Od svih idiota najdalje je otišao Todd Akin izjavom da silovana žena može sama od sebe zaustaviti trudnoću.
Ovi izbori značajni su upravo po tome što tjeraju dvije buržoaske stranke da zauzmu jasnije, definiranije i polariziranije pozicije
Ne znam čitaju li H-Alter, ali svakako su me prokužili. Dnevno primam jedno pet e-mailova od raznih grupa i organizacija kojima je cilj Obamin re-izbor i osvajanje što više sjedala u kongresu za Demokratsku stranku. Uglavnom traže novac bez kojeg se, izgleda, više ništa u politici SAD-a ne može postići. Nedavno su spustili traženi minimum na tri dolara, svjesni mogućnosti svog biračkog tijela. Siguran sam da ljudi, za koje se misli da podržavaju Republikansku stranku, primaju jednak broj poziva da doniraju novac, a njihovi vjerovatno traže još više. Prijete da će naš kandidat sigurno izgubiti ako još do večeras ne pošaljemo novac. Obje stranke neumorno ponavljaju mantru da su ovo najvažniji izbori u povijesti.
Iako, naravno, nisu. Amerika je bila u mnogo težim situacijama - recimo, izbor između Abrahama Lincolna i Johna Breckenridgea ili Franklina Delano Roosevelta i Herberta Hoovera u datom je trenutku bio daleko značajniji nego izbor između Baracka Obame i Mitta Romneya danas. U nedavnom posjetu Vermontu, Dalai Lama je, zabavivši pritom studentariju na sveučilištu Middlebury, izjavio kako je on marksist i kako su iz njegove perspektive Republikanci i Demokrati više-manje isti.
Možda su, međutim, ovi izbori značajni upravo po tome što, pod pritiskom interneta, blogova, Facebooka i Twittera, tjeraju te dvije buržoaske stranke - koje se često moraju truditi naći razlike između svojih ponuda, kako bi birači imali razloga izaći na izbore - zauzeti jasnije, definiranije i polariziranije pozicije. S jedne strane imamo stranku koja sebe promovira kao zaštitnika zaposlenika, predvođenu bivšim aktivistom, a s druge stranku poslodavaca predvođenu financijerom koji se na privatnim domjencima za prikupljanje novca uopće ne stidi priznati interese koje Amerike zastupa. S obzirom da kapitalistički sustav jeste klasno društvo, politička podjela na stranku klase poslodavaca i stranku klase zaposlenika posve je logična i prihvatljiva.
Budući da demokracija svakom pojedincu daje jedan glas, a ekonomska nejednakost u društvu se produbljuje, normalno bi bilo za očekivati da stranka poslodavaca izgubi. Donje dvije petine stanovništva SAD-a, dakle 40 posto, posjeduju tek 0.3 posto ukupnog bogatstva, dok gornjih 20 posto posjeduje enormnih 84.5 posto. U tom svjetlu treba promatrati odluku Vrhovnog suda u slučaju Citizens United da novac klasificira kao govor. Super-bogatih 1 posto ugroženi su demokracijom jer će svakako uvijek biti manjina. Odluka Vrhovnog suda uzima u obzir ne samo glas svakog čovjeka, nego i glas njegova novca.
To je kao da na jednoj strani vage stoji 99 posto ljudi i njihova težina i težina njihove novčane vrijednosti u zlatu, a na drugoj strani nalazi se 1 posto i njihova težina te težina njihove novčane vrijednosti u zlatu, i jezičac vage otprilike je na sredini. Mark Zuckerberg, osnivač Facebooka, svojim bogatstvom od $12.1 milijardi bi, pri cijeni zlata od $56,984/kg, tako bio "težak" nešto više od 212 tona, otprilike koliko i oko 2 500 pripadnika tzv. srednje klase, čija pojedinačna novčana vrijednost ne prelazi 2-3 kg zlata. Možda bi s vremenom mogli i ukinuti tu skupu i vremenski zahtjevnu demokraciju te uvesti pravilo da se važne političke odluke donose aukcijom između zainteresiranih grupa, u svrhu efikasnosti političkog sustava.
