Možete li nam ukratko opisati uobičajeni radni dan u Brijuni rivijera d.o.o.? To smo pitanje, uz još brojna druga, uputili na e-mail adresu ove državno-županijske tvrtke koja ni nakon 13 godina poslovanja nije ispunila svoj primarni cilj zbog koje je osnovana - ostvarenje mega-projekta istoimenog naziva Brijuni rivijera ili, kako piše u Ugovoru o osnivanju društva iz 2003. godine: "izgradnja turističkog resorta visoke kategorije (s otočjem Brijuni kao oazom elitnog turizma) na principima održivog razvoja" te "otvaranje novih radnih mjesta u gospodarskim subjektima koji će biti osnovani na području obuhvaćenim programom".
Kao što je poznato, ovaj je program u režiji najmoćnijeg čovjeka IDS-a Ivana Jakovčića i njegovih najbližih suradnika, predviđao da se u napuštenim vojnim zonama duž 24 kilometra obalnog pojasa nasuprot brijunskog arhipelaga izgrade apartmanska naselja, golf tereni, luksuzni hoteli i nautičke luke. Naknadno je broj lokacija pao na svega četiri: Muzil i Sv. Katarina-Monumenti u pulskom zaljevu, Hidrobaza u Štinjanu i Pineta u Fažani.
Brijuni rivijera je državno-županijska tvrtka koja ni nakon 13 godina poslovanja nije ispunila svoj primarni cilj zbog koje je osnovana - ostvarenje mega-projekta istoimenog naziva Brijuni rivijeraBudući da se tvrtka ne može pohvaliti ni jednim završenim projektom kao ni jednim otvorenim radnim mjestom, osim u samoj Brijuni rivijeri d.o.o., smatrali smo shodnim da Sanja Bežan, čelnica ove javne tvrtke koja barata javnim dobrom, odnosno zemljištem u pretežito državnom vlasništvu, objasni javnosti što se zapravo radi u firmi koja je u međuvremenu promijenila tri direktora, trošeći pri tome iz državnog i županijskog proračuna, sukladno udjelu u vlasništvu, više od milijun kuna godišnje. Istina, zadnjih par godina tvrtka se financira isključivo vlastitim prihodima nakon što joj je država predala na upravljanje kamp Pineta, jednu od lokacija iz Brijuni rivijere, pa sada za svoje plaće zarađuju preko drugih, uglavnom slabo plaćenih sezonaca.
Do direktorice Bežan nismo uspjeli doći, a u uredu su nam kazali da je trenutno nema te da joj pitanja uputimo elektroničkom poštom što smo i učinili. Nakon više od mjesec dana čekanja postalo je jasno da ćemo ostati zakinuti za odgovore o tome što se po cijele dane radi u uredu iz kojeg je dosad poteklo nekoliko idejnih prostornih rješenja i power point prezentacija o Brijuni rivijeri, ali bez konkretnih financijskih analiza i studija koje bi dokazale ekonomsku isplativost projekta. Također, objavljeno je i par natječaja za odabir investitora, ali su svi odreda propali, izuzev jednog i to za lokalitet Sv. Katarina-Monumenti za koji je 2012. godine izabran Danko Končar. Doduše, ni ove investicije, a koja uključuje gradnju dvije luke nautičkog Što se zapravo radi u firmi koja je u međuvremenu promijenila tri direktora, trošeći pri tome iz državnog i županijskog proračuna, sukladno udjelu u vlasništvu, više od milijun kuna godišnjeturizma i luksuznog hotela na sjevernoj strani pulskog zaljeva, još uvijek nema na vidiku. Od kad je realizaciju razvojnog projekta Brijuni rivijera preuzelo Ministarstvo državne imovine, donedavni Državni ured za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) koji, između ostalog, raspisuje i natječaje za potencijalne investitore, postao je još upitniji smisao postojanja ove tvrtke u kojoj direktori primaju gotovo saborsku plaću, u prosjeku oko 15 tisuća kuna!
Iz imovinske kartice Sanje Bežan proizlazi da su njena mjesečna primanja nešto skromnijih 14 700 kuna, a prema posljednjim javno dostupnim podacima u firmi radi 15 stalno zaposlenih radnika. No, pitanje je koliko ih je preuzeto iz kampa Pinete, a koliko ih radi na administrativnim poslovima tvrtke. To možemo samo nagađati jer Bežan nam nije odgovorila ni na pitanja o zaposleničkoj strukturi društva kao ni o njenom financiranju. Ponavljamo, ovdje nije riječ o privatnoj firmi, iako se tako ponaša, već o tvrtki koja je u 67-postotnom vlasništvu države, a 33-postotnom Istarske Županije te bi ovi podaci trebali biti javni i to ne samo kad ih zatraže novinari, već uvijek dostupni javnosti, objavljeni na web stranicama Brijuni rivijere.
