Dobrosusjedski odnosi

Pokazala je time službena Ljubljana da joj nimalo nije stalo do dobrosusjedskih odnosa, pravde, prava i demokracije, već je, Über Alles, i pod svaku cijenu nacionalni interes kojim Slovenci sada žele nadomjestiti i naplatiti svoje povijesno neiživljeno državotvorstvo. U političkoj euforiji i iskazivanju nadmoći koja je preplavila sunčanu stranu Alpa prelaze se sve granice, pa tako predsjednik Gornjeg doma parlamenta Blaž Kavčič, ni manje ni više, poručuje Hrvatskoj kako može u europsko društvo tek kada se odredi prema nacističko-fašističkoj koaliciji u Drugom svjetskom ratu odnosnu sudjelovanju NDH na strani sila Osovine! S idiotima ne treba polemizirati, jer je to već u startu uzaludan posao. No Kavčič je visokopozicionirani slovenski državni dužnosnik kojeg, ako već mater i otac nisu mogli ništa naučiti o povijesti, trebala je škola ili makar neki od njegovih savjetnika. Da se prva oružana pobuna u okupiranoj Europi zbila 22. lipnja 1941. godine, na dan kada je nacistička Njemačka napala Sovjetski Savez, u šumi Brezovica kraj Siska, pod vodstvom Vlade Janjića-Cape i njegovih 77 partizana od kojih su 72 bili Hrvati, općepoznata je i priznata činjenica. I sada bi Kavčiču i njemu sličnim kavgadžijama Hrvatska, koja se u svom Ustavu temelji i vezuje na tekovine antifašističke borbe, trebala dokazivati da joj je stalo do »povijesnih europskih vrijednosti« iako su njezini sinovi ginuli dok je glavom i bradom Adolf Hitler usred Maribora držao svoje zapaljive govore. Od Kavčičevih riječi okreće se utroba i slovenskim partizanima koji su ratovali ne samo protiv Nijemaca već i slovenskih nimalo nježnijih ustaša, Rupnikovih belogardejaca. Nije Slovenija preko noći od zečjeg postala hrabro srce. Zasigurno su dozu adrenalina Ljubljani ubrizgali i oni kojima nije u interesu da Hrvatska bilo kada uđe u EU ili, iz njima znanih razloga, sabotiraju Sarkozya i francusku inicijativu. Ljubljana je koristila ne samo objektivno znatno teži položaj Hrvatske, koja je Jugoslaviju napustila nakon petogodišnjeg krvavog i razornog rata, već i sve slabosti mlake, površne i nedosljedne vanjske politike Zagreba u posljednjih 18 godina. Danas Slovenija koristi isključivo svoje pravo jačega obavljajući usput prljave poslove i za neke treće. Da je tome tako, posvjedočio je i nekad ugledni Ivo Vajgl podsjećajući da Slovenija nije prva koja nastavak pristupnih pregovora uvjetuje pitanjem granice. Naime, svojedobno je to, kaže Vajgl, na sličan način Sloveniji uvjetovala Italija, baš kao i Austrija Češkoj i Slovačkoj, te Njemačka Poljskoj! I to je ta neskrivena ambicija Slovenije koja sebe u nametanju političke volje Hrvatskoj vidi velikom poput Italije, Austrije ili Njemačke. Mogli bismo, parafrazirajući Kavčiča, reći: Slovenija – četvrta sila Osovine.