Protrčavanje Kairom
12-13/01/2012 - U četvrtak u jutro sam krenuo iz Zagreba preko Franakfurta za Kairo. Stigao sam na Zamalek kasno u večer. Sutradan sam se motao po mojem kvartu i nabavljao sitnice koje ću ponijeti sa sobom u Kalkutu. Aviokartu sam ranije osigurao.
Raspitivao sam se kod jednoga susjeda s kojim sam se sprijateljio, inače trgovca kod kojega godinama kupujem cigarete - kakva je politička situacija? Proveo sam, naime, prethodnih dvadeset dana u Hrvatskoj i, iako sam preko interneta pratio ovdašnje događaje - proteste, demonstracije i prve parlamentarne izbore poslije rušenja predsjednika Muabaraka - htio sam čuti mišljenje toga lokalnoga mudraca. Skoro svaki puta kada sam ranije svraćao u njegovu svaštarsku radnju on je proučavao neke novine i znao bi zdravorazumski komentirati ovdašnje događaje. Sada mi je odgovorio kako "trenutno vlada zatišje, ali vjeruje kako će biti bolje"." Zašto?" "Pa, po svemu sudeći, generali, Amerikanci i Ikhvan (Muslimanska braća - prim.I.I.) su se dogovorili oko nove formule vlasti. Ikhvan će biti kooptiran u vladu u kojoj će biti mlađi partner generalima, a ovi će nastaviti surađivati sa Amerikancima i primati njihovu pomoć. Dokaz tomu je zatišje na Tahriru (centralnom kairskom trgu - prim. I.I.) gdje i dalje dežura mala grupa demonstranata, ali masovnih protesta nema, Ljudi su se umorili od izlazaka na ulice To je posljedica upravo obavljenih parlamentarnih izbora, prvih na kojima sam i ja glasao" Pitam ga za koga se je on opredijelio- da li za Ikhvanovu Stranku slobode i pravde, koja je prema preliminarnim procjenama osvojila najviše mandata? "Ne, glasao sam za Demokratski blok (izbornu koaliciju okupljenu oko Stranke slobodnih Egipćana, koju je inicirao i čiju je kampanju financirao uspješan poslovni čovjek i najbogatiji Egipćanin, inače kopt, Saviris - prim. I.I) ", glasio je njegov odrečan odgovor.
Za godinu dana krize, egipatske su se devizne rezerve od 30 milijardi dolara svele na 10 milijardi, a krizi se još ne nazire kraj
Glavne saveznice Savirisove stranke u Demokrtskom bloku su dvije socijaldemokratske partije, a zajedničkim se izbornim programom zalažu za sekularnu državu i liberalnu ekonomsku politiku po modelu europskih država blagostanja. Njihova je izborna koalicija privukla sekularizirani segment srednjih slojeva, velike poduzetnike, i male trgovce poput mojega sugovornika, revoltirane korupcijom Mubarakova režima. Iako je na ovim izborima prošao puno lošije od islamističkih stranaka - od Muslimanskog bratstva/Stranke slobode i pravde i od ultrakonzervativne fundamentalističke Al-Nur stranke - Blok se nada nekom udjelu u budućoj koalicionoj vlasti.
14/01/2012 - U subotu u 19 sati sam avionom Emirate kompanije poletio za Dubai gdje ću se prekrcati za Kalkutu, glavni grad indijske države Zapadni Bengal. Dobio sam neudobno sjedište u srednjem redu. Do mene se smjestila jedna tročlana, pretpostavljam egipatska obitelj - korpulentni četrdesetogodišnjak sa dugom raščupanom bradom, njegova u crno obučena i potpuno zamotana žena pokrivenoga lica sa uskim prorezima za oči, i njihov desetogodišnji sinčić. Pretpostavljam da je tata nekakav stručnjak, možda inženjer ili liječnik, koji je dobio posao u Dubaiju ili jednom od emirata, jer nekvalificirani radnici nemaju pravo sa sobom dovoditi porodice.
Privremena vlada muku muči s fiskalnim deficitom, a najgore je što nema novca za kupovine žitu kojim se prehranjuje stanovništvo
Ne postoji precizna evidencija, ali se procjenjuje da oko osam milijuna egipatskih građana privremeno ili stalno boravi u inozemstvu. Većina njih upravo u bogatim petrodolarskim zemljama Arabijskog poluotoka. Njihove novčane doznake obiteljima u zemlji, poslije prihoda od turizma i taksi na brodove što prolaze Sueskim kanalom, popunjavale su egipatske devizne rezerve. Otkako je prije godinu dana u Egiptu izbila pobuna i gospodarstvo zapalo u krizu, taj se je priljev drastično smanjio. Zbog nesigurne situacije opao je i broj turističkih dolazaka, a potpuno su presahle inozmene investicije. Došlo je i do masovnog bjektsva egipatskog kapitala prema inozemstvu. Za godinu dana krize, egipatske su se devizne rezerve od 30 milijardi dolara svele na 10 milijardi, a krizi se još ne nazire kraj. Privremena vlada muku muči s fiskalnim deficitom, a najgore je što nema novca za kupovine žitu kojim se prehranjuje stanovništvo. Tek je nedavno pokrenula pregovore za Međunarodnim monetarnim fondom za dobijanje kredita od 3,2 milijardi dolara, a sa Svjetskom bankom i Afričkom bankom za razvoj pokušava dobiti još dodatnu milijardu. Nije jasno kako će to, uz postojeći vanjski dug od blizu 40 milijardi dolara, ikada moći otplatiti?
