Grad koji je zatrla glupost

Resursima poprilično bogat, smješten na idealnoj poziciji nasred istočne obale Jadrana, okružen s dva globalno poznata nacionalna parka Kornatima i Krkom, do prije koju godinu bio je jedan od najsiromašnijih gradova u državi, s vojskom od preko 13 tisuća nezaposlenih. Grad koji je do rata zahvaljujući moćnoj industriji bio među nekoliko gradova s najvišim standardom, imao bogati kulturni život, bio poznat po pjesmi i zabavi svake vrste, nakon rata postaje selendra u najgorem smislu te riječi. Gase se sva kina, prestaju postojati diskoteke i klubovi, kazalište devastirano u ratu također jedno vrijeme nije radilo, a ono najgore definitivno je bilo apsolutno i sveprisutno nametanje rođačkog, ruralnog mentaliteta. Šibenčani su pali bez ispaljenog metka, samo su se predali i utonuli u letargiju koja je potrajala više od desetljeća. Raspjevani grad i njegovi veseli ljudi, koji su živjeli za dobru sprdačinu i inteligentni sarkazam, zamrli su. Zatrla ih je glupost. Koja ironija, gradom ciničnih težaka zavladala je konzervativna klika rodbinski povezanih likova iz sela u zagorskom zaleđu, ekipa okupljena oko pokreta poznatog kao HDZ, gomile koja je u kratkom vremenu uspjela zatrti sve urbano, svaki i najmanji oblik različitosti… Nastupaju teške godine za Šibenik. Industrija je u kratkom vremenu pala na koljena, poput miniranih dimnjaka Tvornice elektroda i ferolegura s kojima je u pepeo otišlo nekoliko tisuća radnika koji su ostali bez posla. Propada TLM, opljačkana je Slobodna plovidba zajedno s jednom od najmlađih i najvrednijih flota u državi, propadaju Revija, Poliplast, Elemes, gotovo sve firme koje su iole vrijedile preko noći nestaju, a njihovi radnici s obiteljima ostaju bez kruha. Grad postaje mračan, tužan, tko god može bježi nekamo drugdje. I tako je to sve do prije dvije, tri godine kada, ne zaslugom lokalne politike nego po inerciji, situacija kreće nabolje. I dalje ni približno brzo i kvalitetno kao drugdje, primjerice u Zadru, koji doživljava renesansu, ali malo po malo, Šibeniku se vraća boja, pacijent se osjeća bolje. Prošloga tjedna u Hrvatskoj se prosvjedovalo protiv vlade. Preko Facebooka narod je pozvan da iziđe na ulice, gdje se okupilo svega par tisuća ljudi pa je prosvjed proglašen neuspjelim. Svugdje osim u Šibeniku, gdje se pred zgradom lokalne vlasti pojavilo usprkos kiši i ružnom vremenu tristotinjak, mahom mladih ljudi. Za grad poput Šibenika veliki je uspjeh okupiti tu šačicu svijeta kad se zna da su okupljeni zahvaljujući Internetu. Nadalje, gotovo je nevjerojatna činjenica da su pred okupljene izišli mladi buntovnici, klinci odjeveni u alter obleku, jer rođački režim uspio je tijekom više od 15 godina čvrste vlasti razbiti svaki oblik supkulture. Od kraja osamdesetih nije bilo moguće vidjeti u gradu punkera, pa kad je klinka crvene kose počela u mikrofon usred nevere okupljenom mnoštvu čitati zahtjeve vladi s kojom je njezina generacija i više nego nezadovoljna, bio je to za mali Šibenik veliki korak. Uspjeh. Nekome sa strane možda to ushićenje zvuči pretjeranim, ali činjenica je da bez udruga ili bilo kakvog sličnog oblika organiziranja mimo vlade u demokratskim okvirima, sreće nema. A koliko je to u Šibeniku prijeko potrebno, svjedoči nedavni primjer kada je šibenska gradonačelnica Neda Klarić na svoju ruku zajedno s jednom udrugom žena