Ali, kako očekivati transparentnost od tvrtke koja od samog osnutka počiva na, u najmanju ruku, prikrivenim namjerama. Vlada je na zatvorenoj sjednici prihvatila osnivanje društva Brijuni rivijera i to na inicijativu tadašnjih županijskih čelnika, odnosno župana Jakovčića koji je i autor vizije Brijuni rivijera, zatim potpredsjednika IDS-a Damira Kajina koji se gorljivo zalagao za projekt sve do razlaza s Jakovčićem 2013. Kako očekivati transparentnost od tvrtke koja od samog osnutka počiva na, u najmanju ruku, prikrivenim namjeramagodine kad postaje jednako tako gorljiv kritičar, i Steve Žufića, tada vršitelja dužnosti predsjednika Županijske skupštine, a koji se također razišao s Jakovčićem. Podsjetimo da su tri godine ranije upravo ove osobe bile na vodećim pozicijama i tijekom rasprodaje i naknadne prenamjene zemljišta na području Barbarige i Dragonere u korist dvije tvrtke iza koje je stajala Hypo Alpe Adria banka. Premda negiraju da su bili s time upoznati, u to je teško povjerovati s obzirom na njihove visoke funkcije. Skupštinom Istarske županije predsjedao je Kajin, Žufić je bio župan, a kasnije je postao i direktorom jedne od tvrtki, dok je predsjednik IDS-a bio Ivan Jakovčić, tada i ministar za europske integracije u ondašnjoj koalicijskoj Vladi koju je predvodio SDP. U to se vrijeme dogodila i jedna od najvećih pljački u privatizacijskom procesu hrvatskih tvrtki - u bescjenje je prodano i vodeće pulsko turističko poduzeće Arenaturist.
Upravo u tom ozračju nastaje ideja o potrebi osnivanja tvrtke Brijuni rivijera koja je prema prvotnim planovima trebala upravljati cijelom brijunskom rivijerom zajedno s otočjem, pulskim zaljevom i krajnjim jugom Istre. Područjem interesa proglašene su stoga lokacije na području Rovinja, Bala, Vodnjana, Peroja, Fažane, Medulina i Ližnjana, te naravno Pule, ali se ovim gradovima i općinama nije dopustilo da sudjeluju u stvaranju tvrtke i planiranju projekta.
Jedini osnivači bili su Republika Hrvatska i Istarska županija koji su Brijuni rivijeru d.o.o. osnovali bez prethodnog pribavljanja mišljenja i suglasnosti jedinica lokalne uprave, a da o širokoj javnoj raspravi građana niti ne govorimo. Jedan od ciljeva iz tadašnjeg ugovora o osnivanju bila je i "učinkovita privatizacija državne imovine" pa ne čudi da se ova tvrtka smjesta našla u fokusu zanimanja građanske inicijative Odbora Jedini osnivači bili su Republika Hrvatska i Istarska županija koji su Brijuni rivijeru d.o.o. osnovali bez prethodnog pribavljanja mišljenja i suglasnosti jedinica lokalne uprave, a da o širokoj javnoj raspravi građana niti ne govorimoza referendum koja se oformila upravo u to vrijeme kao pokret otpora protiv rasprodaje istarske zemlje. Zbog opasnosti da će jedna tvrtka registrirana za "savjetovanje i upravljanje" imati moć raspolaganja, a u to vrijeme i prodaje, milijune četvornih metara zemljišta tik uz more, Odbor je inicirao prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma te je od Sabora zatražio osnivanje istražnog povjerenstva kako bi se ispitala zakonitost rada državnih tijela i javnih službi kako u slučaju rasprodaje Barbarige i Dragonere tako i u slučaju osnivanja društva Brijuni rivijera.
"Još 2003. godine obratili smo se predsjedniku Mesiću i predočili mu da projekt stvara uvjete za veliku rasprodaju hrvatske obale za interese špekulanata. Podržao je referendum i upozorio na privatne poslove pojedinaca koji već raspolažu ili žele raspolagati milijunima četvornih metara istarskog zemljišta. Obećao nam je da će ispitati taj slučaj, ali na tome je sve i ostalo", izjavio je za tamošnje medije prije više od desetljeća predsjednik Odbora, Bruno Poropat, inače nezavisni vijećnik u Gradu Rovinju.
