Naša je zemlja po domaćoj kazališnoj produkciji na začelju teatarskih horizonata Europe. Tu i tamo zaiskri neka nova predstava, koja se na jedvite jade odvojila od starih i provjerenih imena koji su već desetljećima na Mirogoju, a Histrioni se ionako više bave politikom nego kazalištem. A politika je ipak najveće kazalište u Hrvatskoj.
Dovesti svjetski poznate redatelje, prave majstore teatra u Zagreb, velik je uspjeh. Dovesti ih četvrtu godinu za redom je majstorija kojom se ne može podičiti svaka europska metropola.
Zanimanje za Festival svjetskog kazališta bilo je golemo. Predstave za velika imena bile su više-manje rasprodane. Organizatori su cijeloj javnosti dali mogućnost druženja s glumcima i redateljima, postavljani su okrugli stolovi, konferencije i razgovori. No, nakon cijele te priče, u par navrata kazališta su bila poluprazna. Odnosno polupuna, kako bi rekli organizatori. U čemu je bila stvar? Jednostavno, cijena.
Dati 150 kuna za svaku predstavu, to sebi ne može priuštiti niti jedna prosječna zagrebačka obitelj. Osim sretnika koji su dobili besplatne pozivnice, ostatak auditorija morao je odlučiti na koje će predstave doći. Nije bilo mogućnosti ni provlačenja unatoč zamolbama sa suzom u oku mladih akademaca. Zar nije u interesu organizatora, a i u skladu s europskim trendom, da su cijene kazališnih ulaznica sve niže? Ipak, u Hrvatskoj se ne odlazi tako često u kazalište da bi ZKM-u bilo svejedno koliko će ljudi doći. Radi li se o dobrom načinu mužnje novaca od fatalnih zaljubljenika u daske koje život znače, ili o patetičnom i snobovskom razlogu da su ulaznice skupe jer su imena redatelja velika? Visina arogancije hrvatske kulturne elite ipak je nadvisila visinu redatelja.
Dodin, Brook i Fabre doista su majstori čije predstave očekuju mnoga kazališta. Dodin je svojim Moskovskim zborom ostavio odličan utisak na otvaranju Festivala. Njegov poetični realizam, svojevrsna mješavina Bertolda Brechta i ruske kazališne škole dala je jednu savršenu predstavu sa savršenim glumcima. Romeo i Julija također će biti predstava za pamćenje, posebno zbog novog i vrlo povoljnog doživljavanja litavskog kazališta. Mnogi su očekivali nešto slično ruskom realizmu, ali Oskaras Koršunovas je oduševio svojim satiričnim viđenjem tragedije gdje plešu kosturi, a dadilja se grabi sa svećenikom. Drugi redatelji nisu progovorili ništa nova, teme se i dalje vrte oko realizma života, traženja smisla postojanja u svijetu koji nas odbacuje. Ali Zagreb neće odbaciti svjetsko kazalište i svi jedva čekamo da jubilarna peta godišnjica dovede vrh svjetskog kazališta u hrvatsku metropolu.
