Mala intimistička konferencija koja se već jedanaestu godinu zaredom održava u Dubrovniku, u organizaciji Ženske infoteke, uvijek govoreći o 'Ženama i politici', u svom je ovogodišnjem izdanju željela adresirati pojam klase, odnosno njen zaborav u suvremenom feminizmu.
Povezivanje žena na Istoku koje je karaketriziralo konferencije Ženske infoteke do sada, zbog dobre regionalne umreženosti, proširilo se na cijeli svijet pa smo imali priliku čuti različita iskustva, iste i specifične probleme iz Turske, Čilea, Ukrajine, Njemačke...
Osim kombinacije akademskog i aktivističkog pristupa, sudionice konferencije su pristupile pojmu klase raznorodnošću perspektiva, svaka iz svog profesionalnog i privatnog diskursa – od video aktivizma, medija i analize diskursa u Bosni i Hercegovini, antropološkog pristupa u Turskoj, psihodramatskog rada s ženama u Srbiji, nezavisnih inicijativa u Sloveniji ili organizacije visokog obrazovanja u Ukrajini. Pitanje zaborava klase je nužno uključilo i historijski pregled pokreta – dok je sedamdesetih godina feminizam prvenstveno bio socijalna praksa usmjerena protiv kapitalizma, heteronormativnosti, svih tipova nejednakosti, danas prevladava buržoasko-akademski feminizam i policy perspektiva, kako je istaknula Ute Ruppert osvrćući se na iskustva u Njemačkoj. Na primjeru feminističkih alijansi u Sloveniji, Tea Hvala je objasnila da nestabilnost i privremenost suradnje između ostalog potječe i od socijalnih razlika među aktivisticama i umjetnicama, kao i razlike u kulturnom kapitalu koje one posjeduju. Taj tihi konflikt koji se osjeća, ali o kojem se javno ne raspravlja, adresiran je u izlaganju čileanske feministice Veronice Schild kao depolitizacija liberalnog feminizma, dajući tako svojevrsnu sintezu razvoja pokreta i prikaz njegovog restrukturiranja u sklopu agende neoliberalne države, iz kojeg su neke feministice izašle kao dobitnice, a neke kao gubitnice globalizacije. Bila je to prilika za razgovor s Veronicom Schild o specifično čilenskom iskustvu, i o mjestu feminizma danas unutar širih društvenih pokreta.
Osim službene akademske karijere, možete li nam izdvojiti glavne točke svog osobnog i političkog razvoja, točke utjecaja?
Stvar koja je na mene najviše utjecala je moja pripadnost generaciji koja je sanjala o socijalističkom projektu Čilea. Ali morala sam napustiti zemlju jer je moja majka bježala od svog drugog braka koji nije bio dobar – u državi u kojoj razvod nije bio legalan. Moj odlazak je koincidirao s dolaskom Allendea na vlast. Otišla sam u dobi od šesnaest godina i proživljavala s razdaljine militarne grupe, smrt prijatelja.... To motivira moj rad, to što ne mogu zaboraviti. Iako sam studirala filozofiju i englesku književnost, kasnije sam se bavila političkom znanosti kako bih mogla provoditi empirijsko istraživanje u Čileu. Zbog toga mislim da je politička situacija u Čileu ostavila najjači utjecaj na mene.
Razvoj čilenaskog feminizma opisujete sintagmom From sisters to clients. Što ona zapravo znači?
U određenom trenutku u Čileu je postojala široka mreža žena koja je okupila feministice iz organizacija i žene koje su radile u grassroot aktivnostima, koje su zajedno organizirale proteste, marš za internacionalni dan žena, različite edukacijske aktivnosti u kojima su aktivistice radničke klase naučile stvari o feminizmu, o seksualnosti – ono što ja zovem feminističkim curriculumom. Zovem ih sestrama, jer su tu ostvareni kontakti i prijateljstva, korisne veze. Do transforamcije je došlo kada su neke od ovih poznatih feministica preselile u državne agencije, uključujući i ženski ured i počele raditi na socijalnoj politici i socijalnom programu s rodnim licem. Ali tada su one grassroots žene sve više postajale klijenti na koje su se usmjeravali različiti programi, poput programa protiv siromaštva. One su prestale biti sestre, a postale klijenti.
Čile i Hrvatska su čini se iskusili istu recentnu povijest feminizma– mejnstrimiranje feminizma i roda u akademskom diskursu i medijima, otvaranje vladinih ureda za ravnopravnost spolova. Koji su pozitivni, a koji negativni momenti ovog razvoja?
U godinama dikature u Čileu i kasnije u godinama demokratizacije - što je bilo različito u političkim zahtjevima žena?
