Kao i do sada, naša „inkubatorska demokracija" koja će uskoro dobiti pozitivnu ocjenu za izlazak iz inkubatora, posrće i prije nego je učinila prve korake
Promatrajući iz žablje perspektive građana one koje smo ovlastili da pregovaraju, donose odluke i brane naše interese čini se da većinom gledamo grupu loših učenika koji sjede u zadnjoj klupi, upravo su shvatili da je kraj tromjesječja i da moraju "naštrebat' za test" i napisati zadaću bar za dvojku, da se prođe, da se ne ide na popravni. Kreativnost, kritičnost, otvorenost kao i dijalog postaju luksuz. Pa tako i informiranje i uključivanje građana. Kao i do sada, naša „inkubatorska demokracija" koja će uskoro dobiti pozitivnu ocjenu za izlazak iz inkubatora, posrće i prije nego je učinila prve korake. Oni koji su na vlasti ne shvaćaju ne samo kome su odgovorni nego i da su odgovorni, a građani se još uvijek bore s konceptom aktivnog građanstva, pojmom javnog interesa i uključivanjem u proces donošenja odluka. Vlast se „trača" na kavi, odmahuje se rukom i povremeno moljaka da nešto kaže, objasni kada se u svakodnevnom životu ili poslu susretnemo s potrebom korištenja njezinih usluga. Vezano uz EU, ne samo da nemamo informacija o pregovaranju nego još nemamo niti prevedene promjene ugovora koje je donio Lisabon i koji je promijenio značajne stvari u EU arhitekturi kao što su na primjer mogućnost izlaska iz Europske unije. Na drugoj strani je šačica iskusnih veterana, koji, iako su još jedna od ugrožene vrste u recesijsko doba, egzistiraju i djeluju većinom u nevladinom sektoru, susreću se na bezbrojnim okruglim stolovima o EU-u i rade ono što demokratski građani rade - ne prihvaćaju niti nepostojanje odgovora niti nepotpune ili pogrešne odgovore, ne moljakaju nego - zahtijevaju, međutim to rade već par desetljeća.
Europska unija i mnoge interesantne i izuzetno važne teme o tome kako želimo da izgleda Hrvatska, kako želimo da izgleda Europa i kako želimo da izgleda svijet zapostavljene su, a na površinu su isplivala slabo predstavljena ekstremno desna kritika EU-a (u kojoj volimo Hrvatsku, izgleda bezuvjetno, i ne želimo tuđina te izjednačujemo zadnju presudu Haaga i EU) i brojčano još slabija lijeva kritika EU-a (koja redukcionistički kompleksnu društvenu pojavu i politički okvir kao što je EU svodi na ono što bi trebala biti jedna od kritika EU-a - utjecaj i moć krupnog kapitala). Između stoji EU - veliki žrtveni jarac, koji se krivi za sve i svašta, koji malo, malo pokaže rogove, a malo pogne glavu i trpi. A trpi teret odgovornosti za globalizaciju, za grijehe država članica (njihovih vlada i društava), za grijehe Hrvatske (njenih vlada i društva) i u manjem djelu za svoje vlastite grijehe, kojih također naravno ima. Usred svega toga talasaju se građani, generacijama naučeni na paternalizam i jednosmjernu komunikaciju, frustrirani time da im se tvrdi da žive u demokraciji a da ju povećalom moraju tražiti, i naravno posebno mladi, koji su u godinama u kojima su posebno osjetljivi na paternalizam, pa i time posebno alergični na Europsku uniju koju doživljavaju kao nametnutu i elitističku, mladi koji su odrastali u devedesetima na dva opijajuća mita, kapitalističkom mitu i nacionalističkom mitu, i nakon tih su obećanja suočeni s burzom i državom u kojoj se uopće ne prepoznaju.
