Gajo Petrović- čovjek i filozof

U ponedjeljak, 27. listopada na Filozofskom fakultetu održana je promocija zbornika Gajo Petrović – čovjek i filozof. Zbornik je većinom nastao od radova izložnih na prošlogodišnjoj konferenciji, održanoj u čast osamdesete obljetnice Petrovićeva rođenja, a ovom prigodom je rečeno nešto o liku i djelu Gaje Petrovića, te o cjelokupnom društveno – povijesnom kontekstu njegova djelovanja. Na promociji je bilo nazočno pedesetak ljudi. Govorili su prof. dr. Lino Veljak, potpisan kao autor zbornika, te prof. dr. Ivan Kuvačić i prof. dr. Žarko Puhovski, jedini živi članovi redakcije časopisa Praxis koji je snažno upisao Hrvatsku na filozofsku kartu svijeta. Veljak je ukratko izložio ponešto o samom zborniku, koji se sastoji od dva dijela; prvi dio uglavnom se sastoji od sjećanja na Gaju Petrovića, dok se drugi ambicioznije bavi njegovim filozofskim djelom. Od autora tu su, među ostalima, Jürgen Habermas, Milan Kangrga, Ivan Kuvačić, Nebojša Popov, Goran Švob, Gajo Sekulić, Božidar Jakšić, Gvozden Flego, itd. Bitna namjera zbornika je, istaknuo je Veljak, postaviti pitanje – što Gajo Petrović danas za nas znači? Naime, riječ je o najutjecajnijem filozofu s ovog područja u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, samim tim vjerojatno i najutjecajnijem ikad hrvatskom filozofu. Zanimljivo je bilo izlaganje Ivana Kuvačića, sociologa, neko vrijeme i glavnog urednika Praxisa, ali i sudionika svih posljeratnih misaonih događanja u Hrvatskoj i SFRJ te se vrlo dobro sjeća kako je izgledalo doba kada je čovjek još uvijek mogao zbog filozofije završiti u logoru. Kuvačić je počeo s prisjećanjem na 1947. godinu i seminar profesora Georgijeva u Moskvi, na kojem je Petrović prvi put oštro u pitanje doveo službenu teoriju odraza. Tada se Petroviću ništa nije dogodilo, ali neki sudionici tog seminara su kasnije završili u logorima, a Saša Zinovljev je pobjegao iz SSSR – a. Po povratku u SFRJ Petrović je nastavio osporavati službeni dogmatizam, ovaj put u polemici sa službenim partijskim ideologom Borisom Ziherlom. Petroviću se ni tada, ističe Kuvačić, nije desio logičan kraj, Goli otok naime, zbog toga što ga je zaštitio Milovan Đilas. Ponešto ironično, par godina kasnije je tamo završio sam Đilas. Petrović je ipak izbačen s fakulteta, no nastavio je biti vrlo aktivan; nekoliko godina kasnije tako je na skupu u Bledu konačno u Jugoslaviji odbačena teorija odraza, što je rezultiralo cijepanjem jugoslavenskih filozofa na partijske dogmatike i slobodne mislioce. Ove druge je uskoro oko sebe okupio Petrović, i uskoro je došlo do stvaranja brojnih časopisa, npr. Pogleda, Naših tema, konačno 1964. godine i Praxisa. Za razliku od Slovenije, gdje je časopis pod naslovom Perspektive vrlo brzo likvidiran, režim se ustručavao silom uništiti Praxis, iz razloga što su u njemu surađivali filozofi iz čitave SFRJ, te s brojnih američkih i zapadnoeuropskih univerziteta. Osim toga, pomagala je činjenica da je Praxis najviše napadan iz SSSR – a, a u to vrijeme Jugoslavije je bila u sukobu sa Sovjetskim Savezom. Petrović je pokušao steći legitimitet tako što se za svaki broj pisao izvještaj koji je redovito bio odobren na skupštini hrvatskog filozofskog društva. Na kraju su praksisovci ipak postali režimu preveliki trn u oku te je Bakarić dekretom ukinuo časopis, kojeg, kako je Kuvačić istaknuo, ne bi ni bilo bez Petrovićeve hrabrosti. Treba se prisjetiti, dodao je, da je od svih vrlina Sokrat na prvo mjesto stavio hrabrost. Žarko Puhovski je istaknuo kao svrhu ovog zbornika - pokušaj da se s Petrovićem izađe na kraj. Briljantan, oštar, težak čovjek i pravi prijatelj, Petrović je bio najobrazovaniji filozof tog vremena. Petrović je nakon osamostaljenja Hrvatske, kao star čovjek, bio izvrgnut brojnim i ružnim napadima; zanimljivo je, dodaje Puhovski, da su o tome u zborniku pisali uglavnom autori iz Beograda. Petrović je značajan zbog toga što je otvorio filozofski dijalog s anglosaksonskom filozofijom; naime, uz Danila Pejovića jedini je pratio literaturu na engleskom jeziku. Svi ostali tadašnji filozofi su u principu bili zatvoreni unutar filozofije pisane na njemačkom, i donekle francuskom jeziku. Osim toga, jako dobro je poznavao matematiku; općenito, čovjek netipičnog backgrounda. Upravo je Petrović uveo modernu filozofiju, kao komentator i kao prevoditelj, u Hrvatsku i SFRJ. Zbog politike i organizacijskih aktivnosti Petrović je svoje djelo ostavio otvorenim, te nije ostvario niti jednu svoju filozofsku ambiciju, nije naznačio ni osnovne crte svog mišljenja. Njegova misao, ističe Puhovski, ne bi ni podnijela sistematizaciju jer je mislio postsustavno. Kompleksna osoba, nosio je tragove partijsko – lenjinističkog mišljenja, bio je uvjereni marksist, u isto vrijeme najoštriji kritičar režima, lenjinističke partije i države! Uveo je mišljenje o čovjeku kao biću prakse; sve ljude je dijelio na one koji su za i one koji su protiv Praxisa, no ipak je nastojao razgovarati s onima protiv; za to je, dodaje Puhovski, bio paradigmatičan njegov odnos s Vanjom Sutlićem. Interesantno je da je Petrović bio sposoban misliti s Humeom, Wittgensteinom, Heideggerom, da ih nikada nije navlačio na svoje pozicije, ali je tvrdio da svi oni implicitno zapravo misle revoluciju! Što se frankfurtovaca tiče, smatrao je da su oni dospjeli tek do kritike društva, a ne i do revolucije; to je uvelike razlog tome što se Adorno nikada nije pojavio na Korčulanskoj ljetnoj školi. Unatoč tome što su mnogi u čisto školničkom smislu napravili više od njega, Petrović je za sobom vukao sve ostale praksisovce i nitko mu nije bio ni blizu. Sve u svemu, Petrović je bio čovjek na kojeg se sjajno može primijeniti Machiavellijeva izjava: onaj koji se nikog ne boji postiže to da ga se svi drugi boje. Kad je Petrović, profesor filozofije prakse, nešto ozbiljno pokušavao, svi su ga se drugi bojali. S protokom vremena, sve je teže kontekstualno razmisliti o problemima koje nam je Petrović postavio, ostavivši svoje djelo kao zadatak, zaključio je Puhovski. Tim teže, dodajmo, što se na promociji ovog zbornika pojavilo svega par ljudi koji nisu niti profesori Odsjeka za filozofiju, niti vršnjaci Gaje Petrovića.