Kratki pregled temeljnih uzroka sadašnje krize
Tijekom svoje relativno kratke povijesti, čovjek je ubrzano mijenjao odnos prema prirodi i okolišu. U početku, zbog slabog poznavanja uzroka i posljedica procesa u okolišu koji ga je okruživao, taj odnos je bio pun strahopoštovanja prema prirodi, drugim vrstama i procesima u prirodi koji su utjecali na svakodnevni život ljudi. S vremenom se takav odnos čovjeka prema prirodi i okolišu počeo mijenjati pod utjecajem napretka znanosti i tehnoloških inovacija, te društvenih i religijskih promjena koje su uslijedile. Čovjek je prirodu i okoliš sve više počeo shvaćati samo kao neiscrpan izvor resursa za zadovoljavanje svojih stvarnih i sve češće umjetno stvorenih potreba, te počeo sve ubrzanije širiti svoje štetne utjecaje na okoliš i remetiti procese u prirodi koji održavaju uvjete za naš opstanak.
Trenutna kriza nije uzrokovana samo pogrešnim pretpostavkama i manjkavostima neoliberalne doktrine te prevelikom deregulacijom u ekonomiji, već se dio uzroka može tražiti u dostizanju ekoloških granica rasta i pomanjkanju resursa, od kojih je najizraženiji nedostatak energije
U vrijeme prosvjetiteljstva (17. i 18. stoljeće), nažalost, takav se neprimjeren čovjekov odnos prema prirodi i okolišu dodatno pogoršava. Ideolozi prosvjetiteljstva proglašavaju ljudsku nadmoć nad prirodom i dodatno ističu pravo na njeno iskorištavanje. Već od ranije usađen antropocentrični odnos prema prirodi jača do te razine da se čak biljne i životinjske vrste počinju klasificirati kao korisne i nekorisne za čovjeka, što rezultira legalizacijom i poticanjem istrebljenja vrsta koje su proglašene nekorisnim, a da se pri tome njihova uloga u održavanju ravnoteže u prirodnim procesima nije razumjela. Paradoksalno je da vrijedan ubrzani napredak znanosti u tom razdoblju, koje nazivamo i dobom razuma, ljude sve više potiče upravo na redukcionistički i mehanicistički pristup rješavanju problema, uz sve izraženiji tehnocentrizam, umjesto da ih potakne na razmišljanja o složenosti međuodnosa u prirodi koja ih okružuje i na prihvaćanje ograničenja u mogućnostima iskorištavanja njenih resursa, a samim time i na nužan oprez u svome djelovanju. Osim neprocjenjivih znanstvenih otkrića iz tog razdoblja, kao nasljeđe nam je ostao u svijest ljudi čvrsto usađen način razmišljanja po kojem je tehnologija nadmoćna prirodi (Baconovski kredo) te trenutno prevladavajući neoliberalni ekonomski način razmišljanja, koji izvore i opravdanje nalazi u tadašnjoj ekonomskoj filozofiji (Adam Smith: Bogatstvo naroda), za koju se i danas pogrešno tvrdi da počiva na načelima koja su u skladu i poštuju prirodne zakonitosti. U svrhu održavanja fikcije o načinima svoga funkcioniranja, koje se želi prikazati da samo slijede prirodne zakonitosti, neoliberalna ekonomska doktrina u svojoj redukcionističkoj maniri ističe kompeticiju kao najvažniji prirodni proces, koji je sposoban regulirati sve ostale procese i time, osim što samoj sebi gradi alibi za neograničeno i nemilosrdno iskorištavanje prirode i ljudi, također u javnosti stvara i pogrešnu sliku o funkcioniranju same prirode. Sve to smanjuje mogućnost uspostavljanja ispravnog odnosa čovjeka prema prirodi i njenim procesima.
Gdje se sada nalazimo
Da bi mogla funkcionirati, neoliberalna ekonomija zahtjeva stalni rast, a njen stalni rast zahtjeva stalno povećanje potrošnje energije i raznih drugih resursa, što, naravno, stvara dodatne štete u globalnome ekosustavu. Daljnje pogoršanje stanja u ekosustavima stvara dodatne štete u gospodarstvu, čije saniranje zahtjeva daljnje povećanje potrošnje energije i ostalih resursa, pa sada imamo zatvoreni krug iz kojeg će biti teško izaći. Postojanje ekoloških granica rasta, koje smo prema mnogim objektivnim pokazateljima već prekoračili, neoliberalna ekonomska doktrina nije spremna prihvatiti, jer bi to ujedno značilo i priznanje da su pogrešne pretpostavke na kojima je izgrađena sama doktrina.
