HAAŠKI BRILIJANTEEN

Paradokos vrišti do neba, ali ga nitko ne primjećuje: Haaški sud mogao bi biti zadnje mjesto na ovome svijetu gdje će se potvrditi prezrena doktrina bivšeg predsjednika Vrhovnog, i člana Ustavnog suda Republike Hrvatske, Milana Vukovića. Tribunal, naime, za ratne zločine Hrvata u Hrvatskoj vodi jedan jedini proces, onaj protiv Gotovine, Markača i Čermaka, pa će se, ne uspije li optužba dokazati svoje tvrdnje, ispostaviti da je Vuković bio u pravu kad je tvrdio da Hrvati ne mogu počiniti zločin u pravednom ratu. Moglo bi se dogoditi da će jedino na Haaškom sudištu, notorno najmračnijoj ekspozituri antihrvatskih sila zla, Domovinski rat sijati poput brilijanta. Jer, pozlata je s njega u Domovini već debelo skinuta. Za hrvatske sudove poneki je heroj već postao zločinac, a poneki će tek postati. Ali za Tribunal, čitaj međunarodnu pravdu, hrvatski slučaj visi o tankoj niti: optuženi su još uvijek čisti kao Agnus Dei, a takvima moguće i ostanu. Zato je proces protiv trojice generala haaškom tužilaštvu jednak smislu postojanja. Kao i većem dijelu tuđmanovske desnice u zemlji: Vuković se već vidi kao prorok, a činilo se da je izgubio bitku... Udruženi zločinački poduhvat Sve će ovisiti o dokazivanju teze o udruženom zločinačkom poduhvatu. Tužitelji u procesu protiv Gotovine, Čermaka i Markača, suočeni s manjkom dokaza o individualnoj krivnji, odlučili su u temelj optužnice protiv trojice hrvatskih generala postaviti inkriminaciju udruženog zločinačkog poduhvata. Ona je lakše dokaziva. Naime, prema statutu Haaškog suda, za osudu na temelju sudjelovanja u zločinačkom poduhvatu _{Foto: Glavni kreatori zločina i njihov omiljeni istomišljenik, kako tvrdi optužnica}
Udruženi zločinački poduhvat osmislili su, prema tvrdnjama tužitelja, Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko i Zvonimir Červenko - danas odreda mrtvaci - dok ga je u život provela skupina njihovih istomišljenika, od kojih su trojica spomenutih preživjeli i završili na sudu. Cilj poduhvata bilo je etničko čišćenje Hrvatske od Srba; njihov odlazak i sprečavanje povratka, njihovo zastrašivanje; ubojstvima, paležom kuća, mučenjem, uništavanjem uvjeta za povratak, administrativnim mjerama, i sličnim postupcima. Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču na dušu se, kao ključni teret, stavlja da su znali za ubojstva najmanje 150 Srba i spaljivanje 17 270 kuća, no nisu ništa učinili da spriječe ili sankcioniraju te zločine. Nadalje, da su svojim djelima i propustima poticali Srbe na iseljavanje iz Hrvatske. Tvrdi se kako su upravo oni bili najvažniji izvršitelji spomenutog plana. Postojanje plana dokazivat će se Tuđmanovim iskazima i stanjem na terenu za vrijeme i nakon akcije. Drugim riječima, posljedice će dokazivati uzroke, a motivi su iskazi, ponajprije Tuđmanovi. Na najvažnijem, brijunskom sastanku prije Oluje, Tuđman je izjavio kako Srbima treba dati puta, a u stvari im tobože jamčiti građanska i ljudska prava. Na samom uvodu dokazivanja postojanja zločinačkog pothvata navodi se Tuđmanova izjava: …Važno je da se ti civili pokrenu i tada će ih slijediti vojska, i kada se kolone pokrenu, to će imati psihološki efekt jednih na druge. Na istom sastanku Tuđman je naglasio: ..moramo izvršiti takve udare da Srbi praktično moraju nestati. Bespuća povijesne zbiljnosti Tu je i izjava Ante Gotovine s ratišta: Velik broj civila već napušta Knin i kreće se prema Banjoj Luci i Beogradu. To znači, ako nastavimo s ovakvim pritiskom, vjerojatno za neko vrijeme neće biti puno preostalih civila, nego samo oni koji su morali ostati jer nisu imali mogućnosti da odu. Tužiteljstvo objašnjava tu Gotovininu izjavu tvrdeći da je 2. kolovoza 1995. on na terenu definirao prirodu spomenutog pritiska na civilno stanovništvo izdajući zapovijed za udare na gradove Drvar, Knin, Benkovac, Obrovac i Gračac topničkom vatrom.

