čak ni to ne oslobađa Bandića, kao i svakoga u gradskoj vlasti, od načelne obaveze na dijalog sa civilnom društvom.
Je li vama kao građaninu Zagreba prihvatljiv projekt izgradnje HOTO-centra na Preradovićevu trgu?

Nisam ga dosad vidio, no siguran sam da ne pristajem na grubu eksploataciju prostora Cvjetnog trga, preko neke razumne mjere. A razumnu mjeru teško je normirati; vidjet ćemo je li taj projekt nekakvo umiljato stvorenje ili čudovište. Pritom je važno imati u vidu da su urbanistički procesi donošenja planova, a potom i izdavanja dozvola slučajno ili namjerno tako uspostavljeni, da ih gotovo nitko osim užeg kruga stručnjaka ne razumije. Oni bi trebali biti daleko transparentniji, i seljački jasni.
Doznaje se da ste posljednjih dana imali razgovore sa predstavnicima udruga civilnog društva, primjerice sa HHO-om i GONG-om. S kime ste se sve susreli i koje su bile teme tih razgovora?

Lista nije iscrpljiva, a ti razgovori su u sferi diskrecije, premda nisu tajni. Radi se o krugu s kojim ću osobno biti u stalnom, neprekinutom kontaktu. Svjestan sam uloge tih organizacija u razvoju društva, kao i osobne uloge ljudi koji su na njihovu čelu.
Znači li to da će ideje koje zastupaju organizacije civilnog društva dijelom oblikovati program SDP-a?

Te ideje dosad su oblikovale i program SDP-a, i mene osobno kao političara i javne osobe, a to će činiti i ubuduće.
Može li se onda očekivati da se neki pripadnici civilnog društva nađu na SDP-ovim izbornim listama, umjesto dosadašnjih akvizicija poput Cro Copa?

U procesu kandidiranja za stranačke liste riječ će, prije ostalih, imati stranačke organizacije na terenu. Moja odgovornost je da finalnu verziju predložim na usvajanje Glavnom odboru. Na tim listama bit će mjesta za najbolje ljude. Dopustite nam da o njihovu konačnom prijedlogu prvo SDP-ovci budu informirani.
Udruge civilnog društva sve češće opterećuje loša financijska situacija. Smatrate li mogućom mjerom povišenje stope poreznih olakšica za tvrtke koje doniraju civilno društvo?
To je moguća mjera fiskalne politike. O osnovi svega je pitanje volje; želite li ili ne želite jako civilno društvo, shvaćate li ga ili ne shvaćate kao prirodnog partnera, ili kao zalutalu mušicu koju prihvaćate kao nužno zlo.

Zoran Milanović Zoran Milanović

Vesna Kesić me dobro na tome ulovila, i u pravu je. Radi se o žargonskom izrazu, za koji je jasno da je bio neprikladan. No s njezinim zaključkom da u mojem timu nema mjesta za žene, uz manipuliranje slikama mojih stranačkih kolegica, ne bih se složio. Ne bih se složio da je seksizam ako kažem npr. da je Državno odvjetništvo stvar odradilo muški, ali dopuštam da to nekoga može zasmetati i nastojat ću ubuduće ne koristiti takve izraze.
Svejedno, izgleda da glavne violine u SDP-u danas sviraju dečki?
Naša kadrovska križaljka još se ni na temelju čega ne može analizirati. Križaljku ispunjavaju kuloari i mediji.
Kakav je vaš odnos prema programu spolnog odgoja u školama? Spor se vodi oko dva pristupa, sekularnog i kršćanskog?

Taj program trebao bi biti zasnovan na znanstvenim spoznajama. Neovisno o konfesionalnom opredjeljenju, to osjetljivo pitanje često može biti prostor nelagode i to treba uvijek respektirati. Ali mu ne možemo zato okretati leđa. O njemu treba govoriti na uravnotežen, način.
Zašto dosad nikad niste sudjelovali na Gay Prideu?

Vrlo sam često bio u situaciji da osjetim homofobiju, i duboke, bolesne predrasude prema gay populaciji. Tužno je slušati takve stvari, i to ne samo zato što proizlaze iz neznanja, a katkad i iz mržnje, dakle iz posve iracionalnog bazena podsvijesti. Ne vidim ipak potrebu da sudjelujem u gay paradi, koja ide korak-dva dalje od mojega odnosa prema tome, i sadrži neke estradne elemente. A politiku smo već dovoljno estradizirali. Neću ipak propustiti niti jednu priliku da se suprotstavim ispadima homofobije u Hrvatskom saboru, koje redovito gledamo od strane hrvatske desnice. Ne znam radi li se o stvarnom uvjerenju i izvornom primitivizmu, ili o manipulativnom primitivizmu u kojem se namjerno potenciraju strasti kako bi se napravila razdjelnica u politici, ali i jedno i drugo je neozbiljno i opasno.
Jeste li proučili AlterNATOr, koncept sigurnosno-razvojne politike bez uključivanja u NATO pakt, koju je Centar za mirovne studije prije nekoliko tjedana ponudio javnosti?

Ne, dosad ga nisam imao priliku vidjeti.
Zašto smatrate da bi Hrvatska trebala ući u NATO?