U vrijeme diktature zahtjevi su bili politički artikulirani unutar većeg pokreta, feminističkog ali i šireg. U vrijeme tranzicije, odnosno izbora i dolaska na vlast izabrane vlade, dogodilo se svojevrsno otvaranje. Zahtjevi za većim pristupom žena u političke centre moći, uspostava ureda za ženske poslove, zahtjev za abortusom, zakonom o razvodu – ono što je tada traženo uobičajena su ženska prava. Ali moram istaknuti da to je bila samo jedna strana jer uvijek su postojale žene koje nisu željele imati ništa zajedničko s političkom moći i sistemom. One nisu bile anarhistkinje, prije kritičke socijalistkinje koje su tvrdile da je država kontaminirana klasnim bazama. A angažiranje s državom bi bazično značilo kooptaciju. Njihovi zahtjevi su oni koji su bili zapostavljeni. Jer kada govorimo o feminističkim zahtjevima tada već govorimo o tom sektoru feminističkog pokreta koji je izabrao igrati političku igru. Za taj sektor dogodilo se otvaranje i kreiranje ureda, neka dostignuća u smislu eliminiranja seksizma u učionicama, senzinbiliziranje za problem seksualnog uznemiravanja i organiziranje oko tih pitanja. To se zaista dogodilo ali u isto vrijeme cijena je bila da se sva ta energija transformirala u analizu, razvoj i implementaciju državne politike s rodnim licem. Mejnstrimiranje roda zapravo znači da se politička oštrica feminističkih zahtjeva izgubila.
Možete li danas identificirati grupe ili pojedinke u Latinskoj Americi koje još uvijek rade na tim političkim zahtjevima feminizma?
Postoje nove grupe koje su vrlo kritične prema limitacijama feminizmu koji operira unutar državnih institucija. Ali ono što se danas događa po cijeloj Latinskoj Americi je fragmentacija. Imate feminizam koji je vrlo lijepo povezan s univerzitetskim programima, nezavisnim istraživačkim grupama, nevladine organizacije koji dobivaju novac od vlade i na kraju same vladine urede. Postoji cijela mreža koja onda cirkulira ovo proizvedeno znanje. Ali u Čileu, ali i na drugim mjestima, postoji još jedan fenomen koji je vrlo interesantan – a to su žene u domorodačkim zajednicama koje se organiziraju oko pitanja socijalnih prava i to rade potpuno odvojeno od ostalih feministkinja. S druge strane postoje grupe mladih profesionalnih žena koje tvrde da imaju alternativu ali ja ne vidim koja je to alternativa. Generacijski one se vide kao žene koje ne pripadaju ženama moje dobi koje su bile dio procesa institucionalizacije. Žele imati vlastite zahtjeve – koji su uglavnom kreću oko pitanja identiteta i tijela. To je ta fragmentacija. Bila sam u Kostariki u ožujku i otkrila da ondje postoji ista vrsta podjele. Problem je u tome što ne postoje nikakve nacionalne platforme – ništa što bi ih na nacionalnoj razini dovodilo zajedno. Imate domorodačka prava i zahtjeve ali oni su regionalni, imate pitanja mladih ali ona su također regionalna.
Mislite da je ova fragmentacija koja je prisutna ne samo u feminizmu zapravo inherentna razvoju svakog pokreta?
Mislim da je s jedne strane inherentno samom razvoju pokreta, ali s druge strane ono što se dogodilo cijeloj Latinskoj Americi ali i drugdje u svijetu 1989. kolapsom socijalizma je poptuno razočaranje projektom ljevice. Pa su tako čak i jezik i analitičko oruđe napušteni, što je također doprinijelo današnjoj situaciji. Ono što je interesantno danas je da se domorodačke žene koje su siromašne organiziraju oko vrlo klasičnih pitanja socijalne pravde, dok srednja klasa žene ili žene koje su institucionalizirane koriste vrlo liberalan argument jednakosti.
Radi se o gubitku posvećenosti utopiji i smislu borbe za socijalnu pravdu. To je koincidiralo s razvojem feminističke teorije, posebno u Sjevernoj Americi i u Francuskoj, koja se sve više fokusirala na pitanja identiteta, tijela i seksualnosti ali potpuno odvojene od socijalnog konteksta. U tom smislu su postali jako kulturalni, bez materijala. U tome je stvar. Ali mislim da društveni pokreti neizbježno imaju kratak život, posebno ako stvar promatrate historijski.
Čini se da se nadate kumulativnom efektu različitih pokreta, transnacionalnim alijansama – čemu se točno nadate?