Ugovor o osnivanju društva potpisuju tadašnji premijer Ivica Račan te župan Jakovčić, država ulaže tri milijuna kuna, a Županija 1,5 milijuna kuna temeljnog kapitala. Prvim direktorom, ujedno jedinim članom Uprave postaje Veljko Ostojić, županijski pročelnik za turizam koji je s Jakovčićem izrađivao dokument o Brijuni rivijeri. U 2007. godini briše se odredba o privatizaciji državne imovine u sklopu Brijuni rivijere, što zasigurno nije lako palo županu Jakovčiću koji tada s Damirom Polančecom, potpredsjednikom Vlade Ive Sanadera, potpisuje izmijenjeni Nekretnine i zemljište time su ostali u državnom vlasništvu, a budućim se investitorima područje nudi na dugoročnu koncesiju koja je s prvotnih 66 godina produžena na čak 99 godina. No, i dalje ne jenjavaju zahtjevi za prodajom nekretnina kao načinom privlačenja investitoraugovor o osnivanju društva. Nekretnine i zemljište time su ostali u državnom vlasništvu, a budućim se investitorima područje nudi na dugoročnu koncesiju koja je s prvotnih 66 godina produžena na čak 99 godina. No, i dalje ne jenjavaju zahtjevi za prodajom nekretnina kao načinom privlačenja investitora, a posebice je glasan po tom pitanju bio Ostojić koji se krajem 2007. povukao s pozicije direktora Brijuni rivijere i postao prvim čovjekom porečke hotelijerske tvrtke Rivijera, jedne od firmi koja se potom prijavila na prednatječaj za koncesiju nad lokacijom Hidrobaza.
Pobjedom Kukuriku koalicije 2011. godine, Ostojić postaje ministrom turizma te se sve glasnije zalaže za promjenu modela investiranja, odnosno za prodaju zemljišta u sklopu Brijuni rivijere. Nakon nepune dvije godine mandata, prisiljen je dati ostavku jer se našao u središtu skandala zbog kupnje, prenamjene i prodaje zemljišta u Balama na kojoj je njegova obitelj zaradila preko 24 milijuna kuna. Doduše, slučaj se dogodio dok još nije bio ministar, već "samo" županijski pročelnik za turizam i ruralni razvoj te direktor Brijuni rivijere. Sigurnu luku Ostojić nalazi kod jednog od najmoćnijih čovjeka Hrvatske Ivice Todorića, inače vrlo bliskom Jakovčiću (sjetimo se samo pića od smrikve Gineta koje je Jakovčićeva tvrtka Juniperus pokrenula zajedno s Todorićevom Jamnicom). Ostojić je prvo postao direktorom turističke tvrtke Karisma Hotels Adriatic Resorts, u suvlasništvu koncerna Agrokor, za koju se tad nagađalo da ulazi na Muzil kao investitor. Krajem listopada ove godine imenovan je za novog čelnika porečke Agrolagune, još jedne u nizu Todorićeve firme.
Nakon Ostojića, na mjesto jedinog člana uprave Brijuni rivijere dolazi 2008. godine Ratomir Ivičić, također iz redova IDS-a, a koji je prethodno godinama bio ravnatelj Nacionalnog parka Brijuni i to još od 2000., kada je u nadzornom odboru NP Brijuna sjedio Jakovčić. Tadašnji ministar za europske integracije je upravo te godine po prvi puta prezentirao svoju viziju razvoja Brijuni rivijere u kojem su Brijuni trebali biti jedan od nosećih stupova ambicioznog projekta, što se na kraju izjalovilo. Dakle, upravo se Ivičić kao direktor NP Brijuna među prvima imao prilike upoznati s Jakovčićevim planovima i očito je on bio najlogičniji izbor kad je trebalo zamijeniti Ostojića koji je te planove krojio zajedno s Jakovčićem.