S obzirom da kapitalistički sustav jeste klasno društvo, politička podjela na stranku klase poslodavaca i stranku klase zaposlenika posve je logična i prihvatljiva
Životni standard srednje klase - u koju se obje stranke kunu, iako je sasvim drugačije doživljavaju (za Demokrate, srednja klasa su učitelji, liječnici, državni službenici, a za Republikance obrtnici) - srozao se za 40 posto od početka ekonomske krize, dakle tijekom Obamina mandata, kao što Republikanci ne propuštaju primjetiti, ali ne i njegovom zaslugom, što pre-rijetko čujemo u njegovu obranu. Danas je američka obitelj s dvoje zaposlenih 15 posto siromašnija nego obitelj s jednim hraniteljem prije 40 godina.
I koliko god SAD prednjači s apsolutnim brojem milijunaša, ovdje tek 4.3 posto kućanstava vođeno njima, prema podacima Boston Consulting Grupe, dok je u Švicarskoj taj postotak 9.5 posto, a u Singapuru 17.1 posto. Tomu su dva razloga: prvi, "američko stoljeće", kako ga je bio krstio G. H. W. Bush, prošlo je, a američke elite nisu sposobne iscijediti tako velik udio iz globalne ekonomije kao nekada i, drugi, taj gubitak elite nadomještaju izvlačenjem kapitala iz domaće ekonomije i skrivanjem istoga u strane banke, tj. postupkom koji je inače svojstven tajkunskim ekonomijama Trećeg svijeta.
Super-bogatih 1 posto ugroženi su demokracijom jer će svakako uvijek biti manjina
Prema podacima računovodstvene tvrtke McKinsey, američka elita trenutno drži 21 bilijun dolara (to je 21 pa dvanaest nula: za usporedbu, američki vanjski dug je "samo" 16 bilijuna dolara) na računima u bankama u zemljama u kojima se ne plaća porez, pretežno na otočjima Bermuda i Cayman. Možda bi Obama trebao povući vojsku iz Afganistana i okupirati Bermude i Caymane? Ta bi okupacija znatno manje koštala, a bila bi svakako profitabilnija jer, osim što je dio tog novca ukraden od poreza, to je mrtav novac koji nije reinvestiran u ekonomiju i otvaranje novih radnih mjesta u krizi.
Situacija sa zaposlenjima u industriji toliko je loša da je grupa američkih znanstvenika, radeći na algoritmu kako bi robot-radnik pokretao svoje ruke sličnije čovjeku-radniku, morala putovati u Meksiko da bi snimila video u tvorničkoj hali. Tu je izbor između Romneya i Obame prilično jasan: tokom Obaminog mandata kreirano je 4 milijuna novih zaposlenja, od toga 344 tisuće u industriji, 160 tisuća u auto-industriji, i uveden je 20 posto porezni kredit kompanijama koje vrate proizvodnju u Ameriku; tokom Romneyevog mandata (kao guvernera države Massachusetts), Massachusetts je ostao bez 40 000 zaposlenja u industriji i pao na 47. (od 50 država) mjesto po kriteriju kreiranja novih radnih mjesta.
Stoga Republikancima nije preostalo ništa drugo nego da lažu. Potpredsjednički kandidat Paul Ryan, osvjedočeni patološki lažljivac (tvrdio je da je trčao maraton za manje od 3 sata dok Runners World nije objavio da je trčao dobra 4 sata), tako je optužio Obamu da je zatvorio tvornicu u Jamesvilleu u Ryanovoj državi Wisconsin koja je bila zatvorena još dok je George W. Bush bio predsjednik. Zato je, za svaki slučaj, da ga ne bi gađali trulim povrćem, Ryan odlučio gurati kolica s dvije bebe kao živim štitovima tijekom svog sudjelovanja u povorci za američki Dan Rada, 1. rujna u Jamesvilleu, i odbio odgovarati na pitanja svojih konstituenata.
Možda bi Obama trebao povući vojsku iz Afganistana i okupirati Bermude i Caymane? Ta bi okupacija znatno manje koštala, a bila bi svakako profitabilnija
Reince Priebus, predsjednik Republikanske stranke, tvrdi da će stranka pobijediti na temelju činjenica, no New York Times u svom izvješću s Republikanske konvencije komentira da je konvencija, a naročito govor Paul Ryana, bila jedna "litanija neistina". Goebelsova taktika "ponavljanjem laži do pobjede" nastavila se i nakon konvencije da bi kulminirala u prvoj TV debati između Romneya i Obame, gdje je Daily Kos pedantno pobrojao najžešće laži. Obama je tek nakon debate, u kojoj se uopće nije snašao, rekao da je očekivao Mitt Romneya, a da je na debatu došao netko tko samo izgleda poput njega, ali sa sasvim drugačijim stavovima.
