U zadnjih nekoliko godina u pogledu borbe protiv AIDS-a dešavaju se velike promjene. U Hrvatskoj se AIDS više ne zove SIDA, u svijetu broj novozaraženih po prvi put počinje opadati. Ipak, svake minute više od četiri osobe zaraze se HIV-om, a više od tri osobe umru od posljedica AIDS-a. Farmaceutske kompanije su natjerane da smanje cijene lijekova siromašnim zemljama, ali se u tim istim zemljama smanjuje broj medicinskog osoblja. U Hrvatskoj još nema obuhvatne seksualne edukacije, ali je zasad još uvijek među zemljama s najmanjom stopom zaraze. U svakom slučaju, danas se u cijelom svijetu obilježava Svjetski dan borbe protiv AIDS-a, pa toj boleštini koja godišnje ubije oko 2 milijuna ljudi valja posvetiti malo vremena.
Bez obzira na to kako ju odlučili nazivati, AIDS/SIDA nastaje djelovanjem virusa HIV-a te je s 33 milijuna zaraženih jedan od glavnih svjetskih problema. Nekim društvima ona doslovno predstavlja opasnost po opstanak. Swaziland, maleni susjed Južnoafričke Republike, zemlja je s najvećim brojem HIV pozitivnih osoba na svijetu - 26 posto populacije, tj. svaka četvrta osoba nosi taj virus. Prema podacima WHO-a zbog epidemije HIV-a Swaziland svake godine gubi 2 posto populacije godišnje, tj. više od 60 posto svih smrti u zemlji uzrkovano je AIDS-om.
Osim što AIDS izaziva pojedinačne tragedije, on izaziva i ogromne društvene probleme. Ljudi koji umiru od AIDS-a uglavnom umiru u godinama kad su radno sposobni. Ta činjenica najviše pogađa siromašne zemlje koje ulaze u začarani krug - troše resurse na odgajanje i obrazovanje radno sposobnih ljudi koji onda umiru od posljedica AIDS-te se tako gube ljudski resursi koji bi mogli pomoći u borbi protiv te epidemije. K tome, zbog AIDS-a mnoga djeca ostaju bez roditelja, što dodatno povećava pritisak na iovako slab socijalni sustav tih zemalja. U spomenutom Swazilandu samo 22 posto djece odrasta uz oba roditelja, a u svijetu ukupno ima više od 16 milijuna siročadi zbog smrti roditelja izazvanom AIDS-om.
Skandalozno je da si, usprkos relativno niskoj cijeni, milijuni ljudi još uvijek ne mogu priuštiti osnovnu antiretroviralnu terapiju
Da ne bismo pomislili da se epidemija AIDS-a zbiva na dalekom afričkom kontinentu, prema najnovijem izvještaju UN-ovog programa za AIDS (UNAIDS), najbrži rast novozaraženih zbiva se u našem susjedstvu, u Istočnoj Europi i Centralnoj Aziji, s čak 25 posto bržim širenjem zaraze. Prema riječima Ivane Crnčić, glasnogovornice HUHIV-a, u Hrvatskoj se broj HIV pozitivnih osoba povećava za oko 10 posto godišnje, dakle svake godine imamo novih šezdesetak zaraženih osoba. Trenutno u Hrvatskoj živi oko 670 HIV pozitivnih osoba, a dosad je od posljedica AIDS-a umrlo više od 150 ljudi.
Gledajući globalno, razloga za optimizam u borbi protiv AIDS-a ipak ima. Prema UNAIDS-u zabrinjavajući trend sve bržeg širenja epidemije počeo se obrtati. Posljednjih godina se brzina širenja epidemije uglavnom stabilizira ili smanjuje, a broj smrtnih slučajeva od posljedica AIDS-a smanjila se za čak 20 posto. To se pripisuje mijenjanju seksualnih navika, boljoj edukaciji i većoj raspoloživosti lijekova koji ne mogu izliječiti, ali mogu značajno produljiti život osoba oboljelih od AIDS-a.
Što se tiče mijenjanja seksualnih navika, uočeni su zanimljivi trendovi koji negativno utječu na širenje zaraze. U zemljama s visokim brojem zaraženih bilježi se češće korištenje kondoma te smanjivanje broja seksualnih partnera. Iako se u zadnje vrijeme mnogo pisalo o navodnoj promjeni vatikanske politike prema kondomima, ta politika je i dalje izrazito negativna po pitanju njihove upotrebe, usprkos činjenici da je kristalno jasno da smanjuju širenje zaraze. Zaboravlja se da se prije svega godinu dana Papa našao na udaru kritika kad je izjavio da kondomi ne poboljšavaju već pogoršavaju problem AIDS-a. Ako i postoji promjena stava Katoličke crkve prema kondomima, onda je ona zasad tek kozmetičke naravi. U svakom slučaju, trend smanjivanja broja seksualnih partnera u zemljama s visokom stopom HIV-a je jamačno Vatikanu više po volji, što nikomu ne bi trebalo smetati, jer je to zaista značajna komponenta u prevenciji širenja virusa.
