HHO-u ima tko pisati

Dragi Ivo, opet je u modi. Ali ovaj put Ivo nije Sanader nego Banac. I nije u pitanju sms molba za razgovor putem elektronske pošte, već ostavka na članstvo u Hrvatskom helsinškom odboru za ljudska prava koju je jučer sastavio, i na adrese predsjednika i članova uputio, filmski redatelj Rajko Grlić. No, nije bio jedini. Pridružio mu se i profesor splitskog Pravnog fakulteta, jedan od najznačajnijih zagovornika ljudskih prava u Hrvatskoj, Nikola Visković. Očito, za razliku od Márquezova pukovnika, HHO-u ima tko pisati. A kada pišeš organizaciji čiji si član, izjavljujući u tek nekoliko rečenica da je napuštaš, nije dobro. Ni za nju ni za područje kojim se bavi. Pogotovo što je riječ, uzmemo li u obzir samo nekoliko posljednjih godina, o nastavku cijelog niza izlazaka iz organizacije koja je do jučer u Hrvatskoj praktički bila sinonim za zaštitu i promicanje ljudskih prava. Teško je reći je li Ivo Banac jedini krivac za krizu HHO-a. Sigurno da je za vrijeme Tuðmanovog režima, kada je HHO i stekao autoritet – uza sve opasnosti, pa i one po goli život, kojima su bili izloženi članovi Odbora, a pogotovo njegovi aktivisti na terenu – bilo na neki način lakše. Znalo se tko krši ljudska prava, a našlo se dovoljno hrabrih ljudi s autoritetom u hrvatskoj javnosti koji su bili spremni oduprijeti se nasilništvu s potpisom države odnosno njenih više i niže rangiranih dužnosnika. Nakon demokratskih promjena počeli su prvi značajniji nesporazumi. Kako je HHO, unatoč toga što je i dalje bilo potrebe za njegovim djelovanjima, prestajao biti skup izdajnika države učestale su raprave i sukobljavanja oko daljnjih metoda rada i funkcioniranja organizacije u novim uvjetima. Rezultiralo je to sve češćim promjenama čelnih ljudi, nejedinstvom oko stavova te postupnim odvajanjem vodstva organizacije od njegovih običnih članova. Od kada je Odbor preuzeo Ivo Banac, cijela je stvar radikalizirana do kraja. Banac nije u pravu kada Grliću i Viskoviću spočitava neuvjerljivost izjava odnosno nedostatak argumenata ili hrabrosti da prije bilo kakvog drastičnog poteza o problemima razgovaraju s njim ili članovima Izvršnog odbora. Naime, upravo su on, kao predsjednik, i Izvršni odbor bili dužni konzultirati članove prije svake izjave i stava, kako bi oni imali veću težinu. Dok se tako radilo, dok se zajedničkim snagama branio mali čovjek, na koncu konca i slovo Ustava, od moæne države koja se klela u pravni poredak a radila nešto sasvim drugo, izjave HHO-a zvonile su, svojom uvjerljivošću, u čitavoj Hrvatskoj i izvan njenih granica. Sada se, međutim, često čini, a Banac to svojim načinom djelovanja potencira, da je HHO one man band i da je mnogo važnije braniti neku imaginarnu državnu politiku i političke projekte, nego slabašne pojedince kojima se i nadalje krše ljudska prava. Grlić i Visković su odlučili da u tome više ne žele sudjelovati. I nitko im na tome nema što prigovoriti. A koliko je HHO doista u dubokoj krizi da mu prijeti rasap ili će se ipak pronaći način oživljavanja posrnulog diva, saznat ćemo na skorašnjem plenumu Odbora koji bi mogao biti sve samo ne nezanimljiv.