Pedeset je godina prošlo od nemira u Parizu 1968. godine koja je, prepuna političkih događaja u svijetu, otvorila ključna pitanja u funkcioniranju zapadnih demokracija koje su demokraciju kao pojam još uvijek razumijevale arhaično – kao politički poredak, kao vlast, kao vladavinu.Upravo su prije 50 godina studentski nemiri, prošireni na opće štrajkove diljem Francuske, zrcalili iskušenje političkoga, demokracije u njezinu temelju kao nesuglasnosti i ekscesa. Kako god bila ocijenjena, akcija je u jednom sigurno bila u pravu. U tome da demokracija nije poredak jer kada bi to bila, onda ne bi bilo onih koji bi bili u mogućnosti promijeniti sam poredak
Upravo je u tome ležala njihova temeljna pogreška jer demokracija nema formu koja bi joj određivala dovršenost, odnosno ona nije poredak, oblik vladavine ili vlasti, ona je ne-poredak, "anarhija" kako pokazuje Platon, "vladavina bez vladavine" (gouvernement sans gouvernement), kako piše Rousseau (misleći i na vladu bez vlade), ili "nesuglasnost" (mésentente), kako uvjerava Rancière.
Tog su svibnja u Parizu i čitavoj Francuskoj blokirana sveučilišta, tvornice i ulice, a demokracija se nakon dugo vremena vratila tamo gdje pripada – ulici, jer ondje je ljepota (la beauté est dans la rue) s koje sve ponovno izgleda mogućim.
Politika odnosno demokracija više nije forma vladavine unutar koje postoji samo zadano "umijeće mogućega", nego, s obzirom na to da je odlučno "biti realan, tražiti nemoguće" (soyez réalistes, demandez l'impossible), zahtjev za nemogućim, jer "izbori su zamka za budale" (élections, piège à con). No, u traganju za nemogućim nad revolucionarna se zbivanja ubrzo nadvio sumrak, a njega je u svom romanu Veseli pariški svibanj opisao James Jones:
"U Parizu je bilo sumorno. Kiša je čas sitno sipila čas pljuštala uz udare vjetra, tekla je kroz grad močeći zastave koje su visile slijepljene uz motke pred zgradama ministarstava. Crne i crvene zastave studentske revolucije nad Sorbonnom i Odéonom visile su jednako tužno. U zraku se sad širio osjećaj sumornog strpljenja, a ne više oduševljenje. Kad će to napokon prestati?"
Što se bitno dogodilo u međuvremenu? Što nam znače ti događaji izvan romantičarskog zanesenjaštva sudjelovanja u prevratu, koji po sebi nije ništa romantično? Riječ je o izvjesnom "sukobu na ljevici" koji se prelamao u svibanjskim događajima, popraćen i afirmacijom umjetničkih pravaca (nadrealizma, informela, situacionističkog oživljavanja dadaizma), koji su pogodovali demokraciji kao situacijskom događaju koji ruši sam smisao poretka i predstavničke demokracije.Rancièreova estetika prebačena na političko polje kao estetika političkoga ili politička estetika, kako sam navodi, zrcali ovaj odnos estetičkoga kao trećeg puta, kao viška (excès), kao onog krivog koje tek omogućuje disenzus – temeljni postulat demokracije. On u estetskom smislu postaje nesuglasnost u političkom
Nema sumnje da je, piše Rancière u predgovoru Podjeli osjetilnog, smjer situacionističkog diskursa proizašao iz poslijeratnog avangardnog umjetničkog pokreta, šezdesetih godina postao radikalna kritika politike i bilježi današnje odlaske i dolaske estetike i politike. Političko je otada nezaobilazno kao estetičko.
Tih poslijeratnih godina, kada se bude nove avangardne umjetničke snage o kojima piše Rancière, de Gaulleova politika koja je nakon rata i utemeljenja njegova Rassemblement du Peuple Français sve više odavala konzervativnost, stvarala je postupno ambijent za studentski revolt protiv kapitalizma i konzumerizma učvršćenima konzervativnim vrijednostima jedne od najsnažnijih ekonomija svijeta.
