Rusijom opet vlada Car! Karizmatičan, leden, pametan, opasan, nepronicljiv - Putin utjelovljuje sve ono što je Churchill mislio o zemlji ikone i sjekire: Rusija je zagonetka, prožeta duhom misterije, obavijena velom tajne.
Takvoga kao Putin, koji ne ostavlja, i koji ne pije, takvoga kao Putin želim i ja... pjevaju dvije djevojke, poznati ruski band. Putin je na glasu kao čovjek koji nije sposoban za izdaju. On ne može dati otkaz lošim suradnicima, jer je preosjećajan. Taj posao ostavlja drugima. Brižan je i topao otac. Od malena je volio samo poštenje, kao i njegov djed - jedini poštenjak u okrugu, kako veli službena hagiografija. No taj i takav Vladimir Rusiju je ipak pred našim očima digao iz mulja onako kako je njegov davni prethodnik Petrograd digao iz močvare. Rusija je danas ponovo država prvog reda, možda čak i velesila.
Tko je Vladimir Putin? Kakav se karakter krije iza nepronicljivog lica? Kakve su njegove metode? Čvrsta ruka, demokratura? Despotizam ili demokracija na ruski način?
Najveći izvoznik oružja
Jačanje države paralelno s rastom cijena nafte i plina, poništenje velikog dijela oligarhijskih otimačina i nacionalizacija tajkunskih stečevina, stvaranje golemih deviznih rezervi, neviđeno rezanje vanjskog duga Rusije, smanjenje ovisnosti o inozemstvu, impresivni su. Rusija danas praktički nema vanjskog duga (29 milijardi dolara je zanemariva svota) i ne poznaje dominaciju stranih banaka. Tu je i prodaja oružja: lanjski profit od sedam milijardi dolara Rusiju prikazuje kao prvog izvoznika oružja na planeti! Sve to čini zemlju ponovno jakom, a to je muzika koju ruske uši vole slušati. Zato novi vođa uživa neviđenu podršku nacije.
Uz taj uspon idu, dakako, i proverbijalne primjedbe. Klasične su manjak smisla za demokraciju i višak mrtvih glava - naročito među novinarima. Pa onda, višak plutonija u hrani, to je dosta maštovito čak i za ruske službe. Zapad osuđuje i nemilosrdan rat u Čečeniji, obračune s teroristima bez obzira na cijenu, potiskivanje opozicije, snažnu, tuđmanističku kontrolu medija.
Kult ličnosti
Vladimir Putin je na moderan način okorjeli kultist - kult njegove ličnosti u Rusiji sustavno se njeguje posvuda, od Kremlja, preko ruskih medija do zadnjeg okruga u kojega predsjednik često putuje mlaznim vojnim avionom kojim sam pilotira. I to je jačanje kulta, mit o bivšem špijunu, heroju, nositelju crnog pojasa u judu, borcu koji, kako je sam rekao, ima samo jednu manu: ne osjeti strah.
Predbacuje mu se i političko manipuliranje cijenom energenata. No Putin zna s energentima, i s njima radi isto što i sve druge države: trguje, i na tome trgovanju gradi političku snagu Rusije. Tko ne bi!? Štoviše, ponekad je u tome i plemenitiji od suparnika. Rusija je godinama davala plin bivšim republikama SSSR-a po puno nižim cijenama od tržišnih. One su ga, potom, prodavale po tržišnim cijenama i primicale se Zapadu. Kada je Putin rekao dosta, zavapile su - to je politička ucjena!?
Nacionalizam i licemjerje malih nacija nisu ništa plemenitiji od nacionalizma i licemjerja velikih, samo su manji po dimenzijama.
Knjiga njemačkog novinara s prebivalištem u Rusiji, šefa Fokusova dopisništva Borisa Reitschustera, pokušava dati odgovor na pitanje tko je, doista, Vladimir Putin. Tko je čovjek koji je uspio nemoguće: s početnim šarmom osušenog morskog psa, uz vješto raspolaganje resursima, od kompromata (kompromitirajućih materijala tajnih službi) do energenata, i znalačko poigravanje imageom, postati državnik svjetskog formata?