Žrtveni jarac
Europsku uniju se svakodnevno krivi za probleme koji nisu ili ne mogu uopće biti njezina odgovornost. Takva demonizacija EU-a ne čudi s obzirom na informacije koje su o EU-u dane, s obzirom na metodologiju koja je pritom upotrebljena i s obzirom na generacije građana i njihovu edukaciju o javnom interesu i aktivnom građanstvu. S obzirom na situaciju i kontekst, čini se da se sve strategije i zagovaranje EU-a, pa čak i da su dobro, kritički osmišljene svode na bacanje šake sjemena u pustinju. Ono što čudi je da ova vrsta zajedničkog neprijatelja nije stvorila nikakvo ujedinjenje (čemu obično služe takve stvari) niti artikulaciju NE-EU stava. Međutim neki od argumenata koji su pogrešno usmjereni na EU mogu se izdvojiti i pojasniti:
1. Europska integracija i globalizacija su dva najvidljivija procesa na našim prostorima, međutim iako su ta dva procesa povezana ona nisu međusobno zamjenjiva. Iako se čini da je u našem slučaju puno više riječ o amerikanizaciji i
Europsku uniju se svakodnevno krivi za probleme koji nisu ili ne mogu uopće biti njezina odgovornost. Takva demonizacija EU-a ne čudi s obzirom na informacije koje su o EU-u dane
Foto: Deviantart.comkulturnim i političkim utjecajima SAD-a nego li EU-a ili Zapadne Europe, utjecaji europske integracije se također uvelike osjećaju. Često se EU krivi za procese kao što su oduzimanje od moći nacionalnoj državi, utjecaj multinacionalnih kompanija itd., iako su to procesi koji se dešavaju globalno, koji su odraz, na žalost, vrijednosti koje vladaju u SAD-u, EU-u ali i u Hrvatskoj i koje će nastaviti utjecati na hrvatske građane neovisno o ulasku u Europsku uniju. Upravo je pred par dana poznati sociolog Zygmunt Bauman na svom predavanju na Subversive Film Festivalu podsjećao da se dogodilo da je moć isparila na globalnu razinu a vlast (politika) je ostala na nacionalnoj razini. Ta promjena između razine na kojoj se donose odluke i razine na kojoj možemo zastupati svoje interese je i razlog za postojanje demokratskog deficita i pasivnost građana, na svim razinama - nacionalnoj, europskoj i globalnoj. Što se tiče uloge globalne ekonomije na građane RH moglo bi se diskutirati o tome hoće li divlji kapitalizam Hrvatske biti čak i nešto pripitomljeniji ulaskom u EU. U svakom slučaju globalna ekonomija, te institucije kao što su MMF, Svjetska banka i tako dalje, ostaju naša stvarnost bez obzira na Europsku uniju. Treba naglasiti da Europska unija, po pitanju moći multinacionalnih kompanija, nije napravila ništa značajno progresivno osim što je kaznila Microsoft i Procter & Gamble ogromnim globama zbog iskorištavanja pozicije na tržištu i što ipak insistira na nekoj razini zaštite potrošača, međutim i dalje je podložna pritiscima i lobbyima velikih kompanija. To je, naravno, problem iz pozicije borbe protiv diktata tržišne logike gotovo svakim djelom našeg života, ali i kritike europskog projekta kao nečega što je trebalo biti novo, postmoderno i provoditi nove (humanije) vrijednosti. Međutim Europska unija ostaje realnopolitički samo još jedan okvir u kojem vladaju iste one vrijednosti koje vladaju i nacionalno i globalno. Ne može ju se kriviti za utjecaj globalne ekonomije na RH i naivno je vjerovati da će ulazak ili neulazak u EU to promijeniti. I ako se slažemo da to nije europska suradnja kakvu želimo i svijet kakav želimo onda to moramo mijenjati na lokalnoj, nacionalnoj, europskoj i globalnoj razini. Naravno, za to nam treba i pravo glasa na svim tim razinama, pa tako i europskoj.