Antropogeni doprinos globalnom zagrijavanju i time uzrokovanim klimatskim promjenama očituje se u povećanju koncentracije stakleničkih plinova u sastavu atmosfere, što uzrokuje dodatno zadržavanje topline na planetu, umjesto da se putem infracrvenog zračenja emitira nazad u svemir. Najveći antropogeni izvori stakleničkih plinova, kao što su ugljikov dioksid, metan, didušikov oksid, te cijelog niza umjetnih spojeva koji prije industrijalizacije nisu ni postojali u sastavu atmosfere, nalaze se u energetskom sektoru, industriji, transportu, poljoprivredi, uništavanju tla i šumskog pokrova, onečišćenju voda i raznim drugim izazvanim štetnim učincima. Usprkos stalnim upozorenjima znanstvenika, veća pažnja tom problemu počela se posvećivati tek krajem 20. stoljeća, i to na takav način da su na raznim konferencijama izneseni zaključci i deklarativne odluke, bitno ublaženi u odnosu na preporuke znanstvenika. Gotovo ih se nitko nije ozbiljno pridržavao ili ih provodio, uz najčešći izgovor da takve mjere ugrožavaju konkurentnost gospodarstava država koje bi ih počele provoditi.
Porast potrošnje energije za razdoblje od 2001. do 2006. bio je prosječno 3 posto, a skoro sav porast potrošnje ostvaren je rastom potrošnje neobnovljivih energenata. Istovremeno sa pričama o naporima koji se ulažu u smanjenje emisija stakleničkih plinova i hitnoj potrebi da se te emisije smanje od 50 do čak 80 posto, najviše je u tom razdoblju rasla potrošnja ugljena, koji od svih energenata ima najveće emisije stakleničkih plinova po jedinici proizvedene energije. Svjetska potrošnja ugljena u tome razdoblju rasla je prosječnom stopom od oko 5 posto godišnje. U korištenju i sve većem oslanjanju svjetske energetike na neobnovljive izvore energije krije se cijeli niz opasnosti. Svi neobnovljivi izvori energije (ugljen, nafta, plin, uran), bez iznimke, stvaraju velike štete u lokalnim i globalnom ekosustavu tijekom njihove eksploatacije i korištenja kao energenta na razne načine, čime izravno utječu i na smanjenje kvalitete života ljudi te na povećanje zdravstvenih rizika. Zalihe su im ograničene i već uz sadašnju razinu potrošnje neki od njih neće biti dostupni za energetski i ekonomski isplativu eksploataciju kroz par desetljeća. Procjene trajanja dokazanih zaliha nafte su ispod 40 godina, plina oko 60 godina, urana oko 70 godina i ugljena oko 130 godina. Osim toga, važna karakteristika neobnovljivih izvora energije je da puno prije iscrpljivanja samih zaliha dolazi do pojave vrhunca njihove mogućnosti proizvodnje, iza kojeg slijedi neizbježan pad uz pogoršanje omjera uložene i dobivene energije tijekom eksploatacije, što predstavlja dodatni problem.
Što treba učiniti za izlazak iz višestruke krize
Trenutni ekonomski sustav funkcionira tako da sudionike, između ostaloga, prisiljava i stimulira na vremensku efikasnost, prelazak na radno manje intenzivne sustave proizvodnje i pružanja usluga te sve veću centralizaciju i okrupnjavanje. Takav način funkcioniranja nužno zahtjeva stalno povećanje potrošnje energije, ali i ostalih potrebnih resursa, što ubrzano urušava pretpostavke na kojima sam sustav funkcionira, te istovremeno stvara sve veće štete u globalnom ekosustavu i smanjuje kvalitetu života ljudi u čijem interesu, kako nas stalno uvjeravaju propagandni stručnjaci, sustav mora baš tako funkcionirati.