Dubajski shopping center
Čekajući na dalju avio-vezu, motao sam se te noći tri sata po aerodromu. Više podsjeća na ogroman shopping centar nego na zračnu luku. Prodaju se bez carine svi mogući proizvodi, od odijevnih artikala najelitnijih svjetskih modnih kuća i audio--vizualne opreme do roba široke potrošnje. I alkoholna pića, Prodavači, policajci i carinici su sve stranci, uglavnom uvezena radna snaga iz siromašnijih arapskih zemalja i sa Indijskoga potkontinenta. Njegovim se alejama danonoćno probijaju tisuće putnika svih rasa, boja, nacija i uzrasta.
Let od Dubaija do Kalkute je trajao preko pet sati. Iz kalkutskog aerodroma nazvanog po indijskom nacionalisti Subbahu Chandri Boseu, koji se u vrijeme Drugoga svjetskog rata, uz podršku Japanaca, borio protiv Britanaca, uspio sam se iščupati tek u devet sati ujutro. Na izlazu me je dočekao najavljeni šofer, držeći u ruci veliki papir s mojim imenom. Tako sam poslije nekih 28 godina ponovo stupio na tlo Indije. Tada sam putovao kao turist sa svojom obitelji - Majom, Srđom i Ratkom - ali smo preskočili Kalkutu. Obišli smo međutim Bombaj, Delhi, Agru, Džajpur i Madras, i za tih četrdesetak dana mojega godišnjeg odmora stigli još do Nepala, Šri Lanke i Maldiva. Ostao sam dužan Kalkuti u koju sam evo stigao.
Poziv da održim tri predavanja na teme arapskih pobuna uputio mi je direktor jednoga ovdašnjeg instituta - Istraživačkoga centra Mahaniraban - Ranabir Samaddar, moj dugogodišnji prijatelj koji je prije par mjeseci boravio u Kairu. Bit ću prvih pet dana njihov gost, a ostalih pet sam ću istraživati ovaj veliki grad. Smjestili su me u pansion, ovdje se to naziva gostinjska kuća (guest house) Manorama u Salt Lake Citiju, u rezidencijalnom kvartu jednoga od modernih predgrađa stare Kalkute gdje je nekada bilo slano jezero. U istom je predgrađu lociran i Ranabirov Centar. Kada za njih odradim svoje obaveze, preseliti ću se središte grada. To mi je sugerirala moja sestra Rada koja je u vrijeme svojih studija u Indiji više puta svraćala u ovaj grad, a 2006/2007 tu provela šest mjeseci.
U tuđem vrtu
Za razliku od Rade, kojoj je uža specijalnost indologija i koja dobro poznaje ovu zemlju, moja su saznanja o njoj dosta tanka. Jedini čuveni Bengalac o kojemu sam prije ovoga dolaska ponešto znao bio je Tagore, čije sam pjesme svojevremeno čitao. Čak mu ni osobno ime - Rabindranath - nisam zapamtio. No znao sam da je dobitnik Nobelove nagrade za literaturu (1913). Ovdje sam otkrio da se je uz pjesništvo i književnost bavio još muzikom i slikarstvom (komponirao je indijsku nacionalnu himnu). Bio je intelektualna snaga indijskog pokreta za nezavisnost. Smatra se bardom onoga što ovdje nazivaju Bengalskom renesansom.
No tu sam se susreo, kao što ću tek otkriti slijedećih dana, s čitavom galerijom povijesnih likova što su na raznim područjima politike, ljudskoga stvaralaštva, kulture i znanosti dali važne doprinose oblikovanju modernog Bengala i Indije, sa imenima koja su svakom ovdašnjem srednjoškolcu više ili manje poznata, dok sam ja za vrijeme ovoga kratkoga boravka samo neka od njih uspio registrirati. Među inima, na primjer, ime Ishwara Chandre Vidyasagara, koji je još prije Tagorea dao svoj doprinos bengalskoj kulturnoj renesansi. Rekonstruirao je i pojednostavio sredinom XIX. stoljeća bengalsko fonetsko pismo, koje se i danas koristi. Osim toga je bio pisac, filozof, filolog, prevodilac, edukator i izdavač. Također imena C.V. Ramana i Amantiya Sena, dobitnika Nobelovih nagrada. Prvome, koji je predavao na Kalkutskom sveučilištu, dodijeljena je još 1930. nagrada za fiziku, a drugome, rođenom Bengalcu, koji je tu pohađao srednju školu i tu stekao profesorsku titulu, pripala je nagrada za ekonomiju 1998. godine.
