U petak , u organizaciji udruge Pressing- Centar za istraživanje i razvoj medija, u Sisku započinje prvo izdanje Festivala Željezara. Kroz tri dana, uz pomoć stotinjak sudionika domaće i regionalne glazbene, umjetničke i aktivističke scene "upogonit" će se prostor Željezare kao i okolni objekti i naselje Caprag, te će se u toj bivšoj tvornici barem privremeno ostvariti kulturna proizvodnja. O Festivalu, Sisku, radnicima i radništvu razgovarali smo s umjetničkim direktorom Marijanom Crtalićem koji je cijelu priču i pokrenuo. Marijan Crtalić (1968) akademski je slikar, multimedijalni umjetnik i aktivist čiji rad proizlazi iz odnosa prema samome sebi i interakcije s okolinom. Izlagao je samostalno te na brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je nagrade T-HT@MSU(2010) za rad "Nevidljivi Sisak- Fenomen Željezare", nagrade publike Fibula Film Festivala (2009) za dokumentarni film "Industrijski raj" , 26. salona mladih u Zagrebu (2000) i AICA-e na 36. zagrebačkom salonu (2002) te nagrade 1. salona mladih Sisak (2000).
Festival uskoro započinje, ali vratimo se na početak. Kako je cijela ideja krenula?
Pravi razlog privatizacije i pretvorbe je prenošenje društvenog vlasništva na državno, a državno je bilo u vlasti čuvenih Tuđmanovih 200 obitelji. Radi se o prodaji na osnovi političke fore: kao, sad smo mi domoljubi, živjela Hrvatska, dali smo vam domovinu, a vi nama dajte imovinu...
Ideja je nastala 2007. godine u sklopu projekta Nevidljivi Sisak koji podrazumijeva kulturnu revitalizaciju grada Siska. Planirano događanje je od grada poduprto djelomično - u vidu par izložbi. Kako sam u svom umjetničko - istraživačkom procesu počeo doticati i neka recentna pitanja kulturne politike grada, vrlo brzo sam pao u nemilost tadašnje koalicije HDZ-a i HSP-a te dospio pod tužbu gradonačelnika. Potpora mi je ukinuta, mada općenito njihov interes za nekakvu širu suradnjou i organizaciju takvog događaja nije postojao. Morala se promijeniti vlast da bih dobio priliku organiziranja većeg projekta. Nova gradonačelnica je otvorena za inicijative tog tipa i konačno mi je dana prilika da organiziram događaj po svom konceptu i idejama, bez uplitanja gradske vlasti, bez nužnosti uključenja u stranku jer se prije moglo teško išta raditi, a da nisi bio u stranci.
Koliko je prijašnjoj vlasti, tj. HDZ-u i HSP-u, smetalo to što ste počeli "kopati" po Željezari, privatizaciji i slično?
U principu im je više smetalo što sam počeo kopati po njihovim privatnim načinima dodjele "love" svojim prijateljima, ljubavnicima, životnim partnerima... Dakle, ne po osnovi stručnosti, nego po osnovi stranačke pripadnosti, prijateljstva i tako dalje. Naravno da im je smetalo da sad, u tom njihovom malom raju, netko još povlači kulturno pitanje nečeg što je bilo u mračnom socijalizmu koji je zapravo bio daleko bolji od svega što oni rade. Nije im bilo u interesu da izađe van to što je Željezara bila i značila za grad u odnosu na ono što su oni, sa svim svojim aferama značili gradu tada.
U sklopu Željezare djelovala je Likovna kolonija i brojne skulpture koje su tamo nastale su još u Sisku. U kakvom su stanju te skulpture i koliko je ljudi svjesno da ih okružuju važna umjetnička djela?
Na izložbi Nevidljivi Sisak održanoj u sisačkom muzeju 2008. godine, izložio sam fotke tih skulptura i dosta posjetioca nije znalo da su to uopće skulpture. To im je bilo više kao nešto što je izašlo iz Željezare; netko je to tu stavio, i to stoji, i ja ne znam čemu to služi nit' me zanima. Otprilike je bio takav i službeni stav grada. U istraživanju arhivske građe počeo sam surađivati sa sisačkim Muzejom, pokazao sam im svoje fotke i nekolicina mlađih muzejskih djelatnika počela je i sama istraživati željezarski fenomen.
zeljezara-22.jpg
Postoji li kakva inicijativa od strane grada i konzervatora da se te skulpture restauriraju ili su one osuđene na propadanje?
