Sarajevski ratni teatar (SARTR) utemeljen je1992. godine, za vrijeme opsade grada. Osnivanje kazališta u takvim okolnostima bio je izuzetan čin otpora. Posljednjih 27 godina tetar je nastavio svojim predstavama poticati i slaviti otpor fašizmu i agresiji, vođen principima da teatar mora biti progresivan, društveno angažiran, humanistički. O radu teatra, povijesnom nasljeđu i trenutnim projektima, pričamo s dramaturginjom Nejrom Babić.
U periodu užasnog ratovanja i destrukcije, 1992. godine u Sarajevu je počela jedna drugačija priča – priča o stvaranju, otporu i zajedništvu – Sarajevski ratni teatar. Kako je do toga došlo, koji su bili početni koraci, otkud ideja za osnivanje teatra?
SARTR je svojim osnivanjem, opstankom, radom i preživljavanjem zasigurno jedno od najneobičnijih pozorišta na svijetu. Osnovano je za Od bakine posteljine i ključa od stare kuće do onih koji razmišljaju da li da zapale svoju diplomu dok šetaju od šaltera do šaltera i od biroa do biroa. S obzirom da ispitanici ankete nisu bili samo mlade osobe, još je tragičnija činjenica da oni koji su se više od pola života borili za neke ideale, sada više nisu sigurni u njih i žele da odu iz BiHvrijeme najžešće opsade grada Sarajeva, na početku rata - 17. maja 1992. godine na inicijativu reditelja Dubravka Bibanovića i Gradimira Gojera, ing. Đorđa Mačkića i pisca Safeta Plakala. SARTR je okupio glumce i suradnike iz tri profesionalna sarajevska teatra koja su, zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu, morala obustaviti svoj rad.
Iako sam 1992. godine bila djevojčica zatvorena u podrumu, nesvjesna dešavanja okolo, jedno od prvih osjećanja koje pamtim je strah. Iz današnje perspektive osnivanje SARTR-a u takvim okolnostima je morao proizaći iz jake umjetničke želje za otporom, pobunom i nedozvoljavanjem da strah upravlja njihovim životima. A šta drugo mogu umjetnici, nego stvarati umjetnost!?
Tako se desio paradoks, oni koji su im htjeli uzeti dostojanstvo i želju za životom, dali su im još veći podstrek i snagu da rade svoj posao najbolje što mogu. Uspjeli su i publici i sebi, barem tokom igranja predstava, vratiti vjeru u dostojanstvo i dati barem naznake normalnog života. Ostat će zapamćena zahvala SARTR-u od gledateljice, mnogo godina nakon rata: "Hvala vam što ste nam pomogli da ne poludimo."
Koja je bila prva predstava koju je SARTR izveo?
Šestog septembra 1992. godine realizirana je prva ratna teatarska premijera Sklonište autora Safeta Plakala, a u Najizvođenija predstava SARTR-a Ay, Carmela je 19. marta ove godine obilježila 20 godina od premijere, a još uvijek je na repertoaru. Svaka nova premijera, svaki dolazak publike potvrda je da je teatar potreban svakom društvu, bez obzira na okolnosti u kojima postojirežiji Dubravka Bibanovića. Sklonište je tokom prve dvije ratne godine odigrano stotinjak puta, a SARTR je publici često odlazio u gostovanje - primjerice, u blokiranu Dobrinju. U predstavi su igrali Senad Bašić, Zoran Bečić, Miodrag Trifunov, Jasna Diklić, Nebojša Veljović, Irena Mulamuhić, Alija Aljović i Nisveta Omerbašić.
Zbog tih i takvih početaka, Sarajevski ratni teatar je i simbol jednog vremena i otpora. Kakva je sudbina teatra danas, kakvu on ulogu igra u današnjem društvu?
