Eto nas u prvim danima jeseni za koju se već odavno iščekuje da će biti burna, obilata prosvjedima i socijalnim buntom. No kako stvari stoje, očekivanje će se izjaloviti. Ova situacija snažno podsjeća na onu iz pjesme grčkog pjesnika Konstantina Kavafisa, „Čekajući barbare". U toj pjesmi bogate političke simbolike cijeli grad od jutra nestrpljivo iščekuje barbare koji će ga zaposjesti, no oni nikako da dođu. Umjesto barbara, u sumrak stižu vijesti da od njih nigdje ni traga, čak ni na dalekim granicama; građani se razočarano povlače jer barbara nema, a oni su - kaže se u pjesmi - ipak bili kakvotakvo rješenje.
Ujediniti nas u masovnom protestu mogu još samo simboličke ugroze koje zadiru u definiciju „narodnog bića" kao što bi bile, na primjer, najave službenog preimenovanja našeg jezika u hrvatskosrpski, postavljanja spomenika Vuku Karadžiću na zadarskoj rivi, tiskanja taksene marke sa srpskim grbom ili zabrane vješanja krunica na retrovizore
U prvi mah čini se kako bi i za nas socijalni bunt i ulični nemiri, ili kakav drugi kompaktan događaj, bili nekakvo rješenje. Bilo kakav kamen bačen u hrvatsku baru koji bi načas uzbibao žabokrečinu na površini doimao bi se nekakvom promjenom, iako bi se već idućeg trena žabokrečina sklopila kao da kamena nikad nije ni bilo. Umjesto toga, dešava se nešto što ne dotiče površinu, nevidljivo je i nečujno, nešto što nije kompaktan događaj, već je spor i difuzan proces.
Ove jeseni se, dakle, u ovoj zemlji neće desiti ništa osobito groznoga, zato što je već sad grozno: ovo u čemu smo sad trajno je izvanredno stanje: atmosfera svojevrsnog građanskog rata, samo što ne fijuču mȅci, već svakodnevne vijesti o skandalima i malverzacijama u nevjerojatno širokom spektru institucija i poduzeća.
Gdje su barbari
Kaos i nasilje su sveprisutni, kako i dolikuje u ratno doba, no i oni su difuzni, sveprožimajući, imanentni ukupnoj društvenoj strukturi, i stoga teško uočljivi, upravo onakvi kako ih sociolog Slavoj Žižek opisuje pojmom „sistemno nasilje". Možda je najlakše uočljiv upravo na ulicama, no opet, ne kao kompaktan događaj koji stane u jednu medijsku vijest, već kao proces koji se otkriva tek u statistici: stradavanja u prometnim udesima, vožnje autoputom u suprotnom pravcu, nepoštovanja prednosti pješaka na zebri.
Činjenicu da kod nas u prometnim udesima stradava dvostruko više djece i mladih negoli u, primjerice, Švedskoj, primamo kao da se radi o nečemu neizbježnom, poput prirodne nepogode, a ne o onome što se može pristojno opisati kao društvena nepogoda. Sociologija smatra porast nasilja znakom pada u barbarstvo, pa usporedba s Kavafisom ne stoji sasvim: barbare, naime, nećemo dočekati, jer barbari smo mi sami.
Zato, prije nego se tiho raziđemo poput bizantinskih građana iz Kavafisove pjesme, razmotrimo što nas uopće još može okupiti. Što nas još može izvesti na ulice, osim elementarnih ugroza kao što su opća glad, žeđ ili osjećaj neposredne životne ugroženosti?
Teško da naše građane na ulice može izvesti neki složeniji društveni refleks, na primjer, reakcija na neku krupnu društvenu nepravdu, pretvorbenu pljačku, ugrožavanje prava manjina, smanjivanje radnih prava. Osim spomenutih elementarnih ugroza, ujediniti nas u masovnom protestu mogu još samo simboličke ugroze koje zadiru u definiciju „narodnog bića" kao što bi bile, na primjer, najave službenog preimenovanja našeg jezika u hrvatskosrpski, postavljanja spomenika Vuku Karadžiću na zadarskoj rivi, tiskanja taksene marke sa srpskim grbom ili zabrane vješanja krunica na retrovizore.