No, suptilni sukob, koji je odlučan za razumijevanje demokracije, bio je onaj na intelektualnoj, odnosno teorijskoj ljevici jer se u njem zrcali izvanmasovna dihotomija marksizma između tradicionalnih marksističkih postulata s jedne i novog, poststrukturalističkog marksizma i postmarksizma s druge strane, koji počiva na sasvim drukčijim temeljima, u prvom redu na odbacivanju ideje o nužnom odumiranju države i uvođenju stava o nadvladavanju strukturnog postavljanja poretka.
Toj suptilnoj "unutarlinijskoj" dihotomiji onoga što će se kasnije odrediti kao francuski postmarksizam možda najbolje svjedoči razilaženje Louisa Althussera i Jacquesa Rancièrea koje zrcali bit same dihotomije strukturalizam-poststrukturalizam, odnosno marksizam-postmarksizam upravo po pitanju studentskih nemira 1968. i inzistiranja na jednakosti obrazovanja nasuprot hijerarhiziranom sveučilištu s jedne i privatnim fakultetima koji uvode kapitalističku nejednakost pristupa znanju s druge.Tog su svibnja u Parizu i čitavoj Francuskoj blokirana sveučilišta, tvornice i ulice, a demokracija se nakon dugo vremena vratila tamo gdje pripada – ulici, jer ondje je ljepota (la beauté est dans la rue) s koje sve ponovno izgleda mogućim
Ostajući pri uvriježenom stavu Althusser zastupa glavnu liniju znanstvenog (teorijskog) marksizma i obrazovane nadmoći ljevice, dok Rancière, smatrajući da radnička klasa može na temelju svojeg iskustva razumjeti vlastitu opresiju bez "teorijskog marksizma" lijeve elite, optužuje svog mentora za "filozofiju poretka" kojim on narušava temeljnu pretpostavku demokratske ljevice – jednakost, a koju će Rancière tražiti u afirmaciji "podjele osjetilnog" putem estetike koja je ima ponovno uspostaviti. Za Rancièrea "althusserijanska teorija umrla je na barikadama 1968".
Demokracija kao excès
Mnogi koji su nemire kritizirali s desne ili ih smatrali neozbiljnima s lijeve strane nisu bili svjesni biti koju su nosili, da je demokracija događaj, eksces, a ne politički poredak. Ako se promotri samo situacionistički diskurs temeljen na reafirmaciji dadaizma, može se uvidjeti da je smisao taj da se izazove provokacija bez namjere ovladavanja političkom vlašću, kao što i dada ne želi biti umjetnički pravac koji bi imao formu i time postao gotov proizvod spreman za prodaju, odnosno pogodan za kapitalistički konzumerizam.
Neuhvatljivim se biva samo ako se nema forma za koju bismo se mogli uhvatiti, koju bismo mogli ukalupiti i pretvoriti u pravilo. Komentari koji su išli za time da događaji ne nose ništa ozbiljno bili su, samo iz krivih razloga, točni. Naime, to da je demokracija neporedak, doista nije ništa novo, to je crimen koji ona nosi od antičkih vremena do danas, a to da su protagonisti neozbiljni, može biti točno samo ako se uzme u obzir da njihova nastojanja nisu bila teorijska (katedarska) nego praktična, kao što i dada raskida s akademskom umjetnošću. Sigurno je to da dobar dio protagonista nije ni bio svjestan da donosi demokraciji njezino drevno negativno razumijevanje, ono neporetkovnog zahtjeva koji dolazi i nužno uvijek ostaje odozdo. Ne postoji demokracija odozgo, odozgo je samo država!Toj suptilnoj "unutarlinijskoj" dihotomiji onoga što će se kasnije odrediti kao francuski postmarksizam možda najbolje svjedoči razilaženje Louisa Althussera i Jacquesa Rancièrea koje zrcali bit same dihotomije strukturalizam-poststrukturalizam, odnosno marksizam-postmarksizam upravo po pitanju studentskih nemira 1968. i inzistiranja na jednakosti obrazovanja nasuprot hijerarhiziranom sveučilištu s jedne i privatnim fakultetima koji uvode kapitalističku nejednakost pristupa znanju s druge
Ključno je to da ovdje demokraciju ne određujemo pejorativno, nego ističemo njezinu bit, a ona je nesvodljivost na političku formu koja bi je uobličila, poput liberalno utjecajne predstavničke ili konsenzualne demokracije, čime se bilježi nepomirljivost spram pravnog (ustavnog) okvira koji demos samo pravno dopušta, ali ga ne trpi, odnosno ne dopušta mu pojavnost, osim na za to zakonom predviđenim mjestima (npr. izborima ili u predstavničkim skupštinama, gubeći iz vida ulicu).