Za razumijevanje današnje Indije, ogromne zemlje s preko 1,2 milijarde stanovnika, naravno, nije neophodno memorizirati listu svih onih koji su doprinijeli njezinoj izgradnji. Bilo bi i nemoguće. Ali je važno znati da ovo nije zemlja samo fascinantne stare i slojevite civilizacije, starije i bogatije kulture od naše europske, i tradicija koje i danas žive, već i suvremenih svjetonazora, stvaralaštva i dostignuća. Mislim da svakoga tko ovdje dolazi sa dalekih meridijana zbunjuje kako se ta dva svijeta međusobno prožimaju, ne previđajući i onaj treći svijet ogromne bijede i siromaštva.
Pripremao sam se za ovu ekspediciju, a sada se nadam nešto dopuniti na licu mjesta. No prvo nekoliko povijesnih sekvenci korisnih za razumijevanje sadašnjosti.
Uspon i pad Mogulskoga Carstva
Iako su simptomi krize bili prisutni ranije, carstvo se počelo raspadati sa početkom XVIII. stoljeća uslijed dinastičkih borbi za prijestolje, pobuna vazala, osamostaljenja provincijskih guvernera, amputacije carskih teritorija od strane novih država - ekspanzije Maratha hinduističke konfederacije na jugu Potkontinenta, emancipacije sikskih principata u dolini Pundžaba, ujedinjenja paštunskih plemena pod dinastijom Duranija na području današnjeg Afganistana, Pakistana i doline Amu Darije, perzijske vojne invazije pod vodstvom Nadir šaha, i postupnog uzmicanja pred prodorom britanske Istočno indijske kompanije (East India Company - EIC).
Britanska kolonizacija
Gore spomenuta Istočnoindijska kompanija je bila privatno dioničarsko društvo koje je od engleskoga kralja dobilo licencu za trgovinu sa zemljama Azije. Tu su joj konkurenti bili prvo Portugalci, pa Holanđani, a na Indijskom potkontinentu još i Francuzi. Tu se je u početku još sukobljavala i sa suparničkim grupama engleskih trgovaca. Kompanija je samostalno pregovarala sa mogulskim vladarima, od njih dobivala koncesije i sa njima, njihovim guvernerima i vazalima, kao i sa drugim suverenima Potkontinenta, povremeno ratovala i potpisivala mirovne ugovore. Aktom parlamenta Ujedinjenog kraljevstva iz 1772. godine, kontrolu nad Kompanijom je preuzela država. Imenovala je Warrena Hastingsa generalnim guvernerom Bengala sa punim ovlastima, ne samo nad teritorijama pod ranijom direktnom upravom Kompanije, već i nad formalno samostalnim državama i državicama Potkontinenta. Za uzvrat je Kompanija godišnje plaćala kruni određenu sumu novca i imala obligaciju uvoziti godišnje u Britaniju isto tako utvrđenu kvotu
Warren Hastings
warren-hastings.jpg
indijskih proizvoda. Iz vlastite dobiti, koja nije bila mala, Kompanija je pokrivala troškove svoje lokalne politike, administracije i vojske. Bilo je to, koristim se sada suvremenom terminologijom - državno-privatno partnerstvo u kolonizaciji Indije. Kompanija je raspuštena poslije pobune sepoya (indijskih vojnika u vojsci Kompanije) iz 1857. godine, koja se iz Bengala proširila uzvodno dolinom Gangesa sve do zapadnih obala Potkontinenta. Masovna pobuna sa mnogim međusobno nepovezanim žarištima je skršena za godinu dana. Završila se padom Mogulskoga carstva, dok je Istočnoindijska kompanija raspuštena umjesto koje je osnovano britansko potkraljevstvo Indije. Posljednji mogulski vladar, Bahadur III šah, je zarobljen i poslat u egzil. Sjedište vicekralja i generalnog guvernera Indije, kao i njegove vlade, koja je administrirala čitavim Potkontinentom u ime britanskog Raja (Vladara), bilo je u Kalkuti. Pored teritorija kojima se direktno upravljalo iz Kalkute, potkraljevstvo je u vazalskim vezama držalo više stotina lokalnih formalno samostalnih država. U tom je međuperiodu u Kalkutu uvezena i počela sa radom prva tiskarska preša, koja je štampala tekstove, prvo na engleskom a onda i na bengalskom. Indijski muzej kojega ću kasnije posjetiti je ustanovljen 1814, a prvo je moderno sveučilište na Potkontinentu počelo sa radom 1857.
