Održivo gospodarenje otpadom za većinu Hrvatske još je uvijek dalek cilj, no mala općina na istoku Zagrebačke županije pokazuje da je moguće drugačije. Gradec je, naime, sa svojih nešto više od tri i pol tisuće stanovnika svakim danom sve bliže tome da postane prva hrvatska jedinica lokalne samouprave koja je postigla 'zero waste' standard, tj. da proizvodi manje od 50 kilograma po stanovniku godišnje. Posljednji podaci govore da danas stanovnici Općine Gradec proizvode 78 kilograma otpada po stanovniku, čime su na svega 21% katastrofalnog prosjeka ostatka Hrvatske, koji još visi na neodrživih 386 kg. Slikovito, na svaku vreću smeća koja iz kuće u Gradcu ode na odlagalište otpada, iz prosječnog hrvatskog doma ode njih pet.
Projekt reorganizacije sustava je pokrenut donošenjem plana gospodarenja otpadom u prosincu 2014. godine, dok je za njegov početak realizacije bilo potrebno gotovo godinu dana, kaže Marijan Galović, konzultant za održivo gospodarenje otpadom i stanovnik Gradeca, koji je izradio projekt održivog gospodarenja otpadom za ovu općinu. Iako su početne brojke već i prije uvođenja novog sustava gospodarenja otpadom bile ispod nacionalnog prosjeka, otprilike 110 kg po stanovniku godišnje, Gradec je pokazao da u kratkom roku može postići još puno više, i to odvojenim prikupljanjem različitog otpada, papira i plastike, "od vrata do vrata", edukacijom i iskorištavanjem lokalnih specifičnosti. U slučaju Gradeca gotovo svako domaćinstvo ima domaće životinje koje dio otpada recikliraju na samom mjestu nastanka, također, velik dio biorazgradivog otpada se i dalje kompostira na raznim kompostnim hrpama u vrtovima i slično.
Stanovnici Općine Gradec proizvode 78 kilograma otpada po stanovniku, čime su na svega 21% katastrofalnog prosjeka ostatka Hrvatske.
Gradec je relativno mala sredina, te se može činiti da je ovako nešto lakše provesti u manjoj sredini nego u gradovima, no u Hrvatskoj postoji više od 300 jedinica lokalne samouprave koje imaju manje stanovnika od ove općine, ali nisu ni blizu uspjesima Gradeca u gospodarenju otpadom. Kako to da Gradec može, a ostali ne mogu, Galović govori za H-Alter.
Plan gospodarenja otpadom koji je usvojen 2014. za Gradec ističe ambiciozni cilj "dostići standard 'gradova i općina bez otpada". "Dostizanjem ovog standarda, Općina Gradec postaje prepoznatljiva na europskoj i svjetskoj razini zaštite okoliša", istaknuto je u Planu. Kako su građani prihvatili promjene u gospodarenju otpadom koje su ovim Planom predviđene? Je li bilo otpora?
Otpor prema promjenama je naravno uvijek prisutan, no mi smo unaprijed razmišljali o svim mogućim situacijama, ponajviše zahvaljujući izvanredno pripremljenom projektu na kojemu sam radio s nekoliko stručnjaka iz Italije. Ključno je bilo to da je promjena unaprijed najavljena i predstavljena putem javnih tribina i promotivnih materijala, a sama tranzicija je dobro objašnjena prilikom podjele spremnika. Naravno, bilo je puno onih koji su se žalili da će im spremnik od 40 litara biti premali za dva tjedna – na što smo imali spremnu opciju zakupa većeg spremnika – odnosno onakvog spremnika koji paše tom korisniku. Veliki je broj mjera i pod-mjera uključen u sustav te se nitko nije imao razloga osjećati zakinutim. Pomaže i činjenica da smo opsežnom kalkulacijom sustava ipak građanima uštedili ukupno 11 kuna mjesečno, a samoj općini otprilike 40% iznosa za "odlagališnu rentu".
Koje su institucije bile ključne u provođenju ciljeva iz Plana gospodarenja otpadom?
Ne bismo to nazvali institucijama, ključna je bila sinergija općine i nas kao tada udruge Institut za ruralni razvoj i ekologiju IRRE, ali i velikog broja građana i građanki koji su nas podržavali od samog početka. Također, jako smo puno morali raditi i sa samim komunalnim poduzećem, Komunalcem Vrbovec, čiji su vrijedni djelatnici u konačnici usvojili taj sustav koji u to vrijeme nisu provodili u svom matičnom gradu Vrbovcu.