Inicijativa je nastala prije par godina kad je bivša vlast, zbog pritiska javnosti koji se stvorio uslijed mojih javnih kritiziranja, sebi pripisala projekt revitalizacije, a mene su, kao autora, izbacili iz priče. No, gradske institucije preuzele su stvar na stručnoj razini i pokrenuo se program zaštite skulptura i industrijske baštine. Nešto drugo je pitanje ritma nabavljanja novca kojeg za kulturu nema. Kultura je uvijek na udaru, mada, po meni, njeno financiranje bi trebao biti prioritet. Skulpture, a i cijela industrijska ostavština, napokon su označeni kao kulturna baština grada, što do tada nisu bili, te su i dobili svoje pravo kulturno-umjetničko značenje. Promjenom vlasti vraćen sam u projekt.
Cilj Festivala je kulturna revitalizacija Siska i pozicioniranje grada na kulturnoj mapi Hrvatske. Većina stvari se događa u Zagrebu. Možemo li pričati o svojevrsnoj decentralizaciji u ovom slučaju?
Centralizacija je omogućila da se većina toga događa u Zagrebu, ali zato se u provincijama bolje vidi pravo stanje stvari. Poanta je da ovim festivalom zapravo želim deizolirati grad Sisak s obzirom da se godinama, ne samo u Sisku, provodi politika "fejk" lokalpatriotizma koja onemogućava pristup ideja "izvana". Male izolirane zajednice u kojima se svi dobro poznaju idealne su za korupciju i teško je s nekim "izvana" uspostaviti suradnju kao s nekim koga poznaš.
Festival ima tri dijela (umjetnički, aktivistički i glazbeni), koja su međusobno povezana i bave se temama rada, radništva, solidarnosti i samoorganiziranja. Danas svjedočimo propadanju radništva što možemo vidjeti i u zamjeni samog termina radnika s djelatnikom, a vi upravo svojim projektom i Festivalom vraćate radnika u prvi plan. Možete li nešto reći o samom odnosu radnika i Željezare?
Kultura je u Sisku uvijek bila elitna povlastica društveno privilegiranih stranačkih podanika
Većina tamošnjeg stanovništva su bivši radnici Željezare i jedino se preko njih može uspostaviti spona s nekakvim normalnim životom. Moram priznati da je sve nastalo na temelju nekih mojih sebičnih potreba da mi ne bude dosadno kad dođem u Sisak, već zanimljivo. Pokušavam prilagoditi okolinu sebi, s obzirom da okolina ne može sebi prilagoditi mene. Danas je pojam radnik stereotip nekoga tko je intelektualno inferioran, koji je samo copy/paste sluga nekog sistema, odnosno firme, i nema pravo na kulturu i normalan život. Željezara je, osim osiguranja posla, imala i ulogu organizatora društvenog života, sa svrhom pružanja radnicima osjećaja da su subjekti, a ne objekti proizvodnje i sistema i da kao takvi zaslužuju sva prava i normalan ljudski život.
Željezaru možemo promatrati kao nešto više od te same industrije koja je uvelike zaslužna za tadašnji razvitak grada. Svjedoci smo propadanja objekata, skulptura, pa i društvenog života, što Festival i problematizira. Je li to propadanje na neki način pokušaj da se zaboravi prijašnji sistem i ideje koje su se gradile u tom sistemu, poput ideje solidarnosti?
Pravi razlog privatizacije i pretvorbe je prenošenje društvenog vlasništva na državno, a državno je bilo u vlasti čuvenih Tuđmanovih 200 obitelji. Radi se o prodaji na osnovi političke fore: kao, sad smo mi domoljubi, živjela Hrvatska, dali smo vam domovinu, a vi nama dajte imovinu...
Postoji li interes mlađih generacija za neku veću priču o Željezari, odnosno jesu li upoznati s prošlošću Željezare i njenom važnom umjetničkom prošlošću koja je specifična za grad Sisak za razliku od drugih industrijskih gradova?