DANIO MANFREDINI: Kino Nebo
Slobodno možemo reći da je Danio Manfredini zaprepastio zagrebačku publiku svojom predstavom Kino Nebo koja se održavala baš u kinu, ali pod nazivom Europa. Iako na trenutke preduga, a sudeći prema uzdasima nekih dijelova publike zamorna, patnja likova u predstavi ne može ostaviti nikoga ravnodušnim. Predstava se događa u Nebu, milanskom pornografskom kinu. Gledatelji su sučelice postavljeni prema publici predstave, i publika uhodi one koje se nalaze u sjeni, a postoji i zvučna kulisa predstavljena u slikama. Glumci su transvestiti, simulira se homoseksualni seks u kinu, a likovi su dno društva; beskućnici, očajni starčići, invalidi, propale muške prostitutke. Predstava je adaptirana iz romana Jeana Geneta i priča priču o Louise, poznatom ili poznatoj kao la Divina i njezinim mnogim ljubavnicima i sponzorima, te o Gospi od cvijeća, zavodljivom ubojici. Iako površinski govori o seksu i fantaziji ljubavi, Manfredini zapravo govori o otuđenosti, očaju i sumnjivom moralu kojem su podvrgnuti članovi suvremenog društva, a što se ocrtava u antinaturalističkoj glumi s dozom poetike. Kako predstava dolazi kraju, tako i sam film postaje kulisa susreta koji se događaju u publici; među gledateljima, slučajnim prolaznicima koji žurno moraju na WC, kreštavim blagajnicama i ostarjelim voditeljem kina koje je na rubu propasti. Tu i tamo se pojavljuje glavni lik, Louise iliti la Divina koja priča o svojoj potrazi za boljim životom, punom sunca i ljubavi, što u mračnom kinu nikako ne može dobiti.
Danio Manfredini je po mnogo čemu iznimka na talijanskog kazališnoj sceni. Bavi se stvarima koje su izuzetno zanimljive zatvorenom, katoličkom društvu kao što je talijansko. Vjerojatno zato može dobro proći i u Hrvatskoj, na opće zgražanje moralnih čistunaca. Opsesivni perfekcionist, Manfredini stvara produkcije koje su kao živi organizmi: rađaju se, žive i umiru. Ako je njihova energija potrošena, redatelj ih jednostavno izbaci i nastavlja svoj ritmični ples prezrenih i odbačenih na pozornici.
Kino nebo
JAN FABRE: Anđeo smrti
S obzirom na svestranost Fabreova djela, nije čudo da je u ovu predstavu utkano monogo toga, i kazaličnog žanra, i plesa i sjajne koreografije. Shvatiti poantu možda i nije lako, bar nije bilo autorima ovih redaka, ali Fabreov performans u stvarnom vremenu koji se ponekad naziva živom instalacijom, istražuje radikalne koreografske mogućnosti kako bi unio osvježenje u klasičan ples. I tu Fabre oduševljava. Možda se tu krije i sam cilj ove predstave: traganje za identitetom zamjenjuje želja za plesom i zaboravom svih briga oko ja-osobe.
Anđeo smrti
OSKARAS KORŠUNOVAS: Romeo i Julija
Tko kaže da slavna Sheakspearova tragedija mora biti učmalo mračna i patetično romantična? Tog mišljenja svakako je bio i Oskaras Koršunovas, zvijezda litavskog kazališta, čije je kazalište iz Vilniusa na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta odigralo satiričnu i šaljivu predstavu o dvoje tragično zaljubljenih Talijana. Priča je poznata, i ovdje se vodi bitka između Montecchija i Capulettija, dok Romeo i Julija traže slobodu za svoju ljubav, koju nalaze tek u svojoj smrti. Međutim, autor je odlučio napraviti neke izmjene u tragediji. Koršunovasova predstava se događa u kuhinji, nekoj vrsti pizzerije iz pedesetih godina, sve je puno (pa možda i pretjerano puno) brašna, kvasca, tava i lonaca. Ovdje se događa cijela tragikomedija, nabacivanje brašnom, loše pjevanje talijanskih canzona, ljubavni razgovori Romea i Julije, sve u šekspirijanskim stihovima na nama egzotičnom litavskom jeziku. Glumci ismijavaju tijekom cijele predstave talijanske stereotipe: ljubitelje pizze, svađalački raspoložene, spletkarice koje kao da su izašle iz sapunice, homoseksualci, seksualnim užicima podatne žene. U nekim se elementima može reći da gledamo Američku pitu, ili bar američku verziju Romea i Julije. Koršunovas kaže da ljubav izrasta iz mržnje i na taj je način nadilazi. To se dogodilo i dvjema veronskim obiteljima koje ni same ne znaju kad je i zbog čega započela kavga. Vjerojatno, oko recepta za bruschettu, ali glavno je da se članovi obitelji drže tradicije, kao toliko puta provjerena taktika ojačavanja zajednice traženjem neprijatelja izvan nje. Možda je litavski autor pomalo i pretjerao u svojem ismijavanju patetike ljubavnih razgovora i rastanaka i niskih strasti članova obitelji. Publiku je naročito nasmijao lik dadilje, koja predstavlja malograđansku dobru ženu koja, za razliku od Sheakspeareove Julijine čuvarice, izvaljuje šale i vodi ljubav sa svećenikom. Ovdje su suvišne rasprave radi li se o modernoj ili postmodernoj predstavi, jer Koršunovas ovdje kritizira društvenu zbilju koja je prisutna i u naše vrijeme.
