Jučer me uzbuđeno nazvao prijatelj iz Njemčake: "Je li stvarno Radimir Čačić novi izbornik!?" - Nije, ali kao da je, kazao sam mirno.
Prijatelj se nemušto ispričavao zbog brzoplete pogreške u imenu, a ja sam ga tješio da to stvarno nema veze. Više s ničim.
Reprezentacija je bila utočište. Kao što Sirijci pred bodljikavom žicom na Mađarskoj granici očajno i puni nade viču "Đermani, Đermani", tako Čačić je postao izbornik zbog trgovačko-blagajničkih ambicija Zdravka Mamićasmo se i mi zanosili u kockaste dresove kao u nešto što nas spašava od društvenih, stranačkih i socijalnih nepravdi. Sad smo poput nezaštičenih migranata kojima prijete vraćanjem u Srbiju - jadni i ojađeni. Proces determinacije i deratizacije hrvatskog nogometa je završio. Sve je zapišano. Teritorij je omeđen, a mi koji ne spavamo zbog utakmice u Oslu, koji se u zimskim noćima još trzamo zbog Thurama, Şentürk i stativa Petrića i Modrića protiv Ukrajine pognuli smo glavu. Dotukli su nas, ali ne rezultati nego naša nemoć, depresija, poniženje pred onim što može raditi bučni animator HDZ-ovskih skupova i nogometni Borat Zdravko Mamić.
Dovesti za selektora osrednjeg trenera svoje filijale isto je kao i kada je car Kaligula svog konja Incitatusa prvo proglasio građaninom Rima, pa senatorom i kandidatom za konzula. Zato jer mu se može.
Jedine dvije kvalifikacije novog izbornika su podložnost prema Zdravku Mamiću i činjenica da je njegov klub u zadnjem kolu HNL-a od deset hrvatskih prvoligaša jedini zabio gol. Doduše bio je to autogol, kao i sve ovo što se sada događa s nogometom. Ovo nije početak kraja, to su zadnji trenuci sudačke nadoknade. Nije on tu doveden da Modriću, Rakitiću, Ćorluki, Mandžukiću i Srni crta po ploči strategiju, pa oni sami bez ikakvog trenera, možda tek s malim koji će im dodavat boce s vodom u prekidima, moraju odradit Bugarsku i Maltu lijevom nogom. On je tu zbog trgovačko-blagajničkih ambicija Zdravka Mamića. Ovo nije vrh paskvile, dovde se išlo tegobno i dugo. Preko ignoriranja Poljuda, činjenice da reprezentaciju doživljavamo kao nacionalnu, a ne državnu, preko agonija zvanih Igor Štimac, Davor Šuker, Joe Šimunić i Niko Kovač. Reprezentacija će postati Dinamo - bez navijača, neomiljen i kada pobijedi Arsenal i kad mu se svira nepostojeći penal. Odite k vragu!