kondom_papa.jpg
U Hrvatskoj se broj HIV pozitivnih osoba povećava za oko 10 posto godišnje, dakle svake godine imamo novih šezdesetak zaraženih osoba
Iako se posljednjih godina povećala dostupnost lijekova protiv AIDS-a (antiretrovirusna terapija), broj novozaraženih je još uvijek dvostruko veći od broja ljudi koji po prvi put počinju terapiju. Globalno, još oko 10 milijuna ljudi nema pristupa nikakim lijekovima. Dok su još prije nekoliko godina glavni problem borbe protiv AIDS-a bile farmaceutske kompanije koje su kontrolirale patentna prava na antiretroviralne lijekove, danas je u svijetu veći problem manjak infrastrukture i kadra za distribuciju tih lijekova. Budući da za lijekove uglavnom vrijedi pravilo da patentna prava traju do 20 godina, patenti su za prvu generaciju lijekova već uglavnom istekli. Prve generacije antiretroviralnih lijekova potpuno se legalno proizvode u ogromnim tvornicama generičkih lijekova Indije, Brazila i Tajlanda pa su tako zagarantirane njihove pristupačne cijene. Najnoviji i najbolji lijekovi su još uvijek zaštićeni patentnim pravima, te se trenutno vode bitke između farmaceutskih kompanija i siromašnijih zemalja o njihovoj fer cijeni. Ne treba zaboraviti da je cijena kombinacije lijekova kojim se uspješno produljuje životni vijek oboljelih od AIDS-a pala s oko 10,000 dolara godišnje na današnjih 90 dolara, što je ogroman pomak. Ipak, skandalozno je da si, usprkos relativno niskoj cijeni, milijuni ljudi još uvijek ne mogu priuštiti osnovnu antiretroviralnu terapiju.
Jedan od najvažnijih problema u borbi protiv AIDS-a danas je odljev mozgova iz zemalja kojima su ti mozgovi najpotrebniji. Primjerice, u SAD je iz Etiopije emigriralo više od trećine, a iz Gane više od polovice doktora. Prije nekoliko je godina Randall Tobias, tadašnji koordinator borbe protiv AIDS-a američke vlade, izjavio da samo u Chicagu živi više etiopijskih doktora nego u samoj Etiopiji. Dok Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) preporuča da na 100 tisuća stanovnika bude kao minimum minimuma dvadeset liječnika, više od polovice afričkih zemalja ima ih manje od deset. Za usporedbu, Hrvatska, kojoj se, sudeći po redovima u bolnicama, može s pravom prigovoriti manjak osoblja, ima 240, Italija 420, a Kuba je šampion s nedostižnih 591 liječnika na 100,000 stanovnika. Mnoge zemlje mogu samo plakati gledajući naš, iz naše perspektive mizeran, standard zdravstvene zaštite.
Ukupno gledajući, u Hrvatskoj stanje još nije alarmantno. Hrvatska je na svjetskom začelju prema postotku zaraženih (između 0,02 i 0,03 posto populacije). Ipak i kod nas postoje određeni problemi. Glasnogovornica HUHIV-a Ivana Crnčić najzabrinutija je diskriminacijom HIV pozitivnih osoba: „Ljudi nam se često javljaju sa svakojakim problemima poput gubitka posla zbog diskriminacije, ali je uvijek poprilično teško dokazati da se radi o diskriminaciji. Zato se ljudi obično boje kretnuti u takve procese jer bi njihovo ime negdje isplivalo i povlačilo se po novinama te bi im bilo još i gore." Ona ističe da se HIV pozitivne osobe često diskriminiraju i stigmatiziraju, te je najgora povremena diskriminacija od strane zdravstvenih djelatnika. Ne treba nas onda čuditi da se gotovo nitko ne usudi javno priznati da je HIV pozitivan.
aids-5.jpg
Hrvatska još uvijek nema formiranu jasnu seksualnu edukaciju u školama koja bi učila o učinkovitoj prevenciji prijenosa HIV-a. Iva Pem Novosel iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo kaže da se u sklopu zdravstvenog odgoja održi par predavanja o spolno prenosivim bolestima i načinima njihove prevencije. Ipak, to se posebno dogovara s ravnateljima i nastavnicima u sklopu programa zdravstvene zaštite, ali nekakav sustavan nacionalan program koji bi djecu educirao o seksualnosti ipak ne postoji. Novosel kaže: „Budući da je u Hrvatskoj 85 posto zaraženih spolnim putem, trebamo raditi na edukaciji, zdravstvenom odgoju, osvješćivanju te općenito poticati zaštitu kod spolno aktivne populacije bilo da se radi o homoseksualnoj ili heteroseksualnoj." UNAIDS-ov podatak koji zastrašuje jest da u Hrvatskoj među rizičnim skupinama (koje uključuju prostitutke, intravenozne heroinske korisnike te muške homoseksualce) samo 40 posto ljudi dobro odgovara na pitanja o prevenciji zaraze i zna osnovne činjenice o HIV/AIDS-u. Potreba za dodatnom edukacijom je stoga više nego očigledna, budući da je ova razina neinformiranosti među rizičnim skupinama potencijalna tempirana bomba.
U svakom slučaju, podaci o globalnoj borbi protiv AIDS-a ohrabruju, te treba biti umjereno optimističan. Borba protiv odljeva mozgova u bogatije zemlje morat će postati jedan od prioriteta globalne politike, iako to mnogima neće odgovarati. U Hrvatskoj, koja bilježi izrazito nisku stopu zaraze HIV-om te ima izvrsne zdravstvene programe usmjerene protiv AIDS-a, mjesta za poboljšanje svakako ima. To se prvenstveno odnosi na potrebu uvođenja sustavnog obrazovanja o načinima prevencije spolnog prenošenja HIV-a (osim klincima smiješnih poziva na apstinenciju), te na nužnost većih napora u sprečavanju diskriminacije HIV pozitivnih osoba. Zašto Hrvatska sa tako dobrom početnom pozicijom ne bi uložila dodatni napor i konačno postala svjetska velesila u nečemu što nije sport, pa makar to bila borba protiv AIDS-a?