Romney, kojeg mi znamo, rekao je da Detroit (auto-industriju) treba pustiti da bankrotira, da proces ovršivanja dužnika koji ne mogu otplatiti svoje kuće treba pustiti da završi, dok se svima kuće ne oduzmu, da do grla zaduženi studenti bolje neka ne očekuju da će im vlada oprostiti dug i da zdravstveno osiguranje za penzionere treba zamijeniti fiksnim iznosom koji bi se starcima dao svake godine pa nek se snalaze. Romney, kojeg smo vidjeli te večeri, izjavio je da nikako i nikada ne bi išao smanjiti poreze imućnima, bože sačuvaj, da smatra da je regulacija ključna za financijsku industriju i da je njegov model zdravstvenog osiguranja za sve iz Massachussetsa, koji je Obama preuzeo, dobar za cijelu zemlju te da je Obama "bad guy" - krade novac od Medicarea! Nagomilao je duga skoro više od svih predsjednika zajedno! Polovica od zelenih kompanija kojima je dao subvencije je propalo (3 od preko 30 jeste)! U cijelom njegovom nastupu nije bilo gotovo niti jednog istinitog fakta.
Romneyev problem je u tome što ne smije govoriti istinu o sebi ako želi da itko za njega glasa. Amerika ima problem rastućeg duga i smanjujućeg broja radnih mjesta. Logično, kandidat za predsjednika mora znati reći da će učiniti sve da smanji dug i poveća broj radnih mjesta. Tako Romney sad kaže da će od prvog dana kada ga izaberemo raditi na tome da vrati zaposlenja iz Kine u Ameriku i pita sam sebe retorički: "Kako je Kina bila tako upješna u tome da nam uzme toliko zaposlenja?" - pa tako im što ih je on poslao! A što ako ga ne izaberemo? Hoće li nastaviti slati zaposlenja u Kinu, iz pakosti prema Obami?"
Tokom Obaminog mandata kreirano je 4 milijuna novih zaposlenja, od toga 344 tisuće u industriji, 160 tisuća u auto-industriji, i uveden je 20 posto porezni kredit kompanijama koje vrate proizvodnju u Ameriku
Nezgodno je, dakle, ako je kandidat stekao svoj imetak postupcima koji dovode do povećanja ukupnog duga i do smanjenja broja radnih mjesta, kao što Mitt Romney jest radeći za Bain Capital, kako je Matt Taibbi briljantno sažeo u svom tekstu za Rolling Stone: "Taj je čovjek stekao bogatstvo od 250 milijuna dolara tjerajući tvornice koje je kupio u goleme dugove, kako bi mogle skupo platiti njemu da ih savjetuje koga da otpuste, kako bi mogle dovoljno uštedjeti da bi otplatile te dugove."
No, Romneyu kritika ne dolazi samo slijeva. Konzervativni kolumnist, Noah Millman, prvo ispravno primjećuje da je Obama mnogo obećao, a malo ostvario i da se ljudi osjećaju iznevjereni nadom u promjenu, a zatim optužuje Romneya za infantilizaciju tog već iznevjerenog biračkog tijela bazirajući svoju političku platformu na uzdanju u slijepu vjeru raje, dok detalje svoje platforme drži u tako strogoj tajnosti, da mnogi pretpostavljaju da detalja niti nema. Millman piše za American Conservative: "Romney nema nikakve namjere reći išta što njegova audijencija ne želi čuti, a ono što on misli da oni žele čuti jest da je Amerika velika i da je jedini razlog zašto neke stvari nisu OK to što nas vodi čovjek koji ne shvaća tu američku veličinu. Dakle, vjerujte u Romneya koji vjeruje u Ameriku, vjerujte da će on učiniti najbolje za vas. To je cijeli govor, to je cijela kampanja. Zaista djetinjasto."