eu-3__c38.jpg
Često se EU krivi za procese kao što su oduzimanje od moći nacionalnoj državi, utjecaj multinacionalnih kompanija itd, iako su to procesi koji se dešavaju globalno, koji su odraz, na žalost, vrijednosti koje vladaju u SAD-u, EU-u ali i u Hrvatskoj i koje će nastaviti utjecati na hrvatske građane neovisno o ulasku u Europsku uniju
2. Europska unija nije država i ne regulira u svim područjima istom snagom. Najčešće se radi o tome da se EU krivi za promjene ili loše pojave u svim područjima javnih politika podjednako - u vanjskotrgovinskoj (koja je na razini EU-a zbog nepostojanja carina i nameta) kao i obrazovnoj, ljudskim pravima ili imigraciji. To pokazuje nerazumijevanje uloge i pravnog okvira EU-a ili samog koncepta Europske unije pa se od EU-a očekuje da funkcionira kao država te dolazi do tragikomične situacije u kojoj najveći kritičari Europske unije od nje očekuju da djeluje u svim područjima kao država, da regulira od ljudskih prava nadalje i time istovremeno zastupaju i najveću eurofobiju i europski federalizam. Dobar primjer su upravo ljudska prava koja u velikoj mjeri ostaju u rukama nacionale države. Europska komisija je objavila izvješće o provedbi Europske povelje o temeljnim pravima koja je pravno obvezujuća već više od godinu dana (zajedno s Lisabonskim ugovorom), ponajprije za europske institucije prilikom pripremanja raznih zakonodavnih akta ali i za nacionalne vlasti prilikom primjene EU zakonodavstva. Komisija je 2010. zaprimila više od 4.000 pisama europskih građana o povredama temeljnih prava, a gotovo tri četvrtine slučajeva bile su izvan nadležnosti europskog prava. Također, mnogi ljudi ne znaju da pojedinac uopće ne može izaći pred Sud Europske unije i da se svi oni slučajevi vezani za ljudska prava odlučuju na sudu u Starsbourgu koji nije dio Europske unije već druge organizacije, organizacije europske integracije u kojoj smo od 1996 - Vijeća Europe, koja ima puno više članova ali i puno manju moć vršenja pritiska na njih. Ova vrsta zabuna se dešava često i potencirana je staroeuovskom praksom političara zemalja članica koji i prečesto slegnu ramenima i kažu građanima "tako je odlučeno u Bruxellesu" kada se u stvari radi o odluci ili aktivnosti na nacionalnoj razini. Iz tog razloga važno je znati da EU nije primarni akter u svim područjima podjednako, da mnogo toga odlučuju zemlje članice, da Europska unija nije puki zbroj zemalja članica i da europska razina koju predstavlja Komisija inicira zakonodavne akte i snažno sudjeluje u odlukama o njihovom provođenju međutim da o njima odlučuju Parlament (građani) i Vijeće (države članice) te da kada odlučuje "EU" to znači da odlučuju zemlje članice i građani EU-a i da je to i odgovornost država članica koje ponekad igraju zakulisne igre ali i građana koji su velikim djelom inertni, pasivni i neupućeni. Dobar je primjer prvog I ponovljenog drugog referenduma u Irskoj za usvajanje Lisabonskog sporazuma. Naime česte su (I opravdane) kritike top-down demokracije koja ponavlja referendum dok on ne prođe (posebno relevatno u ovom trenutku za RH) ali se vrlo rijetko pita zašto je to moguće i kako građani u tako kratkom roku mjenjaju odluku te što to znači za bottom-up demokraciju i za referendum kao jedan od njezinih knjučnih mehanizama.