Organizirana pohlepa
Ono što leži u osnovi našeg trajnog izvanrednog stanja je nijemi proces društvenog sukoba koji veoma podsjeća na borbu između parazita i domaćina. Na radno sposobnome narodnom tijelu koje čini 1,6 milijuna zaposlenika (zaposlenik, to je nešto kao radnik, samo s nesigurnim radnim mjestom, manjim pravima i plaćom) ovjesio se preglomazan državni aparat s pratećim tvrtkama koje žive od poslovanja s državom, k tome još 1,2 milijuna umirovljenika, što čini gotovo polovicu našeg stanovništva.
Pravi domoljubi koji upozoravaju da živimo u masovnoj hipnozi anatemiziraju se i dočekuju medijskom cikom kakvu može proizvesti jedino energičan hvat u predjelu prepona
Radi se, dakle, o omjeru gdje nešto više od trećine dezorganiziranog stanovništva, radnika, priskrbljuje za polovicu stanovništva organiziranog na državnoj sisi. Američki novinar Matt Taibbi lucidno je primijetio o ovakvim prilikama: „U društvu pasivno vođenome slobodnim tržištem i slobodnim izborima, organizirana pohlepa uvijek pobjeđuje dezorganiziranu demokraciju". Hoće li i kod nas organizirana pohlepa odnijeti pobjedu, to ostaje vidjeti, no ta će pobjeda biti pobjeda parazita nad domaćinom. A takva pobjeda, poput pobjede metilja nad metiljavom ovcom, pogubna je za oboje.
Ove jeseni nalazimo se upravo na točci ravnoteže u nijemoj borbi između dezorganizirane mase zaposlenika i organizirane pohlepe, kad organizirana pohlepa prijeti da uništi oboje. Biologija dobro poznaje to stanje suptilnog odnosa parazita i domaćina; ono što parazita čini uspješnim jest upravo umjerenost: paradoksalno, u interesu je parazita da njegovom domaćinu bude što bolje. Neumjerenih parazita priroda ne poznaje - takvi propadaju skupa s iscrpljenim domaćinom.
Hrvatska gusjenica i 90/10
Tako je u prirodi. No i u našem društvu je problem organizirane pohlepe upravo taj što je odveć dobro organizirana. Tako je dobro organizirana i trodimezionalno premrežena složenim spletom u kojem je gotovo svak sa svakim nešto tržio ili trampio: sitnije ili krupnije usluge i koristi, ustupke, nezaslužena prava, povlastice. Svak je svakome nešto dužan, obavezan (ili pak nije - što je još i gore, pa ga se zato čeka iza ćoška), i ta je mreža toliko sveobuhvatna i gusta da svako, pa i najsitnije diranje u nju ima učinak poput akupunkturne igle - sa odjekom u cijelom tkivu. U toj trodimenzionalno umreženoj „hrvatskoj gusjenici" gdje svak nekoga drži, i gdje je svak od nekoga držan šakom za međunožje, svaka kretnja i promjena je bolna, i zato se dočekuje velikom cikom i po svaku cijenu onemogućava. Onemogućavaju se čak i promjene koje su nužne za opstanak tog našeg autohtonog parazita u vidu 3D hrvatske gusjenice, kao što je, primjerice, integriranje kvalitetnih ljudi koji se nikako ne daju umrežiti.
Iako mislimo da smo uspostavljanjem nacionalne države riješili temeljni problem našeg naroda i njegova opstanka, ispada da krivo mislimo, kao što krivo mislimo da se jedna zemlja može rastočiti samo uz veliku galamu i fijuk metaka. Kako veli jedan drugi veliki pjesnik, Thomas Stearns Eliot: „Svijet ne propada s praskom, već cviležom"
Jer, institucije, poduzeća itd. mogu uhljebiti visok postotak rodijaka, poslušnika i podobnih, no da bi te institucije i poduzeća mogla kako-tako funkcionirati, neophodan im je stanovit udio „neumreženih", „neposlušnih" i altruista koji znaju znanje i po znamenitoj formuli 90/10 (90% posla obavi 10% radnika) omogućavaju da sustav nekako klapa.