Sarajevski ratni teatar je 2017. godine obilježio svoju 25. godišnjicu. Najizvođenija predstava SARTR-a Ay, Carmela je 19. marta ove godine obilježila 20 godina od premijere, a još uvijek je na repertoaru. Svaka nova premijera, svaki dolazak publike potvrda je da je teatar potreban svakom društvu, bez obzira na okolnosti u kojima postoji.
Koliko vam je bitno da produkcije koje radi teatar budu socijalno angažirane?
Teatar je samim svojim postojanjem i produciranjem predstava socijalno angažiran. Pritom, veoma je bitno da teatar s jedne strane ne zanemari teme koje su aktuelne, a s druge strane da se bavi čovjekom – njegovim najintimnijim osjećanjima i unutarnjim svijetom, jer nemoguće je razmišljati o svijetu oko sebe, ako nam je ovaj u nama toliko nejasan.Tako se desio paradoks, oni koji su im htjeli uzeti dostojanstvo i želju za životom, dali su im još veći podstrek i snagu da rade svoj posao najbolje što mogu. Uspjeli su i publici i sebi, barem tokom igranja predstava, vratiti vjeru u dostojanstvo i dati barem naznake normalnog života
Zajedno s Alešom Kurtom radili ste predstavu Jedvanosimsoboakalomistobo, koja je premijerno izvedena lani. Predstava se bavi aktualnom temom odlaska mladih iz Bosne i Hercegovine. Kakav je bio istraživački rad na pripremi predstave, što ste o iseljavanju mladih doznali u tom procesu?
Samom nastanku drame Jedvanosimsoboakalomistobo je prethodila anketa u kojoj je 627 osoba odgovorilo na pitanje koja bi to sjećanja (uspomene, materijalne ili nematerijalne stvari, emocije...) stavili u "kofer" i ponijeli sa sobom da sutra odlaze iz BiH. Opširnost i emotivnost koju smo dobili kao odgovore na pitanje bila su jasan dokaz koliko nas se ova tema zapravo tiče.
Od fotografija, tegle bosanske zemlje, mirisa proljeća u Mostaru, inata i humora, pa sve do reziginarnih odgovora u kojem ljudi ne bi ponijeli ništa jer im je ova država uništila sve lijepo. Od bakine posteljine i ključa od stare kuće do onih koji razmišljaju da li da zapale svoju diplomu dok šetaju od šaltera do šaltera i od biroa do biroa. S obzirom da ispitanici ankete nisu bili samo mlade osobe, još je tragičnija činjenica da oni koji su se više od pola života borili za neke ideale, sada više nisu sigurni u njih i žele da odu iz BiH.Teatar je samim svojim postojanjem i produciranjem predstava socijalno angažiran. Pritom, veoma je bitno da teatar s jedne strane ne zanemari teme koje su aktuelne, a s druge strane da se bavi čovjekom – njegovim najintimnijim osjećanjima i unutarnjim svijetom
S obzirom da ispitanici ankete nisu bili samo mlade osobe, još je tragičnija činjenica da oni koji su se više od pola života borili za neke ideale, sada više nisu sigurni u njih i žele da odu iz zemlje.
Na čemu trenutno radite, koje predstave teatar priprema u skoroj budućnosti?
Već je počeo rad na predstavi radnog naziva Bullying Collection, a u režiji Aleša Kurta. Tekst za ovu predstavu sam radila također sa Alešom, a pored naših jednočinki tu su i dvije američkih autora (Sam Guzman, Ian McWethy). S obzirom da se na vršnjačko nasilje najviše pažnje obraća kada ono eskalira do te mjere da dovodi do ubistva/samoubistva, Bullying Collection ukazuje na sveprisutni problem iz pozicije žrtve nasilnika, roditelja, kao i institucija koje se bave ili bi se trebale baviti vršnjačkim nasiljem.
Do kraja sezone u planu su još četiri premijere, a posebno smo ponosni na projekat Faust koji će režirati jedan od najzanimljivijih evropskih redatelja Tomi Janežić.