Koliko ocjenjujete da je još potrebno vremena do zero waste cilja? Koje je još napore potrebno učiniti?
Znamo točno kako dodatno smanjiti količine otpada s trenutnih 78 kilograma na 60, to smo u samom početku sustava već i ostvarivali. Tih 18 kilograma se vratilo nakon ukidanja vrećica od 40 litara gdje smo korisnicima vratili uslugu na kante od 120 litara za interval od 14 dana. Odluka je donesena zbog izrazito složene operative podjele tih vrećica i njihovoj pogrešnoj primjeni. Smanjenje volumena za pojedine korisnike opet će biti moguće nakon što se otvore fondovi EU za projekte gospodarenja otpadom, te je planirano kupiti čipirane spremnike od 40 i 80 litara za korisnike koji to žele. Iskustvo u provedbi prvih šest mjeseci nam pokazuje da je 90% korisnika moglo živjeti s 40 litara otpada 14 dana. Također, važno je napomenuti da se na kućnom pragu prikuplja papir i plastika, kompostiranje je dio svakog domaćinstva, a da su spremnici za limenke, staklo i tekstil na javnoj površini. Ostalih 10 kilograma planiramo stići otvaranjem reciklažnog dvorišta, no na tome neuspješno radimo već tri godine pošto je zemljište na kojem je ono planirano u vlasništvu RH.
Koje ste to mjere provodili da se spriječi nastanak otpada uopće, što je korak koji dolazi ispred samog recikliranja?
Procjenjuje se kako smo uvođenjem kućnog kompostiranja smanjili ukupne količine otpada od 13 do 15 tona mjesečno. Dakle, taj otpad ne ulazi u sustav gospodarenja otpadom, nigdje se ne odvozi i nigdje se ne odlaže. Vrijednosno gledano, građani time sustavu štede otprilike 7.500 kuna mjesečno, a okolišu vraćaju značajne količine biootpada. Također, vrlo smo aktivno radili i na prikupljanju rabljene odjeće i obuće koju smo dijelili potrebitima. Štampali smo i letke i naljepnice zabrane dijeljenja promotivnih materijala u poštanskim sandučićima što je korišteno na individualnoj razini.
Neki hrvatski mediji pisali su ovoga mjeseca o zero waste konceptu kao "Dobrovićevoj utopiji". No, riječ je o direktivama EU koje idu u tom smjeru. Kako tumačite toliki otpor prema učinkovitom gospodarenju otpadom u Hrvatskoj?
Procjenjuje se kako smo uvođenjem kućnog kompostiranja smanjili ukupne količine otpada od 13 do 15 tona mjesečno. Vrijednosno gledano, građani time sustavu štede otprilike 7.500 kuna mjesečno, a okolišu vraćaju značajne količine biootpada.
Zero waste sada jest utopija, zero waste je vizija koji treba slijediti, čak se i zero waste organizacije slažu s tim. Ključno je ići ka smanjenju količina otpada koji se odlaže – bio taj cilj 30 kg po stanovniku ili 50 kg po stanovniku, a sve ostalo treba vraćati u upotrebu (cirkularna ekonomija). Jahati po "Dobrovićevom konceptu" je nepoznavati mogućnosti organizacije ljudskog rada i postulata dobrog upravljanja. Čak i kada se zanemare EU direktive, besplatno odlaganje je prošlost – a mi znamo da sa istim resursima možemo projektirati uspješan sustav odvojenog prikupljanja otpada. Otpor pružaju oni koji ne žele raditi, nažalost nemam drugog objašnjenja. Također, pogrešno je misliti da će nas Centri za gospodarenje otpadom riješiti svih problema, ljudi još nisu svjesni toga da ta tehnologija košta i da je u konačnici jeftinije odvojeno prikupljati.
U EU djeluje mreža Zero Waste Europe, koja okuplja cijeli niz lokalnih zajednica u Europi koje su dosegle ovaj cilj. Koje biste primjere izdvojili kao najuspješnije?