Iluzija države
Zato pitanje svih pitanja - u ovom času kad se ne zna hoće li organizirana pohlepa postati preuspješna - nije gdje su barbari, već gdje su Iliri. A zašto Iliri? Zato što danas živimo jednu bogato razrađenu iluziju državnosti - imamo nacionalni stijeg, grb, državotvornu mitologiju i druge parafernalije, dok je stvarna državnost siromašna. To jest: nemamo nacionalne banke, nemamo nacionalne tvornice lijekova, nacionalne telekomunikacijske kuće, domaću industriju hrane, socijalnu sigurnost ni kvalitetne socijalne servise, hotele, a i obala, najdragocjeniji dio naše zemlje, živahno se rasprodaje strancima. Pravi domoljubi koji upozoravaju da živimo u masovnoj hipnozi anatemiziraju se i dočekuju medijskom cikom kakvu može proizvesti jedino energičan hvat u predjelu prepona.
Iako mislimo da smo uspostavljanjem nacionalne države riješili temeljni problem našeg naroda i njegova opstanka, ispada da krivo mislimo, kao što krivo mislimo da se jedna zemlja može rastočiti samo uz veliku galamu i fijuk metaka. Kako veli jedan drugi veliki pjesnik, Thomas Stearns Eliot: „Svijet ne propada s praskom, već cviležom".
Tako nekako propao je i svijet Ilira, njihov etnicitet i jezik: tiho i gotovo bez traga, i bez znanog razloga. Povijesna znanost kaže da su Iliri nestali kao žrtve globalizacije koju su proveli stari Rimljani.
George Santayana rekao je da tko ne uči iz povijesti, osuđen je na njezino ponavljanje. Možda bi učenje iz povijesti, kako veli Kavafis, za nas ipak bilo kakvotakvo rješenje.
Čekajući barbare- Konstantin Kavafis
Što mi to čekamo, na trgu okupljeni?
To barbari treba danas da stignu.
Zašto je u vijeću sav posao stao?
Zašto vijećnici sjede, ne donose zakone?
Zato što će danas stići barbari.
I kakve sad zakone da donose vijećnici?
Barbari, kad dođu, donosit će zakone.
Zašto je naš car ustao tako rano,
I zašto sad sjedi pred najvećim vratima grada
Na prijestolju, u grimizu, sa krunom na glavi?
Zato što će danas stići barbari.
I car sada čeka vođu njihova
Da ga dostojno primi. Spremio je za nj
čak i povelju. U njoj mu poklanja
Titule mnoge i naslove.
Zašto su konzula dva i pretori naši danas
Izašli u skrletnim, zlatom vezenim togama?
Zašto narukvice nose s toliko ametista
I prstenje s toliko blistavih smaragda?
Zašto danas nose dragocjena žezla
S intarzijama sjajnim od srebra i zlata?
Zato što će danas stići barbari;
A takve stvari zabljeskuju barbare.
Zašto govornici vrli ne dođu ko uvijek
Da govore drže, da kažu što imaju reći?
Zato što će danas stići barbari;
Njih gnjavi retorika i govori javni.
A sad, što znači ova nelagoda nagla i ovo
Komešanje? (Kako su se samo lica uozbiljila!)
Zašto se ulice i trgovi iznenada prazne
I zašto se vraćaju svi kućama, u misli zadubljeni?
Zato što je noć, a barbari nisu došli.
Došli su samo neki ljudi s granica
I vele da barbara više nema.
I sad, što će sad biti od nas, bez barbara?
Oni su bili kakvotakvo rješenje.
Prijevod: Antun Šoljan