Tokom Romneyevog mandata (kao guvernera države Massachusetts), Massachusetts je ostao bez 40 000 zaposlenja u industriji
Romney, izoliran svojim bogatstvom i privilegijama, toliko je daleko od prosječnog Amerikanca da su mu njegovi pomoćnici morali organizirati treninge da ga obuče kako da razgovara s običnim ljudima. Međutim, takav kakav jeste, Romney je možda najbolji kandidat Republikanske stranke koja je danas leglo ignoranata i ekstremista prema kojima Miljakov HčSP i Dodikov SNSD izgledaju kao civilizirane europske stranke. Dok, Andy Gipson, republikanski zastupnik u državi Mississipi, citirajući Leviticus 20.13 iz Biblije, predlaže putem Facebooka da se homseksualizam kažnjava smrću, što bi Mississipi, po tom pitanju, izjednačilo s inače divnim demokracijama i prijateljima Amerike kao što su Iran, Sudan i Jemen, dotle od Republikanaca postavljeni sudac, Head, u malom texaškom mjestu Lubbocku, predlaže dizanje lokalnog poreza da bi se grad pripremio za obranu od Obame i UN trupa.
Dok Joe Barton, republikanski zastupnik iz Texasa, najveći primatelj novca od naftne industrije u Kongresu, a inače počasni predsjednik Komiteta za energiju i privredu i najpoznatiji po tome što se javno ispričao BP-u za neugodnosti kroz koje je BP prolazio nakon što su zagadili Meksički zaljev naftom i lagali o opsegu istog zagađenja, tvrdi da će vjetrenjače utjecati na povećanje globalnog zagrijavanja tako što će usporiti vjetar, što će samo zagrijati zemlju više, dotle John Shimkus, republikanski zastupnik iz Illinoisa, predsjednik Subkomiteta za okoliš i ekonomiju gorenavedenog Komiteta, kaže da je globalno zagrijavanje van naših ruku jer samo Bog može odlučiti hoće li se zemlja zagrijavati ili hladiti. Radosna vijest je da nas Shimkus tješi da je Bog obećao Noi da neće ponovno poplaviti planetu. S energetskom politikom i politikom zaštite okoliša u rukama takvih zakonodavaca, jasno je zašto su SAD danas na repu napretka. Razumijem da je čitatelju u Hrvatskoj upravo nevjerovatno da takvi ignoranti odlučuju energetsku politiku SAD-a: zato svakako kliknite na linkove i pogledajte video. Zastrašujuće.
Od svih brojnih idiota koji sačinjavaju više od polovice zakonodavnog tijela najmoćnije velesile u povijesti, ovog se ljeta najviše proslavio Todd Akin - republikanski zastupnik iz Missourija - izjavom kako silovana žena, ako je zaista bila silovana, može sama od sebe zaustaviti trudnoću. Romneyeva kampanja smjesta se od njega ogradila, a savezni republikanski strateg, Karl Rowe, mirišući političku lešinu, povukao je novčanu podršku iz Akinove kampanje. No, Paul Ryan, iako ne koristi tako ekstremni rječnik, sudjelovao je u sponzoriranju prijedloga zakona u Kongresu, s istim tim Akinom, da se ograniči definicija silovanja kako bi se smanjio broj žena kojima država plaća abortus u slučaju silovanja (32 000 žena godišnje ne uspije izvesti Akinov manevar, nego zatrudni u SAD-u kao posljedica silovanja). Paul Ryan također je godinama bio pouzdan glas u Kongresu protiv jednakosti žena u radnom odnosu, opstruirajući donošenje Lilly Ledbetter Fair Pay Acta kojim se zahtijeva da žena bude jednako plaćena kao muškarac za isti posao u istoj tvrtci u 21. stoljeću. Niti jedna žena s imalo mozga u glavi ne bi smjela glasati za njega.