HDZ-a umalo preimenovala i pregradila dio grada bez da joj je palo na pamet da se makar kurtoazno konzultira s institucijama. Svjesna da ima ogromnu većinu u Gradskom vijeću, gradonačelnica je odlučila da se neće gnjaviti procedurom i da nije bilo dva-tri novinara, svoje bi sprovela u djelo isto onako kako je to njezin HDZ radio godinama, nažalost u puno gorim situacijama, koje su Šibenik osiromašile, opljačkale i učinile selendrom. Jasno je kako ta bahatost proizlazi iz nepostojanja elementarnih čimbenika civilnog društva jer da u Šibeniku djeluju udruge mladih, žena, ljubitelja maslačaka, sakupljača salveta ili pobornika ideje subotnjeg ispijanja čaja u pet, kakvih god da jesu, samo da ih ima, nikad gradonačelnici ne bi palo na pamet da ide mimo institucija. Zato svaki taj notorni, benigni panker ili darker na ulici itekako imaju smisla. Kao i bilo koji oblik bezopasnog, spontanog organiziranja onih koji misle drukčije u sredini koja ne podnosi različitost, bilo da je riječ o nacionalnom, rasnom, kulturnom ili bilo kakvom entom ustrajanju na isključivosti. Šibenik se, dakle, prije nekoliko godina počeo buditi iz letargije. Otvorena je gospodarska zona Podi, projekt začet početkom davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća koji je na svim lokalnim izborima služio za mazanje očiju birača. Deseci poduzeća tamo su počeli dizati goleme poslovne hale i otvarati u njima proizvodne pogone koji jamče nova radna mjesta, ali i izvoz, dakle sigurni gospodarski progres što je zasigurno najveći uspjeh na privrednom planu tko zna otkad. U posljednjih nekoliko godina izgrađeno je na stotine novih stanova, u modernim i vrlo lijepim zgradama što je velika stvar za grad koji je posljednji bum stanogradnje imao prije tridesetak godina. Izgrađena je nova kanalizacija zahvaljujući čemu se otpadne vode više ne slijevaju u šibensku luku koja će, vele stručnjaci, uskoro biti pogodna i za kupanje što gradu s turističkom orijentacijom otvara neke sasvim nove mogućnosti. Teoretski, u starom dijelu grada Dolac gdje su smješteni kafići, za koju godinu mogla bi se tako otvoriti plaža. Nevjerojatno je kakve mogućnosti Šibenik ima, i da je samo mrvicu pameti u onih čije stražnjice griju čelne gradske fotelje, grad bi eksplodirao u raskoši. Tko zna koliko puta dosad upravo su političari zbog osobnih interesa onemogućili ulazak kapitala u grad. Gradska uprava, čiji šefovi znaju pitati pomoćnike jesmo li ovaj mjesec pogledali je li nam išta stiglo na e-mail?, dakle, informatički nepismeni, nestručni ljudi bez ikakvih poslovnih referenci, nisu sposobni posegnuti za izdašnim europskim fondovima, zbog nesposobnosti i nezainteresiranosti nemaju svoje ljude „pred oltarom” u Zagrebu, jednostavno nisu sposobni voditi ne grad, nego omanji obrt. No, oni su zahvaljujući stranačkoj i rođačkoj podobnosti tu gdje jesu, zbog čega ovih dana propada njihov projekt stoljeća, pompezno na prošlim izborima najavljivani Projekt Šibenik. Unajmili su jednu konzultantsku kuću da im izradi projekt revitalizacije gradskih vojarni i drevnih tvrđava koje bi bilo gdje drugdje kakile pare od turista, a ovdje su zapuštene i obrasle u korov. Objavljeni su međunarodni natječaji na koji su se javili zainteresirani pa je tako poznata grupa Orco dobila u sklopu javno privatnog partnerstva pravo građenja i 50 godina korištenja luksuznih hotela na