Sada će biti! Do sada mlade nije zanimalo skoro ništa osim čistog egzistencijalizma i eskapističke zabave koju im grad nudi, a nudi im uglavnom kafiće, opijanje i nešto sportsko rekreativnih sadržaja. Praktički, neki kulturni sadržaj nemaju, a za ono čega nema, ne postoji ni interes. Kultura u gradu je uvijek bila elitna povlastica društveno privilegiranih stranačkih podanika.
Kako ste birali umjetnike koji će sudjelovati na Festivalu?
Većina ljudi je shvatila da naš program nikako nije isključivo zabavnog karaktera
Preko veze! To su sve socijalno angažirani umjetnici, odnosno aktivisti, dokazani u svom radu u Hrvatskoj i inozemstvu. Radi se o poznatim imenima poput Siniše Labrovića, Mladena Stilinovića, Igora Grubića, Borisa Cvjetanovića, Slavena Tolja, Andreje Kulunčić i još dvadesetak njih koji se bave markiranjem prostora, odnosno situacije i društva na temelju čega rade umjetničku reakciju čiji je zadatak promijeniti vizuru lokalnog stanovništva na svoje probleme, odnosno ponuditi im kut gledanja iz kojeg mogu vidjeti i potencijalno rješenje. Nadovezao bih se i na aktivističku priču čiji je zadatak iskomunicirati s ljudima mogućnost samoorganizacije društva u ostvarenju svojih prava putem individualnih inicijativa ili kroz nevladine udruge, odnosno nekakve nezavisne pristupe i principe, neovisno o dosadašnjoj praksi gdje se samo kroz stranku ili politička tijela čekalo da se nešto pokrene. Glazba je birana isto na principu nezavisne, nekomercijalne, revolucionarno-eksperimentalne forme koja se bori protiv estradizacije i turbofolklorizacije lokalne kulture.
Možete li nešto više reći o festivalskom prostoru?
Mislim da se koncept solidarnosti sustavno narušava, odnosno devastira fragmentacijom političkih i stranačkih opcija i da se na taj način ljudima manipulira po principu "zavadi pa vladaj". Prvo su neprijatelji bili Srbi, pa novinari, intelektualci, ljevičari, a danas su praktički svi neprijatelji jedni drugima
Festival se održava u prostoru bivšeg Instituta Željezara gdje su se obavljala znanstvena ispitivanja i gdje su ostali ostaci željezarskih znanstvenih laboratorija. Na 4. i 5. katu Instituta se održava izložba. Na livadi pokraj instituta održat će se koncert, odnosno na asfaltiranoj strani održat će se nekoliko performansa. Do Instituta su željezarske hale koje će se moći obići organizirano, u pratnji stručnog vodiča. Glavnina aktivističkog dijela se odvija u centru naselja na Trgu hrvatske državnosti, bivšem Lenjinovom trgu kojeg zato zovemo Lenjin. Tamo je gradska knjižnica Caprag, a ona je bila centar kulturnog i društvenog života Željezare. Postoje fotke sa stotinama ljudi na tom prostoru, dok je danas uglavnom prazan. Tamo bi se, po programu, aktivisti, udruge i umjetnici obraćali narodu koji bi sudjelovao u raspravama. Festval će započeti razgovorom s bivšim radnicima Željezare kroz koji će se razviti polemika o stanju danas, kuhat će se grah, umjetnici će izvoditi performanse... Očekujemo da će se stanovništvo uključiti i da ćemo pokrenuti raspravu o poboljšanju kvalitete života u gradu.
Koliko je zanimljiva ta ideja revitalizacije Željezare i naselja Caprag bivšim radnicima? Koliko su uključeni u cijelu priču?
Općenito, oni koji su upoznati s tim, mada većina ljudi tamo brine samo kako će preživjeti idući mjesec, dali su nam podršku, iako postoje izuzetci koji su dobrim dijelom politički instruirani od desne, gubitničke opcije. Naravno, optužuju nas za sve ono za što su i sami optuživani dok su bili na vlasti. Kod dijela stanovništva razvio se defetizam: da se ne može ništa promijeniti, da je sve osuđeno na propadanje i da se te hale koje su služile nečemu sada koriste za iživljavanje kulturnjaka i slično. Međutim, većina ljudi je shvatila da naš program nikako nije isključivo zabavnog karaktera, već da se radi o puno ozbiljnijem pristupu lokalnoj zajednici i da je sve rađeno u skladu s njihovim potrebama i očekivanjima, a daljnja suradnja razvijat će se kroz upoznavanje i komunikaciju s njima, kao i s prostorom u kojem žive. Teško im je prihvatiti da je industrija propala i da se na tom planu ne može ništa napraviti. Alternativa koju nudim je proizvodnja kulturnih sadržaja.