PETER BROOK: Sizwe Banzi je mrtav
Satirična komedija Sizwe Banzi je mrtav najavljena je kao noseća predstava festivala pa je u skladu s tim, ali i pomalo snobovskim pristupom hrvatske publike, ZKM bio ispunjen do zadnjeg mjesta. Nažalost, većinu sjedala je opet zauzela tzv. kulturna elita, no, vratimo se Peteru Brooku, jednom od najvažnijih redatelja suvremenog teatra. Klasični dramski tekst o apartheidu u jednom južnoafričkom getu unosi surov humor koji utjelovluju Habib Dembélé i Pitoho Womba Konga. Predstava ispunjenja afričkim ritmom punim živosti kroz njih oslikava nehumanost sustava i odbacivanje na temelju boje kože. No, Brook u jednom trenutku nadilazi lokalnu tvornicu i svakodnevna ćaskanja i uvodi univerzalno pitanje: Što se događa u prokletom svijetu? Što nije u redu sa mnom? Zar nisam i ja čovjek? Nije li ovo krik svih nas, navezan uz boju kože, nacionalnost ili seksualnost. Drama se ipak nije uspijela u potpunosti odmaknuti od teme rasizma. Glavni lik Sizwe Banzi u potrazi je za ispravnim papirima koji mu omogućuju ostanak u gradu umjesto renatularizacije u svoje selo gdje se jedino može nadati smrti u rudniku. Pronašavši leš s valjanim dokumentima Sizwe Banzi umire i tako pokazuje apsurd sustava gdje su potvrde bitnije nego osobe. Brook ne predviđa slom sustava niti ga priželjkuje, već nadilazi razloge njegovog postojanja i upućuje gledatelja u borbu protiv okrutne svakodnevnice. Time je i ova predstava dramskog kazališta Bouffés du Nord nastavak Brookovog neumornog propitivanja istine života.
LEV DODIN: Moskovski zbor
Nada u bolju budućnost stanara moskovske komunalke nit je koja se proteže kroz cijelu predstavu Leva Dodina Moskovski zbor. Priča u snovima na početku Hrusčovljeve epohe i konačnog pada Staljinovog kulta prati tri generacije jedne ruske obitelji. U malom stanu svojim likom opčinjava mater familias Lika koju savršeno utjelovljuje Tatjana Ščuko. Povratak njene sestre i nećakinje iz gulaga unosi nas u središte bolnog života punog ljubavi i mržnje, oholosti i propalih ideala, ljudskosti i netrpeljivosti stanara. Na marginama spleta privrženosti i prijevara, ali neodvojivo povezan nalazi se zbor u funkciji grčkoga kora kojeg su drugi stanari (od 40 godina nadalje) osnovali kako bi pobijedili na natjecanju komunističke omladine i otputovali u čudesno i nadasve privlačno inozemstvo. Lev Dodin, rođen u Sibiru što svakako treba naglasiti, jedan je od rijetkih redatelja koji se usudio prijeći preciznu granicu istine u sovjetskoj umjetnosti i napraviti dekonstrukciju komunističkog sistema. Uz ubacivanje imena ruskih klasika o kojima mi ekstremno malo znamo, Dodin je prikazao apsurd sovjetskog vremena izabravši kao glavnu skladbu, koja je obilježila kraj predstave, Bachovu Misu u s molu. Izvrstan nastup glumaca i pjevača dramskog kazališta Maly iz Sankt Petersburga je zasjenio činjenicu da nema raspleta odnosa, da nema katarze. Međutim Moskovski zbor govori o vremenu kada je svako djelovanje nemoguće i jedino što preostaje jest prepustiti se fatalizmu i krhkoj nadi. Pa što bude, bude. Amen.
