U dokumentarnom filmu Zemlja snova, koji je prošloga tjedna prikazan na Zagreb Film Festivalu u okviru ciklusa Protest, redatelji Þorfinnur Guðnason i Andri Snær Magnason bave se naizgled ekološkom temom, izgradnjom brana po Islandu.
Islandska vlast je, naime, svojim građanima prodala priču o aluminiju kao spasitelju, spasitelju koji će donijeti dobrobit svim Islanđanima, radna mjesta i neviđeni prosperitet. U jednom od filmova, također viđenom na ZFF-u, autorice snimaju ljude koji misle da su Isus Krist. Oni nalaze sljedbenike, jer mnogi ljudi priželjkuju spasenje koje će doći negdje izvan njih. Tako je lakše. Međutim, u islandskoj se priči kao Isus, „spasitelj" javlja korporacija, Alcoa.
Proizvodnja aluminija je vrlo prljava industrija i uz to zahtijeva potrošnju velikih količina električne energije. Island sa svojim krajolicima beskrajno bogatima vodom može proizvesti puno električne energije. (Islandska je vlast u brošuri koju su slali korporacijama i nudili svoju zemlju za njihove investicije, navela obećanje o 30 TWh godišnje proizvedene struje iz hidroenergetskih izvora.)
S obzirom da smo se uvjerili da HEP-u „ekološki" znači „bune li se Mađari ili ne", možemo si zamisliti što Đuri Popijaču znači „održivo"
Tako se vlast dala u osiguravanje „povoljnih uvjeta" za procvat aluminijskog posla, gradnju velikih hidroelektrana. Brana na rijeci Karahnjunar trebala je biti najveća u Europi. Potopljeno je močvarno područje koje je bilo na Ramsarskoj listi najvrjednijih takvih područja u svijetu i u to je ulupano 1,3 milijarde dolara.
Rezultat? Alcoa može kupovati struju za 2/3 jeftiniju nego bilo gdje drugdje u Europi ili Americi, a Island je 2008. doživio krah te im danas ide mnogo slabije nego prije dolaska „spasitelja".
Kadrovi iz zraka u filmu pokazuju sobove kako trče preko visoravni i vodopade koji oduzimaju dah. Publika neizbježno gleda širom otvorenih očiju i smije se islandskim političarima koji kažu: „Nije to baš tako lijepo da se ne bi moglo potopit".
A što da umjesto islandskog filma u Hrvatskoj Islanđani gledaju film o Hrvatskoj? Kadrovi iz zraka pokazuju tisuću otoka, pokazuju jelene kako trče Kopačkim ritom ili možda zelene ljepotice Muru i Dravu?
Neugodno sličimo Islandu. I šteta što je ovaj dokumentarac prikazan samo u jednom terminu ZFF-a, jer umjesto islandskih političara, naši političari danas misle: „Nije to baš tako lijepo da bi trebalo zaštitit i da se ne bi moglo potopit."
Naime, danas u Japanu, na Konferenciji o biološkoj raznolikosti, Austrija, Slovenija, Mađarska i Srbija potpisuju Deklaraciju o uspostavi prekograničnog rezervata Drave. Istu su stvar već potpisale Mađarska i Hrvatska krajem prošle godine, Jadranka Kosor u ime hrvatske strane, međutim, danas smo odbili potpisati isto s Austrijom, Slovenijom i Srbijom. Njih manje volimo od Mađara? Ili se nešto drugo promijenilo u godinu dana?
U nedavno objavljenom hrvatskom „new dealu" među nizom projekata čiju ćemu smislenost ovaj put ostaviti po strani, našle su se i dvije hidroelektrane, Molve 1 i Molve 2, na toj istoj rijeci Dravi. O tome smo već pisali, riječ je o modificiranom projektu HE Novo Virje koja je odbačena radi negativnog utjecaja na okoliš. Kada smo svojedobno pitali HEP u čemu je razlika u projektima, glasnogovornik je objasnio da se „Mađari ovaj put neće buniti, pa to Molve 1 i 2 i „čini ekološkima".
Iz Ministarstva gospodarstva odgovor je bio da se oni ne protive zaštiti, ali zahtjevaju da se omogući „održivi razvoj." S obzirom da smo se uvjerili da HEP-u „ekološki" znači „bune li se Mađari ili ne", možemo si zamisliti što Đuri Popijaču znači „održivo".
Ministar kulture je još početkom rujna najavio da je cijeli projekt proglašenja trajne zaštite u vidu Regionalnog parka Mura-Drava gotov. Čeka se samo Vladina odluka. Do koje ne dolazi iako preventivna zaštita istječe uskoro, u veljači. Na inzistiranje smo od glasnogovornice Ministarstva kulture dobili odgovor da je do odlaganja došlo zbog ulaska Austrije, Slovenije i Srbije u projekt. Istovremeno se ministar gospodarstva sastao s ruskom delegacijom i razgovarao o ruskim investicijama u hidroelektrane na Dravi.