Inače, u nadzornom odboru NP Brijuna uz Jakovčića su tada sjedili i Ivica Matošević, danas jedan od najuspješnijih istarskih vinara koji je s Jakovčićem prijateljevao još polovicom 90-tih kada su zajedno pohađali školu za sommeliere u Trstu. Zatim, Josip Zidarić, jedan od najdugovječnijih županijskih pročelnika koji je već deset godina na čelu Upravnog odjela za održiv razvoj te Branko Curić, koji će kasnije Nalaz državne revizije otkrio je da je "od srpnja 2008. do konca 2012., kao i u vrijeme obavljanja revizije od siječnja do ožujka 2013. godine, direktor koristio nekretninu (stan površine 50,15 m2) za svoj povremeni smještaj, a društvo mu je plaćalo ugovorenu mjesečnu zakupninu i režije"postati direktorom županijske tvrtke Istra Golf Design za razvoj gof projekata u Istri, a istovremeno će razvijati i svoj privatni biznis s tvrtkom Golf Adria. Curić se jednom prilikom pojavio i u trostrukoj ulozi, kao predsjednik Golf kluba Poreč inicirao je projekt izgradnje golf vježbališta u Poreču. Istra Golf dizajn naručila je, zatim, veću količinu opreme za golf, a Curić se na kraju kao vlasnik Golf Adria pojavio i kao posrednik u toj nabavi. Curić postaje poznat široj javnosti 2014. godine kada je Georg List, austrijski investitor, optužio čelnike IDS-a za reketarenje izjavivši da mu je tadašnji istarski župan Jakovčić ponudio da svoje probleme s polo-projektom u Motovunu riješi uplatom 500 tisuća eura upravo na tvrtku Golf Adria. Prozvani Curić, koji je u to vrijeme bio županijski pročelnik za turizam, dobiva te iste godine posao predstavnika Hrvatske turističke zajednice u Milanu upravo kada direktorom Hrvatske turističke zajednice postaje Ratomir Ivičić.
Dok je bio direktor Brijuni Rivijere, Ivičić će ostati upamćen po tome što mu tijekom rada u Brijuni rivijeri nije bila dovoljna basnoslovna plaća od 15 300 kuna, već je tražio da mu tvrtka, koja se u to vrijeme financirala javnim novcem, plaća i najam stana te troškove režija – u prosjeku 4 400 kuna na mjesec! Naime, nalaz državne revizije otkrio je da je "od srpnja 2008. do konca 2012., kao i u vrijeme obavljanja revizije od siječnja do ožujka 2013. godine, direktor koristio nekretninu (stan površine 50,15 m2) za svoj povremeni smještaj, a društvo mu je plaćalo ugovorenu mjesečnu zakupninu i režije". Društvo se pravdalo time da je direktor, stjecanjem obiteljskih okolnosti, promijenio prebivalište iz Umaga u Zagreb te je morao povremeno koristiti stan u mjestu rada. Pisanu suglasnost na ovu odluku dao je tadašnji zamjenik predsjednika nadzornog odbora, a to je bio Jakovčić. Za plaćanje režija nije ni postojala odluka. Samo u 2012. godini tvrtka je Ivičiću za stan platila ukupno 44 035 kuna, dok su režije pokrivene u iznosu od 8 750 kuna, a osim toga, na te primitke nisu obračunati i plaćeni propisani porezi. Iste te godine direktoru je isplaćena neto plaća od 183 712 kuna, pa ispada da je zajedno s ekstra uplatama Ivičić imao plaću veću od tadašnjeg premijera!
Državna revizija otkrila je još nešto, da realizacija projekta nije na očekivanoj razini te da je tvrtka potrošila svoj temeljni kapital i završila u minusu za gotovo 772 000 kuna i to unatoč redovitim godišnjim potporama države i županije kao i zajmu za tekuće poslovanje od milijun kuna koje je dobila od Hrvatskog fonda za privatizaciju. Financijsko spašavanje tvrtke dogodilo se krajem 2011. godine kada je država, odnosno Agencija za upravljanje državnom imovinom (AUDIO) prenijela na Brijuni rivijeru upravljačka prava nad kampom Pineta. Uz to, AUDIO je Subvencioniranje ove tvrtke nastavilo se i 2013. godine kada je iz proračuna Istarske županije izdvojeno 600 tisuća kuna nepovratne financijske potpore, a u odluci je tadašnji župan Jakovčić napisao da će tako omogućiti provedbu i postizanje ciljeva projektaisplatila kratkoročni zajam Brijuni rivijeri od 1,5 milijuna kuna za podmirenje troškova prigodom preuzimanja kampa. Nakon toga društvo ne posluje s gubicima.
