Pošaljimo Nijemcima poruku da se i ovdje događa nasilje. Kakvi sad Nijemci i kakvo sad nasilje? To pitanje zazujalo je i meni dok sam gledala Ivana Zvonimira Čička kako u svojoj sportiše najk trenirci objašnjava svekolikom pučanstvu što se to u biti događalo na prosvjedu ranije tog dana. Dakle, Nijemci. Čičkova dubinska analiza pokazala je kako dvije tisuće ljudi (ovo umanjivanje brojki svakako nije maliciozno, jok) nije nikakva kritična masa nezadovoljnika i da ih se kao takve treba potpuno ignorirati. Ivan Zvonimir Najk optužio je medije da potiču na nasilje izvještavanjem s prosvjeda i zvanjem Ivana Pernara u Stankovićevu emisiju.
Koliko je Nijemce briga jel se u Kroaciji događa ili ne događa nasilje, toliko većinu hrvatskih građana trenutno zaboli neka stvar što ti imaginarni Nijemci uopće misle ili ne misle
"Ovo je stravično što se događa, što je sa turističkom sezonom, šaljemo Nijemcima poruku da se i ovdje događa nasilje", uzrujao se Ivan Zvonimi Čičak. Takvo krucijalno pitanje ostalo je u retoričkom vakumu i zaslužuje da se na njega odgovori. Koliko je Nijemce briga jel se u Kroaciji događa ili ne događa nasilje, toliko većinu hrvatskih građana trenutno zaboli neka stvar što ti imaginarni Nijemci uopće misle ili ne misle. Prije bi rekla da ih je briga da nezadovoljstvo stvarno ne preraste u nasilje, a na čemu svakako radi hrvatska Vlada sa svojim mjerama neoporavka i sigurnim putem ka praznom kolektivnom želucu.
Jedino nasilje koje smo imali prilike gledati prije dva dana bilo je usmjereno prema zastavama HDZ-a, SDP-a i Europske unije što je novinare HRT-a automatski navelo da proglase sve prosvjednike vandalima uz naivno pitanje treba li uopće vlast mijenjati na ulicama. A gdje bi se ova i ovakva vlast trebala mijenjati i što točno predstavlja taj čin paljenja zastava koji je toliko "uzrujao" cijelu naciju? Posebice kad je riječ o zastavi EU čije su okončanje u plamenu na javnoj televiziji toliko isforsirali da se to više nije dalo ni gledati ni slušati. U prvi plan odmah je iskočilo pitanje sankcija pa smo opet došli do apsurdne situacije da se preko velikih ekrana upozoravalo da se za taj sramotni čin može dobiti od tri mjeseca do tri godine zatvora (sic!) kako slučajno ne bi nekom opet palo na pamet da se bavi takvim akcijama. U isto vrijeme nastojalo se što manje pričati da je prva trebala nastradati zastava HDZ koja je, vrhunske li ironije, ostala imunom na vatru pa ju se moralo rastrgati na komadiće.
Ali nastavimo dalje pustopoljinama prisavskog nesmisla. Na zadnjem prosvjedu postalo je jasno da je samoprozvani vođa otpora Ivan Pernar marginaliziran i da ga pet tisuća ljudi na ulicama ne doživljava, kao ni da im je vođa uopće potreban. Postalo je jasno da se struktura ljudi promijenila i da je izrazito heterogena s jedinim zajedničkim nazivnikom - nezadovoljstvom i željom za promjenom. Iako ispočetka sumnjičavi prema prosvjedima, u njih su uskočili i studenti s antikapitalističkim i antieu parolama koje se opet, slučajno ili ne, HRT svesrdno trudio ignorirati. Jer sveta krava EU nije tu da se preispituje. Ipak je to jedina krava na koju HDZ još može igrati. Zanemarimo sad činjenicu da se cijela priča s pregovorima već odavno pretvorila u grotesku bez kraja i početka u koju više nitko ne vjeruje. Ljudi na ulicama su trenutno politički fakt, imaju i desne i lijeve predznake i vjeruju da ih se mora čuti. Toliko da su spremni tolerirati međusobne, inače nepremostive, ideološke razlike. Ta činjenica nepremostiva je, izgleda, jedino politički prevaziđenim personama poput I.Z.Č koji kritičnu masu ne prepoznaje valjda od '71 i nacionalističkih studentskih prosvjeda.