3. Europska unija nije zbroj svojih članica niti njihovog prosjeka. Ovo se odnosi na kritiku Europske unije za neke (loše) politike ili odluke u njezinim članicama, Primjer su sve češće izjave koje govore o "desnici u Europskoj uniji" dok se u stvari radi o popularnosti desnih stranaka koje dobivaju moć odlukom donesenom od strane smo nekih članice i nevezano za njihovo članstvo u EU-u. Moglo bi sa na primjer govoriti o tržištu EU-a jer je ono jedinstveno za sve članice i kritizirati ga, u velikoj mjeri, kao tržište EU-a međutim to nije istina za druga područja i pojedine slučajeve članica. Pa tako jedan od groznijih primjera ekstremnodesničarenja dolazi iz Švicarske (zabrana minareta) koja nije članica Europske unije te su u istoj zemlji, koja je najčešći primjer za učestalost referendumskog principa žene generacije moje majke bile bez glasa. Prema tome upitno je možemo li uopće govoriti o trendu u Europi, ili zapadnoj Europi, a kamo li o nečemu što radi ili dopušta Europska unija.
Sloboda izbora, postojanje alternative i što ćemo odlučivati na referendumu
Postoji razlika između podrške Europskoj uniji i podrške pridruživanju RH EU-u. Naime, možemo smatrati da EU nije izuzetno uspješan ili dobar projekt, ali da je istovremeno momentalno najbolja politička opcija za RH. Na nadolazećem referendumu ne odlučujemo jesmo li dio europske integracije (jer to već jesmo, politički, ekonomski i geopolitički godinama) nego koji status želimo imati u tom procesu. U tom smislu možemo odabrati nekoliko izbora na teorijskom kontinuumu i nešto manje na praktičnom kontinuumu između pozicija DA i NE.
Možemo smatrati da EU nije izuzetno uspješan ili dobar projekt, ali da je istovremeno momentalno najbolja politička opcija za Hrvatsku
A. Članstvo u Europskoj uniji. To znači preuzimanje pravne stečevine EU-a, u područjima u kojima nam to odgovara i u onima u kojima možda ne, pristup sredstvima iz fondova, izdvajanje za zajednički proračun (koji ima tri komponente najveći dio je postotak bruto društvenog proizvoda - oko 1,24 posto kao i u manjem djelu udio carina i PDV-a) , pravo glasa u Vijeću (vjerojatno 7) i grupa zastupnika u Parlamentu (vjerojatno 12) kao i pravo na predsjedavanje EU-om i razne druge povlastice, posebno u smislu zastupanja interesa na globalnoj razini.
B. Poseban odnos s Europskom unijom - drugim riječima, to bi značilo da smo blisko povezani s EU-om i sudjelujemo u europskoj integraciji, ali kroz posebni okvir suradnje (koja uključuje nemogućnost glasanja) kao npr. Švicarska i Norveška. Međutim to nije realna opcija, jer RH nema resurse koje te države imaju, kao ni tradiciju neutralnosti, te ponuda ove vrste nikada nije niti bila na stolu.