Festival svjetskog kazališta
Četiri godine Festival svjetskog kazališta dovodi redatelje čija su djela na vrhu europske kazališne estetike. Svake godine raste broj gledatelja, a usporedo i njihova očekivanja. Tako je i ove godine. Dileme političke prirode, kakve su postojale još lani, polako su zamijenile rasprave o estetici, didaktičkim postignućima i sociološkim prijeporima europske kulturne zajednice. Naravno, ako nešto takvoga uopće postoji u građanskoj svijesti europskog Istoka i Zapada.
Izvjesnost više ne postoji u novom kazalištu koje će predstaviti velika imena poput Petera Brooka, Jan Fabrea ili Leva Dodina. Peter Brook i njegov Theatre des Bouffes du Nord postavlja središnju predstavu festivala Sizwe Banzi je mrtav koja udara put etike i estetike koju festival preispituje. Jednostavnim i maštovitim scenskim rješenjima, iskusni majstor predstavlja se na sebi svojstven način, predan humanom, i kazališnoj jednostavnosti. U predstavi glumi i poznati svjetski reper Pitcho Womba Konga.
Festival u Hrvatskom narodnom kazalištu započinje spektakularnom predstavom Leva Dodina, Moskovski zbor. Ta drama prati život više stanara jednog komunalnog pedesetih godina prošlog stoljeća, u doba najžešćeg komunizma. Ideja koja se provlači kroz predstavu ustvari se svodi na pitanje kako sačuvati ljudsko dostojanstvo u svijetu siromaštva lišenog nade. Ili, kako je jedan od glumac rekao, da treba ostati dobar (ma što to značilo), a na gledatelju je da procijeni da li su likovi uspjeli u tome. Iako je predstava realistična, naglašeno da je izbjegnuta naturalistička nota koja bi podsjećala primjerice na Germinal. Posebnost predstave leži u radu s glumcima. Dodin, utemeljitelj nove ruske škole glume, zahtijeva od svojih glumaca da dinamiku njihovih međusobnih odnosa prenesu i na same likove. To objašnjava činjenicu da su probe trajale čak dvije godine kako bi se osim profesionalna odnosa razvili i intimni međuljudski odnosi. Moskovski zbor jedan je od primjera pravca u kazalištu koji se naziva teatar- kuća, naglašavajući miješanje dvije stvarnosti; kazališne i svakodnevne. Trupa je gostovala na mnogim svjetskim festivalima od Francuske do Italije, a u Rusiji su na jednom prestižnom festivalu dobili nagradu za najbolju predstavu i glumu.
Sheakspeareovu tragediju Romeo i Julija postavlja još jedan Litvanac u Zagrebu, Oskaras Koršunovas, inače dobitnik ovogodišnje Europske nagrade za novu kazališnu realnost. Jan Fabre po svom je tekstu Anđeo smrti režirao predstavu u kojoj hrvatska plesačica Ivana Jozić ulazi u dijalog s Williamom Forsytheom, koji se pojavljuje u animiranoj video instalaciji, dok je talijanski redatelj Danio Manfredini adaptirao roman Jeana Geneta Gospa od cvijeća i njegove noćne junake, lopove, preljubnike i transvestite uselio u priču o nestanku erotskog Kina Nebo.