Od svih brojnih idiota koji sačinjavaju više od polovice zakonodavnog tijela najmoćnije velesile u povijesti, ovog se ljeta najviše proslavio Todd Akin
Zato prigovor koji se može uputiti Obami, da je djelomično kriv za krizu jer je, kao odvjetnik-aktivist 1995. pritiskao banke da daju zajmove za kupnju nekretnina siromašnim crncima u Chicagu, među kojima su se neki pokazali nesposobnima otplaćivati dug, u usporedbi s ovim prethodnim primjerima zvuči upravo ohrabrujuće. Osim toga, daje nam samo pola priče. George W. Bush nije bio progresivni aktivist pa je kao predsjednik prilično tašto zvao Ameriku "društvom vlasnika" i rado se hvalio brojem Amerikanaca koji su vlasnici svojih kuća (2/3 stanovništva), a i banke su prigrlile ideju, još nakon što je Bill Clinton potpisao Gramm-Leach-Bliley Act, koji im je omogućio da taj rizičan dug prepakiraju u atraktivne financijske produkte i prodaju ih mirovinskim fondovima.
Dugo vremena svi smo mislili da vuk može biti sit, a ovca ostati cijela. Koncept se raspao tek krajem Busheva mandata i Obama je tako naslijedio krizu kojoj jeste i sam donekle kumovao, ali svakako u minornoj, sporednoj ulozi predstave čiji su glavni akteri tada bili predsjednici Bill Clinton i George W. Bush (Obama još 2000. nije mogao dobiti čak ni ulaznicu za konvenciju Demokratske stranke u Los Angelesu). Zanimljivo je koliko su ta dva predsjednika ostala u drugačijem sjećanju prosječnog Amerikanca: Busha nitko nije niti spomenuo na Republikanskoj konvenciji kao da je Voldemort, dok je Clinton održao najznačajniji govor na Demokratskoj konvenciji i vjerovatno bi više ljudi glasalo za njega nego za Obamu kada bi se ponovno kandidirao, kao da je Tito ustao iz groba.
Ekonomski oporavak se, međutim, nije dogodio za Obamina mandata zbog tri razloga: prvi, republikanska oporba, unatoč Romneyevim lažima da su se "svi odmah svrstali iza predsjednika", od samog početka baca klipove pod noge i opstruira praktički svaku inicijativu, svaki pokušaj da se podigne prihod države, prepisujući rezanje poreza bogatima kao rješenje za sve, baš kao što su nadri-liječnici u srednjem vijeku za svaku bolest prepisivali puštanje krvi i pijavice.
Obama je naslijedio krizu kojoj je i sam donekle kumovao, ali svakako u minornoj, sporednoj ulozi predstave čiji su glavni akteri tada bili predsjednici Bill Clinton i George W. Bush
Drugi, američka ekonomska kriza, recesija, gledana iz globalne perspektive, uopće nije tako duboka i teška kao što je političari ovdje žele prikazati. Stopa nezaposlenosti od 7.8 posto je tek neznatno viša od referentne stope od 6 posto (koja se smatra "punom zaposlesnošću") i mnoge države u Europi bile bi presretne s tako "visokom" stopom nezaposlenosti, a ekonomski rast od 1.7 posto je unutar prosjeka visoko-razvijenih zemalja. Nismo najbolji - Njemačka je, recimo, bolja u oba pokazatelja - ali smo daleko od ozbiljne ekonomske krize, tj. političari dižu paniku kako bi nam mogli obećati spasenje ako glasamo za njih, bez ulaženja u detalje, budući da i tako ne moraju puno učiniti, kad nam skoro ništa ne nedostaje, zar ne? Dapače tzv. "kvantitativno olakšavanje", što je akademski izraz za tiskanje novca, zapravo samo pomaže bogatima, dižući cijene dionica čiji su vlasnici uglavnom gornjih 10 posto populacije, dok snižava vrijednost dolara i podiže maloprodajne cijene time nadalje osiromašujući donjih 90 posto.
Treće, Obama je nedovoljno bezobrazan. Njegov najveći "uspjeh" do sada jest usvajanje republikanskog koncepta opće zdravstvene zaštite - zacrtan u konzervativnoj Heritage Foundation, i implementiran u državi Massachusetts dok je Romney bio guverner - i njegovo uzdizanje na razinu federalnog zakona. Obamacare je, dakle, Romneycare. Za razliku od Clintonova plana koji bi odgovornost za zaštitu stavljao na leđa poslodavaca, ovdje je na leđima svakog pojedinca (uz prijetnju kaznom ne kupi li osiguranje), slaveći tzv. osobnu odgovornost - omiljenu kategoriju randijanskog krila Repulikanske stranke. Obamacare tako je učinio veliku uslugu zdravstvenoj industriji, zauvijek zatvorivši vrata za malog čovjeka najboljem planu zdravstvene zaštite, u kojem bi država preuzela odgovornost za isti.