U tom se smislu ponovno budi parola kako su "izbori zamka za budale" te je zato potrebno da demos sam stvori mjesto (situaciju) na kojem će se pojaviti, umjesto predviđenog pojavljivanja na izborima nakon kojih glas (mandat) više nema veze sa svojim porijeklom – građaninom (Rousseau će pisati: "vlast se dobro prenosi, ali ne i volja"). Zato demokracija sebe i ne razumijeva kao vlast, kao formu po kojoj je sama tek moguća, jer se ono "demokratsko" u političkome nerijetko mora osloboditi nasuprot postojećoj vlasti, njezinoj formi ili vladavini, upravo na način na koji su to shvatili protagonisti svibanjskih nemira 1968. godine, čiji su zahtjevi, često ocijenjeni neozbiljnima i naivnima, u zalog ostavili nešto bitno – razumijevanje demokracije kao "vladavine bez vladavine", kao nesuglasnosti.
Demokracija se tako, kako tumači Claude Lefort, shvaća kao invencija, kao što je i umjetnost inventivni postupak vlastita samoprikazivanja. Suvremeni poststrukturalistički filozofi pokazuju da je upravo demokracija, za razliku od države kao forme, slična ili čak identična umjetničkom stvaralaštvu kao kretanju koje se uvijek iznova stvara u neprekinutom procesu vlastita inventivnog pojavljivanja.
Kada bi država bila umjetničko djelo (kako je pisao Burckhardt), onda je s njom već sigurno gotovo jer se dovršava u već postavljenoj vlastitoj formi, dočim se demokracija uvijek iznova uspostavlja jer, kako će na marksističkom tragu pokazati Rancière, ona nema formu, ona je ne-poredak; zato će Miguel Abensour moći pisati o demokraciji protiv države, kako glasi i naslov njegove glasovite knjige, jer se upravo demokracija, zapravo jedino ona, ne da podvesti pod formu, nepomirljiva je spram formalnog imenovanja i time ograničenja.
Demokracija, stoga, suprotno tradicionalnom marksističkom razumijevanju, ne može biti zahvaćena znanstvenom metodom, poput dijalektičkog i historijskog materijalizma, kao teorijskim uvidima, nego na podjeli osjetilnog (estetici, kako piše Rancière) koje neprestano mijenja karakter odnosa i uvodi stvarnu jednakost. Riječ je o "živoj" demokraciji kojoj je jedina pravilnost ta da pravilnosti nema, odnosno ona raste kao situacija i događaj, kako su to najlucidnije shvatili situacionisti 1968. koji su svoj program temeljili na avangardnom umjetničkom izričaju. Stoga je pored isticanja različitih političkih (trockisti, lenjinisti, maoisti i dr.) i umjetničkih (nadrealizam, situacionistički dadaizam, ulična umjetnost i dr.) strujanja moguće samo izdvojiti bit njihovih nastojanja koja nam je odlučna danas, a ona glasi: demokracija je eksces!Ključno je to da ovdje demokraciju ne određujemo pejorativno, nego ističemo njezinu bit, a ona je nesvodljivost na političku formu koja bi je uobličila, poput liberalno utjecajne predstavničke ili konsenzualne demokracije, čime se bilježi nepomirljivost spram pravnog (ustavnog) okvira koji demos samo pravno dopušta, ali ga ne trpi
U tome se upravo i ogleda bit nemira 1968. koji su u jedan bunt spojili umjetnost, politiku i ekonomiju. Francuska riječ excès označava višak, ono prekomjerno. Nisu samo svibanjski nemiri nego i svaka nepredviđena umjetnička ili politička gibanja koja izvrgavaju i izruguju poredak određivana ekscesom. Zato Rancière afirmira upravo ekscesni karakter umjetnosti i demokracije, odnosno politike.
Riječ excès obično se veže uz neočekivani neželjeni događaj – skandal koji nerijetko završava i nasiljem, no u svojem prijevodu označava "višak", ono što prekoračuje standard, normu ili dovoljnost određenih stvari ili događaja. S obzirom na navedeno, bez viška se uvijek može, no upravo je umjetnost po sebi nužno višak ako se svijet sagledava funkcionalno ili racionalno. Ona je baš suprotno – uživanje u višku koji čini tu razliku u odnosu na dovoljnost ili puku ciljno-racionalnu funkcionalnost života.
