Za Chinawoman sam prvi put, na preporuku kao "nešto što bi se tebi moglo svidjeti“, čula negdje 2010. Njezina prva dva albuma, Party Girl (2007.) i Show me the Face (2010.) slušala sam u paketu, a lo-fi estetika te melankolični, univerzalni, izravni i ironični stihovi (onoga And if we are brave and confess /We're not in love anymore / We're united in our fuckedupness) ne bi se vjerojatno posramio ni Leonard Cohen, kojeg se navodi kao jednog od njezinih uzora otpjevani dubokim glasom osvojili su me momentalno.
Malo je reći da sam vijest o dolasku u Hrvatsku ove Kanađanke s berlinskom adresom i ruskim podrijetlom, koja se naziva Kineskinjom, dočekala s oduševljenjem. No, taj nesretni koncert održan u veljači 2011. u dvorani Željezničar pokazat će se popriličnim razočaranjem. Ne, nije to bio najgori koncert u životu na kojem sam bila, ali, kako to obično jest, najviše te mogu razočarati oni do kojih ti je stalo, kad se suočiš s činjenicom da nisu tako savršeni kakvi su bili u tvojim očima.
Gomila koja se zatekla ondje i iritantno brbljanje praktički su onemogućivali da se koncert uopće čuje. A sam bend, koji bi se zapravo preciznije mogao nazvati "na brzinu okupljenim društvancem“ u svemu tome se nije baš snašao – ako se ne varam, to je bio njihov prvi zajednički koncert. Naravo, tu nije riječ o glazbenicima koji će pažnju publike održavati stadionskom koreografijom, ali to što su pauze za vodku između pjesama (OK, nemam pojma je li to zapravo bila vodka, tako mi se činilo) bile ponekad gotovo dulje od samih pjesama nije baš pomoglo.
Poučena iskustvom, sljedeći koncert, onaj održan krajem iste godine u Tvornici, na kojem je i stečeno scensko iskustvo benda bilo očito, provela sam u prvim redovima. I istinski uživala.
Treći zagrebački koncert Michelle Gurevich, a u međuvremenu je nastupala i u Rijeci i Splitu, održala je također u Tvornici, u subotu 18. listopada, kao završni nastup na Sounded Bodies Festivalu u organizaciji udruge Domino u okviru Queer Zagreb sezone. Tijekom festivala koji je započeo 14. listopada održano je nekoliko predstava i radionica plesača i koreografa koji svoje radove temelje na istraživanju zvuka, glasa i glazbe.
Svoje umijeće nekoliko njih, Alma Söderberg, Hendrik Willekens, Julie Flierl, Jeanine Durning i Tian Rotteveel, pokazali su i u Tvornici, gdje su nastupili u svojstvu predizvođača kao svojevrsni Sounded Bodies ansambl ili, kako su se sami predstavili, poigravši se riječima, "Sound of Nobody“.
Njihov nastup, sačinjen od kompjutorskih beatova, eksperimentalnog pjevanja i plesa, publika je popratila, vjerojatno u ovisnosti o tome jesu li bili posjetitelji festivala koji su se imali prilike upoznati s njihovim radom, prepustivši se ritmu, dok su oni koji su došli isključivo radi Chinawoman nešto prije jedanaest navečer bili lagano nestrpljivi.
Chinawoman je koncert otvorila pjesmom To be With Others s recentnog albuma Let's Part in Style, koja, baš kao i sljedeća Lovers are Strangers vjerno dočarava osnovnu tematiku ove autorice – (ne)mogućnost ostvarenja i opstanka ljubavnog odnosa (Twice a year seems reasonable to me / To take care of one's extramarital needs ).
Ovaj put došla je u pratnji trojice glazbenika koji zvuče vrlo uvježbano te su obogatili (posebno bas i bubanj, kako se moglo čuti u Nothing to Talk About) njezin zvuk s početaka, kada je svu glazbu snimala sama, "u spavaćoj sobi“.
Scensko iskustvo stečeno u odnosu na onaj prvi spomenuti koncert vidljivo je ne samo u povećanju broja glazbenika i instrumentarija (klavijature, sintesajzer, gitara, bas, bubanj) nego i u prigušivanju teatralnosti u nastupa.
Dramatičnost je i dalje prisutna, u onom najpozitivijem, očaravajućem smislu, kao na primjer pri izvedbi God Bless my Social Retarded Friends ili What was Said . Možda najvjernije klasičnu šansonu kao uzor odražava Blue Eyes Unchanged, a svojevrsni hommage roditeljskoj domovini je i jedna pjesna izvedena na ruskom.
Publika, pak, najbolje reagira na hitove Woman is Still a Woman, Russian Balerina i Party Girl.
Neposrednost u komunikaciji s publikom osobina je koju Chinawoman ne demonstrira samo u razgovoru s njome (a ne obraćanju njoj) nego i kod izdavanja albuma. Ostavši vjerna DIY filozofiji s početaka, sve albume objavila je u vlastitom izdanju, mimo izdavačkih kuća i svi su dostupni za kupnju, ali i za besplatno preslušavanje.
U ukupno sat i četrdeset minuta, uključivši i bis, u ispunjenom pregrađenom Velikom pogonu pokazala je iznova kako se s vremenom i iskustvom razvija.
Nažalost, brbljanje je i dalje prisutno pa se i Michelle na to referira, utišavajući je i govoreći o hrvatskoj publici kao o onoj koja vječno melje (čak i kad ona pjesmu započne pjevušeći: "Bla-bla-bla-bla“) ali je ona, unatoč tome voli.
Iako žamor ovaj put nije uspio nadglasati zvuk, bilo bi lijepo kada bismo sljedeći put njezinim pjesamama, od kojih neke doista zahtijevaju tišinu da bi se pokazale u punom sjaju, to i omogućili.