Rastući broj republikanskih političara sljedbenci su radikalnih stavova iz romana Ayn Rand, spisateljice fikcije i autorice neznanstvene teorije "objektivizma": Paul Ryan čak je natjerao sve svoje suradnike da čitaju njene knjige! Puna su im usta citata iz njenih djela. S druge strane, ne možemo čuti niti jednog demokratskog političara da citira riječi jednako tako radikalnog, ali barem znanstveno utemeljenog autora kao sto je Karl Marx. Zašto riječi kao glad, siromaštvo i eksploatacija ne postoje u rječniku Demokrata? Zašto Demokrati uopće ne govore o klasnoj borbi, kad je kapitalizam klasno društvo u kojemu politika ima jedino smisla kao klasna borba? Zašto svi mediji koriste orvelovski vokabular poslodavaca, prevodeći klasnu borbu kao class war, umjesto class strugle, sugerirajući negativnost i nasilnu suštinu te borbe? Smatram da bi to - kako bi Yoda rekao, "bring the balance to the force" - unijelo ravnotežu u američku politiku u kojoj se sada jedna strana ponaša kao razmaženo derište i razbacuje ekstremnim idejama, dok se druga trudi držati dostojanstveno i gubi na lokalnim izborima.
Republikanska oporba, unatoč Romneyevim lažima da su se "svi odmah svrstali iza predsjednika", od samog početka baca klipove pod noge i opstruira praktički svaku inicijativu
Što još nisam spomenuo? Aha, Occupy Wall Street. Što se njima dogodilo? Iako ih establishment nije prigrlio, a mainstream mediji potpuno ih ignoriraju, oni nisu nestali, svakako ne iz policijskih izvještaja. U nedavnim demonstracijama sudjelovalo je tisuću prosvjednika od kojih je uhićeno 200. Glasine kruže da ih je tajna policija infiltrirala u udbaškom (ili cointelpro) stilu, što Obamina vlast neuvjerljivo poriče. U međuvremenu, Citizens United, organizacija koja je na Vrhovnom sudu dobila spor da korporacije mogu ulagati neograničen novac u političke izbore, odlučila je zabiti zadnji čavao u lijes, produciravši visoko-budžetni film koji raskrinkava Occupy pokret! Također nisam spomenuo teme koje kandidati sami rijetko spominju iz nekoliko razloga; ili jer se ne žele njima baviti, ili jer im je neugodno što imaju približno jednake stavove o njima, ili jer se boje da bi ih razlike u stavovima mogle koštati ključnih glasova dijela biračkog tijela u 12 država koje će odlučiti tko će pobijediti na ovim izborima.
Primjerice, imigracijska politika: Obama ne priča previše o tome kako je naredio da se ne uhićuje i ne deportira ilegalne imigrante koji nisu prekršili neki ozbiljniji krivični zakon i kako je potpisao DREAM Act koji omogućuje djeci ilegalnih imigranata da idu normalno u školu - jer se plaši da bi ga to moglo koštati brojnih glasova ljudi koji se boje da će horde te djece oteti ono malo preostalih zaposlenja njihovoj djeci. Romney, s druge strane, ne usuđuje se ni spomenuti tko su mu glavni savjetnici za imigracijsku politiku; ekipa koja je izmislila i provela u djelo najreakcionarski anti-imigracijski zakon u SAD-u u državi Arizoni, uključujući državnog tajnika Kansasa, Chrisa Kobacha, koji je još prije mjesec dana tvrdio da nije siguran je li Obama lagao o svom rođenju u Americi te zahtijevao da se Obamino ime briše s glasačkih listića u Kanzasu. To je bolje držati dalje od javnosti, inače Romney neće dobiti apsolutno ni jedan latinski/hispanistički niti crnački glas.