Reitschuster (1971) ne nudi konačne odgovore. On slika epizode Putinova dolaska na vlast od kraja Jeljcinove epohe do danas, nastojeći prikazati ključne događaje, koji su u pravilu bili kontroverzni, iz više uglova. To radi zato što je Putin zagonetka, tajna, misterija - on je, notorno, bivši čovjek KGB-a u Istočnoj Njemačkoj - pa je, ne želi li obmanjivati čitatelje, najkorektniji ako da sve relevantne verzije nekog događaja. Konačno, Rusija je zemlja u kojoj se svako malo pojavi poneki Potemkin, graditelj lažnih sela namijenjenih zapadnim očima pa nikad nije tako jednostavno znati što je stvarna istina.
Reitschuster i nema pretenzija na konačnost. Tako iz njegove knjige saznajemo kako je Putin učvrstio milost Jeljcinova klana (a i šire Obitelji, zajednice političkog vrha i tajnih službi koja iza kulisa vlada Rusijom) kada je ucijenio Jeljcinova protivnika, državnog tužitelja koji je istraživao bogatstvo obitelji Jeljcin, objavom seksi video snimaka dotičnog radoznalca. No klan Jeljcin navodno i sam posjeduje, u debelom sefu, iste snimke Putina. Vladimir Putin je, navodno, kao šef KGB-a imao otrovni ormar koji je bio pun trazličitih kompromata (kompromitirajućih materijala) a najviše video snimaka raznih dužnosnika u nepriličnim pozama.
Nijemac sa suznim očima
Putin je, kažu karakterolozi, čovjek lojalan je do kraja - to ga je učinilo podobnim nasljednikom Jeljcinu, ali i oni kompromati koje Obitelj drži o njemu samome dodatno su jamstvo odanosti. Reitschuster, nadalje, u seriji prikaza ključnih događaja Putinova uspona prikazuje detaljno sve kontroverze: od obračuna s teroristima i Čečenima (ruske službe sumnjiči, ali ne rezolutno, za aranžiranje tih sukoba) do izbornih i političkih manipulacija. Reitschuster na primjeru podmornice Kursk, velikog iskušenja s početaka Putinove vladavine, pokazuje kako je Putin ipak manje odlučan od masovne predodžbe koja o njemu vlada te kako je, po svemu sudeći, i znatno osjećajniji od svoje javne slike. Putin je, čini se iz niza epizoda, senzibilan prije nego tvrdokoran, oklijevalo prije nego rezolutan i brz donositelj odluka, nagodbenjak prije nego beskompromisni borac. Nakon početka tragedije nuklearne podmornice Kursk, koja je potonula na sjeveru zemlje, danima nije izlazio u javnost. Kada su čečenski teroristi uzeli taoce u kazalištu Dubrovka, drama je završila pokoljem a Putin je bio jednako suzdržan. Nije to bio čovjek koji presijeca kao nožem... Jednako tako, Putin je oklijevao uhapsiti i prozapadnog magnata Hodorkovskog, kao što je oklijevao obračunati se s bivšim prijateljem Berezovskim. No, kada je odluka pala, nije bilo povratka.
Reitschuster prikazuje beznačajnu ali simpatičnuo znakovitu epizodu u kojoj Putin upravlja simulatorom letenja, ali donosi krivu odluku (avion pada) iz koje ga spašava asistent. Ta je priča bila zabranjena za rusku javnost. Nakon tragedija mornara podmornice Kursk, koja do danas nije razjašnjena, Putinove oči suze, ali ni to nije slika za masovnu uporabu. Predsjednikovi image-makeri na njegovo su lice navukli željeznu masku, koju on rado nosi. To ima smisla: Rusi u svakoj ženi traže tajnu a u svakom muškarcu političara, kaže sociolog Leonid Sjedov.
U krugu poznanika Putin nosi nadimak Nijemac. To nije samo zbog karijere u DDR-u, nego i zbog radnih navika i životnog stila. Putin je precizni metodičar, radoholik, antialkoholičar - sušta suprotnost Borisu Jeljcinu koji je, zbog činjenice da je u mladosti mogao naiskap popiti dvije boce votke koje bi bez ruku držao u ustima, stekao nadimak Dvocijevka s Urala. Jeljcin je, kaže jedna anegdota, obožavao svog tjelohranitelja koji je s njim mogao ispiti litre votke, i o tome satima filozofirati, pa je taj tjelohranitelj u medijima stekao nadimak predsjednikova desna čaša...