Međutim, subvencioniranje ove tvrtke nastavilo se i 2013. godine kada je iz proračuna Istarske županije izdvojeno 600 tisuća kuna nepovratne financijske potpore, a u odluci je tadašnji župan Jakovčić napisao da će tako omogućiti provedbu i postizanje ciljeva projekta. Međutim, ni danas, nakon 13 godina poslovanja, Brijuni rivijera koja se i dalje nalazi na popisu tvrtki od posebnog državnog interesa, nije ispunila svoj cilj, osim ako se to ne smatra propadanje bivših vojnih zona i zaustavljanje svakog razvoja koji nije u skladu s Jakovčićevom vizijom. U posljednjih pet godina tvrtka upravlja tek jednim kampom u Fažani, a najavljeno zapošljavanje svedeno je na 20-ak sezonskih radnika u Pineti. Bez obzira na slabe poslovne rezultate, dosad je svaki direktor Brijuni rivijere profitirao od svog angažmana u ovoj državno-županijskoj tvrtki.
Pa tako i Ivičić kojem je, unatoč trošenju javnog novca u privatne svrhe, nakon direktorske fotelje u Brijuni rivijeri ponuđena visoka državna pozicija, doduše ne ministra turizma, ali skoro. U 2013. godini postaje zamjenikom ministra Darka Lorencina, visoko pozicioniranog IDS-ovca koji je 12 godina bio na čelu Istarske razvojne agencije (IDA), a zamijenio je Ostojića nakon njegove ostavke. Godinu dana kasnije Ivičić postaje direktorom Hrvatske turističke zajednice gdje i danas radi, unatoč tomu što mu se spočitavalo da nema potrebne kvalifikacije. Nakon što je poništen prvi natječaj, jer prema riječima tadašnjeg ministra Lorencina "nijedan kandidat nije ispunjavao uvjete", na novom ponovljenom pobijedio je tko drugi nego njegov zamjenik Ivičić. Lorencin je pak svoju karijeru U tvrtki se izredao sam politički vrh s nacionalne i lokalne razine, a neka su od imena isplivala tijekom istraga raznih kriminalnih aferanastavio u Maistri, a upravo iz ove rovinjske tvrtke dolazi treći po redu direktor, odnosno direktorica Sanja Bežan. Slučajnost ili ne, prije Maistre i ova je direktorica, koja u odnosu na svoje prethodnike ima samo višu stručnu spremu, prethodno radila u Nacionalnom parku Brijuni.
Osim bivšeg župana Ivana Jakovčića, u nadzornom odboru i/ ili u skupštini Brijuni Rivijere sjedili su: Valter Drandić, Boris Miletić, Grgo Ivezić, Božo Biškupić, Božidar Kalmeta, Marina Matulović–Dropulić, Damir Polančec, Branko Bačić, Damir Bajs, Jerko Rošin, Ivan Glušac, Darko Lorencin, Anton Kliman, Bernard Zenzerović, Alen Damijanić, Vlatko Mrvoš… Kao što vidimo, u tvrtki se izredao sam politički vrh s nacionalne i lokalne razine, a neka su od ovih imena isplivala tijekom istraga raznih kriminalnih afera. Danas skupštinu čine aktualni ministar turizma Gari Cappelli i istarski župan Valter Flego, a u nadzornom odboru sjede Giordano Škuflić, Mirko Herceg i Jadranka Čengija Šarić.
Istaknimo i to da je Ugovor o osnivanju društva Brijuni rivijere sastavio Goran Veljović, jedan od glavnih odvjetnika od povjerenja političko-poduzetničke elite Istre koji je poznat i po tome što je sudjelovao u izradi kontroverznog Zakona o igralištima za golf. Na popisu njegovih klijenata su Hypo banka, brojni istarski gradovi i općine, pa i sam pulski gradonačelnik Boris Miletić, a u posljednjih par godina i Danko Končar koji je preuzeo projekt Barbarige i Dragonere. A da bar djelomično zaokružimo bogatu partijsko-poslovnu mrežu koja se širi i izvan naše zemlje, spomenimo i to da je Jakovčić, zastupnik IDS-a u Europskom parlamentu, od prošle godine i predsjednik upravnog odbora Afarak grupe, globalne kompanije koja se bavi eksploatacijom i izvozom kroma iz Južnoafričke republike, a čiji je većinski vlasnik upravo – Končar!
Prema onome što se može pročitati na web stranicama ove kompanije, Jakovčić kao predsjednik odbora dobiva mjesečnu naknadu od 4 500 eura. "Odlučio sam se za Afarak grupu jer je to tvrtka koja posluje na svim kontinentima u značajnim zemljama, poput Njemačke, Kine, SAD-a i Južnoafričke Republike, te ima dobru perspektivu", pravdao se svojedobno IDS-ov eurozastupnik. Kao da to što prima plaću od Danka Končara, zasad jedinog investitora u Jakovčićevom najdražem projektu Brijuni Rivijeri, nije uopće sporno.