Zatim, energetska strategija i zaštita okoliša. Romney jednostavno uopće nema energetsku strategiju, kao ni politiku zaštite okoliša, osim aspiracije da privatizira nacionalne parkove kako bi bogataši, koji mu daju lovu, dobili više zemlje zauzvrat. Sve bi se ostalo nastavilo po starom uz oslonac na "čisti ugljen" i druga "čista" fosilna goriva. Obama, također zagovornik "čistog ugljena", započeo je skroman (iako vrlo ambiciozan za ovako neprijateljsku situaciju prema zaštiti prirode kakva vlada u američkom kongresu) program podrške inovativnim zelenim kompanijama, poput Solyndra, koji ga je koštao bolnih zadjevica tijekom prve debate (Romney: "Predsjednik inače ne bi smio birati između pobjednika i gubitnika u ekonomiji, a ovaj predsjednik bira gubitnike."), tako da je zaštita okoliša dobila maćehinski tretman tijekom druge debate.
Američka ekonomska kriza, gledana iz globalne perspektive, uopće nije tako duboka i teška kao što je političari ovdje žele prikazati
OK, oba su kandidata pričala o vanjskoj politici. Trik je da moraju pokazati koliko su različiti, a da obojica pri tom ipak pokažu koliko bi istovremeno doprinijeli sigurnosti zemlje i svjetskom miru. Republikanci tradicionalno žele prikazati Demokrate kao opasne za sigurnost zemlje i neodlučne po pitanjima rata i mira, a Demokrati obično žele prikazati Republikance kao neodgovorne i ratoborne te kao prijetnju svjetskom miru. Obami se, međutim, neodlučnost ne može pripisati nakon što je dva puta dekapitirao Al Qaedu, ubivši Osamu Bin Ladena i Anwar Al Awlakija. Republikanci tvrde da se nedovoljno oštro postupa s Iranom, ali to nije točno: sudeći po trenutnoj ekonomskoj situaciji u Iranu sankcije se pokazuju vrlo djelotvornim. Jedino oštrije bi bilo da ih se bombardira, te je Biden otvoreno pitao Ryana u potpredsjedničkoj debati, želi li on novi rat. Većina Amerikanaca to ne želi, a u širem svijetu izolacija Irana očito nije tako popularna, kad je 120 od 195 zemalja u Generalnoj skupštini UN-a dalo glas podrške nuklearnim ambicijama Irana ove jeseni.
Druga razlika je stupanj podrške Izraelu. Romney (u čiju je kampanju najveći američki cionist, Sheldon Adelson, uložio 100 milijuna dolara) nekritički podržava Izrael bez obzira kakvu politiku on vodio, a Obama podržava izraelsku politiku koja je sukladna s američkim ciljevima. U debati je, međutim, i jednom i drugom teško o tome govoriti jer oba riskiraju gubitak djela biračkog tijela ako o tome govore. Obami je stoga najsigurnije bilo pričati o Osami Bin Ladenu, a Romneyu o ubojstvu američkog ambasadora u Libiji i nekoordiniranoj i spetljanoj reakciji Obamine administracije koja u početku nije (za Obamu vrlo štetan govor američke poslanice u UN, Susan Rice) željela priznati očevidnu činjenicu da je ambasador Stevens bio žrtva terorističkog napada. Mislim da ovdje Obama ima prevagu: puno je veće zadovoljstvo naroda što je smaknuo Osamu, nego što ljudi brinu oko diplomatske sigurnosti u Libiji.
Zašto riječi kao glad, siromaštvo i eksploatacija ne postoje u rječniku Demokrata?
New York Times, veliki prijatelj Obamine kampanje, uskočio je s naslovnicom punom podrške dan prije zadnje debate: dva teksta, jedan pored drugog na gornjoj polovici naslovnice - jedan o tome kako oružje koje se šalje pobunjenicima u Siriju završava u rukama džihadista, izbijajući Romneyu iz ruke argument kako Obamina administracija ne pomaže dovoljno pobunjenicima protiv Asada, te uvodnik o tome kako Republikanci prigovaraju oko nedostatka osiguranja diplomata u Libiji, i to nakon što su u Kongresu srezali pola milijarde dolara budžeta State Departmentu i američkoj diplomaciji - prebacujući, dakle, krivicu za smrt Stevensa s Obame na repulikance u Kongresu, takve kao što je Paul Ryan.