Vratimo se na temu solidarnosti. Koliko je ta ideja danas prisutna i možemo li pričati o propadanju te ideje?
Mislim da se taj koncept sustavno narušava, odnosno devastira fragmentacijom političkih i stranačkih opcija i da se na taj način ljudima manipulira po principu "zavadi pa vladaj". Prvo su neprijatelji bili Srbi, pa novinari, intelektualci, ljevičari, a danas su praktički svi neprijatelji jedni drugima. Svi se mrze međusobno i idealno je za određene stranke da ubiru političke poene, a da se fokus građana s tih pravih problema prebaci na to koja će nas politička opcija zastupati u EU parlamentu, umjesto da se fokusiraju na to što se zapravo zastupa i koji su naši problemi i što mi možemo bez diktata tih stranaka napraviti.
Bez ideologije?
Fragmentacija je oblik nove korporativne ideologizacije čija je svrha skretanja pažnje s politike i pravih problema na tržišni eskapizam, ne bi li se onda lakše upravljalo potrošačima razočaranim u politiku i okrenutim nebitnim sadržajima. U samoupravnom socijalističkom sistemu postojala je priča o samoorganizaciji radnika kao subjekata samoupravljanja i kojima se, unatoč glavnoj riječi države, ipak dala mogućnost odlučivanja o nekim stvarima, odnosno o idejama koje će država ili prihvatiti, ili ne. Danas su bitno manje prisutne prilike da radnici išta predlože, zato jer se sve odvija jednosmjerno od strane države, odnosno političkih grupacija koje su u poslovnom dealu s vlasnicima kapitala koji zapravo vode priču. Jedina šansa je u kolikoj-tolikoj demokraciji koja je kod nas još uvijek eksperimentalna igračka s kojom se društvo još uvijek upoznaje i igra.
Pričali ste o tzv. turističkom razgledavanju Željezare. Koliko je moguće da to bude kontinuirano, svojevrsno mjesto društvenog sjećanja?
Ta mogućnost je sve izvjesnija. Kroz suradnju s pojedincima iz sisačkih kulturnih institucija pokrenula se i problematika očuvanja, između ostalog, i društvenog sjećanja. Postoji dosta ljudi koji su stručni i dovoljno obrazovani da otvore tu problematiku i pokrenu način markiranja tog prostora kroz razne kulturno-edukativne sadržaje u koje bi se mogli uključiti i svi ostali, te zajedno osmisliti program oživljavanja koji bi trebao privući širu javnost, ne samo kao pasivne turiste, već kao aktivne istraživače i suradnike. Cijelo to naselje i grad Sisak su zapravo urbanističko-arhitektonski dragulji prožeti skulpturama i industrijskom i arheološkom ostavštinom, koji predstavljaju još uvijek nepoznanicu čije istraživanje tek počinje.
crtalic.jpg
Bavite li se trenutno još nečim osim Festivala?
U sklopu Nevidljivog Siska kojim se bavim zadnjih osam godina, razvio se i podprojekt Mogućnosti otpora, a to su moja sabrana djela i nedjela poduzeta u formi performansa, izložbi i javnih medijskih nastupa čiji je krajnji rezultat i festival Željezara koji bi trebao najglasnije aktualizirati cijelu stvar.
Idući Festival je, koliko sam shvatila, zamišljen kao svojevrsna prezentacija cjelogodišnjeg rada. Kako je to zamišljeno i koji su budući koraci?
Zamišljena kulturna revitalizacija grada obuhvaća godišnji ciklus predavanja, koncerata, općenito bilo kakvih kulturno-umjetničkih i aktivističkih događaja gdje bi, u skladu s daljnjim interesom i financiranjem, Festival bio summa summarum svega toga.