Iz hrvatske perspektive odgađanje ulaska nije najbolja opcija jer je ulazak u EU politički konsenzus velikog djela stranaka u RH, pa bi glasati NE na referendumu dovelo u pitanje politički sustav i legitimitet svih tih stranka
C. Opcija "Ne, hvala za sad, možda neki drugi put" je situacija u kojoj se odgađa članstvo (bilo zato što je to odlučeno sada bilo zato što referendum nije prošao). Ova opcija se sve više spominje među građanima koji nisu jako negativno nastrojeni prema EU-u, ali imaju potrebu zauzeti stav i osmisliti alternativu. Ova opcija mi se ne čini kao dobra ideja jer se tzv. financijska perspektiva (koje je okvir za EU proračun) donosi svakih pet godina i sljedeća je 2013. Tada se ne samo odlučuje o preraspodjeli sredstava, već se i mijenjaju politike (npr. zasigurno će se mijenjati poljoprivredna politika - jedna od najčešće i najžešće kritiziranih). Za Hrvatsku ne bi bilo dobro da uđe npr. 2014. i mora sudjelovati četiri godine u rješenjima koje nije stvarala i za koje nije mogla glasati. Također, pitanje je što bi bilo s već dobivenim predpristupnim sredstvima za koja sada (ako ulazimo 2013.) točno znamo koliko iznose, kao i s politikom proširenja EU-a posebno s obzirom na sve turbulencije koje se momentalno događaju u njoj. Iz hrvatske perspektive ovo također nije najbolja opcija jer je ulazak u EU politički konsenzus velikog djela stranaka u RH, pa bi glasati NE na referendumu dovelo u pitanje politički sustav i legitimitet svih tih stranka i upitno je koje bi onda bilo političko rješenje. S tim da treba naglasiti da NE na referendumu ne znači automatski da je većina građana protiv ulaska u EU. Također RH, ako previše odugovlači, gubi vanjskopolitički vrlo važnu ulogu zemlje prozora u regiju Zapadnog Balkana tj. države predvodnice u regiji koju može značajno ekonomski i politički iskoristiti. To je moguće (iako izgleda ne i iskorišteno) jedino ako RH uđe u EU značajno prije ostalih zemalja regije. Odgađanje članstva je popularizirano kao svojevrstan odgovor na zasićenost i frustriranost „inkubacijskom demokracijom" i osjećaja da je cijeli proces nametnut. Međutim u slučaju umjerenog revolta EU-om predlažem bolje rješenje: ući odmah, koristiti sredstva i privlačnost za ulaganje koja će se generirati u očima međunarodne javnosti dobivanjem statusa članstva, istovremeno smišljajući alternativu i donoseći odluku informirano i s iskustvom, pošto je to moguće od stupanja na snagu lisabonskog ugovora, te kad je osmišljena i provediva dobra alternativa izaći iz EU-a nakon par godina.
D. "Apsolutno i konačno ne" je upravo ona opcija koja se koristi kako bi se dokazalo da nema alternative, a u odgovorima na pitanje ima li alternative obično se pomiješaju pitanja postojanja teorijskih alternativa, praktičnih alternativa, cijene neulaska i izvedivosti. Treba napomenuti da su to argumenti prije svega za konačno i apsolutno ne, što ne mora značiti moguće NE na referendumu koje može donijeti samo odgodu. U slučaju da RH službeno usvoji politiku odbijanja članstva, a to je jedini ponuđeni oblik suradnje, to je kratkoročno (jer nije osmišljena alternativa) i realnopolitički neizvedivo. Naime Hrvatska nije samoodrživa. Uslijed globalizacije i globalne ekonomije prije svega, a onda i utjecaja smanjenja svijeta na sve druge segmente, RH već odavno nije ekonomski samoodrživa (pitanje je li ikada bila ili mogla biti), a posebno ne s obzirom na postotak trgovine koji obavlja s EU-om, jer, ne zaboravimo, ne izoliramo se samo od apstraktnog EU-a već i od njegovih članica kao što su Austrija, Njemačka, Italija, Mađarska... Tako nešto vodilo bi u situaciju izolacije od mnogih procesa koji se odvijaju već sada, sličnu onoj Albanije Envera Hoxe. To bi značilo ne samo odbijati buduću suradnju s EU-om nego odbaciti i mnoge oblike već postojeće suradnje i sudjelovanja u europskoj integraciji, prije svega u ekonomskom smislu.