Moj omiljeni primjeri dolaze iz Italije pošto pokazuju kako je moguće imati izvrsne rezultate u svim veličinama lokalne administracije. Na regionalnoj razini je to zasigurno regija Veneto čijih 4.5 milijuna stanovnika prelazi 60%, na razini većih konzorcija je tu Treviso koji sa svojih više od 500 tisuća stanovnika prelazi 80%, a na razini grada je to definitivno Grad Parma koji sa svojih 190 tisuća stanovnika odvojeno prikuplja čak 70%. Na razini malih općina, vrijedi spomenuti općinu Ponte nelle Alpi koji sa svojih 9.000 stanovnika prelaze 90% odvojeno prikupljenog i recikliranog otpada. Ponte nelle Alpi je specifičan i po tome što su oni postigli savršenu ravnotežu u sustavu te je njihov odvojeno prikupljeni otpada izrazito kvalitetno odvojen i razine nečistoća u materijalu su ispod 1%. Na jednom uzorkovanju prošle godine, u biorazgradivom otpadu nije bilo stranih primjesa, a to je izuzetno ostvarenje i disciplina građana. Ono što taj zero waste pruža toj općini jeste 12 novih radnih mjesta i uštede građanima – da li netko stvarno može reći nešto protiv ovakvog primjera? Mnogi gradovi poput Novare, Trenta, Milana su također miljama ispred naše realnosti u Hrvatskoj.
Radite kao konzultant i za druge JLS. Kakav je u biti interes drugih hrvatskih gradova i općina za implementaciju zero waste ciljeva?
Zero waste ciljeve su, koliko sam ja upoznat, prisvojili još JLS u Međimurskoj županiji, Osijek i Krk. S Osijekom sam dosta radio i mogu biti ponosan na njih. Osijek je napravio puno na afirmaciji sustava sakupljanja otpada od vrata do vrata. Mnogi će se iznenaditi, ili već jesu, kada vide koliko je Osijek napravio u proteklih nekoliko godina. Interes postoji, međutim novci još uvijek ne postoje. JLS se teško odlučuju samostalno ulagati u sustave odvojenog prikupljanja otpada jer čekaju sufinanciranje Fonda ili Ministarstva. Projekte za sada imaju spremne općine i gradovi diljem Hrvatske. Ono što me posebno veseli jesu rezultati iz Velike Gorice gdje smo razvili sustav odvojenog prikupljanja na razini cijelog grada, a testiran je u zgradama. Kada se sustav implementira na razini cijelog grada i izgradi kompostana – Velika Gorica dostiže 50% u roku godine dana.
Kakav je potencijal novog hrvatskog Plana gospodarenja otpadom 2017.-2022. na nacionalnoj razini? Očekujete li da će Plan donijeti poboljšanja ovih katastrofalnih brojki na razini Hrvatske?
Recikliranje zadržava postojeća radna mjesta, otvara nova i stvara sirovinu za razvoj novih industrijskih aktivnosti koje mogu dati nova radna mjesta.
Potencijal je ogroman jer se po prvi puta otvaraju EU sredstva za projekte odvojenog prikupljanja otpada što je do sada bilo isključivo rezervirano za odlagališta i spalionice, čak i na razini EU. Po tome je RH definitivno napredna na razini EU i ovaj pristup bi podržale sve velike svjetske organizacije za zaštitu okoliša. Financiranjem sustava prikupljanja i sustava podrške odvojenom prikupljanju, sortirnica i kompostana, činimo sustav ekonomski prihvatljivijim u odnosu na odlaganje. Tu smo pogriješili sa starim pristupom. Financiranjem Centara za gospodarenje otpadom učinili smo iste jeftinijim, a nismo paralelno ulagali u infrastrukturu odvojenog prikupljanja. Vjerujem da možemo bolje i da će plan u tome pomoći, ali ovdje mora ključan biti zakon i pripadajući podzakonski akti koji će podržavati pozitivna nastojanja, a kažnjavati nerad.
Čini se apsurdno da je u 21. stoljeću uopće potrebno objašnjavati ljudima da se otpad ne može neograničeno gomilati bez velikih posljedica na okoliš i društvo. No, u Hrvatskoj je tome nažalost tako. Kako svakodnevno radite na pitanjima otpada, kojim je to argumentima ljudima najučinkovitije objasniti?
To je vječito pitanje, moji su argumenti u posljednje vrijeme isključivo ekonomske naravi; recikliranje zadržava postojeća radna mjesta, otvara nova i stvara sirovinu za razvoj novih industrijskih aktivnosti koje mogu dati nova radna mjesta. Za iste uložene novce možemo sve odlagati. Pametnom dosta.
Dragi čitatelji i čitateljice, H-Alterova budućnost je kontinuirano neizvjesna. Ako vam se sviđa ovo što čitate i želite podržati naš daljnji rad, možete nam pomoći svojom donacijom i/ili proširiti riječ među svojim prijateljima. Solidarno za slobodno novinarstvo i veliko hvala svima.