Borba za opstanak risova

Ris je jedna od posebno osjetljivih vrsta i važan predstavnik dinarskog životinjskog svijeta. Dinko, Snežka, Tisa, Luna, Dina, Ivek i Koko sedam je risova koji žive na području sjevernih Dinarida, a ono što ih izdvaja od ostalih pripadnika te vrste je ogrlica s odašiljačem oko njihova vrata. Sjeverni Dinaridi veliko su područje očuvane prirode izvanredne vrijednosti. Neprekinuta šumska područja koja se pružaju s obje strane hrvatsko-slovenske granice pružaju zaštitu mnogim europskim ugroženim životinjskim i biljnim vrstama, od kojih se mnoge ne pronalaze nigdje drugdje osim tamo. No, u zaštiti i upravljanju tim bogatstvom ne postoji međunarodna suradnja već samo pojedinačna poznanstva među znanstvenicima i zaštitarima okoliša. A životinje ne poznaju granice pa njihovo očuvanje zahtijeva složen pristup na razini cijele populacije. Ris je jedna od posebno osjetljivih vrsta i važan predstavnik dinarskog životinjskog svijeta. I upravo je ta vrsta začetnik suradnje Hrvatske i Slovenije na zaštiti vrsta i staništa na što ih, kao potpisnice, obavezuje i Bernska konvencija. Tako Hrvatska i Slovenija provode na području sjevernih Dinarida, točnije u Notranjsko-kraškoj i jugozapadnoj Sloveniji te Primorsko-goranskoj i Karlovačkoj županiji, Projekt prekogranične suradnje u upravljanju, zaštiti i istraživanju dinarske populacije risa, DinaRis. Zbog svoje osjetljivosti, ali i karizmatičnosti, ris predstavlja izazov za uspostavu prekogranične suradnje u zaštiti prirode, što je i cilj projekta. Prikupljamo biološka i sociološka saznanja o risovima, razvijamo načine za zajedničko praćenje populacije i uspostavu partnerstva na najvišim znanstvenim i upravljačkim razinama.
Dosadašnja saznanja omogućila su izradu prijedloga zajedničke strategije upravljanja risom, prvog takvog dokumenta između Hrvatske i Slovenije, kaže dr. Đuro Huber, voditelj projekta za Hrvatsku iz Zavoda za biologiju Veterinarskog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu. Kratkoročno će ta mreža partnerstva omogućiti koordiniranu zaštitu risa, no dugoročno će predstavljati temelj koordinirane zaštite biološkog nasljeđa kojeg dijele Hrvatska i Slovenija. Na području Slovenije i Hrvatske uz risa žive još tri velike europske zvijeri, smeđi medvjed, vuk i čagalj. Sve te vrste ugrožene su ili čak istrijebljene u većini svojih staništa. U Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini živi euroazijski ris (Lynx lynx). To je najveća vrsta risa čija se masa kreće od 16 do 30 kilograma. U istraživanja i zaštitu risa nastojimo uključiti i Bosnu i Hercegovinu, i ima volje s njihove strane, kaže Huber. Preseljeni iz Slovačke Risovi su s područja Dinarida izumrli početkom 20. stoljeća zbog, pretpostavlja se, nedostatka plijena i intenzivnog lova. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća među lovcima i šumarima iz Kočevja zaživjela je ideja o ponovnom naseljavanju risa kao lovne vrste. Pa je 1973., nakon 46 dana karantene, u šume Kočevskog roga pušteno šest risova, tri ženke i tri mužjaka, koji su dovezeni iz Slovačke. Slijedeće godine risovi su zabilježeni u Hrvatskoj, a 1980. i na zapadu Bosne i Hercegovine. Na temelju nalaza tragova, plijena i mortaliteta procijenjeno je da je broj risova rastao u Sloveniji i Hrvatskoj do sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća kada je bilo više od 100 risova samo u Hrvatskoj. Nakon tih godina populacija se smanjuje, vjerojatno zbog nedovoljno plijena i krivolova, a genetička istraživanja pokazala su da je dinarska populacija genetski srodna pa treba istražiti je li i to uzrok pada brojnosti, kaže Huber. Naime, slovensko-hrvatska populacija risa potječe od samo šest jedinki iz Slovačke. A parenje u srodstvu utječe na slabiju mogućnost dugoročnog preživljavanja populacije. Dugotrajno parenje u srodstvu može utjecati na učestalije pojavljivanje određenih genetskih poremećaja i bolesti, može i skratiti životnu dob te smanjiti postotak preživljavanja. Pojavljivanje tih učinaka unutar populacije pokušavamo saznati proučavanjem genetičkog materijala risova, kaže Huber. Prema današnjim nesigurnim procjenama na području Slovenije i Hrvatske ima između 50 i 80 risova. Koliko je risova u Bosni i Hercegovini ne znamo, ali ne vjerujemo da ih je više o 10 ili 20, kaže Huber. Risovi su danas zaštićeni zakonom u Hrvatskoj i Sloveniji. Kod nas je 2005. usvojen Nacionalni plan upravljanja populacijom risa. No, razne prijetnje njihovu opstanku postoje i danas. Sve gušća mreža prometnica presijeca životni prostor risa što mu otežava kretanje, potragu za hranom te pronalazak partnera. A sve veći udio u smrtnosti čine i stradavanja na prometnicama. Kako se ris prvenstveno hrani lovnim vrstama dio lovaca smatra ga konkurentom što često dovodi do nezakonitog odstrela. Glavni plijen risa su srna, jelen i divokoza. I puhovi su, kada ih je bilo više, bili važan dio njegove prehrane. Ris nikada ne napada čovjeka. Ogrlicama s ugrađenim odašiljačima radijskog signala, satelitskim prijemnicima, prijenosnim telefonskim modulima te senzorima koji bilježe kretanje te mjere temperaturu i svjetlost, stručnjaci prate kretanje risova. Proučavamo ih i praćenjem tragova, pronalaženjem izmeta, kojeg zakopava, i ostataka plijena, kaže Huber. Istraživanjima će se ustanoviti koja su područja vitalna za populaciju risova, kako bi se to uzelo u obzir pri planiranju zahvata i odlučivanju o zaštićenim područjima. Za opstanak i uspješno razmnožavanje risova neophodna su veća, mirna prirodna prostranstva bogata biljnim i životinjskim svijetom zbog zaklona i prehrane, ali i pozitivan stav ljudi na njihovo postojanje. Risovi međusobno komuniciraju putem markiranja urinom koji ima snažan miris. Najčešće ih se čuje u vrijeme parenja, u veljači i ožujku, kada se mužjaci i ženke s većih udaljenosti dozivaju glasnim mijaukanjem. Nešto je tiše dozivanje između majke i mladunaca. Uz te je zvukove zabilježeno još osam do deset drugih zvučnih signala. Ris je lovac iz zasjede. Šuljanjem se približava plijenu, pa ga skokom od nekoliko metara munjevito napadne. Ne naganja plijen. Hranu koristi štedljivo pa se jednim plijenom hrani više dana. Za proučavanje tajnovitog života risova, oni žive samotno i teritorijalne su životinje, treba mnogo znanja, ustrajnog rada i suradnje različitih stručnjaka, zaključuje Huber.