U temeljnim smo stvarima možda jednaki, ali se po višku razlikujemo. Na isti se način demokracija pojavljuje kao eksces koji bilježi višak onih neubrojenih u poredak – ona sa sobom nužno uvijek nosi novi višak (robovi, kmetovi, žene-feministkinje, radnici-proleteri, manjine, migranti itd.) jer je višak sama bit demokracije na kojoj ona osvjedočuje svoju egzistenciju. Demokracija bi bila besmislena kada ne bi bilo onih koji su nejednaki po bilo kojoj osnovi, kako pokazuje Rancière, zato demokracija i svjedoči vlastitu demokratičnost postojanjem onih koji su višak poretku, kao što je uostalom i demokracija sama uvijek bila taj nedostojni višak skladano uređenom monarhizmu ili aristokratizmu. Oni, međutim, nisu višak jer bi to trebali biti, nego zato što sloboda demokracije stvara uvijek neke nove koji traže svoja prava, pa se po pojavljivanju suvišnih sluti događaj demokracije.
Rancièreova estetika prebačena na političko polje kao estetika političkoga ili politička estetika, kako sam navodi, zrcali ovaj odnos estetičkoga kao trećeg puta, kao viška (excès), kao onog krivog koje tek omogućuje disenzus – temeljni postulat demokracije. On u estetskom smislu postaje nesuglasnost u političkom.Sigurno je to da dobar dio protagonista nije ni bio svjestan da donosi demokraciji njezino drevno negativno razumijevanje, ono neporetkovnog zahtjeva koji dolazi i nužno uvijek ostaje odozdo. Ne postoji demokracija odozgo, odozgo je samo država!
Taj estetski i politički višak, suvišnost, prekomjernost, upravo oslikava bit političkoga, demokracije kao ekscesa, događaja, bunta onih suvišnih, prekobrojnih koji podižu glas za svoja prava ubrojivosti. Oni demokraciju čine onim što ona jedino jest – nesuglasjem. Razlog je to zbog kojeg je umjetnost uvijek demokratska jer, budući da je "sve" ubrojeno u poredak ili je izvan njega, počiva na pojavljivanju mimo kulturnog ili estetičkog poretka na isti način na koji se poredak vlasti uspostavlja bez viška.
Ni jedno originalno umjetničko djelo nije isprva kulturno jer kad bi to bilo, budući da bi već bilo dijelom kulturnog kanona, ne bi moglo biti originalno. Demokracija je, dakle, kao i umjetnost, s onu stranu poretka, ona je poput umjetnosti permanentna invencija (Lefort) i uspostavlja se "protiv" države (Abensour), čime je nesvodiva na bilo kakav režim, tj. poredak. Demokracija nije politički oblik, nego trajno upražnjeno polje političkoga u kojem se neočekivano pojavljuju novi akteri.
Zato šezdesetosmaška parola "ljepota je na ulici" znači izmještanje estetskog režima izvan državnoga. Ljepota, dakle, umjetnost, nije hijerarhija muzejskih izložaka, nego počiva na jednakosti ulice u kojoj ne vlada poredak, nego događaj (événement) i situacija koju treba stvoriti i iz koje izrasta i nov zahtjev za slobodom. Ako bi radnici, primjerice, svoje zahtjeve upućivali s radnog mjesta – tvornice, radilo bi se samo o otuđenom zahtjevu s otuđena mjesta, stoga je potrebno izmještanje u novo mjesto (situaciju) s koje se pruža zahtjev koji – jer je s ulice – ne bilježi više nikakav poredak. Stvara se novi diskurzivni i transmisijski prostor u kojem zahtjevi drukčije zvuče i imaju drukčiju snagu. Mogli bismo reći: radnici su u tvornicama, a proleteri na ulicama!