Nijemac nije takav. No, nije ni rezolutan poput Jeljcina. Putinov učitelj juda, sporta čija je popularnost nakon njegova izbora u Rusiji narasla za pedeset posto, odbija bilo kakvu mogućnost da je mladi Putin bio rođeni lider, Volođa poput Lenjina, kako ga slikaju službene biografije. Ali Putina se ipak uporno slika kao rođenog vođu, premda je mnoštvo dokaza da je bivši obavještajac, zapravo, topao, možda nesiguran pa čak i pomalo sramežljiv čovjek.
Kad se drveće ruši, iverje leti
Nakon prvog sastanka s Putinom, u Ljubljani 2001. Bush mlađi oduševljen je šarmom ruskog predsjednika. Gledao sam u oči tog čovjeka i spoznao mu dušu, kaže George Bush - a na fascinaciji tim šarmom odnosi dviju država u narednim se godinama znatno poboljšavaju. Vladimir Putin je čovjek koji u ključnim trenucima karijere zna uporebiti govor običnog čovjeka, razumljiv svačijem uhu, ali zna i zaprostačiti kad najavljuje obračun s teroristima. I psovka zna biti muzika za uši njegovih glasača, ako je upotrebljena u pravo vrijeme. Mediji se, naravo, već brinu da te dosjetke dođu u svaki ruski dom. U Rusiji je donedavna kružio vic kako nekakav Ivan Ivanovič, nakon novina, radija i televizije više ne smije otvoriti paštetu jer se boji da bi iz nje mogao izaći Vladimir Vladimirovič, šef države iz Petrograda, koji je sada takav predmet obožavanja da mu neka trudnica, u rodilištu koje posjećuje, govori: Od vas bih također voljela dobiti dijete...
Čvrsta ruka, gaženje ljudskih prava - Kad se drveće ruši, iverje leti ruska je narodna poslovica - to je toliko samorazumljivo kada govorimo o ruskoj političkoj tradiciji da mora doći na kraju liste primjedaba. Čovjek se, ipak, često puta mora zapitati - nisu li primjedbe na Putina pretjerane? Nije li, zapravo, riječ samo o pokušajima da se istočnog takmaca ponovo baci na koljena? Jednake su se, pa i gore stvari događale i pod Jeljcinom, ali Jeljcin je slabio Rusiju pa ga je Zapad tapšao po ramenu. Nisu ga prikazivali kao sotonu, kao Putina. Išao je tenkovima na parlament, ali se borio protiv komunista. Za njegova mandata ubijene su desetine novinara, ali je ta činjenica nekako ostajala u drugom planu.
Novinar se boji
Pitanje je, dakle, kudi li se Putina zato što je istinski loš, ili zato što je osnažio Rusiju i spasio Rusiju kolonijalne uloge?
Nije li dio prijestupa koje mu se pripisuje aranžiran od njegovih protivnika, znajući da će sumnje pasti na njega? Konačno, što nudi alternativa, poput oligarha u egzilu, Borisa Berezovskog? Atentate, tajkunizaciju Rusije, vraćanje države u polukolonijalni status? Anarhiju iz doba Jeljcina? Novo jačanje komunističke i nacionalističke opozicije, Zjuganova i Žirinovskoga?
Što je zamisliva alternativa Putinovoj politici? Mahnitanje suverenista po Zakavkazju, koji nisu u stanju realizirati ni jednu ideju moderniteta osim Wilson/Lenjinove ideje o pravu malih naroda na državu? Neprestani građanski ratovi, krv, znoj i suze? Korištenje liberalno-demokratskih parola kako bi se osvojila vlast, a potom te iste parole odbacile na smetlište, poput zapadnijeg Janeza Janše, koji danas usred EU smjenjuje nepodobne novinare, pa i po etničkom kriteriju. Ili divlji nacionalizam poljskih blizanaca, te najneuspjelije akvizicije modernoj Evropi. Nastavak raspada zamlje? Ili pak - čvrsta ruka. Sedamdeset posto građana Rusije nakon Jeljcinova kaosa rado trampi slobodu za sigurnost, no ta trampa ima i svoju goru stranu.