Upravo u vrijeme kada su teme zaštite okoliša, zaustavljanja stvaranja daljnjih poremećaja u globalnom ekosustavu i održivog razvoja počele dobivati zasluženu pažnju medija, javnosti i političara, u svijetu je započela energetska kriza. Očitovala se u velikom porastu cijena neobnovljivih energenata, a nedugo zatim započela je financijska i ekonomska kriza. Nailaskom energetske i ekonomske krize, njihovo rješavanje je dobilo prioritet, te punu pozornost politike i javnosti, a ekološka kriza i problematika stvaranja održivog društva ponovo su nestali iz fokusa, iako bi rješavanje tih problema trebalo imati prioritet. Da stvar bude problematičnija, svjetsku ekonomsku krizu se krenulo rješavati prema uobičajenom neoliberalnom ekonomskom obrascu, koji jedini mogući izlaz iz ekonomske krize vidi u daljnjem poticanju i povećanju potrošnje. Provođenjem takvog načina rješavanja ekonomske krize, napori za ublažavanje globalne ekološke krize postaju ugroženi ne samo smanjenjem interesa za tu problematiku, već i preusmjeravanjem financijskih sredstava, namijenjenih projektima razvoja i primjene okolišno prihvatljivijih tehnologija i zaštite okoliša, u smjeru poticanja potrošnje, što će dodatno ubrzati stvaranje štetnih utjecaja u okolišu.
Nailaskom energetske i ekonomske krize, njihovo rješavanje je dobilo prioritet, a ekološka kriza i problematika stvaranja održivog društva ponovo su nestali iz fokusa, iako bi rješavanje tih problema trebalo imati prioritet
Pobornici koncepta Green New Deala i održivog društva, osim navedenih hitnih mjera, zagovaraju i korjenite promjene same organizacije društva te čovjekovog odnosa prema prirodi, okolišu i samome sebi. Potrebne promjene zadiru u sva područja ljudske djelatnosti, a ukratko bi ih se moglo opisati kao zamjenu sadašnjeg tehnocentričnog načina poimanja svijeta sa ekocentričnim. Povijesno duboko ukorijenjen tehnocentrični način razmišljanja obilježen je uvjerenjem da ne postoje granice rasta, štovanjem materijalnih vrijednosti i stalnog ekonomskog rasta, pretpostavkama da će znanost i tehnologija riješiti svaki problem koji se pojavi kao prepreka takvome rastu te izrazitim antropocentrizmom. S druge strane, ekocentrični način razmišljanja obilježen je prihvaćanjem postojanja ekoloških i socijalnih granica rasta, a time i potrebe smanjenja potrošnje resursa na razinu koja ne remeti procese u ekosustavima, poštovanjem prirode te složenosti njenih procesa i granicama ljudskog razumijevanja istih. Osim toga, ekocentrizam zastupa stavove po kojima je materijalizam pogrešan i teži razvijanju drugih, nematerijalnih vrijednosti. Također bi se moglo reći da tehnocentrizam zastupa rast, a ekocentrizam razvoj. Iako u našem tehnocentričnom načinu razmišljanja rast poistovjećujemo s razvojem, razlika između ta dva pojma je suštinska.
Svjetsku ekonomsku krizu se krenulo rješavati prema uobičajenom neoliberalnom ekonomskom obrascu, koji jedini mogući izlaz iz ekonomske krize vidi u daljnjem poticanju i povećanju potrošnje
Nažalost, jednostavnost uklapanja Green New Deala u sadašnju ekonomsku doktrinu predstavlja ujedno i njegov potencijalni nedostatak. Proces međudjelovanja stare doktrine i novog koncepta može krenuti neželjenim smjerom: umjesto da novi koncept stvori pretpostavke i utječe na nužnu korjenitu transformaciju postojećeg sustava u smjeru stvaranja održivog društva, on postaje asimiliran u sam sustav, bez većih utjecaja na stavove i svijest ljudi o nužnosti daljnjih promjena samoga sustava te čovjekovog odnosa prema prirodi i okolišu. Opasnost se očituje, primjerice, u tome što ljudi, zbog duboko usađenog tehnocentričnog načina poimanja svijeta i obnovljive izvore energije u najvećem broju slučajeva shvaćaju samo kao nova tehnička rješenja koja predstavljaju zamjenu neobnovljivih izvora energije izrazito štetnih po okoliš, čije se rezerve ubrzano troše, te vjeruju da će im omogućiti daljnje povećanje potrošnje energije u svijetu i time spriječiti kolaps postojećeg ekonomskog sustava. Uz takav način razmišljanja, možemo reći da se obnovljive izvore energije prvenstveno prihvaća samo kao potencijalni alat za