Poznat je i Tuđmanov govor od 16. prosinca 1998. prilikom otvaranja Vojnog učilišta Ban Jelačić, kada je zapovjednicima oružanih snaga objasnio da u Hrvatskoj više nikada neće biti 12 posto Srba ili devet posto Jugoslavena. Kada Srba bude tri ili pet posto, to više neće predstavljati opasnost za Hrvatsku. To se i dogodilo, za što je presudna bila Oluja. No, već u svom opus magnumu, Bespućima, Tuđman je, još prije rata, tvrdio da genocid može biti koristan u pograničnim područjima, jer smanjuje međunacionalne napetosti, i stvara održivu etničku strukturu. U Kninu je nakon Oluje izjavio da je grad čist kao u Zvonimirovo doba. U prilog tezi tužiteljstva o konzekventnoj politici ide i izjava bivšeg hrvatskog premijera Nikice Valentića koji je nakon operacije Bljesak izjavio: Srpski problem u zapadnoj Slavoniji je riješen. Nema više od tisuću preostalih ljudi, uglavnom starijih žena, i nema više od 300-400 osoba koje predstavljaju nekakve političke faktore. U više njegovih transkripata zabilježene su ideje o preseljenju stanovništva koje mogu biti bolne za čovjeka ali narodu omogućuju uvjete opstanka... No, ako sa dokazivanjem krivnje Tuđmanu (pa i Šušku) kao ključnim akterima ovog plana, ne bi išlo teško, to ne znači da će krivnja lako biti dokazana trojici generala. Jake točke obrane Za dokazivanje krivnje potrebno je, objašnjava odvjetnik Anto Nobilo u razgovoru za H-alter, dokazati da su optuženi znali za zločinački poduhvat. Oni su ga morali prihvatiti i pokazati, izrijekom ili prešutno, volju za njegovo izvršenje. Oni su morali preuzeti obveze koje proizlaze iz tog plana ili se ne buniti protiv njihova ostvarenja. S obzirom na gotovo savršenu dokumentiranost svih Tuđmanovih sastanaka, znanje i prihvaćanje njegovih ideja tužilaštvu ne bi trebalo biti nemoguće dokazati. Tuđmanove izjave predstavljaju apsolutno jak dokaz, kaže Nobilo. Obrana se, u slučaju Gotovine, očito najviše koncentrirala na tezu o granatiranju Knina koje je, prema tezi tužitelja, bilo selektivno - nisu gađani vojni i međunarodni, nego tek civilni ciljevi, u slabo branjenom gradu, kako bi se civilima - što bi rekao Tuđman - dalo puta. Je li Knin granatiran prekomjerno ili ne, ostaje dokazati - to je jak argument obrane - ali naša je javnost ostala živjeti u uvjerenju da s dokazivanjem te teze optužnica prolazi ili pada. No to nipošto nije jedini dokaz. Naprotiv, to je bila predstava za domaću javnost, koja se tako huška protiv Tribunala.

Obrana se tu osjeća jakom. Neki vještaci smatraju da Knin jest, a neki da nije prekomjerno granatiran. No ako postoji plan, onda je granatiran i spaljen cijeli niz drugih naselja, a ne samo Knin, kaže Nobilo. Druga jaka točka Gotovinine obrane trebalo bi biti njegov odlazak u Bosnu i Hercegovinu, 8. kolovoza 1995. No pitanje je i stvaranja uvjeta za egzodus: optužba će insistirati na lecima koji su širili paniku među civilima, uništavanju egzistencijalnih uvjeta za povratak, administrativnim preprekama itd., kao metodama koje su vodile jedinstvenom cilju, nasilnoj promjeni demografske strukture. Izostanak katarze Tu se, za optuženike, pojavljuju dva problema. Jedan je opći. Ukoliko tužiteljstvo dokaže postojanje udruženog zločinačkog poduhvata, onda će pojedinačne odgovornosti okrivljenih biti znatno lakše dokazive. Utoliko će i kazne biti teže, smatra Nobilo. No, ukoliko optužba o zločinačkom poduhvatu otpadne, kaznena odgovornost trojice optuženika bit će znatno manja, ili će biti oglašeni nevinima. I drugo, velika je šansa da će odvagivanje krivnje između trojice generala snažno produbiti podjele između njih. Ante Gotovina je, po težini, središnji lik ove priče, no njegove šanse da bude oslobođen rastu ako dokaže da je, u datom vremenu na spornom prostoru, imao manje ovlasti od Markača i Čermaka. A njegova obrana dokazuje upravo to. Presuđeni zločinački poduhvat mogao bi proizvesti barem dvije jake posljedice u Hrvatskoj. On bi politički posve sigurno pokopao tajnika HDZ-a Ivana Jarnjaka, ali bi, s druge strane - kako je Haaški sud integralni dio hrvatskog pravnog sustava - značio i imperativ suđenja svim pobrojanim sudionicima zločinačkog poduhvata. U ovom slučaju, Nikici Valentiću, Juri Radiću, Mati Laušiću, Markici Rebiću, Mirku Norcu, Rahimu Ademiju i Miljenku Crnjcu. Haaški je sud osnovan, između ostalog, zbog generalne prevencije kaznenih djela ratnih zločina, ali i zbog nečega što se naziva katarzom. Ovaj drugi cilj sigurno neće postići. Hrvatska javnost je skoro jednodušno demonstrirala uvjerenje da za trojicu generala ne postoji presuda - a vjerojatno ni dokaz - koji bi je mogli uvjeriti u suprotno, mada počinjena kaznena djela iz optužnice u osnovi više nitko ne negira. Razlog tome dijelom je i u krivoj politici tužiteljstva Haaškog suda, kojemu su preostali Gotovina, Čermak i Markač, premda je posve izvjesno da oni nisu kreirali optuženu strategiju. Važniji njeni kreatori nalaze se u aneksu optužnice, a najvažniji, na žalost, na onome svijetu.