Proglašenje regionalnog parka je obveza koju je Hrvatska preuzela potpisivanjem ugovora s Mađarskom, te ulazak još država u projekt daje samo dodatnu vrijednost projektu, a nikako ne utječe na mjere zaštite koje mora poduzimati Hrvatska
Međutim, proglašenje regionalnog parka je obveza koju je Hrvatska preuzela potpisivanjem ugovora s Mađarskom, te ulazak još država u projekt daje samo dodatnu vrijednost projektu, a nikako ne utječe na mjere zaštite koje mora poduzimati Hrvatska. Utrošen je novac u godinu dana pripreme, a za to smo dobili „civilizacijsku sramotu", kako ju naziva udruga Baobab iz Koprivnice.
Marijana Petir, predsjednica saborskog Odbora za zaštitu okoliša, sastančila je ovaj tjedan s mađarskim kolegama, te jučer izjavila da su razgovarali i o Dravi te da je „Hrvatska obavila sve predradnje i da će Vlada to pitanje staviti na dnevni red do kraja godine."
Europski povjerenik za okoliš Janez Potočnik, prema pisanju tportala, dao je potporu projektu naglasivši da je „predstojeća konferencija potpisnica Konvencije o biološkoj raznolikosti koja se održava u Nagoyi izvanredna prilika da se inicijativa raspravi i predstavi široj javnosti".
Međutim, Hrvatska ne misli tako.
„Postoje vrlo jake indicije da ministar gospodarstva Popijač, nakon što je blokirao proglašenje Regionalnog parka Mura-Drava, te tražio ukidanje statusa ekološke, sad blokira i proglašenje bisfernog rezervata, kategorija UNESCO-a, u koju su upisana i Plitvička jezera i Grad Dubrovnik. To je trebao biti najveći takav rezervat u Europi, uz bok najpoznatijim parkovima u svijetu poput Denalija na Aljasci i Serengetija u Africi. Rezervat biosfere zapravo je više turistički brand nego stvaran oblik zaštite. Zašto ministar gospodarstva sprečava promociju ovakve iznimne civilizacijske tekovine? Vjerojatno zato što se zalaže za gradnju hidroelektrana na Dravi", priopćeno je iz te udruge.
Na Međunarodnim danima Drave održanim u subotu u Koprivnici gradonačelnik Zvonimir Mršić je izjavio da su šokirani Vladinim odbijanjem. „Ultimativno tražimo da se potpiše Deklaracija, jer ovako ispadamo jedino mi pametni, a naši susjedi koji su potpisali ne, iako je istina u potpunosti suprotna".
Dodao je da bi potpisivanje Deklaracije bilo korisno za sve, dok će od hidroelektrane profitirati samo neki na račun zajedničkog dobra.
Imaju li i inače samo neki koristi od HEP-ovih poslova?
HEP, koji želi graditi hidroelektrane, iako u Strategiji o vodama piše da je hidroenergetski potencijal Hrvatske iskorišten, ovoga je tjedna predstavio i projekt gradnje trafostanice na Srđu. Procjene troška se kreću preko 300 milijuna kuna, što je znatno viša brojka nego se spominjalo u početku. Potvrđeno je da će izgradnju u potpunosti financirati HEP, odnosno građani kroz državni proračun. Tako je stanica prikladno smještena u korist megalomanskog golf projekta planiranog na Srđu, još jednom području iz Nacionalne ekološke mreže. (Gradit će se i hidroelektrana na rijeci Ombli.)
Struja za golf. Rijeka za struju. Hidroelektrana za građevinare i Ruse i za džepove bez dna u HEP-u. Stotine milijuna javnog novca koji se prelijevaju u korist hrvatskih „alcoa". Stanovnike Islanda nije spasio „spasitelj" aluminij, ostala im je devastirana priroda. Neće ni Hrvatskoj biti bolje od „businessa as usual", neće ju spasiti ni Jadrankin i Đurin new deal, hiodroelektrane, a niti golf tereni. Mi možemo samo izgubiti, izgubiti jedino što nam je još donekle preostalo, komad zelene šume ili rijeke, gdje možemo otići i zaboraviti da o nama odlučuju Jadranka Kosor, Đuro Popijač i ostala ekipa za punjenje stranica Alana Forda.
Članak je objavljen uz podršku Heinrich Böll Stiftung - Hrvatska. Iznesena mišljenja nužno ne odražavaju stajalište Heinrich Böll Stiftunga.