Suštinski, međutim, razlike između Romneya i Obame u vanjskoj politici nisu tako velike, što je potpuno za očekivati jer nisu bile ni između drugih američkih predsjednika i predsjedničkih kandidata, niti su bile između raznih imperatora Rimskog Carstva. Atlantic Monthly razlike vidi samo u metodološkom pristupu: Romney uživa u ratobornom govoru te izjavljuje da nema smisla da Amerika bude uključena u samo jedan veliki svjetski sukob kad je njena vojska strateški i ekonomski predviđena da neprestano vodi barem dva velika rata istovremeno, dok se Obama uvijek trudi da bude pomirljiv, nađe zajednički jezik, pruži ruku i smanji tenzije, ali bez ustručavanja ubija potajno i s distance - šaljući specijalce da ubiju Osamu ili raketama iz bespilotnih letjelica (Obami najdraže oružje koje koristi četrdeset puta češće nego njegov prethodnik), kako je ubio Al Awlakija. Manje se priča o tome da je i Al Awlakijev sin, Abdulrahman, poginuo od američkog projektila, i to možda ne slučajno!
Romney jednostavno uopće nema energetsku strategiju, kao ni politiku zaštite okoliša, osim aspiracije da privatizira nacionalne parkove kako bi bogataši, koji mu daju lovu, dobili više zemlje zauzvrat
Kandidati su najmanje raspravljali o temama oko kojih se prešutno slažu, posebno vezano za osobne slobode i granice do kojih država može/smije ići u ugnjetavanju pojedinca, kao što je Obamina podrška (i nedostatak Romneyeve opozicije) Bushevim antiterorističkim zakonima, npr. NDAA, koji dozvoljava predsjedniku da bilo kojeg građanina deklarira podržavateljem terorizma, stavi u tamnicu i baci ključ. Osim toga, iako je Obama već dobio i vrstu marihuane nazvanu po njemu, Obama-kush, ništa nažalost nije učinio da se ta bezopasna i ljekovita rekreativna trava dekriminalizira na saveznom nivou te njegova savezna policija i dalje hapsi ljude koji je uzimaju iz medicinskih razloga, i to u državama čiji građani su donijeli zakone koji to dozvoljavaju. Ljudi pogibaju nedužni zbog te maloumne i kratkovide politike. (Zanimljivo da omražena braća Koch, jedni od najvećih donatora Republikanacima, podržavaju legalizaciju.)
Republikanci su ipak malo pretjerali u totalitarnom i nedemokratskom pristupu, tako da mislim da se već i vlastitima gade, te da Romney i Ryan nemaju nikakve šanse pobijediti, štoviše, bit će jako sretni izgube li sa samo 10 bodova razlike. Rudari u rudniku ugljena u Ohiju dobili su neplaćeni slobodni dan od svojih poslodavaca kako bi "spontano" došli pružiti podršku drugu Mittu Romneyu, koji im je došao održati govor (Slobo Milošević barem je dijelio jogurt u takvim situacijama). U konferencionoj sali u Tampi, izgrađenoj parama poreznih obveznika, ispod parole Mi smo to izgradili, glasnogovornik kuće zastupnika, John Boehner, pozvao je delegate da se izjasne o novim pravilima glasanja koja su za cilj imala isključiti delegate podržavatelje libertarijanskog-republikanskog kandidata, Rona Paula. Usred buke delegata iz koje se dalo razabrati da ih mnogo više zapravo viče NE nego DA, Boehner je zaključio da se većina delegata slaže da se nova pravila prihvate bez prigovora. Toliko o demokraciji.
Nova porcija republikanskih bisera (nadoštuklano 24. listopada):
, kandidat za skupštinu države Arkansas: "Da je robovlasništvo bilo tako loše, Isus i Pavle bi bili protiv... Abraham Lincoln je bio marksist."
, bivši zastupnik u skupštini Arkansas, i ponovno kandidat, zagovara smrtnu kaznu za neposlušnu djecu, pozivajući se na Bibliju...
, liječnik i savezni zastupnik iz države Tennessee, pro-life aktivist i energični protivnik abortusa, imao je vanbračni seks s pacijenticom, koja je zatrudnjela, i onda nije htjela abortirati... DesJarlais je snimio na vrpcu telefonski razgovor gdje traži od nje da abortira - da pokaže supruzi, ne bi li spasio svoj brak. No, vrpca je završila u medijima, a supruga ga je razvela...