otoku Obonjanu do je domaći NCP s partnerima iz SAD-a dobio po istom principu pravo građenja elitnih turističkih sadržaja u vojarni Mandalina usred grada. U međuvremenu je Orco upao u gadne financijske probleme, pa je budućnost projekta upitna. Vlast je dodatno zakomplicirala sve odbijanjem objavljivanja detalja ugovora o javno privatnom partnerstvu čime je razljutila opoziciju i u ovom trenutku ne zna se niti pod kojim uvjetima su ugovori potpisani, niti hoće li biti što od posla koji bi u slučaju da bude realiziran, Šibenik pretvorio u vrhunsko turističko odredište par exellance. Ideja sjajna, izvedba katastrofa. Ipak, ako ništa drugo, poduzetnik Goran Prgin i njegov NCP uvjeravaju javnost da uskoro počinju graditi marinu za mega jahte, jedinu takvu privatnu marinu s hrvatske strane Jadrana koju bi smjestio uz postojeću klasičnu marinu, također u njegovom vlasništvu. Kada bi se taj projekt realizirao, Šibenik bi posao vrhunsko nautičko središte, a u slučaju da se nekim čudom izgrade i ti bogataški hoteli čiji je rok za dovršetak radova početak sezone 2012. godine, Šibenik bi postao prava turistička meka. I to ne za masovni, već turizam za goste s najdubljim džepom. Sukladno tome, revitalizirale bi se i gradske tvrđave, gdje bi zaživjeli oni projekti koji idu uz takav oblik turizma jer gosti hotela s pet i više zvjezdica sigurno neće dolaziti uživati u suncu i moru što je možda i bilo dovoljno za goste davnih sedamdesetih i osamdesetih. Moderni gosti traže događanja, sadržaje gdje mogu potrošiti svoje eure i dolare, a Šibenik koji nema ni kina, a kamoli butike renomiranih brendova, to im zasad ne nudi. Nije ni čudo s obzirom na intelektualne dosege pojedinaca u gradskoj vlasti kojima je vrhunac zabave koncert onog najjadnijeg estradnog kiča i šunda za Silvestrovo. Još nekako bi sve to prošlo da Šibenik ima opoziciju, dakle alternativu postojećoj vlasti, koja čvrsto drži pozicije otkako je uvedeno višestranačje. Ima par godina da neke lokalne političke stranke nisu sve skupa sazvali pet presica, a kamoli da su organizirali nekakvo ozbiljnije političko okupljanje. Iz toga proizlazi da je HDZ, kakav takav, mila majka jer ako ništa drugo, vladaju i na nacionalnoj razini pa mogu s vremena na vrijeme pokupiti mrvice sa stola nakon što se podjele jači igrači. Šibenik ima sve predispozicije da bude jebeno bogat grad koji će ozbiljno konkurirati Zadru i Splitu, ali je zbog gluposti i inertnosti svojih građana i dalje ruina koja strepi od obližnjih Vodica, koje prijete da će ga nadmašiti u svakom pogledu. Iako je broj nezaposlenih rapidno pao, a gospodarstvo se probudilo, Šibenik i dalje boluje od dječjih bolesti, vode ga smanjeno sposobni i nema svoje ja tamo gdje se dijeli lova, u Zagrebu. Nažalost, teško da će se što uskoro promijeniti, ali ako ništa drugo, dogodine će dobiti multipleks kino pa će barem figurativno zahvaljujući dobivanju tog urbanog sadržaja, osigurati pred sobom i u odnosu na druge nekakav gradski štih. A Šibenčani to zaslužuju. Nažalost, oni su manjina u vlastitom gradu, previše lijeni da bi što promijenili. Jer slađe se isprdavati s vlastitom sudbinom. Tko može platiti takav luksuz, zbijati najcrnje šale na vlastiti račun i ceriti se pred kujom sudbinom!? Brešan, Dedić, Kovač, Makso Mrvica, Dedić junior… to je poezija brale, čista zajebancija. Kome treba progres kad je lakše kukati?