Ja sam zapravo vrlo staromodna. Dok su se feminizam i žene vrlo sretno organizirale oko nekih pitanja, činjenica je da su uvjeti života za većinu stanovništva cijele Latinske Amerike postali toliko grozni da su, bez obzira na male korake koji su učinjeni šezdesetih i sedamdesetih, uništeni osnovni indikatori dobrog života, kao što su zdravstvo, zapošljavanje i obrazovanje. Čile je dobar primjer, jer izgleda kao model za cijelu regiju. Sve je privatizirano; ako si siromašna, ideš u bolnicu za siromašne, u školu koju si možeš priuštiti, i nemaš šanse za bolji život. I oni su sada zabrinuti zbog toga. Moja nada dolazi iz staromodnih pobuda, ja vjerujem u ono što se sada događa sa domorodačkim ženama. Žene koje su marginalizirane s ovom ekonomijom i ovim sistemom će se u jednom trenutku organizirati. Moje pitanje i moja nada je buduća mobilizacija koja će morati uključiti i druge kategorije ljudi koji su marginalizirani. Ne mislim da će se neka vrsta ujedinjenog i općeg feminizma koji smo imali tokom sedamdesetih i osamdesetih dogoditi ponovo, jer ono što je tada ujedinjavalo bila je politika, odnosno politička pitanja. Ono što se sada dogodilo je da su neke žene, neke feministice zapravo profitirale, izgradile karijere i postale dobitnici globalizacije tako da ne očekujem od njih da sada stanu na drugu stranu i budu zajedno s gubitnicima. Znači, moja nada je da će se dogoditi novi pokret za promjene ali to neće biti jednostavno feministički pokret već koalicija pokreta. Osobno vjerujem da to novo mora imati formu alijansi s drugim marginaliziranim sektorima kao i utjecaj u području socijalne pravde za žene.
Nešto novo se zaista već događa, ali još uvijek ostaje pitanje (ne) mogućnosti postavljanja zajedničke platforme?
U pravu ste, to je upravo ono što se događa na socijalnom forumu. Velika debate na socijalnom forumu vode se između starih, klasičnih marksističkih sindikata, vrlo rigidnih, koji nastavljaju insistirati na klasnoj borbi. Ali u Latinskoj Americi više nema takve stvari kao klasa ili radnička klasa. Industrijski rad i njemu pripadajuća klasa su uništeni. Tenzija između njih, zatim Zelenih koji nisu nužno lijevo orijentirani, pa domorodačkih zajednica koje se bore u drugom kontekstu, donose u opticaj potpuno različite diskurse.
Vjerujem da je će za stvaranje prave platforme biti potrebno da nas udari ogromna kriza, poput globalne kriza koja se već događa u okolišu. U ovom smislu sam možda staromodni marksist; vjerujem da će doći do krize u hiperprodukciji u kojoj većina svjetskog stanovništva neće moći konzumirati sve ono što se proizvodi. Sada to još uvijek funkcionira, jer možemo dosegnuti različite grupe u svijetu kao konzumente. Vidim tu krizu kako dolazi, krizu koja će biti nalik na veliku recesiju tridesetih godina prošlog stoljeća, ali ova kriza će biti potpuno globalna u svom udaru i mislim da će prisiliti ljude na ujedinjenje i stvaranje zajedničke platforme.
Rekli ste da niste aktivistica već teoretičarka koja je zaintersirana za proizvodnju znanja koja mgu biti korištena kritički, za razliku od proizvodnje znanja koja se događa na sveučilištu i koristi za institucije poput Europske komisije, Svjetske banke ili pak državne socijalne politike. Na kakvu ste točno upotrebu mislili?
Mogu vam dati vrlo konkretnu ilustraciju: 2003. godine bila sam pozvana od strane Attac grupe na ljetnu školu u sjevernoj Njemačkoj u kojoj sam pričala o čileanskom iskustvu, odnosno mojoj analizi čileanskog neoliberalizma. Govorila sam pred 600 njemačkih aktivista o transformacijama unutar feminizma koje su odgovarale razvoju neoliberalizmu, a budući da Njemačka danas prolazi dubinske promjene i restrukturiranja, tu postoje mnoge paralele. To je ilustracija kako moja teorija osigurava analizu za njih, aktiviste, da kritički razumiju ono što se događa s njihovim vlastitim društvom. U Čileu moj rad ne čitaju policy makeri, već nove generacije čileanskih istraživača koji su kritični u vlastitom radu i nalaze moj rad korisnim. Mislim da ovaj tip kritičke teorije može biti jednako koristan i za znanstvenike i za aktiviste - da bi se dao smisao onome što se događa, kao način viđenja i interpretiranja realnosti.