Suma sumarum prije zaokruživanja
● Iz pozicije RH tj. hrvatskog društva, smatram da je to daleko najbolja kratkoročna strategija za sudjelovanje u već prisutnom procesu europske integracije. To je okvir u kojem RH već postoji i EU nudi mogućnost sudjelovanja koja maksimalizira poziciju Hrvatske. Ekonomski (a mislim da bi u ovoj situaciji bilo neispravno i neosjetljivo govoriti o nečem drugom kao prioritetu), RH dobiva ne samo sredstva iz EU-a nego i privlačnost ulagačima jer ma što mi mislili o tome i ne slagali se s time da će RH kada uđe biti išta stabilnija ili "civiliziranija" to je u očima tzv. svjetske javnosti i ulagača istina i otvara mnoga vrata za RH. Naime u Hrvatskoj se dogodio određeni politički make-over. Hrvatska prije i Hrvatska poslije izgledaju zainteresiranim "ženicima" sasvim drugačije i ma koliko to bilo površno ta promjena utječe na njezinu budućnost, s jedne strane podizanjem samopouzdanja i sakupljanjem pozitivnog iskustva i s druge strane otvaranjem novih mogućnosti koje se otvaraju.
● Iz pozicije mene kao građanke - želim moći aktivno sudjelovati na svim razinama: lokalnoj, nacionalnoj, regionalnoj, globalnoj i zalažem se bilo kakve, ma koliko nesavršene korake u mogućnostima participacije. Članstvo u Europskoj uniji predstavlja dodanu demokratsku vrijednosti i to ne iz onih razloga koji se često čuju u propagandi - da je EU civiliziran vrhunac demokracije - već iz jednostavnog razloga da to pruža jedan dodatni u osnovi demokratski okvir na kojem mogu donositi odluke a koji je izuzetno relevantan za moj život. Jer iako EU nije vrh piramide napretka u demokratizaciji i humanizaciji međujudskih i međudržavnih odnosa, ona je prvi i jedni primjer zajedničkog suvereniteta na nadnacionalnoj razini i jedna od cigli u izgradnji novih ideja upravljanja koja više i bolje odgovaraju prije spomenutoj činjenici ishlapljivanja moći iz nacionalnog okvira. I ta je ideja i praksa, za mene, sama po sebi, dovoljan argument za članstvo i nešto u čemu želim sudjelovati.
Već i činjenica da nitko, pa ni nove zemlje članice, nisu izašle iz EU-a, iako je to moguće, upućuje na to da je EU momentalno zbilja najrealnija opcija na ovom prostoru
Upravo je glasanje u skladu s javnim interesom, a ne privatnim, ono što će, čini mi se, biti glavni kamen spoticanja na izlasku na referendum. Glasanje u javnom interesu bi, na primjer, bilo dobro prikazati na primjeru glasanja na referendumu za ukidanje bankarskog sustava. Naime, ma koliko privatno bili bijesni na banke, ako si to možemo priuštiti u privatnom životu možemo jednostavno reći NE i čuvati novac u čarapi, međutim da je pitanje na referendumu jeste li za ukidanje bankarskog sustava u RH, ma koliko nas mamilo, zaključili bismo da je u javnom interesu da bankarski sustav i dalje postoji, da ga se mijenja, kritizira, ali bili bismo svjesni realnosti funkcioniranja ekonomije i da donosimo odluku za cijelu državu i sve građane. Glasanje na referendumu ne smije biti skup o dluka iz privatne perspektive ili frustracije, već odluka u javnom interesu, pa tako i u slučaju EU-a. Na kraju, nije problem da ne postoji kritičnosti i transparentnosti u ovom razdoblju prije pristupanja, već da se bavimo sredstvom (referendumom), a ne ciljem - članstvom. Problem je da ne raspravljamo kakvo članstvo želimo, kakvu Europsku uniju želimo, i općenito usmjerimo raspravu na kvalitetu, a ne kvantitetu (kao što se npr. stalno priča o broju otvorenih i zatvorenih poglavlja, a nikada o kvaliteti pregovora) što je izuzetno važno s obzirom da ne samo svi argumenti koje sam navela već i činjenica da nitko, pa ni nove zemlje članice, nisu izašle iz EU-a, iako je to moguće, upućuje na to da je EU momentalno zbilja najrealnija opcija na ovom prostoru.