Ipak, zaprepašćujuće je kako je hrvatska javnost uvjerena da Haag sudi samo dvjema kategorijama ljudi. A, Hrvatima, i pod b, nevinim Hrvatima. Argumenti prema kojima je u Haagu izveden državni i vojni vrh Srbije, što se nije dogodilo od Nürnberga naovamo, odbacuje se s tezom kako je to trivijalan doseg. Zbog tog je «trivijalnog dosega» - između ostalog - pala glava premijera Zorna činđića. Svi vjeruju da se u Haagu sudi samo Hrvatima. A protiv Hrvata se vodi jedan jedini proces, koji bi - kako smo već rekli - na kraju mogao ispostaviti novog proroka i fantoma slobode, Vuković Milana, umirovljenog suca, koji se možda već zadovoljno smješka očekujući potvrdu svojih besmislica s mjesta s kojeg to nitko živ nije očekivao.

Odvjetnik Branko Šerić: Valentić, Rebić, Laušić i ostali su Kako se utvrđuje odgovornost u slučaju udruženog zločinačkog poduhvata? Sud u individualnim kaznenim djelima utvrđuje pojedinačnu odgovornost. U tom slučaju tužitelj mora točno dokazati u kojem momentu se optuženik, formacijski, vremenski i prostorno, nalazio u odnosu na zločine koji su počinjeni. U slučaju udruženog zločinačkog pothvata tužitelj to ne mora. Odgovaraju svi za sve, jer su odgovorni kao članovi urotničke organizacije. Dakle, imali su zajednički plan, umišljaj da se počini to što se inkriminira, i onda odgovaraju za sve što je iz toga plana proizašlo. Dakle, tužitelj ne mora individualno precizirati zločine. Kako se dokazuje udruženi zločinački poduhvat? To je malo specifično u Haagu, ali princip je u osnovi isti kao i kod nas. Potrebno je imati unaprijed stvoren plan i dogovor. Ne moraju postojati precizni zadaci tko će što raditi. Ako je država u pitanju, a ovdje jest - onda se točno zna tko koju vlast vrši. Vojna je sila pozicionirana unutar izvršne vlasti. Plan se spušta na Oružane snage. Kad se stvara urotnička organizacija, već se unaprijed zna tko je za što odgovoran, a inače tužilac u drugim predmetima mora dokazati koja je bila čija uloga. Je li Gotovinin odvjetnik Luka Mišetić, uvodnom riječju u kojoj je odgovornost pomjerio na civilne vlasti u Kninu - a optužba tretira Čermaka kao guvernera, pripisujući mu kombinaicju vojnih i civilnih ingerencija - usmjerio krivnju na njega? Čim dio obrane izdvaja Gotovinu, a upire sve na civilnu vlast, onda je jasno da se upire na Čermaka. Ako se dokaže zločinački pothvat, je li moguće da sud osudi Čermaka i Markača, a oslobodi Gotovinu? Teško. Što ako se dokaže zločinački pothvat? Hoće li RH morati po automatizmu optužiti ljude iz aneksa optužnice? Tamo je sedam vrlo utjecajnih imena. Ne moraju ali postoji realna opasnost da se to dogodi. Haag može u izlaznoj strategiji inicirati postupke koje ćemo mi morati preuzeti.

Sukus dokazivanja udruženog zločinačkog poduhvata je zajednički dogovor i cilj, a posljedice dokazuju dogovor. Pojednostavljeno govoreći, tužiteljstvo iz posljedica na terenu dokazuju postojanje dogovora. Ovdje osim takvog dokazivanja ima na rasploganju dokumente, zapisnike, stenograme, tonske vrpce itd. S tim da je u odnosu na cilj, protjerivanje Srba, u optužnici navedeno i onemogućavanje povratka. Drugo, uopće nije ključno granatiranje Knina. To je konstrukt vezan za postojanje zločinačkog poduhvata, jer ako zločinački poduhvat otpadne - a vjerojatno će otpasti - ostaje 20 000 spaljenih kuća i mrtvi civili. Granatiranje će se lako riješiti, ali paljenje kuća i ubojstva su teži slučaj.

Prebacivanje krivice Luka Mišetić je odradio dvije trećine posla za Tužiteljstvo budući da je u svom izlaganju krivicu za zločine prebacivao na drugu dvojicu optuženih generala, Mladena Markača i Ivana Čermaka, ocijenili su odvjetnik Branko Šerić i profesor Žarko Puhovski, gostujući u emisiji HTV-a.