spašavanje neoliberalnog ekonomskog sustava za vremena kada će sposobnost opskrbe svjetskog tržišta neobnovljivim izvorima energije zapadati u sve veću krizu, a ne i kao sredstvo sprečavanja daljnjeg produbljivanja globalne ekološke krize, koja zbog eksponencijalnog ekonomskog rasta, kojeg slijedi eksponencijalno ubrzavanje time stvorenih šteta u globalnome ekosustavu, može dovesti do njegovog iznenadnog i brzog kolapsa. To bi rezultiralo katastrofalnim posljedicama za ljudsku civilizaciju, pa i sam opstanak čovjeka kao vrste. Prevladavanje takvog stava prema obnovljivim izvorima energije dodatno bi osnažilo posvećenost daljnjem ekonomskom rastu te usporilo prihvaćanje činjenice o postojanju ekoloških i socijalnih granica rasta, a upravo to predstavlja neke od glavnih prepreka stvaranju održivog društva. U sklopu takvog pogleda na obnovljive izvore energije, također se javljaju trendovi centralizacije takvih energetskih postrojenja i stvaranja monopola na tržištima obnovljivih izvora energije. Time se gubi jedna od njihovih velikih prednosti u stvaranju održivog društva, koja se očituje upravo u njihovoj prilagođenosti za kreiranje decentraliziranog energetskog sustava, što predstavlja jedan od važnih preduvjeta za decentralizaciju ostalih struktura društva. Decentralizirana organizacija društva predstavlja jedan od važnijih čimbenika održivog društva. Uz takav tehnocentrični pristup, cijeli koncept Green New Deala lako se može pretvoriti u još jedan od alata koji će služiti samo za daljnje uzaludne pokušaje održavanja neoliberalnog ekonomskog koncepta zasnovanog na stalnom rastu, a potrebe za temeljitom promjenom društva, u smjeru trajne održivosti i promjenom čovjekovog odnosa prema prirodi, svele bi se samo na nedostatnu ekološku modernizaciju postojećeg društva.
Postoje li izgledi za promjenu?
Zbog duboko usađenog tehnocentričnog načina poimanja svijeta, ljudi u najvećem broju slučajeva shvaćaju obnovljive izvore energije samo kao nova tehnička rješenja koja predstavljaju zamjenu neobnovljivih izvora energije, te vjeruju da će im oni omogućiti daljnje povećanje potrošnje energije u svijetu i time spriječiti kolaps postojećeg ekonomskog sustava
Za razliku od prevladavajućeg mišljenja da tehnologije koje omogućavaju potrebni zaokret tek treba razviti ili usavršiti, može se slobodno ustvrditi da potrebne tehnologije već postoje. Sadašnja razina znanstvene i tehnološke razvijenosti sigurno nije prepreka stvaranju održivoga društva, ali tu prepreku predstavlja njihova neadekvatna primjena koja ide u smjeru održavanja postojećeg sustava, umjesto u smjeru poboljšanja kvalitete života i izgradnje novog sustava koji bi se temeljio na trajnoj održivosti. Glavnu prepreku stvaranju trajno održivog društva predstavlja upravo u ljudima duboko usađen pogrešan odnos prema prirodi i okolišu te prevladavajući tehnocentrični način razmišljanja. Izgledi za brzu promjenu na tom planu su mali, ali ne i nemogući. Jedna od mogućnosti rješavanja tog problema je međusobno povezivanje i umrežavanje ljudi koji razumiju problematiku i već imaju razvijen ili barem nastoje unaprijediti, svoj ekocentrični način razmišljanja. Takvim povezivanjem omogućilo bi se daljnje masovnije širenje svijesti o nužnosti takvih promjena i postepeno stvaranje primjerenijeg sustava na lokalnim razinama, koji bi se kasnije širio na više razine. Osnovni problem takvog pristupa može biti nedovoljna brzina provođenih promjena zbog izravne opstrukcije takvih nastojanja od strane postojećeg, neoliberalnog sustava. Druga, ali manje poželjna situacija za promjenu je vrlo izgledan predstojeći kolaps postojećeg sustava. U takvoj situaciji svijest o potrebnim promjenama biti će lakše masovnije prihvaćena, ali, kao što je već prethodno navedeno, takve situacije pogoduju pojavama raznih ekstremizama i fundamentalizama, što nužno potrebne promjene može spriječiti i čak odvesti u sasvim pogrešnom smjeru.
Tekst je pisan kao prilog raspravi nakon okruglog stola na temu: Zeleni New Deal: od liste želja do prilike za zaokret koji se u organizaciji HBS-a (Heinrich Böll Stiftung) održao 18.lipnja 2009. godine.