To je prilično jeftina i sigurna polica osiguranja Hrvatske. Kao član hrvatske misije u Bruxellesu, a kasnije i prvi nacionalni koordinator za NATOi pomoćnik ministra vanjskih poslova, NATO sam imao priliku upoznati nešto dublje, a potom sam se tom problematikom bavio i iz političke perspektive. Mislim da je ulazak u NATO optimalno rješenje za Hrvatsku, premda nije lišeno svojih dubioza.
Čini se da je politika već odlučila o ulasku u NATO, a da nikoga o tome ništa nije pitala.

Nije donijela odluku, a što se nas tiče neće je niti donijeti samostalno, bez da o tome pita građane na referendumu. S obzirom da je to važno pitanje, koje nije lišeno svojih dilema, na nama i na meni je da ga učinim jestivim i prihvatljivim većini građana. Dakle naš stav je jasan: nema NATO-a bez referenduma, a odgovornost za uspjeh referenduma ovisi o nama, pa i o meni osobno. Nadalje, o ulasku u NATO se ne odlučuje baš na brzinu, jer Hrvatska će biti među zadnjima koja će ući u taj savez. Iza nas su bile godine prostora za razmišljanje, i ako se dosad nije smislilo nešto kapitalno bolje, neće se ni smisliti. Ne trčimo navrat-nanos u NATO, poput pojedinih država koje su bile traumatizirane novijom poviješću i brujanjem motora ruskih tenkova.
Spomenuli ste i sami dubioze u vezi ulaska u NATO. Na koje ste dubioze mislili?

Kod slabije informiranih ljudi dopuštam dileme o tome znači li NATO veći sigurnosni rizik za Hrvatsku kao metu islamskog ekstremizma. Moj odgovor je – ne, i to zato što je ulazak u NATO vezan uz samosvjesnu vanjskopolitičku platformu koju zemlja može provoditi neovisno o tome je li članica NATO-a ili nije. Slovenija je primjer zemlje koja na tom plannu vodi jako uravnoteženu politiku.
Kada će, po vašoj procjeni, biti održan referendum za ulazak u NATO?

Ako nas pozovu na sljedećem summitu, postupak pregovora i ratifikacija odvijaju se relativno brzo. To znači da će referendum biti u 2008. godini.
Što će biti ako HNS, vaš vjerojatni koalicijski partner, bude inzistirao na neodržavanju referenduma?


Morat će to objasniti hrvatskoj javnosti.
U HNS-u kažu da je odluka o ulasku u NATO stvar odgovorne političke elite.

Elite? Ne znam što to znači.
Što će se dogoditi ukoliko većina građana bude protiv ulaska?

To bi bio naš politički neuspjeh, ali ne želimo se skrivati pod stolom u strahu od neuspjeha i manjka podrške. Moramo izaći pred građane s idejama i projektima, i tražiti podršku za njih. Ako ne bismo raspisali referendum za ulazak u NATO, postavlja se pitanje koje su to uopće teme o kojima bi građani trebali biti upitani? HDZ je o tome godinama kalkulantski šutio, gledajući kako podrška NATO-u pada zbog čitavog niza neodgovornih, hohštaplerskih izjava i članaka poput onoga Ive Sanadera po Wall Street Journalu, kojima je praktički poticao intervenciju u Iraku. Kao srednji dužnosnik koalicijske vlade, kao stručni, a ne politički kadar, zagovarao sam javno ideju referenduma još u veljači 2003. godine, s istim argumentima kao i danas.
Kakav je vaš odnos prema ratu u Iraku i sudjelovanju pripadnika hrvatskih snaga u njemu? Danas se vidi da se radilo o avanturi u kojoj je glavni bio interes korporacija za eksploataciju nafte.

Glavni je bio interes nepromišljene politike. Što se avanturizma tiče, ako sam u ikojem području konzervativac, onda je to u ovakvim segmentima vanjske politike. Stvari poput uključivanja u rat u Iraku potrebno je, prije donošenja odluke, sagledati iz sto uglova, i vidjeti što je ispravno sa stajališta naših interesa, i sa stajališta elementarne pravde i zdravog razuma. Osim Vilnuske izjave o kojoj se puno pričalo i pogrešno ju se tumačilo, sve ostalo je bilo na tragu suzdržanosti i razumnog pristupa Hrvatske tom problemu. Na žalost, HDZ je pothranjivao određena očekivanja u Washingtonu, koja nije ispunio ni u minimalnom postotku. Zato je Sanader i morao čekati tri godine da se ukaže u Bijeloj kući.


U drugom dijelu intervjua sa Zoranom Milanovićem, koji objavljujemo 3. kolovoza, čitajte:

  • Sretan sam što su mi ujaci bili u partizanima, i to na osnovu vlastitog izbora, ali ne osuđujem nikoga tko je bio u zabludi vjerujući da je NDH hrvatska država i da se bori za nju.
  • Zločini koji su počinjeni nakon Oluje su sramota koju svi nosimo, posebice hrvatski političari, pa tako i ja.
  • Tanki su argumenti da je Ante Gotovina krivac za zločine.
  • SDP bi uskoro Hrvatskoj mogao dati premijera koji će biti etnički Srbin.
  • Industrija? - Da, ali ne ona koja će nas ekološki ugrožavati.
  • Restrikcije radničkih prava više neće biti!
<
Vezane vijesti