Na nedavnom energetskom summitu u Zagrebu, novinarka Slobodne Dalmacije zamolila je ruskog novinara izjavu na neku energetsko-političku temu. Ruskom je novinaru u hipu postalo nelagodno; preznojio se na licu mjesta i odbio dati izjavu, bez pravog obrazloženja. BIlo je posve jasno: novinar se boji. Zašto bi se bojao? Ne bi trebalo biti razloga, ali novinar zna zašto ne smije javno govoriti. I mi, koji smo živjeli u socijalizmu, znamo čemu šutnja. To je inteligentan refleks iz vremena Brežnjeva, Andropova pa čak i Tita, o Staljinu da i ne govorimo. O stanju novinarskih i ljudskih sloboda u Rusiji to preznojavanje zbog jedne rutinske izjave govori više nego izvješća svih nevladinih organizacija ili nezavisnih medija. Putinova Rusija očito nije zemlja slobodnih ljudi. Čini sa da je riječ o policijskoj državi nalik na prethodne, prilagođenoj današanjim okolnostima.
Pola godine prije kraja Putinova mandata, njegova bilanca je, ipak, dojmljiva, pa i pozitivna: Rusija Gorbačova bila je u raspadu i demontaži, hvaljena a prezirana, Rusija Jeljcina bila je samo prezirana, a Rusija Putina biva uglavnom kuđena, ali je, po prvi puta poslije Gorbačova, respektirana! To se vidjelo i u Zagrebu. Putinov skorašnji dolazak u glavni grad Hrvatske imao je značajke neviđenog političkog spektakla: tridesetak mercedesa u predsjedničkoj koloni, i onaj glavni, gole'?mi, s Carem u sredini, savršena su uvertira za scenu totalne fascinacije. Putin dolazi kao gazda, hoda kao gazda i svima stavlja do znanja da je gazda. Sa samosvješću nema nikakvih problema. Ostali državnici u Zagrebu su se postavili prema toj činjenici kao prema nečemu samorazumljivom.
Istinski demokrat?
Više od šezdeset posto Rusa danas obožava svoga predsjednika a većina njih svoj će glas, za nasljednika, dati samo onome kojega odredi Putin. I ta ideja Rusima nije utjerana u glavu nasilnim putem. To je očito ruska verzija demokracije. Na jedan način ta je činjenica od globalne koristi: SAD, predvođena najgorim predsjednikom u svojoj povijesti, napokon ima protutežu i to, čini se, dojmljivo razumniju protutežu. Šteta je jedino što Putinova Rusija nije socijalna država koja bi zapadne sustave strašila mogućnostima izvoza socijalnih buntova: kapitalistički zapad na kraju povijesti, bez ikakve kontrasile, postao je sustav oligarhijske grabeži. O sindikalnim i radničkim pravima, bez socijalističke ugroze s istoka, više nitko ne želi ni razgovarati.
Na pitanje novinara njemačkog Sterna: Naš bivši kancelar, Gerhard Schroeder, vjeruje da ste Vi istinski demokrat, Putin odgovara: To je istina, ali ima nešto zbilja žalosno s tim u vezi. Ja sam danas jedini pravi demokrat na svijetu. Pogledajte Guantanamo, pogledajte batinanje demonstranata po zapadnoj Europi, pa će vam biti jasno o čemu govorim. Otkako je Gandhi umro, čovjek više nema s kim pošteno popričati... Ovaj odgovor daje čovjek superiorne inteligencije: iz njega nije nedvosmisleno jasno je li riječ o ledenoj ironiji nadmoćnog despota, o ciničnoj dosjetki tradicionalnog realpolitičara ili o ozbiljnoj zamisli jednog Rusa kako bi trebala izgledati demokracija. Najvjerojatnije je da je riječ o duhovitoj dosjetki čovjeka koji vjeruje da takvo nešto kao što je stvarna demokracija ne postoji ni tamo ni ovamo.
Putin je u Kremlj vratio vojsku i KGB - koji se sada zove FSB. Ušao je u postupni obračun s mafijom, koja je prožela sve pore ruskog društva otprilike u onoj mjeri u kojoj je to bio slučaj sa Srbijom pod Miloševićem. Uspio je povećati rast BDP-a na dojmljivih sedam posto, iako snaga Rusije još uvijek više počiva na energentima i sirovinama nego na industrijskoj proizvodnji. Ukratko, napravio je veliki posao - ali taj posao još nije okončan. Njegov dovršetak će možda biti zadatak Putinova nasljednika, ukoliko Putin ne odluči promijeniti ustav i ostati na čelu Rusije još koju godinu.