Demokracija je, stoga, događaj više nego poredak, odnosno, kako piše Rancière, ona se iznimno rijetko događa pa se događa uvijek u vlastitom originalitetu jer se ishod demokratskog pojavljivanja ne može znati, kao što je to slučaj u monarhizmu ili aristokratizmu, ali još mnogo gore u Ljepota, dakle, umjetnost, nije hijerarhija muzejskih izložaka, nego počiva na jednakosti ulice u kojoj ne vlada poredak, nego događaj (événement) i situacija koju treba stvoriti i iz koje izrasta i nov zahtjev za slobodom. Ako bi radnici, primjerice, svoje zahtjeve upućivali s radnog mjesta – tvornice, radilo bi se samo o otuđenom zahtjevu s otuđena mjesta, stoga je potrebno izmještanje u novo mjesto (situaciju) s koje se pruža zahtjev koji – jer je s ulice – ne bilježi više nikakav poredaksuvremenim demokracijama u kojima javnost (demos) odmjenjuje javno mnijenje (anketni rezultati o mišljenju demosa), koje Rancière prepoznaje kao Baudrillardov simulakrum kroz koji pokazuje suvremena društva kao postdemokratska, kao društva koja se temelje na "tehničkoj" ili "formalnoj" demokraciji u okvirima koje je glas demosa, kao nešto nepredvidivo, trajno izbrisano iz vlastite mogućnosti pojavljivanja.
Demos se time, piše dalje, nastoji pacificirati poistovjećenjem s javnim mnijenjem, što znači odbacivanje mogućnosti pojavljivanja naroda jer je on već prisutan i pojavljen u javnom mnijenju koje kontrolira vlast u sprezi s kapitalom. Narod tu više nikada nije neparan, nebrojiv, nepredstavljiv ili kriv.
On je uvijek istodobno prisutan i odsutan, odnosno zato što je prisutan kao mnijenje odsutan je kao narod. Uhvaćen je u strukturu vidljivoga i zato više nema mjesta za pojavnost. U tome se ogleda pozicija Baudrillardova simulakruma prema kojem se sve vidi, a ništa se ne pojavljuje, jer je sve već tu, "istovjetno sa svojom reprezentacijom, sa simuliranom proizvodnjom svoje reprezentacije". Ono stvarno i njegova simulacija sada su nerazlučivi.
Država tako upravlja zbiljom, što se vidi u tome da ona sve sile polaže u tehniku simulacije putem medija, javnog mnijenja i znanosti. Ona hoće depolitizirati ne samo sebe nego i politiku u stalnim zahtjevima za vladom stručnjaka koji navodno nemaju ništa s politikom. Država se danas legitimira tako što politiku proglašava nemogućom, a da bi odstranila demos koji je nesuglasan postdemokracija mora, piše Rancière, isprazniti politiku, "staviti je u kliješta ekonomije i pravnog pravila". Država želi pacificirati demokraciju konsenzusom, a demokracija sebe legitimira disenzusom. Otuda je konsenzualna demokracija oksimoron!
Sve je to detektirala pariška '68. koja nam je u zalog ostavila razumijevanje demokracije kao neporetka, kao trajnog prava za biti odozdo, građanstva i javnosti nasuprot državi, koje je svjesno da je demokracija poljeDemokracija je, stoga, događaj više nego poredak, odnosno, kako piše Rancière, ona se iznimno rijetko događa pa se događa uvijek u vlastitom originalitetu jer se ishod demokratskog pojavljivanja ne može znati, kao što je to slučaj u monarhizmu ili aristokratizmu nezaposjedanja, nevlasništva i zato ostaje "vlasništvom" svih.
Za one koji bi u ovom određenju demokracije pohitali vidjeti neoprezni plaidoyer za anarhiju, poziv na revoluciju ili samo prizemnu apologetiku opasnih namjera valja odmah upozoriti kako je riječ o svijesti da demokracija nije vladavinski oblik, nego prazno političko polje na koje mogu pretendirati svi baš zato što je ničije te zato postaje jamac sprječavanja nagomilanih frustracija koje mogu završiti nasiljem.
Upravo su prije 50 godina studentski nemiri, prošireni na opće štrajkove diljem Francuske, zrcalili iskušenje političkoga, demokracije u njezinu temelju kao nesuglasnosti i ekscesa. Kako god bila ocijenjena, akcija je u jednom sigurno bila u pravu. U tome da demokracija nije poredak jer kada bi to bila, onda ne bi bilo onih koji bi bili u mogućnosti promijeniti sam poredak.
____________________________________________________________________________________________________
