Socijalizmom afirmiramo čovjeka zato što je rođen kao čovjek i stoga je taj odnos prema čovjeku (izvana) human, ali socijalizam istovremeno izjednačava sve ljude u prosjek, pa je (iznutra) nehuman.
Kapitalizmom afirmiramo ljude prema njihovim sposobnostima pa je kapitalizam (izvana) prividno nehuman, ali potiče ljude na pobjeđivanje vlastitih granica, što ga (iznutra) čini humanim.
Baš zato što socijalizmom glorificiramo ideju čovjeka, ne možemo veličati pojedinca, već kolektiv. Ideja čovjeka očituje se tek kroz prosjek kolektivno, kao prosječan (idealan) čovjek.
Baš zato što kapitalizmom glorificiramo ljudske sposobnosti, ne možemo veličati društvo jer društvo nije sposobno i masa nije inteligentna. Tako kapitalizam postaje ideologija egoizma, glorifikacija jedinke, njezinih potreba i želja koje jedinka gratificira u zamjenu za svoje sposobnosti.
U socijalizmu, u ideji čovjeka nestaje sav praktički humanizam već samo ostaje humanistička, nominalna, teoretska ljuska. Čovjeku je razrezan prosjek njegovih potreba koje društvo zadovoljava egzistencijalnim minimumom, a sve preko toga stigmatizira kao "egoizam" koji je "kapitalistički".
A pojedine konkretne države sa svojim različitim vrstama socijalizama i kapitalizama samo su mješavine tih suština u različitim omjerima koji onda kvalitativno diferenciraju njihove kapitalizme i socijalizme na švedske, finske, američke, islandske, irske i engleske, hrvatske i slovenske inačice.
